MARIĆU ,IZVINI JOJ SE JER SI GOSPOJI VIDEO NJENE SISE ,A I NAROD JUGE ČITAJUĆI "SVET"
NISI JOJ SE "ZAHVALIO",SRAM TE BILO I TEBE BULIĆU ,ARKANOVIĆU...I TD...
ličko hercegovački za EX YU blu/d/z
ŠUŠARČANI,BAŠ STE "NAZAHVALNI",PA ZAHVALITE JOJ SE/ I ŠUKRIJI
MARIĆU ,IZVINI JOJ SE JER SI GOSPOJI VIDEO NJENE SISE ,A I NAROD JUGE ČITAJUĆI "SVET"
NISI JOJ SE "ZAHVALIO",SRAM TE BILO I TEBE BULIĆU ,ARKANOVIĆU...I TD...
uoči dana ,a u čast rušenja svih kula od laži
NEMOJTE MISLITI DA SAM SAMO NABACALA ŠTIVA ,PA ČITAJTE…O,NE…
ELEM,VEĆ U NEKOM OD MOJIH RANIJIh BLOG PISANJA IMATE NAĆI PODATAK DA JE STALJINA ,ZNATE VALJDA KO JE STALJIN,UBIO ALBANSKO ŠIPTARSKI LOBI PO NALOGU JOSIPA BROZA TITA,AL UZ RECIPROCITET USLUGA ZA USLUGU ,KADA SE ŠIPTARI TO JEST ALBANCI ZA TAJ SVOJ PODHVAT SPREME SA SVE NOVOPAZARSKIM ŠKOLICAMA, RAŠKIM OBLASTIMA,HAZARIMA,ZILKIĆIMA,I,DOBIJU POJAČANJE IZ SVOJIH MAFIJA,OPSKRBE BROJČANO,POPULATIVNO,A SETITE SE KAKO JE TO SVE OBAVLJANO,POD TITOVO VREME,I NARAVNO KADA SE DONEKLE SKLONE ONI POKRAJ TITA KOJI BI MOGLI ZNATI ISTINU I DOSTAVITI JE CELOME SVETU.
JEDNA OD OPASNOSTI ZA ALBANSKO ŠIPTARSKI LOBI I ZA SVE SEPARAISTIČKE DRŽAVE U OKRUŽENJU ,PA I SASTAVU JUGE, BIO JE RANKOVIĆ ,I GOSPOJA JOVANKA BROZ.
SVE U SVEMU,KAO ŠTO ĆUTI KO JE UBIO NJENOG ROĐAKA PO KRVNOJ LINIJI NIKOLU TESLU/AKO ONA ĆUTI IMA KO NEĆE PREĆUTATI/I NARAVNO OD KADA JE POČELO OVO SRANJE SA SEPARACIJAMA,ODNOSNO OVO TRENUTNO SA KOSOVOM I METOHIJOM,TAKO GOSPOJA BIVŠA BROZ BUDISAVLJEVIĆ KE ĆUTALA JER JE IMALA I SVOJIH RAZLOGA,A, O TOME VEĆ SU PISALI NEKI PAMETNI LJUDI,JER SLATKA JE VLAST,NAROČITO AKO JE PO NASLEDNOM PRAVU/O TOME BOLJE ZNAJU KARAĐORĐEVIĆI I NEKE MONARHIJE,AL POD USLOVOM DA SE NAROD RAZDRNDA NA PARČAD,PA POSLE POLAKO DINSTA I KRČKA U LONCU BEZ POKLOPCA ,A MALKO VODE I VAZDUHA,TEK DA PREŽIVI/.
IMAJTE NA UMU DA SU SADAŠNJE DEMOKRATE KOJI SE NALAZE VEOMA VISOKO POZICIONIRANO U VLASTI,U STVARI SVE SAMI BIVŠI ČLANOVI KOMUNISTIČKE ODABRANE KLASE,SOCIJALISTA,PA I KRUNSKIH OD MONARHIJA/O TAJNIM SLUŽBENICIMA NEĆU DANAS/ I DA SU SVE SAMI ZNALCI PRAVIH ISTINA ,AL IH NE SMEJU KAZATI.
AVE U SVEMU,KADA SU OVI ALBANSKO ŠIPTARSKI LOBISTI ODRADILI BESU DATU TITU,OPASNOST OD STALJINA JE BILA ZAVRŠENA,A OSTALE SU NEKE MALE OD OVIH POBEGULJA PO INOSTRANSTVU,KOJE JE TITO POLAGANCE SKIDAO SA SPISKA UZ SVESRDNU ISPOMOĆ NEKIH LIKOVA KOJI SU TAKOĐE IMALI NEKI SVOJ ULTIMATUM,OSTALA JE OPASNOST OD NEKIH ZAPADNJAKA KOJE NIJE KOORDINIRALA CIJA I DRUGE SLUŽBE SA SVE ENGLESKIM ,MOSADIMA , ISLAMSKIM I DA NE BROJIM ,PO SPISKU DRŽAVE IZ UJEDINJENIH NACIJA…JER TANTE ZA TANTE ,SVE VREME ,PA NAJVIŠE U VREME TITA.
NO,ŠTA REĆI,JOVANKA JE ZNALA,I POGLEDAJTE ,MAKAR DA JE NEDOVOLJNO BILA OBRAZOVANA I NEDOVOLJNO DAMA ,PRVA DAMA,ISLEDNIKE KOJE JE DOBILA UPRAVO KADA SU JE TREBALI LUSTRIRATI…NIJE TO MALA ŠALA,TO SU DEBELA IMENAI ,AKO IMATE NA UMU ROMAN ISAKOVIĆA “GOSPODAR I SLUGE” I NAČIN NA KOJI SU TI LIKOVI DOLAZILI DO SVOJIH POZICIJA ,POSEBNO ONAJ SA DEBELIM NAOČARIMA,E,PA ONDA MOŽETE VEROVATI DA SA SVOJIH POZICIJA NISU HTELI OTIĆI BEZ DEBELOG SRANJA I BORBE ,NE BIRAJUĆI ŽRTVE I SREDSTVA.
…I DANAS ,SUTRA,U BUDUĆE ,SVE VREME MI IMAMO NEKAKVE STRAHOVE,TE SRBIJA SA BEOGRADSKIM PAŠALUKOM,TE OVO TE ONO,TE FUNDAMENTALCI,TERORISTI I KOJEŠTA,A, U STVARI SVAKI OD NJIH NAPLAĆUJE ,ZELENAŠI,UTERUJE SILOM SVOJA POTRAŽIVANJA,UPRAVO ONA KOJA SU SVOJEVREMENO DALI U IME MONARHIJA KARAĐORĐEVIĆI,I POSLE NJIH TITO …
I TAKO ,DOK SU VLADALI ,VLADALI SU PRODAJUĆI DEO PO DEO TERITORIJA KAO NAGRADOM ZA NEČIJE NEDELO AL ZA DOBRO VLADAVINE MONARHIJE,PA POSLE TIRANINA TITA…I NASLEDNIKA NJEGOVIH KOJI SU URADILI ŠTO SU URADILI…
NO,DETALJNIJE I KO JE I ZBOG ČEGA SVE RADIO,NEKI DRUGI DAN,DANAS ĆU POVEZATI JEDNU DAMU IZ “TRENUTKA ISTINE” DRAGICU S.,DAMU KOJA SE POJAVLJUJE U MEDIJIMA ,PA JEDNOM TVRDI DA JE MAMA ,A POSLE DA JE SLOBODNA SA SVE BOSIM NOGAMA I MINIĆEM, TE DA NIJE VIŠE TAKO SMERNA MAJKA KAKVOM SE JE PRVOVREMENO PREDSTAVLJALA….AL ,JAKO JE BOLI ŠTO NEKI SELJANI IZ SELA ŠUŠARA ,OPŠTINA VRŠAC NISU DOBRI LJUDI,TE SE GOSPOJI DRAGICI NISU ZAHVALILI NA ASFALTIRANOJ ULICI KROZ SELO I ŠKOLICI ZA SELO,KOJE JE NAVODNO GOSPOJA ZA NJIH “HUMANO “IZRADILI…
HAJDE SAD ,DA VELIMO,JESTE ASFALT TU ,AL TADA JE I ALI ŠUKRIJA BIO POKRAJ TE DAME,A, PESAK JE TAMO ,PA POSLE KIŠE RUPE I LOKVE ,ZAGLAVLJIVALA SE SLUŽBENA AUTA,PA GURANJE ,PA BLAM , GLAVEŠINA IZ VLASTI PA NA JEBAČINU UZ GURKU,ŠTO NIJE RED NIJE,I TAKO ŠUKRIJA NAČINI DA SE U ŠUŠARI ASFALTIRA DRUM KAKO BI KO ČOJEK ,KAD NAMERI ,I KAD MU TITO DA ,SA SVE ONIMA IZ NJEGOVOG LOBIJA,KAKO BI KO ČOJEK IŠAO DA “GLEDA” KAKO REČE GOSPOJA ,U PRVOJ EMISIJI NA PINK TV U TRENU ISTINE SA NEMEŠTENIM PITANJIMA ZA POSEBNE LIKOVE OD PRILJEGANJA OPŠTEM INTERESU OD FAHRETISANJA REGIJOM,A DA NE IDE NA GURKU ,NEGO NA KLIZNO GLEDANJE …KO JE REKAO SEKS?
JA?
MA KAKVI…NI SLUČAJNO,GOSPOJA NE VOLI SEKS ,ONA BI KAKO VELI RADIJE U ŠOPING NEGO U JEBAČINU…
AL DECA SU JE PO SELU GLADNA TRAŽILA, KADA JE I BABA LAZARINI DOJADILO DA IH ČUVA ,JER ,BRALE ,GOSPOJA JE MORALA DA SE “GLEDA” I ZA ŠKOLICU SEOSKU,PA ZA AKTIVIZAM U IME PARTIJE,PA SOCIJALISTA POSLE ,ETO JE I DANASKE ,NEKAKO AKTIVIŠE,AL NE ZNAM DAL JE VIŠE SINADINOVIĆI “GLEDE”…SVE OSTAJE U PORODICI,ŠUKRIJA,SINADINOVIĆĆ,A PRE TOGA,MA SITNICA, NEMA TOLKO SLOVA U AZBUKI,SEM MOŽDA U ŠIPTARSKOJ,AL NJU NE POZNAJEM…?
A,ZAŠTO SE GLEDALA ZA ŠKOLICU?
PA DA BI PO NALOGU ALI ŠUKRIJE MOGLA DA SE USELI U ŠVABSKU ŠKOLU ,DA IMA SVOJ STAN ,NA VRH SELA,DA SELJANI NE VIDE KO JOJ UNILAZI ,KO JE OBILAZI DA BI JE “GLEDIO”…
I USRED ,POKRAJ KAFANE GDE JE GOSPOJA I POSAO DOBILA, NIČE ŠKOLICA,DO ČETR RAZREDA,A ONA U ONU ŠVABSKU,I MIRNA BAČKA…
UMRO 2005 ŠUKRIJA,AL SE GOSPOJA NIJE DALA SMANTATI,OSTADE VERNA LINIJI ,KAKO SU JE UBEDILI NA GLEDANJE NE ZNAM ,AL SVE U SVEMU,ŠIPTARSKO ALBANSKI LOBI ,POD POKROVITELJSTVOM RUŠITELJA JUGE ,TITIĆA I OSTALIH SKOTIĆA, DOBACE ONI ONAKO U KOMPLETU SA SVE NEKIMA OD “DEMOKRATSKIH PRIOMENA” DA TEREZIA UZEL ĐURIN ,ROĐENA U ŠUŠARI IMA NEKI PROJEKAT DO JAJA,ZA DOBRO,AL STVARNO DOBRO ŠUŠARČANA,AL SE TO NE SVIDI OVIMA SA SVE “MAMOM “ DRAGICOM,TE POČEŠE KAMPANJU DA PREOTMU SVE ŠTO VALJA,ZA NJIHOVU STVAR…
DOBACE SE OD ŠIPTARIJE DO VOJVODINE,I PITAM SE ,DAL SU IKADA IZ VOJVODINE NEKE GNJIDE I IZLAZILE IL SU SAMO ČEKALE MOMENAT KAD ĆE DA POČNU DA JEBAVAJU ALE,POD ALIJAMA ŠUKRIJAMA,GOSPOJAMA OD MINI SUKANJA,SA SVE PINKERIMA OD TELEVIZIJE
NACIJONALEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE
GDE JE TUJ KARIĆ ,LJAJIĆ I OSTALA DEMOKRATIČNA BAGRA OD LAŽI…OSTAJE DA SAČEKATE NEKI DRUGI DAN,JER I ZA OVAJ DOVOLJNO VAM NAPISAH…
PA,UZDRAVLJE ,ČITAJTE SAD…
AUTOR
TEREZIA UZEL ĐURIN
Вести Русија
http://www.rusija.rs/drustvo/ekonomija/1569-putin-sutra-pustanje-tehnickog-gasa-kroz-severni-tok.html
Путин: Сутра пуштање техничког гаса кроз Северни ток
www.rusija.rs
Руски премијер Владимир Путин најавио је да ће Русија од сутра почети да убацује технички гас у гасовод Северни ток, који пролази испод Балтика, и преко кога, од новембра, треба да почне снабдевање земаља Европске уније
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
SUTRA JE 11.SEPTEMBAR…A GAS ZNA DA BUDE VEOMA OPASAN U RUKAMA NEKOG KO VOLI SVOJ NAROD,TOLIKO GA VOLI DA MU SE JEBE ZA NJEGA,A, ŠTA MISLITE TEK KOLIKO VOLI SRBE…?
DO JAJA?
OSA / Guide / RIP / 1956 / RFE/RL Background Reports : Subjects | Browse | Search
The text below might contain errors as it was reproduced by OCR software from the digitized originals,
also available as Scanned original in PDF.
BOX-FOLDER-REPORT: 3-11-76
TITLE: Kosovo Provincial Government And Party Leaderships Purged
BY: Zdenko Antic
DATE: 1981-8-13
COUNTRY: Albania
ORIGINAL SUBJECT: RAD Background Report/231
--- Begin ---
RFE-RL
RADIO FREE EUROPE Research
RAD Background Report/231
(Yugoslavia)
13 August 1981
KOSOVO PROVINCIAL GOVERNMENT AND PARTY LEADERSHIPS PURGED
By Zdenko Antic
Summary: At its latest plenum, the Kosovo Provincial
Committee of the League of Communists of Yugoslavia
carried out a large-scale reshuffle of the top party and
state leaderships in that province. Five members of the
Kosovo Provincial Committee, including its former
President Mahmut Bakali, have been ousted, while 12
functionaries have been removed from membership in the
Presidium of the Provincial Committee. A few days earlier,
Ali Sukrija had been appointed to replace Dzavid Nimani
as President of the Province, the top executive position
in Kosovo.
+ + +
This material was prepared for the use of the staff of Radio Free Europe/Radio Liberty.
[page 2]
RAD BR/231
Following the continuing and persisting pressure by federal
Yugoslav leaders and the Belgrade press for a radical purge " of all
those responsible" for nationalistic deviations and riots during the
past few months in the Autonomous Province of Kosovo, the League of
Communists of Kosovo's Provincial Committee has carried out a
thoroughgoing reshuffle of the top party and administrative leaderships.
At its latest session, on August 6, the Kosovo Provincial Committee
expelled its former President Mahmut Bakali from its ranks and
served him with a last warning before expulsion from the League of
Communists. [1] At the same session, four more members were either
expelled or their resignations from the provincial
committee were accepted. Finally, the Kosovo Provincial Committee's
presidium, the top party body in Kosovo, has been thoroughly
reorganized. It has been reduced from 19 to 13 members of the new
presidium. [2]
One day earlier, on August 5, a similar reshuffle was carried
out within the top administrative structures of the province's
government. Ali Sukrija, one of the most prominent Kosovo
party and war veterans, was elected President of the Presidency of
the Socialist Autonomous Province of Kosovo, while former President
Dzavid Nimani also lost his membership in the Kosovo Provincial
Committee's presidium. [3] Finally, and quite surprisingly, Dusan
Ristic, a Serb, the President of Kosovo's Provincial Assembly,
announced his decision to submit his irrevocable resignation from
his post in the Kosovo Provincial Assembly. [4] One could speculate
that he will be purged for the sake of maintaining a degree of
"national balance." Nevertheless, it should be noted that Ristic
was long closely associated with "Bakali's crew," and was
occasionally criticized by Serbs and Albanians as well.
Next to Bakli, the most prominent figure to be expelled from
the LCY's Kosovo Provincial Committee is Saban Hiseni, former
Director of Pristina Radio and Television. The press has openly
charged him with responsibility for the removal of the slogan "Tito,
Our Past, Present, and Future," when cultural and arts ensembles
from Albania visited the city of Decani in the autonomous province. [5]
Another prominent person expelled from the Kosovo Provincial Committee
is Gazmend Zajmi, former Rector of Pristina University. Finally,
Mrs. Zorica Vuletic, a Serb, and Drita Redzep are said to have been
removed from the provincial committee for reasons of "cadre
requirements," which is tantamount to demotion.
The newly elected Kosovo Provincial Committee Presidium (PCP),
which has been reduced from 19 to 13 members, is composed of 8 Albanians:
Veli Deva (the President of the PCP), Nebih Gashi, Vsinan Sahiti,
Dzevdet Hamza, Sinan Hasani, Ilijaz Kurtesi, Ali Sukrija, and Azem
Vlasi; 4 Serbs: Predrag Cukcic, Petar Kostic (the Secretary of the
PCP); Ilija Vakic, and Sveta Vukovic; and 1 Moselm: Mustafa Pljakic. [6]
---------------------
In spite of the radical reduction in number and the changes in
the membership, the numerical relationship between Albanians and
Serbs has remained almost the same as it was in the old PCP: two to
one, while Mustafa Pljakic, a representative of the ethnic Moslems
in Kosovo, has survived the purge. But even more interesting are
the sociopolitical consequences of the changes made in the Kosovo
Provincial Party's presidium. The former Kosovo PCP was dominated
by a group of youngish, academically educated party functionaries
like Mahmut Bakali, who was for a time a university professor; Bahri
Oruchi; and Aslan Fazlija, both of whom also have academic degrees.
The newly elected PCP will be dominated by a combination of party
and war veterans, union leaders, and experienced economic managers:
Ilija Vakic was a long-standing President of the Federal Chamber of
Commerce; Ilijaz Kurtesi and Sveta Vukovic were active in the
Yugoslav labor union leadership; and Mustafa Pljakic was a
blue-collar worker who became a party and union functionary.
Ali Sukrija -- The Strong Man in Kosovo
The most characteristic personality and the man whose influence
in Kosovo has risen rapidly since the April riots, however, is Ali
Sukrija, without doubt. As the newly elected President of the
Presidency of the Province of Kosovo, and in his function as a
member of the LCY Committee presidium, Ali Sukrija
has accumulated the highest constitutional prerogatives while
assuming at the same time control of party work.
Sukrija has always been considered to be a strong and tough
character, and in addition his party record is almost perfect. Born
in 1919 in Kosovska Mitrovica, he became a party member in 1939, and
in 1941 he was one of the organizers of the partisan resistance
movement in Kosovo. [7] After the war Sukrija was made public
prosecutor, a position which, because of a large-scale armed rebellion in
1944-1945 in Kosovo, must have provided him with a specific political
coloration. Subsequently, Sukrija filled a whole series of
administrative functions in the Kosovo, Serbian, and federal governments.
He was elected to the League of Communists of Yugoslavia CC in 1964,
but then, without any apparent political reason, Sukrija was pushed
aside during the last 10 years while Bakali was rising to power. It
is possible that political and personal difficulties emerged in the
cooperation between a war veteran (Sukrija) and a party veteran and
young intellectual (Mahmut Bakali).
Like Sukrija, other prominent war and party veterans in the
Provincial Committee presidium are Veli Deva (the President of the
PCP): Sinan Hasani (a Vice-President of the Federal Assembly in
Belgrade); and Nebih Gasi. They will be the politically dominant
group within the newly elected PCP, and, what is even more important,
they are all fully trusted by the top party leadership in Belgrade,
since each of them has served for a considerable period of time in
various functions on the federal level. In this category belongs
also Azem Vlasi, a 33-year-old functionary, who has lately risen to
prominence in Kosovo and has been elected to both the top party and
government bodies in Kosovo.
-------------------------
(7) Ko Je Ko u Jugoslaviji [Who Is Who in Yugoslavia] (Belgrade:
Hronometar, 1970).
[page 4]
RAD BR/231
Now, since the top party and administrative bodies in the
province have been reshuffled, more energetic purges could be expected
at the medium and lower levels. Some resignations and changes in
the Kosovo Provincial Committee's presidium indicate that more
wide-going purges might affect the provincial government, the university,
the communal party organizations, and some mass organizations. The
party weekly Komunist has already published a demand for a
thorough-going purge, because "there cannot be any new beginning in Kosovo,
unless all those who paved the way for the enemy offensive are ousted
from any position they may hold in the League of Communists and in
society."
As the composition of the newly elected party presidium in
Kosovo demonstrates, the main accent in the party's future policy
will be laid on the loyalty of its members, combined with skill in
administrative and economic management: fewer academicians, and
more party veterans and skilled economists. Only time will tell
whether the new team will prove capable of accomplishing its task.
- end -
Kosovo Provincial Government And Party Leaderships Purged
www.osaarchivum.org/files/holdings/300/8/3/text/3-11-76.shtml - CachedSimilar
A few days earlier, Ali Sukrija had been appointed to replace Dzavid Nimani as ... Ali Sukrija, one of the most prominent Kosovo party and war veterans, was ...
Tajni ratovi u tajnoj policiji
- [ Translate this page ]
montenegrina.net/.../tajni-ratovi-u-tajnoj-policiji-seki-radoncic/ - Cached - Block all montenegrina.net results
Obračun sa ljudima koji su istorijske 1948. godine Staljinu rekli DA, kada mu je Tito rekao .... Posebno su stradali hrvatski, albanski i srpski politički aktivni emigranti, .... Šćepanovića je u njegovoj kancelariji, prema nalazu istrage, ubio policajac ... izvorima na tu funkciju instalirali srpska tajna policija i vojni obavještajni lobi". ...
This is Google's cache of http://montenegrina.net/nauka/istorija/crna-gora-u-xx-v/crna-gora-od-1990/tajni-ratovi-u-tajnoj-policiji-seki-radoncic/. It is a snapshot of the page as it appeared on 30 Aug 2011 08:59:12 GMT. The current page could have changed in the meantime. Learn more
Text-only version
These search terms are highlighted: albanski lobi ubio
Šeki Radončić:
IZA MASKE: TAJNI RATOVI U TAJNOJ POLICIJI
Poznati crnogorski publicista Šeki Radončić piše o istorijatu, ustrojstvu, unutrašnjim sukobima i lomovima, kao i raznim akcijama i kontraakcijama crnogorske tajne policije u toku devedesetih godina. Kako su se odmjeravanja različitih centara moći reflektovala na odnose i stanje u tajnoj policiji.
Egzekutori koje je regrutovala crnogorska tajna policija pokazali su se kao vrhunski majstori za smaknuća političkih emigranata
Tito i Kardelj
Crnogorska tajna policija iznikla je iz nekadašnje OZNE (Odjeljenje za zaštitu naroda) koja je, po nalogu Josipa Broza Tita, formirana 13. maja 1944. godine u Drvaru. U obračunu sa "neprijateljima naroda" - četnicima i drugim ideološkim protivnicima - ta služba je ostala upamćena po užasnoj okrutnosti, prijekim sudovima i likvidacijama. Nakon par godina OZNA se iz vojne transformiše u civilnu službu - UDB-u (Uprava za državnu bezbjednost). Ratni kadrovi - zaslužni oficiri jugoslovenske vojske - ustupaju mjesto civilima.
No, što mačka rodi, to miša lovi: UDB-a nije ništa nježnija od OZNE. Obračun sa ljudima koji su istorijske 1948. godine Staljinu rekli DA, kada mu je Tito rekao NE, bio je više nego brutalan. Goli otok, brojne fizičke likvidacije i vječiti ibeovac i robijaš Vlado Dapčević - obilježiće taj period.
Kako se stezao ruski obruč oko Jugoslavije tako je rastao i uticaj UDB-e i KOS-a. Aleksandar Ranković, vrhovni šef UDB-e polako je stavljao partiju i vlast pod kontrolu tajne policije. Vlado Dapčević, brat legendarnog partizanskog komandanta Peka Dapčevića, tada se prvi put susreće sa svojim budućim životnim pratiocem - tajnom policijom. U knjizi Slavka Ćuruvije, prije nekoliko godina ubijenog beogradskog novinara, pod naslovom "Ibeovac, ja Vlado Dapčević" on ovako opisuje taj događaj:
"Zapanjilo me saznanje da moj šofer svaki dan podnosi izvještaj o mom kretanju. Sasvim slučajno sam to saznao. Kažem garaži: "Pošaljite mog šofera". Oni odgovoriše da su ga poslali u bolnicu nekim poslom. Izašao sam iz kancelarije, bila je na četvrtom spratu, i vidim moj šofer izlazi iz KOS-a, na petom spratu. Siđem dolje i kažem mu da vozi u Topčider. Kad smo stigli u neki kamenolom, ja izvadim pištolj i viknem:
- Izlazi! Đe si bio?
- U bolnici.
- Zašto lažeš, nitkove jedan, ubiću te kČa kučku! Đe si bio, govori?
- Gore u KOS-u.
- Zašto?
- Naredili su mi da svako jutro idem tamo i da ih obavještavam gdje ste bili, koliko ste se zadržali na kojoj adresi.
Meni se smrači..."
Dapčeviću se kasnije još više smučilo kada su mu u Generalštabu objasnili da svi njihovi vozači rade za KOS.
Zloglasna UDB-a nije angažovala samo vozače za špijuniranje. Poznati su primjeri iz tog perioda kada je brat potkazivao brata, žena muža, muž ženu, sin oca, mnogo rjeđe otac sina. Nije zabilježen nijedan primjer da je po nalogu UDB-e majka špijunirala sina.
Nakon čuvenog Brionskog plenuma na kojem je, zbog navodnog nezakonitog prisluškivanja vrhovnog komandanta, zbrisan tadašnji Titov potpredsjednik, Aleksandar Ranković, napravljeni su veliki organizacioni i kadrovski rezovi u jugoslovenskoj tajnoj policiji. Te, 1966. godine, prvi put se formiraju i skupštinske komisije, na republičkom i saveznom nivou, nadležne za kontrolu rada policije. Sukob rigidnog policijskog rukovodstva i političkog vrha države, koje radi približavanja Zapadu, makar prividno pokušava da demokratizuje zemlju, rezultira velikom čistkom u svim tajnim policijama na prostoru bivše Jugoslavije.
Po Titovoj direktivi izvršene su kadrovske promjene i u tadašnjoj crnogorskoj Službi državne bezbjednosti koju narod i dalje zove UDB-a. Primljeni su mlađi, visokoobrazovani kadrovi, ali je pripadnicima te službe i dalje ostao prioritetan zadatak - obračun sa ideološkim neistomišljenicima i protivnicima režima.
Od mnogih akcija koje u to vrijeme izvodi kadrovski podmlađena crnogorska Služba državne bezbjednosti najpoznatija je ona u kojoj su otkriveni i uhapšeni učesnici tzv. Barskog kongresa, odnosno V kongresa ilegalne Nove KPJ. Kongres je u strogoj konspirativnosti održan u Baru 1974. godine. Na tom ilegalnom skupu učestvovalo je dvadesetak ljudi. Među njima je bila i "krtica" SDB-a. Kažnjeni su drakonski: višegodišnjom robijom u rasponu od pet do petnaest godina zatvora. Jedini grijeh im je bio taj što su zaključili da je "Tito izvršio državni i partijski udar i zaveo režim lične vlasti".
Kadrovi crnogorske tajne policije učestvuju i u najpoznatijoj otmici tog perioda. Usred Bukurešta, iz hotela ČDerebentiČ, 8. avgusta 1974. godine, pripadnici UDB-e kidnapuju Vlada Dapčevića. Zbog te otmice izbio je međunarodni skandal. Uslijedili su brojni protesti upućeni zvaničnom Beogradu, a pobješnjeli Čaušesku odmah smjenjuje ministra unutrašnjih poslova Rumunije i šefa bukureštanske policije. Dapčević je možda i posljednja žrtva UDB-e, koja je ostala u životu i tako dobila priliku da svjedoči o svojoj otmici. Te dramatične trenutke on opisuje ovako:
"Uđoh u lift, uđe za mnom gomila onih koji su čekali pred liftom. Ja pritisnem petnaesti sprat- oni i ne dotakoše onu dugmad. Samo su se gledali i smiješili se. Kako sam izašao iz lifta i krenuo ka sobi, na mene se obrušilo ko zna koliko ljudi. Onda sam dobio udarac od koga sam počeo da gubim svijest... Prvi put sam se osvijestio na podu između prednjeg i zadnjeg sjedišta nekog automobila. Bile su mi vezane i noge i ruke - kao paket. Jedan od njih mi je držao palicu duboko u ustima. To je kratka palica, obmotana gazom i služi da te onemogući da vičeš. Odvezli su me u neku vilu. Kasnije sam čuo da su u njoj držali i Imre Nađa prije strijeljanja. Bio sam sav krvav. Polomili su mi zube, isjekli jezik, odrali grlo, polomili rebra i povrijedili unutrašnje organe. Opet sam izgubio svijest. Probudio sam se sjutradan uveče u beogradskom Centralnom zatvoru..."
Pri jugoslovenskoj i crnogorskoj tajnoj policiji postojali su posebni Odjeli za specijalne namjene, koji su većinom po zapadnim zemljama sijali smrt među emigrantima. Učestale likvidacije u režiji SDB-a zasmetale su vlastima tih država. Takav svojevrstan izvoz terorizma iritirao je zapadne sile. Protestne note i demarši postajali su sve brojniji, pa je tajna policija svoje sljedeće likvidacije pripremala pažljivije, pokušavajući da naručena smaknuća prikaže kao saobraćajne nesreće, porodične i ljubavne obračune, ili, pak, kao interne obračune u jugoslovenskom pod-zemlju.
Sve do raspada Jugoslavije listu sa imenima ljudi koje treba likvidirati formirao je Savezni SUP, a na predlog svojih i republičkih stručnih službi. Tajni spisak je obično sadržavao dvadeset do trideset imena, a odobravao ga je lično jugoslovenski ministar policije. Pripreme za pojedina smaknuća trajale su nekoliko mjeseci, nekada i do dvije godine. Likvidacije ljudi koje je bez ikakvog suđenja na smrt osudila tajna policija najčešće su slijedile po principu "ko se prvi namjesti".
(Nastavlja se)
U SJUTRAŠNJEM BROJU: Ustanak kosovskih Albanaca, posebna pažnja posvećivana je kulturnim krugovima, dobra saradnja crnogorske tajne policije sa saveznim i republičkim službama, raspad savezne države donio je i raspad bezbjednosnog sistema, Miloševićeva policija, mediji, akademici, beogradski Crnogorci...
--------------------------------------------------------------------------------
Otmice i fizičke likvidacije
Po kratkom postupku, Dapčević je osuđen na smrtnu kaznu, koja je zbog njegovih "zasluga u ratu zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od dvadeset godina". Dapčević će robijati sve do polovine 1988. godine, kada će, pod diplomatskim pritiskom Zapada, gotovo tajno biti pušten iz zatvora.
Nakon krajnje kompromitujuće Dapčevićeve otmice tajna policija više neće ostavljati svjedoke. Nema više otmica - slijede fizičke likvidacije neprijatelja tadašnjeg ustavnog poretka SFRJ. Većinom su likvidirani ljudi iz jugoslovenske emigracije. Posebno su stradali hrvatski, albanski i srpski politički aktivni emigranti, za koje je tajna policija imala operativne podatke da spremaju obaranje jugoslovenskog režima. Takvima su, najčešće, vođeni patriotizmom i rukom tajne policije presuđivali crnogorski žestoki momci. Egzekutori koje je regrutovala crnogorska tajna policija pokazali su se kao vrhunski majstori za smaknuća. Povremeno su se dešavala neriješena ubistva i sumnjive saobraćajne nesreće i u samoj Crnoj Gori u kojim su ginuli protivnici režima. Tada se šapatom konstatovalo: "Ubila ga UDBA".
Crnogorski SDB je krajem devedesetih imao oko 220 stalno upošljenih ljudi, a sada je, prema procjenama, ta brojka dvostruko veća
Početak osamdesetih obilježiće ustanak Albanaca na Kosovu, nezadovoljnih autonomijom koju su već imali. Oni traže da Kosovo dobije status republike. Savezna i srpska policija sprovode brutalne akcije na gušenju demonstracija. Pripadnike "reda i mira" posebno je iritiralo to što su pojedini demonstranti kačili Titove slike za repove bivolica, i što su skandirali "Trepča radi - Beograd se gradi". U okviru savezne komande policijske jedinice iz Crne Gore odlaze na Kosovo da pomognu u gušenju albanskog bunta. Plašeći se od širenja albanskog ustanka i na susjedne republike, crnogorski SDB podiže priravnost, posebno obraćajući pažnju na "kontrarevolucionarne elemente" iz Crne Gore. To je značilo da su Albanci iz Tuzi, Ulcinja i drugih crnogorskih mjesta, posebno pograničnih, stavljeni pod budno oko tajne policije. Slijedila su i brojna hapšenja Albanaca u Crnoj Gori. Većinom se radilo o crnogorskim mladićima i djevojkama koji su studirali na Kosovu, za koje se sumnjalo da su tamo učestvovali u albanskim demonstracijama. Tokom operativne obrade bili su izloženi teškoj policijskoj torturi.
To su godine kada se "SDB bavi otkrivanjem, dokumentovanjem i presijecanjem tajne i organizovane neprijateljske djela-tnosti uperene protiv ustavom utvrđenog poretka. Tu su spad-ali: kontrarevolucionarno ugr-ožavanje društvenog uređenja, terorizam, špijunaža, sabotaža, neprijateljska propaganda, izazivanje vjerske mržnje i širenja lažnih vijesti... O svojim saznanjima i akcijama crnogorski SDB je obavještavao državno i partijsko rukovodstvo Crne Gore, i savezni SUP, koji je svojom linijom obavještavao rukovodstvo Jugoslavije. Informacije o toj problematici razmatrane su na Republičkom savjetu za zaštitu ustavnog poretka, gdje su, uz ostalo, davane smjernice za dalji rad", pojašnjava u svojoj knjizi "Vrijeme meteža", nekadašnji dugogodišnji šef crnogorskog SDB-a, Vladimir Keković.
Tajna policija je i u tom periodu posebno vodila računa šta se dešavalo u crnogorskim kulturnim krugovima. Pod budnim okom političke policije stavljeni su brojni crnogorski književnici, novinari, glumci i druge javne ličnosti. Tokom njihove operativne obrade korištena su sva tehnička sredstva kao i ubačene "krtice". SDB je posebno taj tzv. "kulturni sektor" pokrio svojim najpismenijim inspektorima, kao što su bili Rajo Vulikić, Radivoje Martinović, Jevrem Bjelica i drugi.
Pod prismotrom su bili i crnogorski, i srpski, i drugi "neprijateljski elementi". Tajna policija je sa istim žarom pratila takve sušte suprotnosti kakvi su književnici Jevrem Brković i Momir Vojvodić, Sreten Perović i Ranko Jovović, Milorad Popović i Bećir Vuković.
Taj period karakteriše dobra saradnja crnogorske tajne policije sa saveznim i republičkim službama, kao i onom vojnom - KOS-om. To je vrijeme kada bezbjednosni sistemi republika funkcionišu pod strogom palicom Savezne službe bezbjednosti. SDB Crne Gore odlično sarađuje sa SDB-om Jugoslavije, SID-om (Služba za istraživanje i dokumentaciju SSIP-a) i II upravom JNA.
Crnogorski SDB je krajem devedesetih imao oko 220 stalno upošljenih ljudi. Prema nekim procjenama sada je ta brojka dvostruko veća. Silan broj "honoraraca", saradnika, bivših policajaca, sekretara i raznih šefova kabineta, koji su još uvijek na usluzi toj službi zna samo najuže rukovodstvo SDB-a.
"Kako se približavao raspad savezne države, raspadao se i bezbjedonosni sistem zemlje. Za nas poznavaoce i obavještajce bilo je toliko evidentno da je Srbija započela taj raspad bezbjednosnog sistema sa Crnom Gorom i Saveznom policijom, da smo naprosto bili nemoćni", svjedoči ovih dana Božidar Spasić, nekadašnji visoki funkcioner Saveznog MUP-a. Kako pišu neki beogradski mediji on je svojevremeno bio uključen u tajne operacije likvidiranja jugoslovenskih emigranata u inostranstvu.
Vladimir Keković, šef crnogorske tajne policije od 1982. do 1989. godine, takođe je nedvosmislen:
"Nosiocima velikosrpskog nacionalizma koji su djelovali iz Srbije protiv Crne Gore bavila se srpska SDB i sve do pred kraj 1988. godine izvještavala nas o tome i razmjenjivala informacije sa SDB-om Crne Gore. Kurcšlus je nastao kada je rukovodstvo SDB-a Srbije odustalo od dogovora za preduzimanje određenih mjera prema onima koji su djelovali iz Srbije protiv Crne Gore. U vrijeme "AB" događanja naroda saradnja između SDB Srbije i SDB Crne Gore je prestala".
Sa prestankom saradnje dviju tajnih policija počinje i otvoreni rat oko toga ko će crnogorsku tajnu policiju staviti pod svoju kontrolu. U tom ratu, kako to obično biva kada su tajne službe u pitanju, sredstva nijesu birana. Pojava čuvenoga Memoranduma SANU, 1986. godine, uvod je u "jogurt i AB revoluciju", kasnije "balvan revoluciju" i na kraju krvavi rat na prostoru bivše Jugoslavije. Crnogorska tajna policija operativno je obradila pojavljivanje Memoranduma u Crnoj Gori, čiji se tekst uskoro pojavljuje u beogradskim "Večernjim novostima". U tom dokumentu se, između ostalog, tvrdi:
"Sve nacije nijesu ravnopravne: srpska nacija, na primjer, nije dobila pravo na vlastitu državu. Djelovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju pravo za razliku od nacionalnih manjina, da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju... Prisvajanje i rasparčavanje srpskog kulturnog nasleđa ide toliko daleko da se u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac."
I pored suprotstavljanja SDBCG, u Pljevljima se pojavila peticija o podršci Memorandumu, sa 52 potpisnika. Crnogorsko rukovodstvo odmah reaguje osuđujući Memorandum SANU. To je automatski značilo zahlađivanje odnosa između tadašnjeg rukovodstva Crne Gore i rukovodstva Srbije, koje predvodi Slobodan Milošević.
Milošević je potom krenuo u obaranje legitimno izabranog crnogorskog rukovodstva. U tu svrhu koristi svoju policiju, medije, akademike, beogradske Crnogorce... On i pored stava CKSKJ da se "mitinzi solidarnosti" ne održavaju van teritorije Srbije, organizuje miting u Titogradu 20. avgusta 1988. godine. Slijedi novi miting u oktobru.
--------------------------------------------------------------------------------
AKCIJA KORAB: Na osnovu operativnih podataka i prisluškivanja telefonskih razgovora crnogorski SDB, u akciji "Korab", razotkriva kako se ne radi ni o kakvoj autentičnoj pobuni građana Crne Gore, već o organizovanom puču pod dirigentskom palicom Miroslava Šolevića, iza kojeg stoje srpske tajne službe. Crnogorska tajna policija u stopu prati Šolevića, otkriva njegovu cjelokupnu saradničku mrežu u Crnoj Gori, i sve njegove planove. O svojim saznanjima SDB uredno obavještava crnogorsku vlast, koja ne preduzima ništa da to spriječi.
Šolević nastavlja dalje: organizuje mitinge, smišlja parole koje će se uzvikivati na mitinzima, čak određuje kada treba zviždati ili klicati. On podobnim novinarima unaprijed dijeli izvještaje koje će sa mitinga slati svojim redakcijama. Pripadnik crnogorskog SDB-a sa Cetinja to snima i u svom izvještaju, između ostalog, precizira:
"Parole i pjesme koje su uzvikivali učesnici sa Kosova (među kojima "Hoćemo oružje" i "Dajte nam oružje" počinjale su na znak Šolevića, koji se nalazio na prostoru iza bine".
Inspektori SDB-a Crne Gore u akciji "Korab" uredno bilježe i nacionalističke pjesme, koje se pjevaju po mitinzima. Tako je i republički javni tužilac Božidar Vuksanović u Skupštini Crne Gore potvrdio da se tokom proslave Badnje večeri, ispred crkve Svetog Đorđa, u tadašnjem Titogradu, pjevalo: "Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo turske krvi" i "Slobodane pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate". Iako se dobro znalo da je autor tih užasnih stihova jedan poznati podgorički stihoklepac, organi bezbjednosti, navodno, nijesu otkrili tog zloslutnog autora.
"Narodna stranka nije osnovana iz moje glave: Momir i Milo su preko SDB-a osnovali Narodnu stranku, kao uslužnu stranku", kaže Kilibarda
Srpske obavještajne službe, s druge strane, formiraju policijske dosijee crnogorskih političara sa isfabrikovanim kompromitujućim podacima, koji se dostavljaju "patriotskim novinarima". SDB Crne Gore polako gubi rat protiv srpskih specijalaca za mase i moćne Miloševićeve agenture u Crnoj Gori. U januaru 1989. godine na "talasu događanja naroda" i pod dirigentskom palicom zvaničnog Beograda, dolazi do prevrata: Milošević obara legitimno izabrano crnogorsko rukovodstvo i umjesto njega instalira marionetsku vlast sa "guvernantom" Momirom Bulatovićem na čelu.
No, rukovodstvo crnogorskog SDB-a nastavlja da uredno i profesionalno dostavlja svoje izvještaje novim gazdama:
"U međuvremenu sam se inatio i novom rukovodstvu dostavljao informacije o onima koji su ih doveli na vlast. Bila je to poruka - vidite na kakvim temeljima počivate. Sjećam se, recimo, da sam tadašnjeg koordinatora CKSK CG Veselina Vukotića jednom prilikom upoznao da su domaće fele upriličile veliku feštu na Glavi Zete u čast Miroslava Šolevića i da su ga proglasile prvim herojem nove Crne Gore. Hladno je odgovorio: ČPa što je to važnoČ", sjeća se Keković u intervjuu podgoričkom "Monitoru", datom nekoliko godina kasnije.
Šef crnogorskog SDB-a Vladimir Keković je nedugo nakon januarskog prevrata u Skupštini SFRJ javno progovorio o suštini januarskog obaranja crnogorske vlasti. Uslijedio je do tada neviđeni medijsko-policijsko-politički linč Vladimira Kekovića.
"Medijski rat koji je ranije krenuo protiv Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika dobio je novu šansu: raskrinkati SDB i njeno rukovodstvo", kasnije će zapisati Keković u svojoj knjizi "Vrijeme meteža".
Beogradski novinar Milovan Brkić, navodi se u toj knjizi, dobija zadatke da "likvidira Vladimira Kekovića i SDB Crne Gore". Brkić objavljuje tekst u kojem tvrdi da su SDB Crne Gore i njen rukovodilac organizovali ubistvo pukovnika Vojislava Šćepanovića, pomoćnika republičkog sekretara za narodnu odbranu, i Vasilija Delibašića, konzula SFRJ u Njemačkoj.
Šćepanovića je u njegovoj kancelariji, prema nalazu istrage, ubio policajac Zoran Dajković, sestrić tadašnjeg republičkog sekretara za narodnu odbranu generala Sava Jankovića, a konzula Delibašića, dok sa ženom šeta ulicama Bara, ubija narkoman i besposličar iz Tetova Tomislav Tomovski. Motiv: koristoljublje, odnosno pljačka torbe koju je nosio Delibašić.
Podstaknut iskonstruisanim pisanjem Brkića, ubica Tomovski na suđenju označava kao direktnog naručioca ubistva konzula Delibašića - šefa crnogorske tajne policije Vladimira Kekovića. No, kada je tokom suđenja sudija Momčilo Knežević upitao Tomovskog "da li poznaješ ovog čovjeka", pokazujući prstom na Kekovića, koji je u tom trenutku ušao u sudnicu, on je negativno odgovorio, naglašavajući da ga nikad nije vidio.
"To je bila prilika da pred sudskim vijećem u punoj sali radoznalih novinara i posjetilaca osudim beskrupuloznu, sramnu i nečasnu kampanju koja je sračunato vođena protiv Službe i mene", zapisaće kasnije Keković.
Ubica Tomovski je potom zbog ubistva iz koristoljublja osuđen na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena sa dvadeset godina zatvora. U odvojenom sudskom postupku utvrđeno je da je ubica pukovnika Vojislava Šćepanovića Zoran Dajković neuračunljiv te je oslobođen krivične odgovornosti i upućen na liječenje u duševnu bolnicu.
SDB OSNIVA NARODNU STRANKU: Nakon pada crnogorskog rukovodstva sprovodi se čistka i u vrhu policije. Umjesto Vladimira Kekovića, za novog rukovodioca crnogorskog SDB-a imenuje se pukovnik Lazar Boričić, koji je do tada radio u Teritorijalnoj odbrani Titograda. Hroničari bilježe da su ga "prema pouzdanim izvorima na tu funkciju instalirali srpska tajna policija i vojni obavještajni lobi".
"Radnu diferencijaciju" u policiji sprovodi Pavle Bulatović, novi republički sekretar unutrašnjih poslova. Već u prvom naletu on smjenjuje najuži policijski vrh i načelnike gotovo svih opštinskih centara bezbjednosti. Samo u jednom danu otpušteno je 168 pripadnika RSUP-a. Bulatovićev pomoćnik Maksim Korać toliki broj otkaza pravda "nezakonitim zapošljavanjem otpuštenih policajaca". Istina je bila drugačija: kadrovska politika u crnogorskoj policiji vodila se po principu lojalnosti Slobodanu Miloševiću i njegovim sljedbenicima u Crnoj Gori.
Kao prilog tome govori i činjenica da je Korać političku slavu stekao u čuvenom koordinacionom tijelu šest mjesnih zajednica iz Titograda, koje je omalovažavalo staro crnogorsko i rukovodstva ostalih republika a veličalo Slobodana Miloševića. Nije slučajno i nevažno: Koraća je uoči odlaska u policiju primio lično Slobodan Milošević.
Pavle Bulatović sprovodi radikalnu čistku i u Službi državne bezbjednosti. Pod firmom radne, sprovodi se nacionalna i politička diferencijacija: iz službe se uklanjaju svi oni koji se deklarišu kao Crnogorci, kao i pripadnici službe iz redova manjinskih naroda.
Paralelno sa silnim smjenama nova vlast organizuje suđenje Lazaru Đođiću, bivšem republičkom sekretaru za unutrašnje poslove, njegovom pomoćniku Husniji Redžepagiću, i Veselinu Pešiću, komandantu specijalne jedinice RSUP-a zbog upotrebe sile tokom oktobarskog događanja naroda u Podgorici. Tada je izgovorena i ona čuvena rečenica: "Milicijo, postupi po naređenju". Nakon maratonskog sudskog procesa sud je optužene oslobodio odgovornosti.
Novo crnogorsko rukovodstvo ide dalje: krajem 1990. godine, promjenom Skupštinskog poslovnika i drugih zakonskih akata, ukida rad komisija nadležnih za kontrolu rada policije. Crnogorska policija je tako postala jedina "snaga države" u Evropi čiji rad ne kontroliše parlament. To je ključni razlog što demokratske snage u Crnoj Gori optužuju vlast da nije depolitizovala policiju, već je od nje napravila partijsku ekspozituru. "Kontrolom policije od samo jedne stranke, u uslovima višestranačja, ta služba je ponovo transformisana u paradržavnu" - tvrdili su protivnici nove vlasti.
Pred naletom višestranačja crnogorska tajna policija dobija i specijalne političke zadatke. U opis radnog mjesta crnogorskih bezbjednjaka ulazi praćenje i prisluškivanje političkih protivnika i opozicionih političara, ubacivanje provokatora u novoosnovane stranke, nezavisne medije i u redove nezavisnih intelektualaca. Nekoliko pripadnika crnogorske tajne policije dobija i specijalni zadatak da formira nove stranke i partije, kako bi državni vrh simulirao demokratiju.
"Narodna stranka nije osnovana iz moje glave. Momir Bulatović i Milo Đukanović su preko SDB-a osnovali Narodnu stranku, kao uslužnu stranku i mjesto gdje je trebalo da budu svi njihovi kadrovi kojima nijesu mogli da daju ministarske fotelje. Trebao im je i vođa, pa su se odlučili za mene, kao poznatog disidenta", priznaće deset godina kasnije na kolašinskoj televiziji "Orion", bivši lider narodnjaka Novak Kilibarda.
Ima indicija da je SDB upleten i u formiranje nekih drugih stranaka, ali javnih potvrda i priznanja, kakvo je Kilibardino, o tome nema. Tajna policija, uz to, koristi dosijee iz "Kekovićeve UDB-e" u obračunu sa političkim protivnicima. Formiraju se i novi dosijei.
--------------------------------------------------------------------------------
Stranačke službe sigurnosti
S druge strane i novoosnovane stranke i partije formiraju interne službe bezbjednosti koje brinu o fizičkom obezbjeđenju opozicionih lidera. Nepovjerenje u vlast i strah od raznih ekstremista spremnih na sve, dovode do formiranja partijskih službi sigurnosti. Kasnije, mnogi ljudi iz partijskih obezbjeđenja dobijaju i posebne zadatke: da "pripaze" na "zlo domaće", tj. partijske funkcionere iz sopstvenih stranaka, za koje su pojedini lideri smatrali da mogu ugroziti njihovu poziciju. Tako su neke stranačke službe sigurnosti transformisane u neku vrstu partijskih "rekla-kazala" obavještajnih službi. Iako se radilo o pukom amaterizmu, pojedini mangupi iz tih "službi" su raznim intrigama, podmetanjima i manipulacijama zapečatili karijeru mnogim opozicionim političarima.
--------------------------------------------------------------------------------
Slavka Perovića policija obrađuje pod šifrom "Kum"
SDB Crne Gore obrađuje opozicione lidere. Slavko Perović, tadašnji lider liberala, kako bilježi podgorički "Monitor", obrađuje se pod šifrom "Kum", vjerovatno zbog njegovog običaja da svoje sagovornike oslovljava sa "kume". I drugi partijski lideri ne prolaze ništa bolje. Iz povjerljivih izvora moglo se čuti da su svi važniji opozicioni lideri u Crnoj Gori prisluškivani i praćeni. Posebna se pažnja poklanjala rukovodstvu Liberalnog saveza, SDA za Crnu Goru i SDPR-u. Nezavisni novinari i intelektualci ni ovog puta nijesu zaobiđeni. Gotovo da nema značajnijeg pera u Crnoj Gori, za koje se može reći da pripada nezavisnom novinarstvu, a da nije operativno pokriveno. Posebno mjesto je pripadalo novinarima antiratnog "Monitora".
Na udaru crnogorske policije su protivnici tog rata, pa na listi domaćih neprijatelja prednjače liberali, nezavisni novinari i mediji
S početka devedesetih samo politički slijepci ne vide da se Milošević i njegovi generali spremaju za rat. Dolazi i to vrijeme: inspiratori rata i ratni huškači Đ velikosrpski pisci i novinari - ustupaju mjesto generalima. Umjesto ljubitelja "lepe reči" progovorili su topovi. JNA u simuliranom sukobu tobože gubi rat u Sloveniji i svom žestinom udara na Hrvatsku. Slijede tenkovi, topovi, mrtvi i osakaćeni, koncentracioni logori, žene sa maramama, izbjegličke kolone bez povratka...
Crnogorski SDB stavlja težište na otkrivanje "domaćih izdajnika i njihovih pomagača". Na udaru su, prije svega, protivnici tog suludog rata. Na listi domaćih neprijatelja prednjače crnogorski liberali, nezavisni novinari i mediji. Ipak, u tom trenutku "trn u oku" je poznati crnogorski književnik Jevrem Brković, koji tih dana piše čuveno "Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima".
U otvorenom pismu pod naslovom "Nijesu to Crnogorci" Brković, između ostalog, piše:
"Braćo moja hercegovački Muslimani i Hrvati, znajte da te pijane, bradate i raspojasane protuve nijesu Crnogorci, nego duhovni potomci zloglasnog četničkog vojvode Pavla Đurišića, onog koji je 1943. godine, samo u jednom pohodu od Pljevalja do Foče, stavio pod nož osam hiljada Muslimana... General Strugar, neka ga je zaista stid, divljanje i divljaštvo takvih teritorijalaca pokušao je da opravda Čcrnogorskim mentalitetomČ... Znajte da pripadnici te pijane, bradate i izobličene soldatetske, u uniformama Armije koja više nije ni narodna ni jugoslovenska Đ nijesu Crnogorci. Danas su Crnogorci oni koji se nijesu odazvali takvoj ratnoj mobilizaciji, koji su odbili da pucaju na svoju braću. Da se mobilišu i idu izvan granica Crne Gore..."
Histerija koja slijedi protiv Brkovića koordinirana je iz tajne policije. Po procjeni vojno-policijskih stručnjaka za mase on je remetilački faktor koji ruši moral i slabi borbenu gotovost jugoslovenske soldatetske. SDB formira specijalni tim, sa samo jednim ciljem: po svaku cijenu neutralisati Brkovića.
U neutralisanju Brkovića dolazi do podjele posla: jednu liniju čine akademici i književnici iz Srbije. Drugu liniju, koja takođe ima za cilj moralnu likvidaciju pjesnika, preuzimaju književnici i novinari iz Crne Gore. Treću liniju pokrivaju ekstremisti, koji vođeni rukom nekih ljudi iz tajne policije fizički ugrožavaju pjesnika i njegovu porodicu. Oni su najopasniji. Brković u svom "Prljavom ratu" opisuje kako su kuršumi iz pištolja završili tik iznad njegove glave - na zidovima stana - i kako su njegova supruga Kaća i dvojica sinova u to vrijeme izloženi svakodnevnom pritisku "četničkih vandala Novaka Kilibarde, koji ih svakonoćno maltretiraju: kamenuju prozore na stanu, pucaju, urliču, vrište, divljaju..."
Pola sata prije ponoći, 1. oktobra 1991. godine, Brković bježi iz svog stana. Samo jedan sat kasnije naoružani policajci istovremeno upadaju na tri lokacije za koje sumnjaju da bi tamo mogao biti Jevrem Brković: u pjesnikov stan, u stan Jevremovog brata Sloba i u kuću pjesnikovog prijatelja Branka Nikača u Crmnici. Pretresa se kuća i Ferida Šarkinovića iz Plava, ali naoružani policajci ostaju praznih šaka: pjesnik je pobjegao. Brković uz pomoć drugih prijatelja prelazi crnogorsko - albansku granicu. Potom preko Skadra, Tirane, Pešte, Beča i Ljubljane odlazi za Zagreb, gdje će stalno boraviti tokom emigracije duge sedam i po godina.
Napad na Dubrovnik i njegovu okolinu počinje istog dana u osam sati ujutro. Krenulo je besprizorno rušenje starog grada i neviđena pljačka. Uskoro sa tog ratišta stižu i prvi limeni sanduci. Crnogorsko državno rukovodstvo upućuje telegrame saučešća porodicama poginulih. Demokratske snage u Crnoj Gori nastavljaju da se suprotstavljaju "ratu za mir". Na antiratnom mitingu, na Cetinju, liberali Slavka Perovića iz hiljada grla skandiraju "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče". Inspektri DB-a i njihovi saradnici registruju učesnike mitinga. U tome im pripomažu i pripadnici tajne policije koji izigravajući fotoreportere i televizijske kamermane snimaju učesnike tog istorijskog skupa.
Podgorički nezavisni nedjeljnik "Monitor" nastavlja da se iz broja u broj hrabro i principijelno suprotstavlja suludom ratu. Zbog toga se utemeljivaču "Monitora" Miodragu Peroviću i novinarima tog lista svakodnevno prijeti. Za samo mjesec dana Perovićeva supruga je zabilježila oko 350 prijetećih telefonskih poziva. Pola sata ispred ponoći 15. oktobra 1991. godine na redakciju "Monitora" ba-čena je jaka eksplozivna naprava. To je drugo "miniranje" redakcije "Monitora" u dvadesetak dana.
Novinari "Monitora", Perovićevi prijatelji i njegova porodica prepoznali su u svemu tome pokušaj SDB-a Crne Gore da promijeni uređivačku politiku tog nezavisnog lista. Uplašen za život svog brata Miodraga, Milo Perović kreće već sljedećeg jutra da "popriča" sa ministrom policije Pavlom Bulatovićem, kojeg je od ranije znao. Slučaj je htio da nervozni Milo Perović stigne ispred zgrade MUP-a u trenutku kada je službeni automobil u kojem se nalazio ministar policije kretao sa parkinga. Milo Perović, poput iskusnog teroriste, blokira službeni automobil i munjevito iskače iz svojih kola, prijeteći ministru policije:
"Slušaj, Pavle Bulatoviću, ako što bude mome bratu Mišku Peroviću, sve ću vas pobiti. I tebe i Momira i Mila, i svu vašu đecu".
"Ne može to tako mladiću, uzvratio je ministrov vozač -policajac, pokušavajući da izađe iz kola. Milo je razgrnuo jaknu, ispod koje je bila nekakva pištoljčina, drečeći:
"Ne miješaj se, e ću i tebe opružit. Pajo, ponavljam ti, ako Mišku što bude, ja ću, i mrtav iz groba, pobiti vašu đecu.".
U tom trenutku u svađu se umiješao Milov prijatelj, Zoran Ljumović, koji je tu pristigao kako bi spriječio ono najgore:
" Milo pusti meni to. Ja i Pavle smo braća", (braća od tetaka p.a).
Zoran je, potom, malo odgurnuo Mila, govoreći Pavlu: "Ako dozvoliš da se prolije krv u Crnoj Gori, ja ću ti presuditi".
Zaraćene strane su se onda razišle. Zapjenušali Milo Perović je u tim dramatičnim trenucima ministra policije Pavla Bulatovića vjerovatno podsjetio na čuvenog Panta Perovića, koji je tokom Drugog svjetskog rata sam uskakao u kuće u kojima su bili četnici i jednom prilikom, čak, poubijao četrnaestoro čeljadi.
Ovaj događaj novinarima "Monitora" kasnije je ispričao Miodrag Perović. Da li zbog Pavla, Mila, ili Panta, ko će ga znati, tek pritisak tajne policije na Miodraga Perovića će nakon ovog događaja malo splasnuti.
--------------------------------------------------------------------------------
U SJUTRAŠNJEM BROJU: Virus mržnje i rata; crnogorska policija hapsi izbjeglice iz BiH; saradanja sa Karadžićevom policijom; pokušaj da se zapali ratni fitilj i u Crnoj Gori; Pavle i Momir postavljaju Nikolu Pejakovića na mjesto šefa crnogorske policije; meteorska karijera Boška Bojovića...
--------------------------------------------------------------------------------
Specijalci crnogorskog MUP-a na frontu
Pored JNA i dobrovoljaca, u "oslobađanju" Dubrovnika učestvuju i specijalci MUP-a Crne Gore. No, već prvog dana ratovanja po njima su, greškom, "okrpili" crnogorski dobrovoljci.
"Stigoše i specijalci MUP-a Crne Gore. Navukoše na sebe pancir košulje i ostalu specijalnu opremu i uputiše se u Ččišćenje selaČ pri samom brdu. Kroz pola sata evo ih nazad. Vraćaju se ljuti i isprepadani. Psuju. Šta se desilo, pitamo radoznalo. Hoćemo da izginemo od vas, kažu. Taman se popesmo u selo, kad po nama zapraštaše vaše baterije iz protivavionskih topova. E, neka vam je srećan ovaj rat, ali nas više nikad ovdje nećete vidjeti", svjedoči očevidac te "junačke epopeje" crnogorskih specijalaca, publicista Veseljko Koprivica, u knjizi "Sve je bilo meta".
--------------------------------------------------------------------------------
Pismo pod naslovom "Nijesu to Crnogorci"
Orkestrirana i dobro osmišljena akcija kulminira podizanjem krivične prijave protiv Brkovića i izdavanjem naloga za njegovo hapšenje:
"Više javno tužilaštvo u Titogradu podnijelo je 2. oktobra 1991. godine Višem sudu u Titogradu zahtjev za sprovođenje istrage protiv Jevrema Brkovića zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti... Ova krivična djela izvršena su pisanjem pisma pod naslovom ČNijesu to CrnogorciČ, objavljenog u ČSlobodnoj DalmacijiČ. Za Brkovića je zatraženo i određivanje pritvora", objavila je režimska "Pobjeda".
I dok se specijalci spremaju da uhapse Brkovića, kod njega dolazi bivši pripadnik crnogorskog SDB-a. On upozorava pjesnika da će biti uhapšen, a zatim seksualno zlostavljan u zatvoru, "baš kao svojevremeno i Vojislav Šešelj".
Momir dovodi svoje ljude - kuma Daku Davidovića za načelnika CB Nikšić, Nebojšu Zekovića za šefa CB Herceg Novi i Željka Jočića u CB Podgorica
HAG ČEKA: Novinari i generali nastavljaju munjevito da šire virus mržnje i rata. Oni su ti koji običnim ljudima, do tada mirnim i povučenim građanima, u ruke stavljaju noževe, kame i čakije. Rat u Bosni i Hercegovini zvanično počinje 6. aprila 1992. godine. SDB Crne Gore pravi spiskove i dijeli oružje "provjerenim patriotama". Radi se prije svega o ljudima koji su "dušom i tijelom" pristalice politike Slobodana Miloševića.
Bježeći od ratnog požara u Bosni i Hercegovini veliki broj izbjeglica potražio je spas u Crnoj Gori. Većinom su se smjestili kod svojih rođaka, kumova i prijatelja. Protivno crnogorskoj tradiciji, Ustavu, zakonu i svim međunarodnim konvencijama crnogorski policajci su ih počeli hapsiti. SDB sprovodi akciju otkrivanja i "locira" izbjeglice. Lov na ljude najžešći je bio u Herceg Novom, Baru, Ulcinju... Muslimani se hapse pod izgovorom da su ekstremisti, ratni zločinci, ubačeni teroristi i kriminalci, a izbjegli Srbi da su dezerteri i izdajnici.
Ta sinhronizovana i dobro organizovana akcija crnogorske policije počela je početkom aprila 1992. godine. Uhapšeno je oko stotinu ljudi. U trenutku hapšenja, a posebno tokom pritvora mnogi su fizički maltretirani. Torturi je posebno bio izložen Muhamed Pilavdžić, koji se pokušao spasiti tako što se sa drugog sprata bacio kroz prozor kancelarije Centra bezbjednosti Herceg Novog. Nakon što su prošli obradu crnogorskih inspektora SDB-a, neki od izbjeglica su poslati u Beograd. Tamo su pripadnici KOS-a nastavili da ih brutalno ispituju. Ima indicija da su nakon ispitivanja po kratkom postupku pobijeni.
"Lov na Bosance te 1992. godine je bio hit. Nikada se neće znati koliko je ljudi na licu mjesta likvidirano, a koliko vraćeno u četničke kazamate nazad u Bosnu. Koliko je bilo onih poput fočanskog despota Stefanovića, zvanog Šumar, vlasnika kafane u blizini ženskog zatvora, koji su vršili inkvizitorski posao po Crnoj Gori, uz blagoslov crnogorskih vlasti", piše "Oslobođenje".
Porodica Safeta Buljubašića (1950), koji je na početku rata izbjegao u Crnu Goru, tvrdi u sarajevskim medijima, da je on uhapšen u Herceg Novom, ali "živ nije stigao do basanske granice". I porodica Hajrudina Bihorca iz Višegrada, uhapšenog 26. maja 1992. godine u Baošićima, smatra da je "ubijen na teritoriji Crne Gore" zbog toga "što ga nema ni u jednoj evidenciji o predatim izbjeglicama".
Podgorički "Liberal" zabilježio je svjedočenje Damjana Turkovića, tadašnjeg zamjenika Centra bezbjednosti Herceg Novi, koji je krajem maja 1992. na lokalnom radiju, između ostalog, izjavio:
"Mi u Centru bezbjednosti Herceg Novi preduzimamo sve mjere i radnje kako bismo spriječili da sva lica, koja su po bilo kom osnovu došla u sukob sa zakonom i okrvavili ruke, kako se kaže, ne mogu naći utočište na području Boke. Mi smo zasad priveli 41-og Muslimana, a imamo ovlašćenja da, po naredbi Srpske Republike, sva lica koja borave na području CB Herceg Novi, starosti od 18 do 60 godina, privedemo i predamo u sabirni centar u BiH. Takvih lica priveli smo 92, za posljednja tri dana"
Da je doista počinjen zločin nad izbjeglicama iz BiH potvrdio je i dobitnik Karadžićevog ordena Nemanjića - crnogorski predsjednik Momir Bulatović. Na konferenciji za novinare, održanoj sredinom juna 1994. godine, on je na pitanje o hapšenju i deportaciji izbjeglica iz BiH, pokajnički izjavio:
"Nažalost, pokazalo se to kao tragična greška i kao tragičan propust. Vjerovatno će biti potrebno sprovesti produbljenu istragu o tome".
I pored obećanja predsjednika, ni najmanja istraga nije provedena. Prof. dr Smail Čekić, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava BiH, izjavio je za "Monitor" od 15. maja 1998. godine da će zbog tog slučaja "Momir Bulatović i Pavle Bulatović morati sjesti na optuženičku klupu u Hagu, jer ratni zločini i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju". U istom broju "Monitora" i tadašnji državni tužilac Vladimir Šušović je potvrdio da se za taj slučaj interesuje Haški tribunal, precizirajući da vjerovatno "MUP sve to ne bi radio a da se nije konsultovao sa predsjednikom države, odnosno sa Momirom Bulatovićem".
"Međutim", dodao je Šušović, "ipak je najneposrednija odgovornost ministra unutrašnjih poslova i rukovodilaca koji su to radili zajedno sa njim".
Iako je od nezakonitog deportovanja izbjeglica iz BiH prošlo više od deset godina taj slučaj je i dalje otvoren za haške i bosanske istražitelje i pored ubistva "ključnog čovjeka" - tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića, koji je pokošen atentatorskim hicima 7. februara 2000. godine u jednom beogradskom restoranu.
Na početku i tokom rata u Bosni i Hercegovini, crnogorska policija je imala dva aršina za svoje građane: lojalnim Srbima i Crnogorcima dijelila je oružje, a pripadnicima manjinskih naroda oduzimala. Takva praksa policije posebno je bila izražena na sjeveru Crne Gore. Prilikom pretresa kuća pojedini nesavjesni policajci uzimali su sve što im se dopalo. Harisu Tahirbegoviću (21) iz Bukovice, tokom pretresa kuće, sredinom 1992. godine, uniformisani ljudi su opljačkali kilo zlata, koje je njegov otac krvavo zaradio u Iraku, gdje je dugo godina radio.
POKUŠAJ DA SE ZAPALI RATNI FITILJ I U CRNOJ GORI: Jugoslavija se krvavo raspada. Miloševićeva državna tvorevina, stvorena na politici krvi i tla, Savezna Republika Jugoslavija, svečano je proglašena krajem aprila 1992. godine. Dotadašnji crnogorski ministar policije Pavle Bulatović mijenja radno mjesto - odlazi za saveznog ministra policije. Ministar unutrašnjih poslova Crne Gore postaje Nikola Pejaković. U međuvremenu je za novog šefa Službe državne bezbjednosti, umjesto Lazara Boričića, imenovan Boško Bojović.
Nikolu Pejakovića na mjesto šefa crnogorske policije postavlja Pavle, odnosno Momir Bulatović. Pejaković je prije toga bio šef policije u Baru i sudija tamošnjeg suda. Posebno je bio aktivan tokom AB revolucije. Šira javnost je za njega čula kada je kao sudija barskog suda oslobodio estradnog pjevača i velikog srpskog nacionalistu Boru Đorđevića Čorbu, koji je bio priveden zbog toga što je recitovao pjesme kojima je ismijavao Josipa Broza Tita.
"Ja sam gospodina Pejakovića postavio za ministra policije tako što sam ga preporučio Pavlu Bulatoviću. Ja sada imam pištolj "kratku devetku", model 67, broj 02563. To je pištolj koji sam dobio iz ruke ministra policije Nikole Pejakovića", pohvaliće se u "Monitoru", radikalski poslanik Aćim Višnjić.
Pored toga što svoje kadrove instalira na rukovodeće funkcije u MUP-u Crne Gore, Momir Bulatović određuje i ko će rukovoditi centrima bezbjednosti, iako mu to baš i ne piše u opisu radnog mjesta. On dovodi svoje ljude, kao kuma Miodraga Daku Davidovića za načelnika CB Nikšić ili Nebojšu Zekovića za šefa CB Herceg Novi, nešto kasnije i Željka Jočića u CB Podgorica. Ti centri pokrivaju čitavu Crnu Goru. Bulatović tako u potpunosti pored vrha policije kontroliše i bazu. Nije zanemarljivo: načelnici centara bezbjednosti u to vrijeme bili su pretpostavljeni i načelnicima SDB-a u tim centrima. To je vrijeme "bratske" i prisne saradnje svih tajnih službi koje su pod Miloševićevom čizmom: SDB-a Srbije, KOS-a, SDB Crne Gore i policije Radovana Karadžića.
--------------------------------------------------------------------------------
Turistički aspekt meteorskog uspona policajca Bojovića
Bojović je svoju policijsku karijeru započeo kao inspektor SDB-a na Žabljaku. I dok su ga mnogi žalili zbog toga, on je iskoristio geografski položaj tog prelijepog mjesta da napravi meteorsku karijeru. Na Žabljak su na odmor i skijanje dolazile najpoznatije ličnosti iz političkog i policijskog života. Tu su odmarali i visoki funkioneri tajnih policija iz Beograda i Podgorice. Komunikativni Bojović im je uvijek bio pri ruci. Imao je i dobru logistiku: džipove, lovce, instruktore. Ta poznanstva sa političarima i visokim policijskim zvaničnicima preporučiće ga za visoku funkciju u DB-u Crne Gore. Nakon što je Bulatović odlučio da Bojovića postavi za šefa SDB-a, popravlja mu i radnu biografiju: Bojović se ekspresno postavlja za šefa policije na Cetinju, a nakon dva-tri mjeseca i za načelnika CB Bijelo Polje.
--------------------------------------------------------------------------------
Saradnja sa Karadžićevom policijom
Devedeset i dvoje izbjeglica isporučeno je policiji Radovana Karadžića. Ni nakon deset godina od tog događaja niko od njih se nije javio kući: svi su pobijeni. Naredbu o hapšenju i deportovanju tih ljudi lično je izdao tadašnji ministar crnogorske policije Pavle Bulatović. Tu užasnu istinu otkrio je Bulatovićev nasljednik na mjestu ministra policije Nikola Pejaković. On je, odgovarajući na poslaničko pitanje poslanika SDP-a, svojim potpisom i pečatom MUP-a potvrdio da je deportacija devedesetdvoje izbjeglih ljudi iz Bosne izvršena po nalogu njegovog prethodnika Pavla Bulatovića.
Sarajevsko "Oslobođenje" od 25. aprila 1994. godine optužuje crnogorsku vlast da su pojedini izbjeglice iz Bosne likvidirani na teritoriji Crne Gore.
Policija je blokirala put, Čeko je izašao iz kola i izvadio hekler, ali ga je u tom momentu nokautirao policajac Vuk Bošković
Uporedo s formiranjem SRJ i rasplamsavanjem rata u BiH otpočinje serija terorističkih napada po Crnoj Gori - najčešće se radi o miniranju kuća i objekata u vlasništvu Muslimana. Eksplozivne naprave lome prozore i tresu zidove na džamijama u Pljevljima, Nikšiću i Podgorici. Samo tokom vrućeg pljevaljskog ljeta, 1992. godine, u tom gradu leti u zrak 29 lokala, svi u vlasništvu Muslimana.
Karadžićevi borci i njihovi istomišljenici iz Crne Gore, uz pomoć Vojske Jugoslavije, etnički čiste Bukovicu. U tom poslu im pripomažu i "vikend borci". Radi se o ljudima iz Crne Gore koji su tokom vikenda odlazili na razna ratišta po Bosni. Ko bi preživio već bi u ponedjeljak bio na poslu. Nije zaboravljeno: vikend-borac, jedan od crnogorskih policajaca, tamo je i kosti ostavio.
A onda na scenu stupa Milika Dačević Čeko, kuvar po profesiji. To je još jedan lik kojeg mašinerija KOS-a promoviše u "ratnog heroja". Nakon što je u napadu na Vukovar stekao ratno iskustvo i tamo izgubio rođenog brata, dobio je ratni zadatak da se za svete srpske ciljeve bori u Bosni i Hercegovini. U tandemu sa zloglasnim Duškom Kornjačom njihove jedinice etnički čiste Čajniče i oblasti koje se graniče sa Crnom Gorom. Po nalogu srpskih vojnih i civilnih obavještajnih službi harambaša Čeko dobija novi zadatak: da formira komandni most u svom rodnom mjestu Odžaci, kod Pljevalja. Dačević ima konkretan zadatak da prenese ratni sukob na teritoriju Crne Gore i da etnički očisti što više crnogorske teritorije.
Takva Čekova aktivnost nije promakla SDB-u Crne Gore. Iz Srbije stiže u Bijelo Polje najveći stručnjak za eksploziv i miniranje strateških objekata. Inspektori SDB-a ga drže pod prismotrom jer se plaše da može minirati neki značajniji objekat. Most na Tari policajci obezbjeđuju 24 sata dnevno.
Rukovodstvo MUP-a šalje u Pljevlja svoju elitnu, Specijalnu jedinicu. No, pojedini pripadnici te jedinice umjesto da tamo čuvaju mir siju strah među pljevaljskim Muslimanima.
"Crnogorski specijalci pucaju na Husein-pašinu džamiju u Pljevljima tako što ispaljenim hicima na minare džamije ispisuju krst", javlja s mjesta događaja Velizar Brajović, dopisnik beogradskog "Vremena". Šef specijalne jedinice Vaso Baošić ne demantuje pisanje "Vremena", već preko novinara "Monitora" poručuje Brajoviću "da će ga zaklati". Dato obećanje Baošić nije ispunio. Kasnije će rukovodstvo MUP-a rasformirati tu jedinicu i formirati novu od 120 ljudi, kojom će komandovati Vuk Bošković.
Maske su definitivno pale u ljeto 1992. godine, kada zloglasni Milika Dačević Čeko pokušava da zapali ratni fitilj u Crnoj Gori tako što uz pomoć naoružanih ljudi bukvalno zauzima Pljevlja. On vojničkom organizacijom i odlučnošću izoluje grad brojnim barikadama, a vitalne objekte u Pljevljima stavlja pod kontrolu svojih do zuba naoružanih ljudi. Pljevaljski Muslimani, i pored protivljenja vojnih starješina, sklanjaju djecu i nejač u pljevaljsku kasarnu.
Tek tada i crnogorski državni vrh i SDB shvataju gorku istinu da Radovan Karadžić otvoreno pokušava da rat iz Bosne i Hercegovine prenese u Crnu Goru. Inspektori crnogorskog MUP-a obavljaju "informativni razgovor" sa Dačevićem. SDB Crne Gore otkriva plan prema kojem su pljevaljski policajci vođeni srpskim patriotizmom trebalo da priđu Čeku Dačeviću i prepuste grad njegovim borcima. No, crnogorska tajna policija smišlja originalan plan kako bi to osujetila: tamošnjim policajcima šalje kao pojačanje policajce i DB-ovce iz Podgorice, koji se 24 sata dnevno ne odvajaju od domaćih policajaca - eventualnih "izdajnika". Taktika "flaster" dala je rezultat: ni jedan pljevaljski policajac nije prišao Čeku Dačeviću.
SEKUNDE NAS DIJELILE OD RATA: Predsjednik Momir Bulatović dolazi u uzavrela Pljevlja (7. avgust 1992) i razgovara sa predsjednikom Opštine i rukovodstvima političkih partija. Crnogorski premijer Milo Đukanović uspostavlja vruću telefonsku liniju sa tadašnjim premijerom jugoslovenske vlade Milanom Panićem. Đukanović zahtijeva od Panića da izdjejstvuje kod generala Vojske Jugoslavije da uklone Čeka Dačevića i njegove ljude. Đukanović pojačava pritisak tako što tog 7. avgusta pred novinarima kaže "da ima puno indicija da se ne realizuju naređenja Vojnog državnog savjeta". Crnogorski državni vrh o tome razgovara i sa predsjednikom SRJ Dobricom Ćosićem. U večernjim satima se u centru Pljevalja okuplja više stotina građana zahtijevajuci "prekid informativnog razgovora" sa Dačevićem. Iste noći "snaga države" popušta pred snagom Čekovih pristalica i on se pušta na slobodu. Pritisak Panića i crnogorskog rukovodstva na tada još kolebljivi vojni vrh urodio je plodom: ulicama Pljevalja zajednički patroliraju vojni i crnogorski policajci.
"Tada, u tim dramatičnim zbivanjima, kada su nas doslovno sekunde dijelile od ljudskog ludila i pakla međusobnih obračuna, ja sam naredio da se iz zatvora pusti izvjesni gospodin Dačević. Tu sam odluku donio pod strašnom ucjenom, jer su prema kućama nedužnih pljevaljskih Muslimana bile okrenute cijevi topova i mitraljeza dovučenih sa bosanskih ratišta i vođeni onima koje smo tako zdušno pomagali", priznaće predsjednik Momir Bulatović tokom zasjedanja crnogorskog parlamenta, u januaru 1995. godine.
Prilikom svjedočenja generala Damjanovića, javnost je bila isključena, pa se pouzdano ne može reći šta je izjavio. Jedno je poznato: sud je Dačevića oslobodio "zbog nedostatka dokaza". Svjedočenje Stankovića i intervju generala Damjanovića u podgoričkoj "Pobjedi" (6. septembar 1992) u kojem on tvrdi "da Muslimani u Pljevljima sami podmeću požare u svoje radnje kako bi simulirali efekte ugroženosti" idu u korist tvrdnji da iza pokušaja paljenja ratnog fitilja u Pljevljima pored Radovana Karadžića stoje i jugoslovenski generali. Znači: stoji direktno on - Slobodan Milošević.
Po sistemu "mi znamo kako" crnogorsko rukovodstvo odlučuje da o nestašnom saveznom poslaniku lično popriča sa njegovim šefom - Vojislavom Šešeljem. Između njih dvojice došlo je do zahlađenja odnosa, jer je Šešelj naredio Čeku da skrati kosu i potkreše bradu kako bi ozbiljnije izgledao u saveznom parlamentu. Zabranio mu je, takođe, da pije tokom pauza skupštinskih zasjedanja. Pao je konačan dogovor: ukoliko Čeko dođe u Pljevlja, mimo saglasnosti Šešelja, crnogorska policija će ga odmah uhapsiti. Nije trebalo dugo čekati. Čeko je došao u Pljevlja i opet se kabadahijski ponašao. Crnogorski policajci su pokušali da zaustave njegov bijeli "mercedes", ali on je prošao barikadu. Na sljedećoj raskrsnici naletio je na drugu policijsku "čeku". Put je bio blokiran. Izašao je iz kola i izvadio hekler. U tom momentu šakom ga udara policajac Vuk Bošković. Policajci Miladin Radenović i Novak Leković pripomažu Boškoviću. Čeko je ostao bez oružja, ali se nije dao uhapsiti: hajdučki je preskočio jedan ne mnogo visok potporni zid. Previdio je samo da se s druge strane zida, zbog razlike u terenu, nalazila provalija duboka oko sedam metara. Čeko je pao. Jaukao je od bola. Načelnik policije Vuk Bošković stavio mu je lisice. Jedan od neupućenih policajaca zajaukao je: "Kuku majko, zaratismo sa Srbijom". Prilikom pada Čeko je slomio ključnu kost i četiri rebra. Policajci su ga prebacili u bolnicu, a zatim kući. Ujutru je, umotan u svježu ovčju kožu i vojničko ćebe, prebačen u Beograd. Završio je na VMA. Pljevlja su odahnula. U tom gradu više nije odjeknula nijedna eksplozija.
--------------------------------------------------------------------------------
Proslava titule
Zbog posebnih zasluga u ratu Vojislav Šešelj je promovisao Čeka u četničkog vojvodu. Nestašni Čeko je titulu proslavio u Pljevljima tako što su on i njegovi saborci, u noći između 17. i 18. maja 1993. godine, pucali na kombi KID "Velimir Jakić", u kojem su se nalazili pljevaljski Muslimani. Epilog: četvorica ranjenih ljudi. Radnici MUP-a su odmah priveli vojvodu Čeka na informativni razgovor. No, on je sebi obezbijedio alibi tako što je našao svjedoke koji su potvrdili da je u vrijeme pucnjave bio sa njima u kafani. Crnogorski policajci nijesu smjeli duže da zadržavaju četničkog vojvodu i saveznog poslanika.
--------------------------------------------------------------------------------
"Đe si, moj junače, moj Srbine"
Više javno tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv "gospodina Dačevića", koji je u međuvremenu uhapšen, i to "zbog krivičnog djela terorizma". Tokom suđenja Dačević je izabran za saveznog poslanika, ali sud ne uvažava zahtjev advokata da se njihov klijent brani sa slobode. Među brojnim svjedocima na tom suđenju pojavili su se doktor Momčilo Stanković i tadašnji zamjenik komandanta Druge armije general Radomir Damjanović. Doktor Stanković je pred sudom ispričao epizodu iz noći barikada u kojoj general Damjanović poziva Čeka u kasarnu, pozdravlja ga sa: "Đe si, moj junače, moj Srbine" i konstatuje: "Nijesi ti ništa veći Srbin nego ja, i ja pomažem Srbe u Bosni, ali tajno". Čeko je, svjedoči Stanković, odgovorio "da priznaje Damjanovića za svog komandanta".
Boško Bojović je optuživao Zorana Ulamu: "Predsjednikov tjelohranitelj se druži sa ljudima iz podgoričkog podzemlja"
Harambaša Čeko se više nikada nije vratio u svoj rodni kraj. Kasnije će ga sud u Beogradu osuditi na četiri godine zatvora zbog reketiranja i iznude. Otad mu se gubi svaki trag.
To nije bio i kraj barikadama u Crnoj Gori. Barikadama su kod Mojkovca, 21. novembra 1992, godine zaustavljeni rukovodstvo i pristalice Liberalnog saveza, koji su htjeli da održe promotivne skupove po sjeveru Crne Gore. Prvo su liberale zaustavili ostrašćeni protivnici suverene Crne Gore, ali liberali su ih uz pomoć policije nekako prošli. Nekoliko kilometara dalje bila je barikada koja se nije dala preskočiti: kordon policije. Razlog: pretres putnika iz četiri autobusa i tridesetak putničkih automobila. Kod putnika nije pronađeno oružje, ali jeste kod Perovićeve pratnje. Oružje im je oduzeto i pored dogovora rukovodstva LS sa načelnikom Markovićem da Perovićevo obezbjeđenje može da nosi oružje. Kamere MUP-a uredno su zabilježile pljenidbu svakog pištolja i puške. Policija je, potom, obavijestila rukovodstvo liberala da im ne može garantovati siguran ulazak u Bijelo Polje. Perović donosi odluku o povratku u Podgoricu.
"Toga momenta policajci drskim i neprijatnim dobacivanjem provociraju liberale. Incident se ubrzo i dogodio. Usred Mojkovca, u momentu kada je pored razjarenih građana prolazio automobil u kojem je sjedio Slavko Perović, bačen je dinamit. Nesreća je izbjegnuta srećnom okolnošću što je eksploziv pao na pogrešno mjesto. Sa osmijehom na licu sve su to posmatrali okupljeni policajci. Na kolonu je kasnije bačena oveća kamenica. Svjedočenje ljudi iz pogođenog autobusa potvrdilo je da je kamenicu hitnuo policajac koji je obezbjeđivao prolaz", bilježi "Monitor", s mjesta događaja.
KO ŠPIJUNIRA PREDSJEDNIKA: Nakon pljevaljskog slučaja i jedinstvenog nastupa Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i rukovodstva republičke policije u odbrani crnogorskog integriteta Milošević će izvući pouku: ubuduće će činiti sve da razbije jedinstveni crnogorski dvojac. Prijateljstvo najboljih drugova Mila i Momira naći će se na iskušenju. Negdje pred kraj 1992. godine prvi put na površinu izbija dugo prikrivani rivalitet u vrhu crnogorske državne piramide. Momir Bulatović i Milo Đukanović više nijesu onako dobri drugovi kao što su ranije bili. U policiji eskalira rivalitet. Boško Bojović pokušava na svaki način da smijeni Zorana Ulamu, ličnog tjelohranitelja predsjednika Bulatovića. Najzad, krajem 1992. godine, Bojović je izdejstvovao da se Ulami uruči rješenje o suspenziji. Razlog: "Predsjednikov tjelohranitelj se druži sa ljudima iz podgoričkog podzemlja". Rješenje je toliko razbjesnjelo Ulamu da je krenuo u fizički obračun sa Bojovićem.
U sukob se uključuje Momir Bulatović. On pod hitno organizuje sastanak na vrhu. Pored njega sastanku prisustvuju premijer Milo Đukanović, ministar policije Nikola Pejaković i šef SDB-a Boško Bojović. Bulatović čvrsto staje iza svog tjelohranitelja tvrdeći da je Bojović od Ulame zahtijevao da špijunira šefa države tako što će mu podnositi izvještaje o tome šta predsjednik radi i priča u svom stanu, automobilu... Bojović je takve navode energično negirao, tvrdeći da Ulama laže kako bi se spasio otkaza. To je bila riječ protiv riječi. Nakon gotovo dvosatnog razgovora odlučeno je da Ulama i Bojović ostanu na svojim radnim mjestima. Nikada nije utvrđeno da li je Bojović zaista prisiljavao Ulamu da špijunira predsjednika, ili je, pak, htio da ga ukloni kako bi se još više primakao Bulatoviću.
Tokom marta 1993. godine crnogorski premijer Milo Đukanović naređuje ministru policije da republički MUP očisti od kriminalaca, švercera, neradnika, ljudi koji su već imali svoje firme, sa preporu-kom da se služba podmladi. Čistku su sproveli Nikola Pejaković i Boško Bojović. Trojica inspektora SDB-a nezadovoljni što su u toj akciji dobili rješenja o prinudnom odmoru, došli su u redakciju "Monitora". Počeli su svoju priču:
"Crna Gora je ostala bez teritorijalne odbrane, a sada joj se uniš-tava služba državne bezbjednosti kao posljednji sistem samoodbr-ane. Iz Službe se uklanjaju stručni ljudi koji su svoja znanja sticali na najvišim školama i fakultetima širom SFRJ, kao i kadar koji je obučavan u velikim evropskim centrima. Voljom Pejakovića i Bojovića na njihova mjesta primljeni su rođaci, kumovi, izbjeglice i djeca vojnih lica, a glavna preporuka im je -moralno-politička podobnost. Maja prošle godine svi koji rade u Državnoj bezbjednosti dobili su upitnik, na osnovu kojih nam se odbijala članarina za DPS, iako je policija navodno depolitizovana još od 1989. godine. Svi koji su se tada izjasnili kao Crnogorci dobili su otkaze. Pored Crnogoraca iz MUP-a se voljom Pejakovića uklanjaju i preostali Muslimani i Albanci, iako ih je gotovo zanemarljiv broj. U Rožajama su uklonjena četvorica inspektora Muslimana, u Bijelom Polju jedan, a posebna priča je uklanjanje jednog inspektora - Albanca iz DB-a i pored toga što je do zadnjeg dana davao značajan doprinos službi", pojašnjavaju otpušteni inspektori SDB-a.
Grupa inspektora otkriva u "Monitoru" da je, pored ministra Luč-ića, sasvim nezakonito prisluškivan i crnogorski ministar inostranih poslova Nikola Samardžić.
Trojicu inspektora DB-a, koji su mi sve ovo ispričali za "Monitor", vratiće se na svoja radna mjesta kada novi šef crnogorske tajne policije postane Vukašin Maraš. Desetak godina kasnije Samardžić će svjedočiti u Hagu protiv Slobodana Miloševića. Ratni zločinac će šokirati svjetsku javnost kada tokom suđenja upita svjedoka Samardžića, kojem su amputirane obje noge zbog tromboze, "zna li za srpsku poslovicu ČU laži su kratke noge?Č".
Crv razdora uvukao se između crnogorskog predsjednika i premijera. Počeli su niski udarci. Grudva snijega polako se kotrljala niz padinu. To će se najbolje odslikati na primjeru ministra poljoprivrede Branka Abramovića. Ministar je optužen da je "zloupotrijebio službeni položaj tako što je oštetio Crnu Goru za 33 hiljade maraka". U spektakularnoj akciji policija hapsi ministra Abramovića početkom avgusta 1993. godine. Baš kao da se radi o zloglasnom kriminalcu, nekoliko policijskih automobila blokira ministrov automobil kod Danilovgrada. Desetine policajaca hapse nenaoružanog ministra.
--------------------------------------------------------------------------------
U policiji i vikend-borci iz Bosne
"Niti jedna veća akcija MUP-a koja je sprovedena na teritoriji Crne Gore nije izvedena bez prisustva ljudi iz MUP-a Srbije", izričiti su bili otpušteni policajci. Za primjer navode akciju finansijske policije, kao i prisluškivanje i praćenje saveznog ministra Blagoja Lučića iz Bijelog Polja u šifrovanoj akciji "Ilinka". Ta akcija je izvedena sa ljudima i tehnikom iz Beograda, mimo znanja crnogorskog državnog vrha. Lučić je operativno obrađivan zbog sumnji da je učestvovao u velikim finansijskim malverzacijama". Uslijedila je nova lavina teških optužbi na račun rukovodstva MUP-a:
"Čovjek koji je bio sa Čekom na barikadama u Pljevljima kasnije je primljen za inspektora SDB u tom gradu. SDB je naoružala i Aćima Višnjića, poslanika Srpske radikalne stranke u crnogorskom parlamentu, poklanjajući mu pištolj. Iz javne bezbjednosti nijesu uklonjeni ljudi koji su na suđenju Miliki Dačeviću Čeku svjedočili u njegovu korist, tvrdeći da je Čeko spasao Pljevlja jer su taj grad, kako su svjedočili, navodno trebali zauzeti Muslimani. Kako je moguće da u policiji rade ljudi koji su ratovali na teritoriji BiH kao takozvani vikend-borci".
--------------------------------------------------------------------------------
Podgorički atentat na Šešelja
Crnogorski policajci zakazali su tih dana i prilikom atentata na predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Sredinom 1992. godine, u centru Podgorice, ispred hotela "Crna Gora" Adem Šabotić (60) bacio je bombu na Vojislava Šešelja i svitu. Šešelj je ostao živ samo zahvaljujući prisebnosti tjelohranitelja. Oni su bombu uspjeli da gurnu nogom ispod parkiranog automobila, gdje je bomba eksplodirala. Ranila je oko trideset ljudi, troje teže. Većinom se radilo o povredama nogu. Šabotić je iskoristio opšti metež da pobjegne automobilom, parkiranim stotinjak metara od mjesta atentata. No, već sljedećeg dana na vrata su mu zakucali inspektori SDB-a. Na suđenju je izjavio da se ne kaje. Dobio je petnaest godina robije. Od toga je odrobijao devet. Tokom izdržavanja kazne u zatvoru u Spužu čuvari su imali velikih problema da mu sačuvaju život od Šešeljevih pristalica. Jedan od njih je pokušao i da ga ubije nanijevši mu više uboda nožem.
Ni ubistvo potpredsjednika Vlade u njegovom kabinetu nije bio dovoljan razlog da ministar policije Nikola Pejaković podnese ostavku
Nekoliko sati prije hapšenja Abramović mi je dao intervju za "Monitor", u kojem će optužiti ministra policije Nikolu Pejakovića da mu je on sve "smjestio". Suština priče je u sljedećem: prilikom distribucije vještačkog đubriva po benificiranim cijenama desila se velika pljačka. Distribuciju tog đubriva vršila je DP "Kooperacija", čiji je komercijalni direktor bio Dragan Bulatović, rođeni brat Momira Bulatovića. Kada je čuo za te zloupotrebe, Branko Abramović je dva puta, i to pismeno, zatražio od policije i tržišne inspekcije da ispitaju ko je opljačkao "nekoliko miliona maraka". Ne shvatajući u kakav osinjak udara, Abramović potom lično interveniše kod Pejakovića da "pohapsi lopove". Onda se u čitav slučaj umiješala SDB. Inspektori tajne policije iz Nikšiča, Ćalasan i Marojević, umjesto da po zahtjevu ministra Abramovića ispitaju poslovanje DP "Kooperacije" i Dragana Bulatovića, ispituju Abramovića i "svjedoke".
Nekoliko dana nakon Abramovićevog hapšenja Milo Đukanović daje intervju "Borbi". Na pitanje novinara da li je krivična prijava protiv ministra poljoprivrede najava realizacije rušenja Vlade - decidno odgovara:
"Pa tu nam ostaje da samo pretpostavljamo, mada lično mislim da te pretpostavke nijesu baš bez osnova".
Abramovića će, godinu dana kasnije, Osnovni sud u Podgorici proglasiti nevinim. Deset godina kasnije, Abramović će od države Crne Gore sudskim putem naplatiti odštetu za "duševne bolove" i druge štete koju mu je nanio montirani sudski proces, izveden u režiji tajne policije.
ŽENA NAORUŽANA SJEKIROM POKUŠALA DA UBIJE MOMIRA BULATOVIĆA: Crnogorske službe bezbjednosti zauzete disciplinovanjem "pučanstva" i međusobnim ratovanjem gotovo da su zaboravile na ličnu sigurnost predsjednika Momira Bulatovića. To se objelodanjuje na Glavnom odboru DPS-a, održanom tokom oktobra 1993. godine, kada je nekoliko članova tog partijskog tijela zatražilo ostavku ministra policije Nikole Pejakovića. Razlog: policija loše čuva predsjednika Crne Gore. Dokaz: Momira Bulatovića je usred bijela dana, u njegovom stanu, pokušala da ubije psihički poremećena žena. I to sjekirom.
Samo nekoliko dana ranije dok se crnogorski predsjednik nalazio u svom stanu, na vrata je zakucala nepoznata žena. On je otvorio vrata. Kao u nekom horor filmu žena istog momenta uskače u stan vadeći skraćenu sjekiru iz cegera. Psujući i urlajući pokušava sjekirom da udari Bulatovića po glavi. Dolazi do rvanja. Jači i prisebniji Bulatović uspijeva da obori ženu-napadača i da joj oduzme sjekiru. Tako spasava sebi život, a vjetrovatno i živote svojih ukućana, žene i djece koji su sve to posmatrali. Onako uzrujan poziva svoje obezbjeđenje. Istraga je utvrdila da je napadač u stvari žena nekog penzionisanog policajca, da se "radi o psihički nezdravoj osobi", koja je nezadovoljna svojom sirotinjom odlučila da predsjednika skrati za glavu. Poslije toga policija pojačava obezbjeđenje Bulatovića.
Na istom sastanku čula se još jedna teška optužba na račun ministra policije. "Kako je moguće da predsjednika Bulatovića, prilikom nedavne posjete Albaniji, nije pratio rezervni automobil, pa je, kada je pukla guma na kolima, bio primoran da čeka dok se ne promijeni točak", pitao je jedan od članova Glavnog odbora DPS-a. Šta se sve moglo dogoditi dok je predsjednik, po jakoj kiši, čekao da se zamijeni točak na automobilu. A šta bi tek bilo da se među tu zatečenim Albancima našao neki, ne daj Bože, sličan neurotičnoj gospođi sa sjekirom? To su bila pitanja bez odgovora.
Pejakovićevi partijski oponenti nijesu su se zadržali samo na tome. Prisjetili su se poznatog cetinjskog događaja od 29. septembra iste godine, kada je grupa Cetinjana, predvođena Božidarom - Bobom Bogdanovićem, verbalno i fizički napala Momira Bulatovića. Dvadeset momaka sa Cetinja tog dana su, prilikom izlaska predsjednika Bulatovića iz Biljarde, skandirali "Momire izdajniče", "Ubico", "Lopove", "Kopile Slobodana Miloševića", "Izdao si Crnu Goru". Predsjednik je, ulazeći u automobil, demonstrantima pokazao srednji prst. Nastala je drama: mladići su probili obezbjeđenje, a onda počeli da lupaju nogama i rukama po predsjednikovom automobilu. Da Bulatovićev vozač nije junački dodao gas sami Bog zna šta bi tu sve bilo.
Bulatović je u svakom slučaju bolje prošao od svog prethodnika Branka Kostića, kojeg je neku godinu ranije (1990) na Cetinju fizički napao Boro Zorić. Tada je Zorić predsjednika Kostića prvo nazvao "Konobarom Slobodana Miloševića" a zatim ga pljunuo i snažno udario pesnicom u glavu. Kostić, za razliku od Bulatovića, nije pobjegao, već je skinuo sako i zavrnuo rukave košulje da podijeli megdan sa Zorićem, kojem su u međuvremeni predsjednikovi tjelohranitelji "polomili" glavu drškama od pištolja. Zorić je osuđen na tri mjeseca, a Bulatovićevi "napadači" na 16 godina zatvora. Od toga je samo Božidar Bogdanović osuđen na dvije godine robijanja.
Sumnjajući da je Milo Đukanović malo pripomogao dešavanjima na Cetinju, Momir Bulatović opet staje u odbranu ministra policije. Kaže da ni on nije zadovoljan svojim obezbjeđenjem, ali u tom trenutku ne vidi "čovjeka koji bi bolje od Pejakovića vodio MUP Crne Gore".
Što znači kada državni funkcioner ima loše obezbjeđenje pokazaće se dva mjeseca kasnije. Slijedi tragičan događaj: potpredsjednik crnogorske Vlade Mihailo Ljesar ubijen je usred bijela dana na radnom mjestu u svom kabinetu, u zgradi Vlade. Ubio ga je Dragutin Krivokapić, ekonomista iz Danilovgrada, zaposlen u preduzeću " Tara" na Cetinju, koji je potom odmah izvršio samoubistvo.
Krivokapić je bio naoružan sa dva pištolja marke "TT" i "7,65 mm". Ljesar i ubica zajedno su ušli u zgradu Vlade. Nailaskom pored radnika obezbjeđenja, potpredsjednik Ljesar je kazao da Krivokapić ide sa njim da obave razgovor u njegovom kabinetu. U kabinetu su boravili oko dvadesetak minuta. Krivokapić je onda u Ljesara ispalio više hitaca iz jednog pištolja, a pošto je ispraznio šaržer - odmah se ubio iz drugog. Prilikom ubistva i samoubistva nije bilo svjedoka, saopštio je istražni sudija Višeg suda u Podgorici Zoran Kuzmanović. To je bila zvanična verzija. Postoji i nezvanična: ubicu Ljesara je navodno ubio neko iz obezbjeđenja.
Iz saopštenja Republičkog sekreterijata za informacije, koje je izdato tim povodom, vidi se da je Krivokapić, nezadovoljan što je nepravedno suspendovan s posla, "u posljednje vrijeme upućivao prijeteća pisma rukovodećim ljudima u Republici". Zbog toga je neshvatljivo da služba obezbjeđenja zgrade Vlade, odnosno policija, uprkos Ljesarovom pretjeranom povjerenju, dozvoli, i pored uključenog alarma, da Krivokapić unese dva pištolja. To je bilo prvi i posljedni put u poslijeratnoj Evropi da potpredsjednik Vlade jedne države bude ubijen u svom kabinetu. Svi su zakazali, od obezbjeđenja do SDB-a Crne Gore, čiji su inspektori neozbiljno shvatili Krivokapićeva prijeteća pisma. Ali ni to nije bio dovoljan razlog da ministar policije Nikola Pejaković podnese ostavku. Đukanović, s druge strane, nije dobio predsjednikovu saglasnost da ga smijeni.
Izazivanje na dvoboj
Ostavku ministra policije traži i opozicija. Kao jedan od razloga ona navodi stalnu policijsku torturu kojoj su izloženi građani Crne Gore. Na udaru su posebno bili liberali. Tokom manifestacije "Dani kralja Nikole" policija je brutalno isprebijala Ervina Zejnilovića i Šuća Šoljana iz Berana, goste Slavka Perovića na toj manifestaciji. Tokom skupštinskog zasjedanja, koje je uslijedilo nakon tog događaja, iznervirani Slavko Perović javno poziva na dvoboj ministra policije Nikolu Pejakovića. Ministar policije nije naravno prihvatio bačenu rukavicu, baš kao ni Novak Kilibarda, neku godinu ranije, kada nije izašao na dvoboj Jevremu Brkoviću. Brković je pozvao na dvoboj Kilibardu zato što se tadašnji lider narodnjaka zalagao za rušenje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Po starom običaju Brković je za tu priliku odredio i sekundante: književnike Mirka Kovača i Filipa Davida. Mjesto dvoboja: Guvno na Ivanovim koritima, pod Lovćenom. Predsjednik turnirskog vijeća - Fulvio Tomica, jedan od najpoznatijih italijanskih pisaca. Oružje, po izboru Novaka Kilibarde: mač, sablja ili pištolj. Rastojanje između protivnika, opet po njegovom izboru: rusko od 13, ili evropsko od 17 metara. Uvijek za sprdnju raspoloženi Jevrem Brković je, za razliku od Slavka Perovića, svom "uplašenom" protivniku poslao paketić - uredno upakovanu - žensku rašu.
Kako se crnogorska tajna policija bavila vjerskim pitanjima: na Miloševićev podsticaj krenulo se u hajku na mitropolita Antonija
AKCIJA "RASPOP": U organizaciji Odbora za obnovu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, na Lučindan, 31. oktobra 1993. godine održan je na Cetinju Opštenarodni crnogorski zbor. Arhimandrit Antonije Abramović izabran je aklamacijom za mitropolita obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve. Taj čin je označio nastavak rada Crkve, nasilno ukinute dekretom kralja Aleksandra 1918. godine. Inauguracija je protekla u svečarskoj atmosferi i u najboljem redu. "Bogu fala da je viši od Amfilohija - za drugo, kako god oće", uz suze taj događaj prokomentarisala je jedna sretna starica. Prilikom same inauguracije nije bilo žešće reakcije zvaničnika. Na opšte iznenađenje i Televizija Crne Gore dala je korektan prilog o tom događaju.
To je bio značajan napredak u odnosu na Badnji dan i loženje badnjaka, od prije dvije godine. Policija je tada privela i saslušavala članove Svecrnogorskog odbora autokefalne Crnogorske crkve profesora Dušana Gvozdenovića, predsjednika Odbora, književnika Milorada Popovića, Toma Počeka i Sretena Zekovića. No, i pored toga što je policija hapsila i zvanično zabranila skup, na Trgu se okupilo oko dvije hiljade ljudi da nalože crnogorski badnjak. U isto vrijeme, pred Manastirom pristalice Srpske pravoslavne crkve slušaju narodnjaka Momira Vojvodića kako se svojski trudi da oburda Mauzolej na Lovćenu i vrati kamenje Aleksandrove kapele na njegovo mjesto.
"Na Trgu, s jedne gomile snijega, profesor Gvozdenović pozdravlja prisutne. Komandir policije pokušava prekinuti profesora. Oko Gvozdenovića se stvara živi zid od mladića spremnih na sve. Atmosfera postaje eksplozivna. Vozač policijskih kola postupa po naređenju i kreće vozilom kroz masu ka badnjacima. Ispred njega se formira živi zid ljudi koji neće ni milimetra da odstupe. Prema policijskom vozilu lete pomorandže, svijeće, upaljači. Izgleda da je najgore neizbježno. Na sreću, policija shvata da je potcijenila skup i precijenila svoje snage. Mudro odstupa, što je propraćeno olakšanjem i aplauzom", bilježi tadašnji "Monitor".
I taman kada su se građani Crne Gore ponadali da je, eto, prošlo vrijeme kada su se politika i policija miješali popovima u posao uslijedio je zaplet. Plašeći se širenja cetinjskog virusa Slobodan Milošević je u svojstvu predsjednika Srbije pred TV kamerama nazvao mitropolita Antonija raspopom, a čin njegove inauguracije skandalom.
Na scenu, opet, stupa Služba državne bezbjednosti Crne Gore. "Ne ulazeći u vjerske ili političke razloge, već samo poštujući vlastite obaveze i odgovornost prema građanima Crne Gore", ne MUP, već SDB u saopštenju za javnost ističe "da je u posjedu saznanja o brojnim vezama i djelatnostima gospodina Abramovića dok je službovao u Crnoj Gori", da ima "dokumenta o njegovim nastranim seksualnim aktivnostima" i da je "pomenuti gospodin svojevremeno trebalo da krivično odgovara za učinjena djela", ali da je "zbog specifičnog odnosa sa raznim obavještajnim službama, tu odgovornost izbjegao odlaskom u Kanadu". SDB na kraju svog saopštenja ističe da je "u obavezi da navedene činjenice učini dostupne svima, a posebno onima koji iz vjerskih ili političkih pobuda budu željeli da gospodinu Abramoviću poljube ruku".
SDB je postigla suprotan efekat. Cetinjski virus je nastavio da se širi. Na Badnji dan je došlo mnogo više ljudi nego prilikom same inauguracije Antonija Abramovića. Ljudi su mu prilazili i ljubili ruku. Državna Televizija je potpuno ignorisala impozantan skup na Cetinju.
Po sistemu "mi znamo kako" uigrani dvojac DPS-SDB ide dalje. U ulazu zgrade, u kojoj je stanovao Svetozar Laličić, predsjednik Osnovnog suda na Cetinju, podmetnuta je bomba. Prije završetka bilo kakve istrage, visoki funkcioner DPS-a Milan Gajović je ustvrdio da je bomba postavljena na nagovor istaknutog člana LSCG. Liberali su žestoko uzvratili. U obraćanju crnogorskoj javnosti istakli su "da se po ko zna koji put, očiglednim podmetanjem, želi nanijeti šteta LSCG i pripremiti politički teren za njegovu zabranu", a Gajovića podsjetili "da je bio i ostao profesionalni radnik policije". Na kraju su liberali zaključili: "Ovaj slučaj je najnoviji kamičak beščašća, koji, očigledno pokazuje vrlo štetnu i opasnu spregu između stranke na vlasti i policije".
Tvrdeći da vladajuća stranka zloupotrebljava tajnu policiju Liberalni savez je u crnogorskom parlamentu podnio "zahtjev da se formira parlamentarna Komisija za nadzor nad radom Službe državne bezbjednosti i drugih zaštitno-obavještajnih službi".
Voljom vladajuće partije takav zahtjev liberala nije uvršten ni u dnevni red Skupštine Crne Gore. Jedan od predlagača, poslanik Savo Jablan, ubrzo je fizički napadnut od čovjeka koji ga je "mučkim udarcem oborio na zemlju, a onda udarao nogama i rukama". Napadač je bio bliski prijatelj komandira stanice policije u Budvi, koja je pokušala Jablana da okvalifikuje i kao napadača. Liberali su nemoćno konstatovali: "Radi se o još jednom kamičku u mozaiku beščašća".
Ni u vladajućem DPS-u ne cvjetaju ruže. Upućeni znaju: sukob između Momira Bulatovića i Mila Đukanovića se zaoštrava. Nije samo u pitanju sukob u rukavicama oko toga ko će kontrolisati policiju već i različito gledanje na odnos sa "drugim okom u glavi" - Srbijom. Bulatović, koji kaže da ima "ime crnogorsko" a "prezime srpsko", je za Miloševićevu "kiklopsku varijantu", dok "Crnogorac" Đukanović više nije za dva oka u jednoj glavi, već za dvije glave - i to svakom svoja.
Koncepcijski razlaz najboljih drugova politički analitičari posebno uočavaju u decembru 1993. godine, kada u zvaničnu posjetu Podgo-rici dolazi prvi tim Republike Srpske - Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević. Domaćinski ih je dočekao Momir Bulatović u društvu predsjednika crnogorskog parlamenta Rista Vukčevića. Premijer Đukanović je odbio da dođe na taj sastanak. Za onog ko je znao predistoriju ovog slučaja to i nije bilo neko iznanađenje: nekoliko dana ranije Đukanović je odbio Bulatovićev predlog da crnogorska Vlada tokom tog susreta raspravlja o srpskoj platformi za pregovore u Ženevi.
Premijer Đukanović se, takođe, već dvije godine ne susreće sa Slobodanom Miloševiću, što mu je ranije bila česta praksa. Da se vidi "ko je ko" u Crnoj Gori, potrudio se da pokaže i Radovan Karadžić. Na svečanoj sjednici Skupštine Republike Srpske, održanoj 9. januara 1994. godine, Karadžić dijeli zaslužnima ordene. Pored patrijarha Pavla, Slobodana Miloševića i Ratka Mladića ordenje je dodijeljeno još samo Momiru Bulatoviću i Novaku Kilibardi. Nakon fešte na Palama, Slavko Perović šalje telegram Momiru Bulatoviću: "Gospodine Predsjedniče, odlikovanje koje Vam je dodijeljeno došlo je kao puno priznanje za sve ono što ste dosad učinili. Smatram da je stiglo u prave ruke".
--------------------------------------------------------------------------------
Informativni razgovor sa mitropolitom Antonijem
Inspektori tajne policije obavili su i informativni razgovor sa mitropolitom Abramovićem.
"Rođen sam kao Crnogorac, živio sam kao Crnogorac i hoću da umrem kao Crnogorac. Došao sam kao svoj na svoje. Otvorena srca i duše, ne nadajući se svemu ovom što je uslijedilo. Nijesam ni sanjao da će to nekoga povrijediti i dovesti do toga da sa mnom razgovaraju ljudi iz Državne bezbjednosti. Ja na takve razgovore nijesam navikao i nijesam ih imao od 1945. godine. Od tada takve grubosti nijesam doživio. Tražili su da ostanem sam sa njima pet minuta. Na pitanja nijesam odgovarao, da ih ne bih više izazivao, imao sam miran duh. Opovrgavam sve što su rekli, sve gadosti koje su o meni napisali, kao netačne, nametnute, izmišljene i znam kako sve može dobro da se montira - da si prav ko Bog, bićeš kriv jer hoćeš nešto što su oni zabranili. Đe su dokazi - niko ih ne iznosi. Nijesam vjerovao da će ovo što smo uradili izazvati toliku paniku. Mislio sam, svak ima svoje pravo da ispovijeda svoju vjeru", ispričao je mitropolit Antonije Abramović "Monitoru".
--------------------------------------------------------------------------------
Momir i patrijarsi
Đukanović se nije susreo ni sa patrijarhom carigradskim i vaseljenskim Vartolomejom prilikom njegove posjete Crnoj Gori, dok su mu Bulatović i lideri srpskih stranaka u Crnoj Gori posvetili izuzetnu pažnju. Isto se događa nakon vanrednog sabora Srpske pravoslavne crkve - Bulatović prima patrijarha Pavla i javno mu se izvinjava za događanja na Cetinju, vezano za ustoličenje Antonija Abramovića, dok ateista Đukanović ostaje po strani. Đukanović bojkotuje i vojne vježbe u okolini Podgorice. Snagu i umijeće pripadnika Druge vojne oblasti prati predsjednik Bulatović i, opet, Đukanovićeva nezamjenjiva zamjena Zoran Žižić. Đukanovića nije bilo ni na privatnoj zabavi Momira Bulatovića koju on organizuje u jednom podgoričkom restoranu. Bulatović tom prilikom slavi krštenje svoje već poodrasle djece, ali među tridesetak zvanica nije bilo Mila.
Odluka o hapšenju rukovodstva SDA donijeta je u Kraljevu na sastanku kojim je rukovodio Jovica Stanišić uz asistenciju Boška Bojovića
AKCIJA "LIM": Crnogorska tajna policija, u akciji pod šifrom "Lim", krajem januara i početkom februara 1994. godine hapsi kompletno republičko i opštinska rukovodstva Stranke demokratske akcije u Crnoj Gori. Odluka o toj akciji donesena je 15. aprila u Kraljevu na sastanku najviših predstavnika SDB-a Srbije i SDB-a Crne Gore. Sastankom je rukovodio Jovica Stanišić, šef SDB-a Srbije. Asistirao mu je šef SDB Crne Gore Boško Bojović. Tu pada dogovor o svim detaljima i vremenskim terminima cijelog policijskog projekta, i Stanišićeva komanda: sa uhapšenima se što brutalnije obračunati. Tokom sinhronizovane akcije za samo nekoliko dana crnogorska policija hapsi skoro pedeset funkcionera i članova SDA. U isto vrijeme u srpskom dijelu Sandžaka SDB Srbije hapsi oko dvije stotine funkcionera i simpatizera SDA.
U crnogorskom MUP-u podijeljen je posao. Rukovodstvo i članove SDA, inače, legalne političke stranke, hapse pripadnici Specijalne jedinice MUP-a Crne Gore, pod komandom Vasa Baošića. Opozicione političare muče i ispituju inspektori SDB-a, kojima komanduje načelnik Prve uprave SDB-a Radivoje-Rašo Martinović. Prilikom hapšenja i ispitivanja opozicionih političara istražitelji kombinuju srednjovjekovne metode mučenja sa elektrošokovima. Većinom se radilo o priključivanju struje na genitalije uhapšenih.
Saopštenje MUP-a Crne Gore objavljeno u ponedjeljak, 31.januara 1994. godine, bilo je jasno: "Osmorica ekstremnih pojedinaca iz redova muslimanske nacionalnosti lišena su slobode jer postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo ugrožavanja teritorijalne cjeline SRJ". U saopštenju se potom ističe da je "SDB Crne Gore u neposrednoj saradnji sa resorom Državne bezbjednosti Srbije otkrila da su ti ljudi, inače članovi Stranke demokratske akcije, organizovali vojne i paravojne oružane formacije kako bi stvorili preduslove za teritorijalno otcjepljenje, nasilnim putem i upotrebom oružane sile, dijela teritorije Crne Gore".
U specijalnoj TV emisiji Televizije Crne Gore emitovanoj istog dana, nakon dnevnika, javnosti je prikazano i oružje kojim je trebalo navodno otcijepiti dio Crne Gore, pronađeno kod uhapšenih: dva puškomitraljeza, devet "kalašnjikova", dvije "zolje", jedan "škorpion", nešto dinamita i municije. Uz to oružje prikazana je i "neprijateljska štampa", koju su optuženi čitali: nekoliko primjeraka podgoričkog nezavisnog nedjeljnika "Monitor". Prikazani su i neki od optuženih kako iskopavaju oružje. Na licu Haruna Hadžića bili su vidni tragovi batinanja. Služba državne bezbjednosti Crne Gore precizirala je "da su optuženi htjeli putem oružane sile da naprave ČNezavisnu državu SandžakŐ". Policijsko saopštenje i stručne nalaze pred TV kamerom čitao je lično Radivoje Martinović. Kako se tih dana moglo čuti među novinarima RTV Crne Gore, i tu specijalnu emisiju režirao je Martinović.
Akcija "Lim" zvanično je otpočela 25. januara 1994. godine kada su crnogorski specijalci opkolili kuću Rasima Šahmana, bivšeg poslanika u crnogorskom parlamentu, u tom trenutku sekretara SDA za Crnu Goru, koristeći pri tom predimenzioniranu ljudsku silu i šest džipova. I hapšenje potpredsjednika SDA Rifata Veskovića izgledalo je slično. Harun Hadžić, predsjednik SDA za Crnu Goru, uhapšen je kod Kolašina, dok se vraćao iz Podgorice, gdje se kod nadležnih raspitivao za sudbinu uhapšenih kolega.
O policijskom zlostavljanju uhapšenih prvi mi je javio Rasim Ljajić, sekretar SDA iz Novog Pazara. Bio je veoma uplašen i zabrinut. Plašio se da će i njega uhapsiti. Pet minuta kasnije telefonom me pozvao advokat Sefer Međedović. I on mi je potvrdio da su uhapšeni izloženi stravičnoj torturi i da se čak tretiraju elektrošokovima. To sam, ne spominjući izvor informacije, objavio u "Monitoru". Tek kasnije saznali smo prave dimenzije policijske torture kroz koju su prošli opozicioni političari. Porodice optuženih su od mene tražile da im pomognem da pronađu dobre advokate. Predložio sam im da angažuju podgoričke advokate Ranka Vukotića i Vladana Đuranovića. Njih dvojica su sa kolegama Velijom Murićem i Adilom Nasufovićem obavili 1. marta prve razgovore sa pritvorenim. O tome su advokati sačinili i službenu zabilješku, koju sam objavio u "Monitoru".
"Svi okrivljeni izjavili su da su do privođenja istražnom sudiji bili podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi, batinanju, elektrošokovima, prijetnjama smrću njima i njihovoj porodici, vrijeđanju na nacionalnoj osnovi, višednevnoj zabrani sna, uskraćivanju vode, teškom poniženju. Tokom odvoženja, a dijelom i tokom batinanja, na glavi im se nalazila kapuljača, a preko kapuljače, crni povez. Od strane ljekarske komisije pregledani su tek nakon 12 dana od dana lišavanja slobode", piše na početku tog izvještaja.
Slijede konkretni podaci. Evo najzanimljivijih:
"Rifatu Veskoviću poslije hapšenja stavljena kapuljača na glavu i crni povez preko očiju. Tučen od strane više policajaca, palicama, pesnicama i nogama. Izlagan elektošokovima. Prijećeno mu smrću. Onemogućen mu san tokom 48 sati... Avdu Ciguljinu policajci nabijali palicu u čmar, a onda u usta. Dobio oko pedeset udaraca palicom po tabanima, deset po glavi. Tretiran elektrošokovima... Erdžan Fetahović: tučen od strane više lica po glavi i čitavom tijelu. Policajci su mu kazali da su mu ženu doveli u susjednu sobu. A onda su mu rekli: ČEno ti se ređaju na njuŐ...", zapisali su advokati. Gotovo identično su prošli Rizah Burnazović, Isad Skenderović, Omer Hadžić, Esad Omerović, Hakija Muratović, Šefket Brković, Sead Gec... Teškoj torturi bio je izložen i Ibrahim Čikić, praktično slijep. Optužnica ga je teretila da je diverzant, iako ima uredan nalaz Kliničke bolnice grada Beograda, da je operisan, da je "vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno i da se radi o praktično slijepoj osobi". Užasnu policijsku torturu je prošao i Harun Hadžić, čiju sam potresnu ispovijest o tome, u tri nastavka, objavio u "Monitoru".
Tokom razgovora sa njim izgovorio je i rečenice kojih ću se sjećati do kraja života: "Ne mogu ti sve ispričati. Mnoge stvari koje smo doživjeli od inspektora SDB-a tokom isljeđivanja ne možemo ispričati ni našim najrođenijim. Sramota nas je da o tome govorimo. To će s nama otići u grob..."
KAKO JE NATO POHAPSIO INSPEKTORE SDB-a: Krajem februara 1994. godine crnogorska policija izvodi još jednu kompromitantnu akciju: hapsi, maltretira i pokušava da vrbuje poslanika Republike Albanije Majkom Zeća, i pored toga što čovjek ima diplomatski imunitet. U istražnom zatvoru u Spužu on je zadržan deset dana. Nakon toga predat je albanskim vlastima. Odmah poslije deportovanja, uputio je pismo predsjedniku Albanije Sali Beriši, Evropskom parlamentu, predsjedniku SAD Bilu Klintonu i raznim međunarodnim organizacijama, u kojem ih upoznaje sa hapšenjem i "zlostavljanjem od strane crnogorske UDB-e".
Prije odlaska na specijalni zadatak crnogorski policajci, poput samuraja, polažu zakletvu da će, po cijenu života, dovesti tanker u Crnu Goru
Albanski dnevnik "Zeri i populit" objavio je sredinom marta to pismo u kojem, između ostalog, piše:
"Neočekivano sam uhapšen 27. februara ove godine u Ulcinju od strane crnogorske policije, suprotno svakoj logici, jer granicu nijesam prešao nezakonito. S obzirom na to da sam posjedovao dvostruki imunitet - parlamentarni i diplomatski, moje hapšenje se nikako ne može opravdati. Slučaj mog hapšenja, i sve ono što je uslijedilo nakon toga, u Evropi je bez presedana. Tretiran sam kao stoka od strane agenata UDB-e, koji su pokušali i da me vrbuju da postanem njihov špijun. Prilikom hapšenja bio sam maltretiran, tučen i obliven krvlju."
Crnogorska tajna policija identično se ponašala i prema svojim građanima, ali nikog nije bilo da zbog toga piše protestna pisma Klintonu. Nakon operativne obrade inspektora SDB-a Fadil Osmanović (40), nastavnik iz sela Kalice kod Berana, izvršio je, 17. maja 1994. godine, samoubistvo. Prije toga, nekoliko puta je privođen i tučen u MUP-u, bilježi Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda.
Na Cetinju opet okupacija. Povod ogromnog prisustva policije je napad na policajca, tj. tuča u kojoj su učestvovala dvojica cetinjskih momaka, Petar i Bojica Vušurović, s jedne i policajac u civilu Blažo Bošković, s druge strane. Uslijedila je velika akcija policije u traženju i hvatanju odbjegle braće Vušurović. Cetinjskim policajcima u pomoć su priskočile specijalne jedinice MUP-a Crne Gore i zloglasni Interventni vod iz Podgorice.
Kontrole na ulasku u grad su pojačane, ulicama šetaju policajci sa skraćenim puškama, legitimisanje i večernje racije su uobičajene, mnogo je policijskih automobila. Slika - baš kao u danima kada ovaj grad pohodi crnogorski predsjednik Momir Bulatović ili velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve, jednako nepoželjni u crnogorskoj prijestonici. Tu se šunjaju i inspektori tajne policije. Svi traže odbjeglu braću Vušurović.
Tog juna će se navršiti i dvije godine od kada je međunarodna zajednica zbog agresije na BiH uvela ekonomske sankcije SRJ. U ranim jutarnjim satima, u dugim redovima za hljeb, mlijeko i druge namirnice većina ljudi hvali vlast, držeći se logike: "Dobro je samo da rata ne bude". Sasvim drugo mišljenje ima funkcioner centra za sprovođenje sankcija (SAMCOMM) Evropske zajednice iz Brisela. U svom izvještaju on piše:
"Stvari se odvijaju izvanredno dobro. Nezaposlenost je veoma visoka. Stopa inflacije je astronomska. Najveći dio industrije je stao. Više ne mogu nabaviti gorivo, tako da je čitavo stanovništvo u vrlo, vrlo neugodnoj situaciji".
Crna Gora je u težoj situaciji od Srbije, jer nju pored demokratskog svijeta ekonomski blokira i beogradski diktator. On želi tako da oslabi premijera Đukanovića, koji već javno tvrdi "da Crna Gora može sama sebe da izdržava". Poseban problem je snabdijevanje naftom. Crna Gora uspijeva nekako otvoriti naftni koridor prema Albaniji. Preko Skadarskog jezera stiže gorivo lađama, gliserima, specijalno napravljenim brodicama. A onda se dešava teška havarija. Dok je na Plavnici, tik uz obalu Skadarskog jezera, pretakano gorivo iz metalnih buradi u autocisterne sijevnula je varnica. Buktinja nastala sagorijevanjem oko dvjesto hiljada litara nafte i benzina bila je visoka preko stotinu metara. U vazduh su letjele cisterne sa gorivom, automobili, kamioni... Požar su pratile i eksplozije metalnih buradi sa gorivom, koja su kao plamene lopte letjela u zrak. Gorjeli su i čamci sa buradima vezani uz obalu. Oblak crnog dima vidio se na udaljenosti od nekoliko kilometara. Vatrogasci su tek nakon petnestočasovne borbe sa vatrenom stihijom, uspjeli da ugase požar. Materijalna šteta je bila ogromna, ekološke posljedice nesagledive.
Uslijedio je pritisak velikih sila na Albaniju da blokira šverc naftom preko Skadarskog jezera. Izlaz se tražio na drugoj strani. Na scenu stupaju pripadnici crnogorske tajne policije. Oni pripremaju spektakularnu akciju: veliki tanker nafte će prošvercovati i dovesti u Luku Bar. Nakon što su odrađeni tehnički detalji oko nabavke i plaćanja nafte, grupa crnogorskih SDB-ovaca sprema se na put, kako bi se ukrcali na tanker. Prije odlaska na specijalni zadatak oni, poput samuraja, polažu zakletvu. I po cijenu života će dovesti tanker u Crnu Goru. Tajnom misijom rukovodi Darko Raspopović Beli, visoki funkcioner crnogorskog SDB-a.
U početku sve ide po planu. Tanker plovi prema crnogorskim teritorijalnim vodama. No, Danilo Burzan, urednik novinske agencije "Montena-faks", slučajno saznaje za tanker sa naftom. "Montena-faks" istog časa šalje u etar vijest da se tanker sa švercovanom naftom primiče crnogorskim vodama. Slučajno ili ne, nekoliko sati kasnije na scenu stupaju komandosi NATO-a. Iz helikoptera i brzih glisera super obučeni specijalci vrše pravi desant na tanker i hapse cjelokupnu posadu i pratnju. Crnogorski SDB-ovci završavaju u italijanskom zatvoru. Krijući svoj pravi identitet pred tamošnjim istražiteljima oni izigravaju ljude iz tzv. zaštitarskih firmi, tobože angažovanih od vlasnika nafte da fizički obezbjeđuju robu od pomorskih pirata.
Tako akcija "Tanker" doživljava potpuni krah. Crnogorskom premijeru Milu Đukanoviću, koji je od akcije očekivao mnogo, nije preostalo ništa drugo nego da javno prozove "Montenu-faks" da je "harangirala protiv Crne Gore".
CRNOGORSKA POLICIJA HAPSI I DEPORTUJE ŠEŠELJA: Slijedi julsko maratonsko zasjedanje crnogorskog parlamenta koje će biti upamćeno po žestokim napadima srpskih radikala na crnogorskog premijera Mila Đukanovića. Srpski radikali su bez mnogo taktičnosti, u svom stilu, optužili crnogorskog premijera i njegove ministre za brojne špekulacije i pljačke. Za skupštinskom govornicom i pred TV kamerama navodili su brojne primjere navodne zloupotrebe: organizovani šverc cigaretama sa Italijom, trgovina naftom, šticovanje dinara. Optužili su premijera da za sve ovo naplaćuje porez, ali da ga ne uplaćuje u saveznu kasu, poentirajući napadom na premijera za separatizam...
Ono što je pažljivim analitičarima palo u oči nije bio sukob radikala i premijera, već čudno ponašanje poslanika DPS-a i pogotovu potpredsjednika crnogorskog parlamenta Srđe Božovića. Uobičajeno ponašanje Božovića da drsko prekida opozicione poslanike kad za govornicom oponiraju vladajućoj stranci (pravdajući to čuvanjem integriteta ličnosti i DPS-a) ovoga puta je izostalo. Predsjednik poslaničkog kluba Srpske radikalne stranke Aćim Višnjić i njegove partijske kolege iznosile su svoje argumente uz prepoznatljive doskočice i poštapalice pri tom teško optužujući premijera. Božović nije ni pokušao da ih prekine, ili makar upozori na često banalan i uvredljiv sadržaj diskusije.
Đukanović je u jednom trenutku našao za shodno da čak za govornicom upozori Božovića da bi trebalo da prekine "ovako primitivnu diskusiju". Čudno je bilo i ponašanje poslanika DPS-a. Nijedan od njih nije izašao za govornicu i stao u odbranu svog premijera i potpredsjednika svoje stranke, već su mirno posmatrali "čerečenje" Đukanovića.
Prislušno odjeljenje SDB-a Crne Gore je tokom skupštinskog zasjedanja "presrelo" telefonske razgovore vođene između Vojislava Šešelja i njegovih poslanika u crnogorskom parlamentu. Šešelj ih je iz Perasta, gdje se nalazio na godišnjem odmoru, instruisao šta da rade i govore. Direktan televizijski prenos skupštinskog zasjedanja omogućio mu je da posmatra "plodove svoga rada". Đukanović je više privatnom nego službenom linijom informisan o tome. Nekoliko mjeseci ranije Momir Bulatović i Vojislav Šešelj su imali trosatni razgovor u četiri oka. Tu je, po svemu sudeći, napravljena strategija za odstrel Đukanovića.
--------------------------------------------------------------------------------
Korpulentni Bošković dolazi u prijestonicu
"Dva mjeseca moj sin Petar nije ni čestito spavao, ni jeo, očajan zbog progona koji je nad njim sprovodio policajac Bošković. Jednom ga je Bošković napao na ulici, polomivši mu zub i rasjekavši usne. Novi kobni susret dogodio se devetog juna kada je Bošković obučen u šorts, sa pištoljem vidljivo zadjenutim za pas, isprovocirao Petra kojega je ovog puta izdalo strpljenje. U tuči koja je uslijedila Bošković je izvukao deblji kraj. Sa teškim povredama završio je u cetinjskoj, a potom i u podgoričkoj bolnici", svjedoči otac Petra i Bojice, Marko Vušurović.
U akciji traženja braće Vušurović policija je teško pretukla svjedoka tuče konobara Sinišu Anđelića. "Polomljen" je i Goran Vušurović, tjelohranitelj Slavka Perovića, koji sa tučom nije imao nikakve veze. Revoltirani stalnim pobunama na Cetinju, rukovodstvo MUP-a i CB Podgorice smjenjuju načelnika policije na Cetinju, Aleksu Tatara. Novi je stigao iz Bijelog Polja. Bio je to korpulentni Vuk Bošković.
Bilo je šok bombi, razbijanja vrata, vriske i plakanja: Šešelj se trgao iz kreveta, a istog časa na njega su skočili crnogorski specijalci
Nastavak bitke protiv premijera uslijedio je na Televiziji Crne Gore. Mimo dotadašnje prakse, državna televizija emituje prilog sa konferencije srpskih radikala na kojoj je na premijera još žešće atakovano. Višnjić je nazvao Đukanovića "najvećim kriminalcem južne Evrope, uključujući i Siciliju". Za razliku od Televizije, koja je pod kontrolom Bulatovića, režimska "Pobjeda", bliska Đukanoviću, nije ni registrovala vruću konferenciju srpskih radikala.
Vojislav Šešelj započinje seriju mitinga po Crnoj Gori. Na mitingu u Herceg Novom Šešelj prisutne uveseljava proglašavajući Miloševića i Đukanovića za prve kriminalce u Evropi. Uz to Đukanovića javno poziva da ako smije "dođe da ga uhapsi". Time je Šešelj aludirao na Đukanovićevu zakletvu izrečenu u crnogorskom parlamentu, datu povodom Višnjićevih optužbi, "da će jedan od njih dvojice (Đukanović ili Višnjić) ići zbog toga u zatvor".
Crnogorska policija se sprema da uhapsi Vojislava Šešelja. Specijalci su već izučavali karte živopisnog Perasta, primorskog mjesta koje je Šešelj pretvorio u lično odmaralište i bazu iz koje je odlazio u svoje ratno-huškačke misije po Crnoj Gori.
Akcija crnogorskih specijalaca otpočinje oko pet sati ujutro. Prvo je neutralisano Šešeljevo obezbjeđenje, koje nije ni mrdnulo pred heklerima obučenih specijalaca. Onda su istovremeno uslijedili upadi u sobe. Bilo je tu šok bombi, razbijanja vrata, vriske i plača. Šešelj se trgao iz kreveta, a istog momenta ga je svom težinom pritislo nekoliko crnogorskih specijalaca".
Nakon deportovanja Šešelja i njegove družine iz Crne Gore, uslijedilo je i zvanično saopštenje policije. Šešelj je, kaže se u tom saopštenju, "izbačen iz Crne Gore zbog stavova kojima se na primitivan i neobičan način vrijeđa Republika Crna Gora, njen ustavno-pravni položaj u SRJ i najviši državni rukovodioci Crne Gore i Srbije"
U međuvremenu, uslijedio je i krivični postupak protiv Aćima Višnjića, skidanje njegovog poslaničkog imuniteta i presuda: "Optuženi Aćim Višnjić je kriv što je javno izložio poruzi Vladu i predsjednika Vlade Crne Gore u vezi sa vršenjem njihove funkcije..." Kazna: "pet mjeseci zatvora". Samo sat prije nego što su ga policajci odveli u Spuž na izdržavanje petomjesečne robije, Višnjić mi je za "Monitor" izjavio: "Osudili su me za ono što sam govorio u Skupštini Crne Gore. Dakle, pogazili su Ustav CG gdje jasno piše da poslanik ne može biti pozvan na odgovornost za govor i glas u Skupštini. Oni nemaju težeg i opasnijeg protivnika od mene, a biću im hiljadu puta veći i žešći protivnik kada se vratim iz zatvora".
Višnjić nije održao obećanje: u međuvremenu pao je u politički zaborav.
NAORUŽAVANJE IZ STRAHA: Poslije po zlu poznatih misija po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Željko Ražnatović Arkan, po zadatku Miloševićevih obavještajnih službi, dolazi u Crnu Goru. Predsjednik Stranke srpskog jedinstva, 13. jula 1994. godine, na dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma i okupatora, održao je promotivni skup svoje stranke u centru Andrijevice. Potom se, u pratnji "pevaljke" Cece Ražnatović, jednog popa, tjelohranitelja, simpatizera sa sjevera Crne Gore i crnogorskih policajaca, uputio ka "srpskoj zemlji" - Plavu i Gusinju. ( Po zadnjem popisu u opštini Plav manje od jedan odsto građana deklarisalo se kao Srbi.)
Inspektori SDB-a Crne Gore već su znali za Arkanovu maršrutu. Zbog misije "visokog rizika" napravljen je i poseban plan obezbjeđenja mještana Plava, ali i Arkana.
Na ulazu u Plav, iz brojne kolone automobila i džipova koja je pratila Arkana, čula se pjesma: "Muslimani, crni vrani, došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani" i skandiranje "Ili se krstite, ili se selite", "Ovo je Srbija", "Doći ćemo opet"...
Ljudi iz kolone pokazivali su Plavljanima tri prsta. Veselje je uveličavano pucanjem iz automatskog oružja. Kolona sa gostima zaustavila se u centru grada. Arkan i njegovi, uredno ošišani i obrijani tjelohranitelji, kao i brojni bradati pratioci uputili su se u kafanu čiji je vlasnik Musliman. U međuvremenu, razvijene su dvije zastave od kojih je ona iscijepana, navodno, donesena sa ratišta. Pošto su popili piće i kavaljerski platili znatno više nego što je iznosio račun, gosti su se uputili u "Gradsku kafanu". Na tom putu malu pometnju napravila je neka žena kada je, ugledavši Arkana, u panici potrčala za djecom, na sav glas vrišteći: "Bježite, bježite, Arkan će nam poklati đecu...".
Čim su ušli u lokal, momak iz Arkanove pratnje skinuo je sliku sa likom Josipa Broza Tita i polomio je. Neki članovi svite su se raspitivali gdje se nalazi gradonačelnik Plava Sadrija Balić. Mladić iz Arkanovog društva slučajno je tu prepoznao jednog penzionera. "Ti si Srbin, ti ćeš nam reći gdje je taj predsjednik Opštine?". Na to je stari Plavljanin odgovorio: "Ja nijesam Srbin, već Crnogorac i sa ovim narodom živim bratski više od 60 godina". Nastao je tajac. Ali, sve se dobro završilo, vjerovatno zbog brojnih policajaca koji su se stalno držali Arkana i družine. Poslije kraćeg zadržavanja, Arkan i pratnja su napustili Plav. U gradu je ostao strah.
Pošto crnogorska policija nije ni pokušala da razoruža Arkana i njegovu pratnju, grešku je ispravila na plavskim Muslimanima.
"U okviru stalnih aktivnosti na otkrivanju i oduzimanju, kao i praćenju i presijecanju kanala za ilegalno naoružavanje" crnogorska policija je uhapsila početkom novembra 1994. godine 19 osoba sa područja opštine Plav.
Iz saopštenja MUP-a izdatom tim povodom, vidi se da su "svi uhapšeni muslimanske nacionalnosti" i da je kod njih pronađeno pet puškomitraljeza, 32 automatske puške, šest pištolja, više bombi i nekoliko hiljada metaka. Akcija hapšenja je trajala nekoliko dana. Policajci su ulazili u kuće optuženih, pokazujući im pripremljen spisak sa fabričkim brojem oružja i imenima ljudi od kojih su to oružje kupili. Sve otkriveno oružje je jugoslovenske proizvodnje. Policijske torture ovog puta nije bilo. Policija nije dala odgovor na najvažnije pitanje: "Ko je Plavljanima prodavao oružje?".
Saopštenjem su reagovali i čelnici Opštine Plav. "Još prije dvije godine smo upozorili građane da ne nasijedaju i kupuju oružje od raznih mešetara", kazao je Sadrija Balić, gradonačelnik Plava. Plavsko rukovodstvo nije krilo da otvoreno sumnja da je policija bila u toku ilegalne kupovine oružja od prvog dana.
Godinu kasnije otpočeo je sudski proces okrivljenima. Javnost je očekivala da će na tom suđenju dobiti odgovor na krucijalno pitanje: ko je Plavljanima prodavao oružje, vojska, policija ili ratni mešetari?
Prvookrivljeni Zufer Tošić, kojeg je optužnica teretila da je u najvećoj mjeri prodavao oružje po Plavu, na pitanje advokata Sefera Međedovića ko mu je dostavio oružje, odgovara: "Meni život visi o koncu. U pitanju su velike sile. Da sam u toku istrage pomenuo bilo koju ličnost, moja porodica i ja bili bi pobijeni".
Okrivljeni nijesu tokom suđenja poricali da su kupili oružje. Plaćali su između hiljadu i po do dvije hiljade maraka po jednoj cijevi. Odvajali su od usta da bi kupili oružje, jer, kako je kazao okrivljeni Hajrudin Husović, nijesu osjećali nikakvu sigurnost od MUP-a Crne Gore.
--------------------------------------------------------------------------------
"Premijer pobjedničkog duha" uzvraća udarac
Svjestan činjenice da je ostao sam na vjetrometini "premijer pobjedničkog duha" je uzvratio. Replicirajući radikalima na optužbe da kontroliše benzinske pumpe u Crnoj Gori, tokom skupštinskog zasjedanja upitao je: "Zašto se vlasnici benzinske pumpe u Danilovgradu ne oglase i tako javno kažu da je pumpa njihova?"
Dobro upućeni su znali da benzinsku pumpu u Danilovgradu kontroliše predsjednik Bulatović, preko svog šure, izvjesnog Raspopovića, koji figurira kao vlasnik, čije je ime premijer Đukanović pomenuo u raspravi. Đukanović je tako upozorio režisere predstave da se neće lako predati i da će ako zatreba javno uzvratiti.
--------------------------------------------------------------------------------
Šešelj im je klizio iz ruku
"Rekli su mi da sam uhapšen i da pođem s njima. Nijesam htio. Ležao sam na podu i nijesam htio da se pomjeram. Pokušali su da me nose, ali sam se ja skroz opustio pa sam im zbog moje težine klizio iz ruku. Onda se jedan dosjetio: stavio je ćebe pored mene. Onda su me stavili na to ćebe, uhvatili ga za krajeve i tako me odnijeli do policijskog džipa. Odatle su me sproveli u Tivat. U međuvremenu su mi dali garderobu da se obučem. Ubacili me u avion i poslali za Beograd. Moja žena i djeca su za Beograd otišli automobilom. Drugi članovi stranke, kolima ili vozom".
Ovu priču o svom hapšenju i deportovanju ispričao mi je Vojislav Šešelj, nešto kasnije, kada sam sa njim pravio intervju u podgoričkom hotelu "Crna Gora".
Ministar Pejaković je razriješen dužnosti zato sto je smijenio načelnika CB Podgorica Željka Jočica bez saglasnosti državnog vrha
"Samo u posljednjih 30 dana sudovi u Crnoj Gori izrekli su, ili potvrdili, ukupno 104 (sto četiri) godine zatvora, i još pet mjeseci pride, političkim rivalima i neistomišljenicima. Krivično vijeće Osnovnog suda na Cetinju, predsjedavao sudija Petrašin Kasalica, prije tri dana (17. januara) izreklo je presudu akterima "napada" na Momira Bulatovića: šesnaest godina zatvora, plus jedna godina uslovno. Samo neki dan ranije, liderima i aktivistima SDA za Crnu Goru izrečena je kazna od 87 godina zatvora, za dvadeset jednog optuženog. Viši sud u Podgorici potvrdio je i kaznu od pet mjeseci zatvora poslaniku Aćimu Višnjiću".
To je bio početak podužeg teksta koji sam povodom "montiranih sudskih procesa" objavio u "Monitoru". Na papiru se slova časno nijesu ni ohladila, a već sam dobio "žuti karton". U petak, 20. januara, oko 21 sat, nepoznata osoba ispalila je hitac u pravcu moje majke i supruge koje su u tom momentu bile ispred kuće. Zrno je proletjelo tik pored njihovih glava. Žene su pobjegle u kuću i pozvale me telefonom.
Pretpostavljajući otkud vjetar duva odmah sam nazvao šefa SDB-a Boška Bojovića. Rekao sam mu o čemu se radi i upozorio da će on biti odgovoran za sve ono što se desi mojoj porodici ili meni. Negirao je svoju i umiješanost SDB-a. Počeo je, čak, i da se kune u sve živo i mrtvo. Iz iskustva znam: kad se policajci tako kunu, onda debelo lažu. Naučili su to, valjda, od kriminalaca. To sam mu stavio do znanja. Tada me nervozno uputio da slučaj prijavim na "pet dvojaka". Tako sam i uradio. Moj poziv je "zaprimio" policajac po prezimenu Marković. Iako se kasnije oko svega toga digla velika medijska buka, nijesam bio posebno zabrinut. Znao sam da se radi o zastrašivanju, jer su kadrovi SDB-a tako dobro istrenirani da mogu šibicu, a ne dvije žene, pogoditi sa pedesetak metara.
Nepovjerenje između Bulatovića i Đukanovića i dalje raste. Dok Nikola Pejaković, zvani Nino, čvrsto staje uz predsjednika, šef SDB-a Boško Bojović, zvani Bole pokušava da se nekako rastegne na obje stolice. Momir Bulatović polako gubi povjerenje u vrh MUP-a. Tokom marta 1995. godine pravi separatno obezbjeđenje. Formira štab za ličnu sigurnost. Štab sačinjava deset policajaca, a Predsjednik za šefa štaba imenuje svog vjernog tjelohranitelja Zorana Ulamu. Radne prostorije novog štaba nalaze se pored kabineta predsjednika države. Tu je smještena i kompletna tehnika i naoružanje tog specijalnog tima. Do tada je o predsjednikovoj bezbjednosti brinulo posebno odjeljenje pri MUP-u Crne Gore, koje je istovremeno brinulo i o bezbjednosti crnogorskog premijera i predsjednika republičkog parlamenta.
"Monitor" je objavio vijest o "separatizmu" Momira Bulatovića. Oglasio se i Momčilo Stojanović, portparol predsjednika Crne Gore. U "Našoj borbi" je izjavio da "ne zna da li je bilo nekih organizacionih promjena u MUP-u, ali da mu je poznato da o predsjednikovoj sigurnosti brinu isti ljudi".
Povjerenje u crnogorski MUP izgubili si i danilovgradski Romi. Silovanje četrnaestogodišnje djevojčice, koje su počinili dvojica njenih vršnjaka - Roma, toliko je podiglo temperaturu u tom gradiću da je za nekoliko sati izgorelo kompletno "cigansko naselje". Atmosfera linča toliko je uzela maha da su svi Romi u paničnom strahu pobjegli iz Danilovgrada. Crnogorski policajci odjeveni u "američke uniforme" mirno su posmatrali podmetnuti požar u kojem je gorela imovina "obojenih". Takvo ponašanje zaštitnika reda i mira i odobravanje tog čina od velikog broja okupljenih građana podsjećalo je na američke filmove o Kju-Kluks klanu.
JEDNO JUTRO ĆEŠ OSVANUTI U JARKU: Dva klasa dinamita podmetnuta ispred vrata podstanarskog doma izbjeglica u malom mjestu Kuline, kod Spuža, nadomak Podgorice, za samo dvije nedjelje, napravila su pravi haos u crnogorskoj policiji. Sa funkcija je otišlo kompletno rukovodstvo MUP-a Crne Gore i gotovo kompletno rukovodstvo podgoričkog Centra bezbjednosti.
Ministar policije u Vladi Crne Gore Nikola Pejaković razriješen je dužnosti. Takva odluka državnog crnogorskog vrha bila je razlog da i trojica njegovih najbližih saradnika - pomoćnik ministra za državnu bezbjednost Boško Bojović, pomoćnik ministra za javnu bezbjednost Sreto Radonjić i pomoćnik ministra za upravno-pravne poslove Milorad Ivanović, podnesu ostavke..
Par dana prije toga, zbog prekoračenja ovlašćenja, i ministar policije Pejaković smjenjuje gotovo kompletno rukovodstvo podgoričkog Centra bezbjednosti, na čelu sa šefom Željkom Jočićem. Vrlo brzo nakon toga premijer Milo Đukanović, poslije razgovora sa predsjednikom Momirom Bulatovićem, saopštava ministru policije Nikoli Pejakoviću da će na tekućem skupštinskom zasjedanju biti razriješen.
Direktan povod za radikalne smjene i ostavke u crnogorskom MUP-u i podgoričkom CB je pomenuti teroristicki napad na stan muslimanske izbjegličke familije u malom mjestu nadomak Podgorice.
Policija je, tim povodom, 22. aprila uhapsila Božinu Veškovića, zbog osnovane sumnje da je on podmetnuo eksplozivnu napravu. Njega su, potom, podgorički policajci tukli i iznudili priznanje da je on počinilac krivičnog djela. O rezultatima "poduhvata" CB Podgorica se javno pohvalio, a državni mediji su objavili i fotografiju optuženog. U medjuvremenu policiji se prijavio stvarni podmetač eksploziva - Vlatko Radojević. No, podgorički policajci nijesu bili voljni da priznaju grešku i oslobode pogrešno uhapšenog čovjeka. Teško su pretukli i Radojevića.
To je bio razlog da se 27. aprila, na ulazu u Spuž, okupi oko 300 ljudi. U mirnom protestu zahtijevali su da se iz pritvora pusti Vešković. Optužili su policiju da je Veškovića teškim batinanjem natjerala da prizna krivicu. Protestovali su i protiv zlostavljanja Radojevića, koji je zbog batina dobijenih u policiji morao biti smješten u bolnicu.
Vrh podgoričke policije je bruku oko ovog slučaja, interno, pripisao Službi državne bezbjednosti, optužujuci je da je iscenirala Radojevićevo priznanje i okupljanje građana u Spužu kako bi javno iskompromitovala Željka Jočica, šefa CB Podgorica. To je, izgleda, bila kap u prepunoj čaši vode u tinjajućem sukobu između crnogorskog ministra policije Pejakovića i načelnika podgoričkog Centra bezbjednosti Jočica. Varničenja između njih dvojice bila su stalno prisutna u posljednjih pola godine i samo se čekalo kada ce sukob eskalirati.
U "spuškom slučaju" varničenje se pretvorilo u požar. Ministar Pejaković, pritisnut teškom optužbom, ustalasalim javnim mnjenjem i unutrašnjim odnosima u policiji, odlučio se na javno reagovanje.
Ministar policije je, 4. maja, saopštio građanima Crne Gore da su "sredstva prinude grubo primijenjena prema Božini Veškoviću u cilju iznuđivanja priznanja i Vlatku Radojeviću, koji se dobrovoljno prijavio kao izvršilac krivičnog djela." Ministar policije je potom teško optužio načelnika CB Podgorica Željka Jočica da su sve te radnje izvedene po njegovom odobrenju i u njegovom prisustvu. Zatim je javno saopštio odluku da u "cilju očuvanja dostojanstva građana i službe "privremeno udaljava iz službe: načelnika CB Podgorica Željka Jočića, pomoćnika načelnika za poslove kriminaliteta Jovana Cerovića, načelnika Odjeljenja za opšti kriminalitet Dragišu Bulatovića i još dvojicu inspektora.
"Zbog krajnje nehumanog i nadasve neprofesionalnog odnosa koji je ispoljen prema porodici Vešković u svoje ime i u ime svojih saradnika upućujem javno izvinjenje", istakao je Pejaković na kraju svog posljednjeg ministarskog saopštenja.
Ministar Pejaković je razriješen dužnosti zato sto je smijenio načelnika CB Podgorica Željka Jočica bez saglasnosti crnogorskog državnog vrha.
--------------------------------------------------------------------------------
Nemoj ti plakat za oca, no ću ja
Tri sedmice uoči podnošenja ostavke šefu SDB-a Crne Gore Bošku Bojoviću umire otac. Na sahrani u Kučima okupilo se na hiljade ljudi. Takve sahrane u istoriji tog mjesta nije bilo. Na red za izjavljivanje saučešća čekalo se jako dugo. I pored tako velike gužve neki su se opet vraćali u red da bi po drugi, ili treći put izjavili saučešće šefu crnogorske tajne policije. Htjeli su, ti dobri ljudi, da budu sigurni da će šef SDB-aĘ registrovati njihovo prisustvo na sahrani svog oca.
A onda je Bojoviću prišao jedan od tadašnjih visokopozicioniranih pripadnika crnogorskog MUP-a da izjavi saučešće. Tokom ljubljena sa tužnim Bojovićem obraća mu se bratskim riječima: "Boko, molim te nemoj ti više plakat za oca, no ću ja". Samo nekoliko sedmica kasnije Bojoviću će taj veliki prijatelj okrenuti leđa.
U svoj toj opštoj žalosti podgorička "Pobjeda" objavljuje čitulju Ratka Đokića, podgoričkog žestokog momka u kojoj on, navodno, žali zbog smrti Bojovićevog oca. Već narednog dana porodica Bojović se ograđuje od te umrlice, objavljujući na stranicama "Pobjede" da nije ni u kakvim prijateljskim odnosima sa Ratkom Đokićem.Ę Zbog te čitulje koja dovodi u vezu šefa SDB-a sa podgoričkim podzemljem inspektori tajne policije sprovode opsežnu istragu. Saslušava se i Ratko Đokić, ali on demantuje da ima ikakve veze sa cijelim slučajem. Inspektori SDB-a saslušavaju i radnike "Pobjede", ali nijesu otkrili ko je donio i platio objavljivanje sporne čitulje. Ratka Đokića će kasnije nepoznate ubice izrešetati smrtonosnim hicima u Švedskoj.
Za razliku od sahrane, na posljednjem oproštaju od Bojovićevog oca, četrdesnici - na kojoj se po hrišćanskom običaju pored porodice okupljaju i prijatelji - druga slika: prijatelja više nema, samo najuža rodbina. Nije došao ni požrtvovani policajac -rezervni plačko.
Bojovićev prelazak kod Stanišića kod mnogih je izazvao sumnju da je on sve vrijeme bio "srpska krtica" na najznačajnijem mjestu u Crnoj Gori
Iz redova DPS-a procurilo je i da je predsjednik Momir Bulatović naredio ministru Pejakoviću da ne daje u javnost citirano saopštenje. Jočić je, izgleda, bio planiran za novog ministra policije. No, ministar Pejaković nije poslušao predsjednika Bulatovića, pa je otišao niz strmu liticu. Ministar je tim svojeglavim činom svjesno povukao za sobom i Jočica.
Kakvi su odnosi vladali između ministra policije i šefa CB Podgorica, najbolje oslikava Jočićevo svjedočenje pred Komisijom MUP-a Crne Gore:
"Ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković u jednom razgovoru u septembru prošle godine uputio mi je prijetnju i upozorenje da ću "makar pet minuta prije nego što on ode sa vlasti biti razriješen dužnosti sa mjesta načelnika CB Podgorica", kao i otvorenu prijetnju koju mi je uputio marta tekuće godine "da je toliko moćan da može učiniti da jedno jutro osvanem u jarku, sa metkom u čelo i da se nikad neće saznati ko je to uradio."
Nakon razrješenja ministra policije Nikole Pejakovića zemljotres u vrhu vladajućeg DPS-a, sa epicentrom u policiji, odnio je nove žrtve. Kadrovska kombinatorika čelnika vladajuće stranke je, bez mnogo taktiziranja i kompromisa, oslobodila dužnosti i trojicu njegovih najbližih saradnika. Na sjednici Vlade Crne Gore razriješeni su Boško Bojović, pomoćnik ministra za državnu bezbjednost, Sreto Radonjić, pomoćnik ministra za Javnu bezbjednost, i Milorad Ivanović, pomoćnik ministra za upravno-pravne poslove. Sva trojica su već ranije podnijeli ostavke, solidarišući se tako sa razriješenim ministrom.
Vlatko Radojević je, u međuvremenu, presudom Osnovnog suda u Danilovgradu osuđen na pet mjeseci zatvora zato što je postavio eksploziv, a Luka Ivanović na mjesec dana zatvora zato što je Radojeviću dao eksploziv.
ADVOKAT ZA MINISTRA, SEKRETAR ZA ŠEFA SDB-A: Haotično stanje u crnogorskoj policiji samo je odraz zbivanja u vrhu vladajuće partije. U grčevitoj borbi oko toga ko će ubuduće kontrolisati crnogorsku policiju, predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović prave kompromis. To čine prije svega zbog uspostavljene ravnoteže snaga i straha.
Za ministra policije "unapređuje" se dotadašnji ministar pravde Filip Vujanović, Bulatovićev lični prijatelj i advokat. Za šefa SDB-a imenuje se Vukašin Maraš, Đukanovićev čovjek od povjerenja i sekretar iz AMSJ.
Vujanović je ušao u svijet visoke politike četiri godine ranije, kada je kao renomirani advokat branio crnogorskog predsjednika u sudskom procesu u kojem je Momir Bulatović odgovarao za krivično djelo klevete. Tužioci su, u nezavisnim sudskim procesima, bili podgorički novinar Danilo Burzan i predsjednik NS Novak Kilibarda. Vujanović je dobio sporove, a ubrzo i fotelju ministra pravde u crnnogorskoj Vladi. U to vrijeme nerazdvojan je prijatelj sa potpredsjednikom crnogorske Vlade Zoranom Žižićem, zaduženim za praćenje rada policije.
Novopostavljeni šef SDB-a Vukašin Maraš na tu dužnost dolazi sa mjesta generalnog sekretara Auto-moto saveza Jugoslavije, čiji je predsjednik bio Milo Đukanović. Diplomirao je pravo u Beogradu. Karijeru je počeo u beogradskoj policiji, a onda je prekomandovan u SUP gdje je radio na kontraobavještajnim zadacima. Jedno vrijeme je kao ČbezbjednjakČ bio zadužen i za Filozofski fakultet u Beogradu. Obavljao je i dužnost partijskog sekretara Komiteta Saveza komunista u organima federacije. Pamte ga kao strogog sekretara. Početkom osamdesetih prešao je u AMSJ. Potiče iz čuvene partizanske porodice, važi za čovjeka koji je komunistički i crnogorski orijentisan. Lični prijatelj sa Đukanovićem. Po svim pitanjima njih dvojica uspješno sarađuju. Nadimak mu je "opruga", što će, valjda, reći da je jako flesibilan i lukav.
Kadrovska slagalica u MUP-u Crne Gore u kojoj Predsjednik za ministra policije dovodi svog advokata, a premijer za šefa tajne policije svog sekretara, najbolje je oslikala odnose totalnog nepovjerenja u vrhu crnogorske vlasti. Vujanović uvodi red u rad MUP-a. Čim je stupio na dužnost uručio je otkaze smijenjenom načelniku CB Podgorica Željku Jočiću i četvorici njegovih najbližih saradnika zbog poznatog "spuškog slučaja". Vujanović je suspendovao i 48 policajaca zbog prekoračenja ovlašćenja, odnosno batinanja uhapšenih ljudi. Uveo je i novu praksu: uspostavlja se komunikacija između žrtava policijske torture i rukovodstva MUP-a.
Ni Maraš ne miruje. Novoizabrani šef SDB-a je razriješio dužnosti Radoja Radunovića, savjetnika tajne policije za problematiku vezanu za Crnogorsko primorje (sjedište u Kotoru), kao i Bora Đedovića, dotadašnjeg načelnika u SDB-u, zaduženog za oblast terorizma. Đedoviću je, po kratkom postupku, oduzet službeni automobil i preporučena penzija. Da u Crnoj Gori sa šefovima padaju i šoferi, govori sljedeći podatak: Dragan Rajović, vozač Boška Bojovića, premješten je u "Garažu". Ubuduće će umjesto pomoćnika ministra policije voziti kamion, ili u najboljem slučaju autobus.
Odbijanje crnogorskog državnog vrha da nađe novi posao Bojoviću, kao i prijevremeno penzionisanje njegovih pomoćnika dovodi do obrta koji se može vidjeti samo u dobro režiranim kriminalističkim filmovima: Boško Bojović, dotadašnji šef SDB-a Crne Gore, preko noći se imenuje za člana kolegijuma Jovice Stanišića, šefa SDB-a Srbije i desne ruke Slobodana Miloševića. Bojović je, kao pravi Crnogorac, odmah dobio i titulu zamjenika direktora Instituta bezbjednosti u Beogradu.
I Radoje Radunović, umjesto da ode u penziju, ekspresno nalazi posao u Srbiji: postaje načelnik Podunavskog regiona MUP-a u Vojvodini. I Boro Đedović, u roku od 48 sati, dobija novi posao. Imenovan je za višeg savjetnika za konzularne poslove pri jugoslovenskoj ambasadi i jednoj od skandinavskih zemalja,
Od svih policijskih transfera na relaciji Podgorica-Beograd, svakako je najzanimljiviji prelazak Boška Bojovića kod Jovice Stanišića. Činjenica da crnogorski državni vrh nije htio da nađe posao Bojoviću, kao i podatak da ga je odmah uhljebio srpski SDB, kod mnogih je izazvao sumnju da je Bojović sve vrijeme radio za srpsku tajnu policiju, odnosno da je bio "srpska krtica" instalirana na najznačajnijem mjestu u Crnoj Gori.
Takve optužbe je teško dokazati, ali se, možda, pravi odgovor krije u pitanju: Zašto je Bojović bio potreban MUP-u Srbije, ako već nije položio ispit u malenoj Crnoj Gori?
Prelazak šefa SDB Crne Gore u srpsku tajnu policiju je presedan kakav se nije dogodio u obavještajnim službama. Tako veliki špijunski prebjeg nije bio moguć bez znanja i saglasnosti srpskog predsjednika Slobodana Miloševića. Političari znaju da prelazak "otpisanog" policajca takvog ranga u prvi tim druge države predstavlja politički skandal.
U međuvremenu se bivši ministar Nikola Pejaković dobro snašao: ucijenio je crnogorski državni vrh da će o svemu, što zna i što je radio, javno progovoriti ukoliko se za njega ne nađe adekvatan posao. Uskoro je imenovan za jugoslovenskog ambasadora SRJ u Bjelorusiji. Njegov ljuti rival Željko Jočić će puno lošije proći: dobiće mjesto upravnika zatvora u Spužu.
--------------------------------------------------------------------------------
Inertnost policije koštala državu Crnu Goru - milion eura!
(Ne)shvatljiva inertnost danilovgradske i podgoričke policije pokazana tog 15. aprila 1995. godine još jednom će pred demokratskim svijetom teško iskompromitovati državu Crnu Goru. Nekoliko godina kasnije Crnoj Gori će biti uredno ispostavljen račun za neprofesionalno ponašanje njene policije. Na sjednici odžanoj 21. novembra 2002. godine, Ujedinjene nacije, tj. Komitet protiv policijske torture i mučenja, naložiće crnogorskim vlastima da isplate "pravičnu i odgovarajuću naknadu štete" protjeranim Romima. Crnogorska Vlada je potom odlučila da danilovgradskim Romima isplati na ime obeštećenja 985 hiljada eura. Vlada je, međutim, saopštila da ne može podići optužnicu protiv izvršilaca zločina, zbog zastarjelosti predmeta i nedovoljno dokaza.
--------------------------------------------------------------------------------
Bojović je bio - banka podataka
Za srpsku tajnu policiju, kao produženu ruku srpske politike, Bojović je bio prava banka podataka. Odlično je znao kakvi su odnosi u vrhu države, tj. između Bulatovića i Đukanovića, koliko je dubok jaz između dvije suprostavljene interesne grupe u DPS-u, koji su tokovi novca, nafte i cigareta u Crnoj Gori... I možda ono što je najvažnije za jednog vrhunskog tajnog policajca: Bojović je svakako mogao "ući" u sistem razmišljanja predsjednika i premijera, te predvidjeti njihove buduće poteze. Bojović je, uz to, posjedovao najvažnije informacije o ljudima iz svih sfera života u Crnoj Gori.
Ispred vrata "Monitora" osvanula je koverta sa dosijeom Gorana Žugića, koji je o njemu napravila SDB Crne Gore, pod šifrom "Bosna"
AKCIJA "BOSNA", ILI KAKO JE BOJOVIĆ OBRAĐIVAO ŽUGIĆA: Jedna tempirana vijest u podgoričkoj "Pobjedi" izazvala je pravi revolt podgoričkih policajaca. "Pobjeda" objavljuje informaciju da je Radivoje Božović izabran za načelnika CB u Herceg Novom, a da dotadašnji načelnik Goran Žugić odlazi na "neku od značajnih dužnosti u MUP-u Crne Gore". Dobro upućene podgoričke policajce, naravno, nije uzbudilo to što se za šefa lokalne policije u Herceg Novom postavlja hotelijer, već to što su zaključili da često osporavani Žugić može doći na mjesto načelnika CB Podgorica.
Podgorički policajci su smatrali da bi to bio presedan, jer se do tada nikada nije dogodilo da šef policije u glavnom gradu Crne Gore bude neko ko nije živio u njemu. Prigovarali su, takođe, da je Žugić meteorsku policijsku karijeru pravio zahvaljujući političkim vezama, a ne radu. Ne slučajno, Žugiću se bio posebno "navadio" poslanik Narodne stranke Stefan Sušić, optužujući ga za skupštinskom govornicom za brojne kriminalne radnje. Energično mu je replicirao ministar policije Filip Vujanović - čitajući pismo Gorana Žugića, u kojem demantuje teške optužbe Narodne stranke.
Jednog dana, prije svitanja zore, neko je ostavio veliku žutu kovertu ispred vrata "Monitora". Bila je naslovljena "Za Šekija Radončića". Kada sam je otvorio, imao sam što da vidim. To je bio dosije Gorana Žugića, koji je o njemu napravila SDB Crne Gore. Tajna crnogorska policija je tu akciju vodila pod šifrom "Bosna". Akcija je trajala godinu dana. Potom je sačinjena "informacija o zloupotrebama" Gorana Žugića i kao strogo povjerljiva dostavljena predsjedniku Bulatoviću i premijeru Đukanoviću.
Žugić je bio skeniran. U dosijeu "Bosna" pisalo je da je Žugić, prije prijema u SDB Bosne i Hercegovine, bio saradnik te službe pod pseudonimom "Etnolog". Od službe je bio zadužen da operativno pokriva Adila Zulfikarpašića, predsjednika Muslimansko-bošnjačke organizacije. Optužen je i da je radio protiv srpskih paravojnih formacija.
Žugić je u "informaciji" optužen da je po dolasku u crnogorski MUP (ljeto 1992), a posebno posljednju godinu, zloupotrebljavajući svoj položaj stekao veliku materijalnu korist. U papirima se pominje reketiranje stranih državljana i primanje mita, uz taksativno navođenje imena ljudi i cifri. Iz dokumenta se lijepo vidi da su Žugića operativno obrađivale, udruženim snagama, SDB Crne Gore, SDB Radovana Karadžića i KOS. Informacija je sačinjena dok je šef SDB-a Crne Gore bio Boško Bojović.
Dokument sam pokazao Ljubiši Mitroviću i Željku Ivanoviću, uredniku i direktoru "Monitora". Onda sam telefonom pozvao ministra policije Filipa Vujanovića. Objasnio sam mu šta držim u rukama i od njega zatražio zvaničan komentar. Za trenutak je zastao, a onda me umalo prevario: počeo je da me ubjeđuje da dokument nije autentičan, da neko hoće da mi podvali, da već imam uslovnu kaznu na koju sam osuđen zbog teksta o zloupotrebama jugoslovenskih generala na dubrovačkom ratištu, da će "Monitor" morati da plati veliko obeštećenje - ukoliko objavimo taj "lažni" dokument.
Unio mi je ministar policije crv sumnje, ali to nijesam pokazao. Rekao sam mu da tekst, ipak, izlazi. Korektno smo se pozdravili i završili razgovor...
Nakon pola sata uslijedio je poziv iz kabineta ministra policije. Opet Filip Vujanović. Uz ponovljenu priču pitao me je da li umjesto njega izjavu može da da lično Goran Žugić. Pristao sam. Nakon desetak minuta nazvao me Goran Žugić. Pošto se predstavio pitao me da li možemo lično da se vidimo. Nema problema, rekao sam. Mjesto sastanka: Vila na Gorici. Pozvao sam Ljubišu i zamolio ga da tamo idemo zajedno. Fotokopirao sam dokument. Oko šest sati poslije podne pošli smo na sastanak.
Upoznali smo se i sjeli za sto. Izvadio sam dokument od desetak strana i dao ga Žugiću. Počeo je da čita. Bio je šokiran. Mlatarao je prstima po usnama i ispuštao neke prigušene poluartikulisane krike poput "uff, uff" i "brr, brr". Crvenio se, znojio, komešao, ustajao i ponovo sjedao. Kada je sve pročitao i malo se smirio, pitao sam ga da li će dati izjavu. Rekao je da nema ovlašćenje da daje izjave, ali me zamolio, ukoliko objavim tekst o tome, da informacije koje se tiču "Žutih osa" i njegove privatnosti ne iznosim u javnost. To sam mu obećao.
Rastali smo se. Žugić je ostao, Ljubiša je pošao svojim putem, a meni je valjalo pisati tekst. Nisam čestito ni sjeo za kompjuter a zove me utemeljivač i većinski vlasnik "Monitora" Miodrag Perović. Pita me da li bih došao kod njega u stan, jer bi sa mnom htio da razgovara lično šef SDB-a Vukašin Maraš. Tom prilikom mi je objasnio da je Maraš tek uselio u stan iznad njegovog i da ga je za tu uslugu molio njegov prijatelj Rajo Vulikić, bivši SDB-ovac. Pristao sam.
Već je bila mrkla novembarska noć. Ulazim u stan kod Perovića. Zatičem Vukašina Maraša i Raja Vulikića. Nakon upoznavanja Rajo se povukao. Miško ukratko objašnjava da sam ekskluzivni novinar "Monitora" i da samo od mene zavisi hoće li tekst izaći ili ne. Maraš uzima riječ. Nakon kraće komunističko-patriotske priče, skinuo mi je veliki kamen sa srca: priznao je da je dokument autentičan.
Vaspitano, ali odlučno mi je stavio do znanja da bi bilo "patriotski i ljudski" da dokument ne objavljujem. Kada sam mu rekao da ću ga ipak objaviti, odlučio je da mi "malo savije ruku", pa me upozorio kako "neke tamo druge službe" ovakve stvari ne bi tolerisale, suptilno mi prijeteći. (Zbog toga će Maraš nekoliko dana kasnije debelo zažaliti.) Nijesam popuštao...
Maraš je manirom igrača koji u nogama ima mnogo utakmica, pokušao da, ipak, jedan akademski razgovor završi kompromisom: pitao me vrlo direktno šta za uzvrat tražim da vratim dosije "Bosna" i da tekst ne objavim. Nastajao je tajac. Svi gledaju u mene. U redu, kažem, evo Vama ovaj dokument, a za uzvrat tražim da mi date dosije "Štrpci" o likvidaciji 19 Muslimana iz voza Beograd-Bar, otetih u Štrpcima. Znao sam da je crnogorska tajna policija o tom slučaju vodila istragu zato što je osam otetih i ubijenih Muslimana bilo iz Crne Gore. Maraš nije mogao da vjeruje: "Pobogu, gospodine Šeki, kako možete od šefa službe nacionalne sigurnosti da tražite da Vam da neki dosije?". Odgovorih, uz osmijeh: "Isto onako kako šef nacionalne sigurnosti od novinara može da traži da ne objavi neki dosije". Razgovor je neuspješno završen.
Pozvao sam Ljubišu. Sastali smo se u mojim kolima. Odlučili smo da pored svih pritisaka tajne policije, tekst ide u štampu. Za to smo imali punu podršku i Željka Ivanovića, vazda spremnog za borbu protiv loše vlasti. Nakon nekoliko dana po objavljivanju teksta opet me zove Miodrag Perović. Pita me da li imam bor-mašinu, treba mu, hoće da zakači neku sliku na zidu. Kažem: donosim ti je za pet minuta. Parkiram kola ispred njegovog stana. U tom momentu ispred mene se parkira crni "mercedes". Vozač otvara vrata, a iz kola izlazi Vukašin Maraš. Na moje iznenađenje vozač ulazi u kola i daje gas.
--------------------------------------------------------------------------------
Ne mogu da vjerujem: Vukašin Maraš ide bez pratnje pored loše osvijetljene zgrade. Istog časa odlučim da mu "vratim" za one (indirektne) prijetnje. Prišunjam se i šefu crnogorske tajne policije uperim bor-mašinu u leđa. Onako malo energičnije. Ne mrdaj, gotov si, kažem mu. Ukoči se crni Maraš. Bog zna šta mu je u tom momentu prošlo kroz glavu. A onda mu, strogo, kažem: "Vidite gospodine Maraš, i ovo je Crna Gora. Ko bi posumnjao na Šekija Radončića da Vas je večeras likvidirao". Samo je rekao: "Niko". Tih preostalih desetak metara do ulaza u zgradu prošli smo kroz polumrak bez ijedne riječi. U ulazu sam mu vidio lice. Bio je blijed kao kreč.
Već od narednog jutra Vukašina Maraša pratilo je dvoje kola i najmanje četvorica tjelohranitelja. Možda sam mu tako i spasio život. Ko to zna.
--------------------------------------------------------------------------------
Operativno pokrivanje Adila Zulfikarpašića
Pod oznakom "strogo povjerljivo" u dosijeu "Bosna" između ostalog piše:
"Žugić je od strane službe bio zadužen da operativno pokriva Adila Zulfikarpašića, predsjednika Muslimansko-bošnjačke organizacije, koji je bio pod obradom službe i za koga je služba imala podatke da je imao intimne odnose sa svojom mladom bliskom rođakom. Cilj službe je bio da se Adil na bazi komromitujućih podataka vrbuje. Žugić se na ovom specijalnom zadatku sprijateljio sa Adilovom ljubavnicom koja je od njega prilikom intimnih odnosa crpila povjerljive podatke, umjesto da to bude obrnuto... Dok se nalazio u Bijeljini po nalogu Rešida Musića, podsekretara Službe državne bezbjednosti BiH, Žugić je došao u sukob sa srpskom vojnom organizaciojom ČŽute oseČ (podaci dobijeni od Državne bezbjednosti Republike Srpske, izvor M.D)".
Iz vrha MUP-a Crne Gore će kasnije "procuriti" da su glavne konce u režiji plavskog slučaja povlačile upravo srpske obavještajne službe
BUDNI ČUVARI OPOZICIJE: Slijedi totalno slamanje kadrovske kičme SDB-a koju je izgradio Boško Bojović i formiranje nove pod dirigentskom palicom Vukašina Maraša. On za svog pomoćnika imenuje Radivoja Martinovića, dotadašnjeg načelnika Prve uprave SDB-a. Za načelnika Prve uprave postavlja Sašu Moštrokola, rukovodioca Službe državne bezbjednosti u Herceg Novom. Postavljaju se i novi rukovodioci SDB-a u Baru (Dragan Lješnjak), u Nikšiću (Ilija Asanović) i u Bijelom Polju (Bogdan Mrdak).
Paralelno sa promjenama u tajnoj policiji vrše se promjene i u javnoj bezbjednosti. Goran Žugić je izabran za načelnika CB Podgorica. Novi načelnik CB Nikšić je Tihomir Milović, sudija Osnovnog suda iz tog grada. Za načelnika Centra bezbjednosti u Baru postavljen je Vaso Baošić, šef specijalnih jedinica MUP-a Crne Gore. Postavljeni su i novi rukovodioci odjeljenja bezbjednosti u Pljevljima, Budvi, Tivtu, Kotoru...
Period upravljanja SDB-om Crne Gore iz Beograda polako putuje u prošlost. Ministar Filip Vujanović u intervjuu "Monitoru", ne bez ponosa, ističe: "Crnogorsku policiju ne kontroliše Beograd. Naš MUP kontrolišu samo Vlada i Skupština Crne Gore". Vujanović predsjednika Momira Bulatovića nije ni spomenuo.
Bulatović je, opet, pojačao lično obezbjeđenje. Nabavio je specijalnog čuvara - "njemačkog ovčara". Psa su za potrebe predsjednika dresirali pripadnici specijalne jedinice crnogorske policije. Njemački ovčar, u narodu poznatiji kao vučjak, nije dobio ime Luks, već Fanti. Tako su odlučila predsjednikova djeca.
Crnogorska tajna policija lagano curi iz Miloševićevih i Bulatovićevih ruku. Đukanović se sve "drčnije" distancira od beogradskog diktatora. Reaguje i bračni par sa Dedinja. Mirjana Marković "obrađuje" Mila Đukanovića, u svom čuvenom dnevniku u "Dugi":
"Pre nešto manje od deset godina, za jednog političara koji je bio tek na početku karijere, govorilo se da je mlad, lep, pametan i pošten. Tih deset godina su prošle...On više nije ni mlad, ni lep, ni pametan, ni pošten...On ima nespornu sposobnost da laže, krade i vlada. Kada bi drugi čovek lagao koliko on svi bi mu okrenuli leđa. Kada bi neki drugi čovek krao koliko on krade - bio bi u zatvoru", piše prva dama Srbije, levičarka Mira.
Sloba je, s druge strane, Mila častio - laserom. U srijedu, 15. maja 1996. godine, iznenada se iz vedra neba u Podgorici pojavio lično Slobodan Milošević. Na podgorički aerodrom sletio je srpski predsjednik u društvu sa tzv. predsjednikom SRJ Zoranom Lilićem. Potom su zajedno sa Momirom Bulatovićem i generalskom svitom prisustvovali vojnoj vježbi "Laser 21" na Crnogorskom primorju. Predsjednik Bulatović je tako lično posmatrao gađanje i dejstva Vojske Jugoslavije sa mora i kopna - po crnogorskoj teritoriji.
Nedugo nakon odlaska srpskog diktatora iz Crne Gore, slijedi komplikovanje bezbjednosne situacije na sjeveru Republike. Pripadnici SDB-a će, krajem maja, inscenirati tuču između fudbalera na utakmici u Plavu, gdje su igrali FK "Jezero" i FK "Komovi" iz susjedne Andrijevice. Specijalci će potom tući sve pred sobom: domaće igrače, trenere, navijače, čak i djecu. Nijesu dirali samo igrače i navijače gostujućeg tima. Epilog: dvadeset povrijeđenih građana, dvojica pretučenih trenera i nekoliko premlaćenih fudbalera.
Revoltiran takvim postupkom policije, kapiten FK "Jezero" Branko Rakočević otkrio je "Monitoru" režisere čitave predstave:
"Sve je izvedeno u režiji SDB-a. Pet dana prije utakmice kod mene je došla delegacija iz Andrijevice, njihov trener Slavko Stijović i član uprave Jokić. Ponudili su između četiri i pet hiljada maraka da prekinem predstojeću utakmicu tako što ću izazvati sudiju, pljunuti ga ili udariti. Nije mi ni na kraj pameti bilo da prihvatim tako nešto. Onda su mi oni ispričali što će se sve desiti i predočili čitav scenario koji se, nažalost, kasnije dogodio u Plavu. Rekli su da će dovesti specijalce, da će nas tući i dobiti utakmicu u Plavu. Prijetili su da će me preko nekih veza, i preko DPS-a, ostaviti bez posla. Rekli su da je sve to u režiji Službe državne bezbjednosti i gospodina Damjana Turkovića, načelnik Centra bezbjednosti u Beranama. Tokom utakmice, uoči samog premlaćivanja mojih suigrača i građana Plava, jedan policajac me upozorio da se sklonim. Rekao mi je: "Za par minuta ćemo da intervenišemo, skloni se". Znači, oni su to sve unaprijed planirali."
Niko nije demantovao teške optužbe kapitena "Jezera". Iz vrha MUP-a Crne Gore će kasnije "procuriti" da su glavne konce u "plavskom slučaju" povlačile srpske obavještajne službe.
Na jesen su Crnu Goru čekali parlamentarni izbori. Slavko Perović i Novak Kilibarda se udružuju. Formira se Narodna sloga. Eto novog posla za crnogorsku tajnu policiju, koja svoju aktivnost u izbornoj kampanji započinje snimanjem skupova opozicije.
"Zaista tragikomično izgledaju policijski službenici koji otvoreno, bez zazora, snimaju naše skupove. Mi znamo da se kasnije ti snimci analiziraju kako bi se protiv određenih lica sa tih skupova preduzimali razni pritisci. Ovaj kamermansko-policijski teror posebno je prisutani na seoskom području", protestovao je Slavko Perovic, jedan od lidera Narodne sloge. Socijaldemokratska partija je još direktnija: "Policijski službenici - u uniformama ili bez njih - cijepaju plakate opozicionih stranaka; isključuju struju sa mjesta održavanja predizbornih skupova i tajno snimaju, sa obližnjih balkona i terasa, njihove učesnike u cilju zastrašivanja građana".
"Tačno je da službenici MUP-a kamerama snimaju promocije stranaka. Ova aktivnost je u funkciji obezbjeđenja javnog reda i mira na ovim skupovima. Tvrdnju da policija bilježi brojeve tablica automobila učesnika opozicionih skupova smatram krajnje zlonamjernom insinuacijom", uzvratio je ministar policije Filip Vujanović.
Tih dana uhapšen je i Kilibardin tjelohranitelj Budimir Razić. Usred bijela dana, u centru Danilovgrada, troje policijskih kola blokiraju Razićev automobil, a njega hapse uz takav spektakl kao da se radi o najokorelijem kriminalcu. Druga ekipa policajaca pretresa Razićev stan i vikendicu. Saznavši za to hapšenje, u policiju se uputio i lider Narodne stranke. Nakon sat i po čekanja primio ga je neki od pomoćnika ministra i po kratkom postupku dao mu telefonsku slušalicu. S druge strane žice bio je ministar Vujanović. On je potvrdio Kilibardi da je njegov tjelohranitelj uhapšen, jer je ugrozio život Savi Zurovcu, predsjedniku Crnogorske levice, tako što mu je prijetio pištoljem. I pored intervencije predsjednika Narodne stranke, Razić je tu noć proveo u policiji. Ujutro se pokazalo, kažu narodnjaci, da se Razić i Zurovac nijesu čak ni vidjeli.
--------------------------------------------------------------------------------
Policajci skupljali potpise za DPS
Inspektori SDB-a su priveli na informativni razgovor i Miška Đukića, voditelja nezavisnog podgoričkog radija "Antena M". Inspektore tajne policije posebno je zanimalo da li je on autor opšteprihvaćenog slogana "Tačku na pljačku", kao i "nezgodnih hitova" grupe "Mozak eliminator". Pikantan detalj u ovoj policijsko-novinarsko-muzičkoj priči je to što je Đukićev ujak niko drugi nego Vukašin Maraš, šef SDB-a Crne Gore.
Da policija nije depolitizovana mogli su se uvjeriti i građani podgoričkog naselja Konik, gdje su "snimljeni" trojica uniformisanih policajaca dok prikupljaju potpise za kandidate DPS-a, i to za saveznu listu.
--------------------------------------------------------------------------------
Slavko Perović je obrađivan pod šifrom "Kum"
Tajna policija je nastavila i sa prisluškivanjem opozicije. Slavko Perović se i dalje operativno obrađuje, pod šifrom "Kum". I njegov koalicioni partner Novak Kilibarda je iste sreće:
"Nedavno nam je došao vrlo pouzdan čovjek iz SDB-a, da nam kaže da je prije dvadesetak dana policija ušla noću u prostorije Narodne stranke i da su ih ozvučili - na nov način. Ja sam znao da su bile ozvučene. Ne znam šta su sad uradili, ali naši stručnjaci to ispituju. Saznali smo, takođe, da je bilo pokušaja da se nanovo ozvuči moja soba u hotelu "Crna Gora", jada se Kilibarda.
Momir Bulatović u zgradi Vlade obećava Marašu:"Uhapsiću te,jer ti spremaš državni udar i moju likvidaciju,ali ću ja uhapsiti tebe,gotov si"
JARAC I RUŽE: Zahvaljujući i velikom požrtvovanju pripadnika tajne policije DPS je tog novembra ubjedljivo pobijedio na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori. Momir Bulatović je, ipak, bio ljut kao ris. Zahtijevao je od premijera Mila Đukanovića da odmah smijeni šefa SDB-a Vukašina Maraša. Bulatovićevoj sujeti nije godila velika popularnost Đukanovića na promocijama DPS-a. Predsjednik Bulatović je optužio Maraša da je on, odnosno Služba državne bezbjednosti favorizovala premijera tako što je organizovala frenetične aplauze Đukanoviću, kao i nošenje njegovih slika. Ubjeđivanja Mila Đukanovića, Svetozara Marovića i Filipa Vujanovića da Maraš sa time nema veze nijesu pomogla. Vukašin Maraš je ponudio ostavku, ali je premijer Đukanović energično odbacio.
Ko bi rekao da i tako nešto ulazi u opis radnog mjesta crnogorskih bezbjednjaka. I po tome se vidi da nije lako biti tajni agent u Crnoj Gori. Kada bi kojim slučajem Džems Bond, poznatiji kao tajni agent 007, zatražio posao u crnogorskoj policiji onda bi, pored svega što zna, trebalo da usavrši još neke discipline: snimanje opozicionih mitinga i cijepanje plakata, prisluškivanje opozicionih lidera i hapšenje njihovih tjelohranitelja, isključivanje struje i prikupljanje potpisa za kandidate vladajuće stranke. Poželjno bi bilo, zlu ne trebalo, da zna da napiše i saopštenje za neku opozicionu stranku koja sarađuje sa policijom. Uz to mora dobro da aplaudira, skandira, pjeva i nosi slike lidera vladajuće partije. Možda bi neki takav Džems Bond bio ravan nekom domaćem Srgi iz Nikolićevih OriđinalaŐ.
A zašto je tajna policija tako revnosno snimala opozicione skupove, lideri Narodne sloge će saznati odmah nakon izbora. Tako sakupljen i sistematizovan dokazni materijal poslužiće Momiru Bulatoviću, Svetozaru Maroviću i Milu Đukanoviću da podignu privatne tužbe protiv predstavnika poražene opozicije. Cilj tih tužbi je, kako navode tužioci, da se dodatno podstaknu demokratski procesi u Crnoj Gori.
Momir Bulatović i Svetozar Marović tužili su Novaka Kilibardu "jer je tokom promotivnih skupova vrijeđao i neistinama omalovažavao tužioce".
"Znate šta radi taj Bulatović, manipulant koga istorija Crne Gore nije imala... Nađite mi državnika koji je tako lagao... Grbalj je doživio da ga predstavlja najgori Grbljanin u istoriji Grblja... Svetozar Marović ide niz Primorje i što mu god pada na pamet laže... Dati njima da upravljaju državom isto je što i dati jarcu da čuva ruže", neke su od Kilibardinih izjava.
Slavka Perovića je, pored Momira Bulatovića i Svetozara Marovića, tužio i crnogorski premijer Milo Đukanović. I Perovićeve izjave uredno su zabilježene policijskim kamerama. Tuženi je, precizira se u tužbi, povrijedio čast i ugled tužioca saopštavajući: "Mi imamo Moma amebu. On je naše prokletstvo... To je veliki manipulant... Milo duduk, Momo ameba... Vidim Momira sa brkatim osmjehom i Mila duduka... Oni su do sada znali da nas krvavo pljačkaju, a mi smo došli da stavimo tačku na tu pljačku... To nijesu lopovi - to su ološi..."
Kilibardi je suđenje održano u Nikšiću, a Peroviću na Cetinju. Advokati optuženih su podsjetili šta su sve tužioci govorili o tuženima tokom kampanje:
"Nije Crna Gora zaslužila da ima ni njih takve kakvi jesu, a kamoli da oni o njoj pričaju pred svijetom... Predlažem Novaku Kilibardi da napravi jedan veoma koristan eksperiment: neka pređe u Hrvatsku preko Debelog brijega, pa će vidjeti ko se pita sa granicom...", siktao je Momir Bulatović. Svetozar Marović je, kao i uvijek, poslovično "uzdržaniji": "Postoji jedna mržnja i dva lidera koji se drže za ruke... Jedan pomalo frustrirani, nažalost izgubljeni i sve manje kontrolisani profesor skače po kotorskim ulicama..."
Milo Đukanović, naoštren ko "britva": "Ovom čudnom mješavinom dominiraju dvije izvitoperene političke ličnosti, bivši Crnogorac i bivši Srbin... Nijesu naučili osnovnu lekciju iz istorije da narod prepozna zlo domaće i da će ovoj prolupaloj bratiji stati za vrat 3. novembra..."
Prilikom saopštavanja presude Slavko Perović je ščepao sudske spise ispred sudije Svetozara Laličića, pocijepao ih i njima ga gađao u lice. Presude nikada nijesu izrečene. Pošto su se tužioci zabavili o "jadu domaćem" okanili su se opozicionih lidera.
Krajem januara predsjednik Momir Bulatović piše pismo šefu SDB-a Vukašinu Marašu, povodom pisanja nekih nezavisnih medija "da će od juna te godine novi predsjednik SRJ biti Slobodan Milošević, a savezni premijer Momir Bulatović". Pod oznakom "strogo pov.", Predsjednik, 31. januara 1997. godine, šalje pismo šefu SDB-a Crne Gore. To pismo će šest mjeseci kasnije, za skupštinskom govornicom, pročitati ministar policije Filip Vujanović:
"Gospodine Maraš, iz više izvora saznao sam da ste Vi lično širili informacije o navodnim kadrovskim promjenama u vrhu Crne Gore i SRJ. Očekujem Vaše objašnjenje kako ste došli do ove dezinformacije, sa kojim ciljem ste je prenosili i ima li Vaše uloge u javnom publikovanju ove kombinatorike u nekim nezavisnim medijima. Ovom pitanju pridajem najveći politički značaj...", piše Predsjednik.
Maraš odgovara: "Poštovani gospodine Predsjedniče, oslonili ste se na netačne informacije koje su Vas dovele do kardinalno pogrešnog zaključka. Dešavalo se to, kao što Vam je poznatio, i ranije...".
Bulatović, po drugi put: "Smatram da je Vaš postupak kruna u nizu profesionalnih neodgovornosti sa kojima primate naloge Predsjednika Republike i obavještavam Vas da ću od predsjednika Vlade zatražiti da budete razriješeni dužnosti koju obavljate".
Predsjednik to i čini, ali Đukanović odbija da izvrši naređenje. Pukotina u odnosima Bulatovića i Đukanovića nastala oko toga ko će kontrolisati SDB tako se pretvorila u pravi ambis. Nakon toga Bulatović odbija da prima redovne dnevne servise i informacije SDB-a CG, jer više nema povjerenja u njih. Krajem marta predsjednik Bulatović na konferenciji za novinare obavještava javnost da je od premijera Đukanovića zatražio da razriješi dužnosti Vukašina Maraša, ne saopštavajući razloge za takvu odluku.
Sredinom aprila, tokom jednog od brojnih susreta Glavnog odbora vladajuće stranke, Bulatović i Maraš se srijeću u zgradi Vlade. Bulatović se bijesno hvata za džep sakoa, vadi papir i prijeti šefu SDB-a: "Evo dokaza. Uhapsiću te. Ti spremaš državni udar i moju likvidaciju, ali ću ja uhapsiti tebe. Gotov si", i brzim korakom produžava dalje.
Nakon pet minuta Predsjednik članovima Glavnog odbora pokazuje krucijalni dokaz za hapšenje Maraša: Dnevni red kolegijuma Službe državne bezbjednosti. Bulatoviću je zasmetala druga tačka tog dnevnog reda: "Razmatranje mogućnosti preduzimanja represivnih mjera prema neidentifikovanim licima". Uspaničeni Bulatović potom poziva državnog tužioca da ispita rad SDB-a, jer su "ugrožena Ustavom zagarantovana prava i slobode". Traži, takođe, od predsjednika crnogorskog parlamenta Svetozara Marovića da po skraćenom postupku sazove sjednicu Skupštine Crne Gore.
Državni tužilac Vladimir Šušović, poslije sprovedene istrage, konstatuje da "nema osnova za pokretanje odgovornosti prema bilo kom članu SDB-a". Marović ne zakazuje sjednicu.
--------------------------------------------------------------------------------
Vujanović je održao obećanje
U međuvremenu sam objavio knjigu o policijskoj torturi u Crnoj Gori od 1992-1996. godine pod naslovom "Crna kutija". To se nije dopalo nekim policajcima. Najekstremnija prijetnja stigla je od jedne grupe policajaca, koji su me, navodno, osudili na smrt zbog "Crne kutije". Njihov kolovođa mi je svakodnevno prijetio preko telefona. Uspio sam da ga snimim diktafonom.
Uz traku, na kojoj su zabilježene najprimitivnije uvrede i opasne prijetnje, poslao sam pismo crnogorskom ministru policije Filipu Vujanoviću. Upozorio sam ga ukoliko "u razumnom roku ne otkrijete tog policajca koji mi prijeti smrću, i koji je, što je još teže, kako sam priznaje, povezan sa ubistvom 19 ljudi otetih iz voza kod Štrbaca, biću prinuđen da sadržaj snimljene kasete emitujem na nezavisnom radiju "Antena M". Nekoliko sati kasnije, telefonom me pozvao ministar policije. Rekao je "da je policajac koji mi je prijetio otkriven i da me više niko iz policije neće zvati, niti mi prijetiti". Ministar je održao obećanje.
Za preokret u Glavnom odboru DPS-a zaslužna je i tajna policija koja je išla od člana do člana agitujući, moleći i ucjenjujući da promijene stranu
KO ĆE KONTROLISATI SDB: Poslije osmogodišnjeg druženja crnogorski predsjednik i premijer su se gledali preko mušice. Pukotina sa vrha piramide vlasti munjevito se spustila i na bazu. Podjela se prenijela na Vladu, državne organe, režimske medije i novinare, članstvo i građane. Ljudi iz ličnog obezbjeđenja dvojice najviših državnih funkcionera međusobno su se mrko i sa nepovjerenjem gledali. Bulatović uklanja i Zorana Ulamu, svog "prvog" tjelohranitelja. Ulama će potom pred novinarima Momira Bulatovića nazvati "Predsjednikom bez dostojanstva". Razlog: tokom Dejtonskih pregovora Momir Bulatović je nosio kofere Slobodanu Miloševiću. Ulama će otkriti i to kako je crnogorski predsjednik Momir Bulatović prilikom posjeta srpskom "kolegi" Slobodanu Miloševiću, redovno pretresan tako što je prolazio kroz detektor naoružanja.
Tokom maja i juna Bulatović nastavlja po starom: optužuje šefa tajne policije zbog "nezakonitog poslovanja" firme "ASI", kao i zbog toga što SDB "naplaćuje reket" od podgoričkog Duvanskog kombinata. Takve optužbe odbacuju premijer Đukanović i ministar policije Vujanović.
Uslijedila je neuobičajena i oštra polemika između predsjednika države i ministra policije. Filip Vujanović je, braneći Vukašina Maraša, otišao i korak dalje: svoju mini-starsku karijeru vezao je za političku sudbinu šefa SDB-a: "Vlada može razriještiti šefa Državne bezbjednosti samo ako se prethodno razriješi ministar unutrašnjih poslova" - kategoričan je Vujanović.
U beskompromisnom političkom ratu u crnogorskom državnom vrhu prvu pobjedu bilježi Momir Bulatović. Crnogorska engleska kraljica, kako ga je tih dana slikovito nazvao premijer Đukanović, dobio je carska ovlašćenja: poslanici vladajuće partije ovlastili su predsjednika Republike da ubuduće "usmjerava i usklađuje" rad Službe državne bezbjednosti preko Savjeta za bezbjednost, čiji je on predsjednik. Prilikom izglasavanja tog zakona opozicija napušta parlament jer "formiranje tog paradržavnog tijela ne predviđa Ustav Crne Gore". Formiran je i Odbor za kontrolu rada Službe državne bezbjednosti Crne Gore. U odbor su ušli predstavnici parlamentarnih stranaka, a za predsjednika je izabran Zoran Žižić.
Milo Đukanović je 11. jula potpuno preokrenuo odnos snaga u Glavnom odboru DPS-a. Toga dana je Glavni odbor DPS-a zbrisao Momira Bulatovića sa funkcije predsjednika vladajuće partije u Crnoj Gori. Za njegovog nasljednika ekspresno je izabrana Milica Pejanović - Đurišić. Kandidat te partije na predstojećim oktobarskim predsjedničkim izborima, odlučio je Glavni odbor, biće Milo Đukanović.
Đukanović bilježi i novu, veoma važnu, pobjedu. Osvojio je Televiz-iju Crne Gore, koja je otvoreno navijala za Momira Bulatovića. Teško formirana Đukanovićeva većina u Upravnom odboru TVCG, sa jednim glasom više (8:7), uklonila je Predraga Bulatovića sa mjesta predsjednika Odbora. Po sistemu domina pali su i Vladisav Ašanin, glavni urednik Televizije CG, i Emilo Labudović, urednik udarnog televizijskog "Dnevnika".
Presudio je glas Rifata Veskovića, potpredsjednika SDA Crne Gore. Nekoliko dana uoči tog "istorijskog glasanja" pozvao sam Veskovića telefonom. Nalazio se u Istambulu, gdje se sklonio nakon abolicije "za svaki slučaj da se vlast ne predomisli". Objasnio sam mu o kakvim se političkim lomovima radi u Crnoj Gori i da je, eto, došlo vrijeme da njegov glas presudi ko će upravljati državnom televizijom.
Kažem mu da je došlo vrijeme "da iz kuća maknemo Emila Labudovića, medijskog zlikovca". Veli on: "U redu, ali nijesam siguran da si to ti, moj Šeki. Bojim se da je opet neka namještaljka. Nego ti fino dođi za mene u Istambul da ja vidim da si to ti i tek onda zajedno letimo za Podgoricu".
Teška srca pristanem, ne volim baš te avione, a i oni Slobovi bili su tada spremni na sve. Ali, šta ću, "Crna Gora je u pitanju".
Pođem i dođem. Rifat Vesković, kojem su u akciji "Lim" crnogorski policajci odrali čapru, pošteno presudi: uveče pade Emilova televizija. Jezik mržnje i ratno huškanje, sa malih ekrana odoše na đubrište istorije. Već u sljedećem sazivu Veskovića imenuju za pomoćnika ministra kulture u Vladi Crne Gore. A samo nekoliko mjeseci ranije, robijao je kao državni neprijatelj Crne Gore.
Fatalna privlačnost Momira Bulatovića i Slobodana Miloševića ne dozvoljava crnogorskom predsjedniku da kritički sagleda interes države na čijem je čelu. Poslije brojnih i teških napada na Službu državne bezbjednosti, koja se poslije ukidanja republičkog ministarstva odbrane može smatrati kičmom crnogorske nacionalne bezbjednosti, Bulatoviću stiže pomoć iz Beograda: tekst saveznog Zakona o bezbjednosti, kojim se predviđa ukidanje te službe na republičkom nivou.
Da se priprema plan o ukidanju crnogorske Službe državne bezbjednosti prvi je upozorio Milo Đukanović. On je za skupštinskom govornicom optužio Srđu Božovića i Zorana Žižića da su, mimo znanja crnogorske Vlade, dakle tajno, išli kod potpredsjednika savezne Vlade "gospodina Kutlešića" i tamo se dogovarali o ukidanju crnogorskog SDB-a. Đukanović je pokazao i dokument-plan rada Vlade saveznog premijera Radoja Kontića i predlog tog zakona. Upozorio je, takođe, da "u Crnoj Gori postoji peta kolona".
I ministar policije Filip Vujanović se žestoko suprotstavio novom saveznom zakonu objašnjavajući da "bi samo država koja nema odgovoran odnos prema sebi i svojim građanima pristala da se odrekne Službe državne bezbjednosti u korist savezne države".
Momir Bulatović, po ko zna koji put, imenuje novog šefa štaba za sopstvenu sigurnost. To je Nikola Pejaković, aktuelni jugoslovenski ambasador u Bjelorusiji. "Predsjednik Bulatović me obavijestio da je mog prethodnika Nikolu Pejakovića postavio za svog savjetnika za bezbjednost", izjavio je, tim povodom, ministar policije Filip Vujanović.
--------------------------------------------------------------------------------
Borba za kontrolu tranzita cigareta
Momir Bulatović nikada neće preboljeti gubitak Televizije. Više puta će sa svojim pristalicama pokušati i nasilno da osvoji zgradu Televizije Crne Gore. Ali će ga uvijek ispred nje čekati cijevi crnogorskih policajaca.
Aktuelni predsjednik Crne Gore se, ipak, ne predaje: podnosi krivičnu prijavu protiv dvojice čelnika MUP-a, otkrivajući kako je SDB bila umiješana i u šverc cigaretama kroz Crnu Goru. U obrazloženju krivične prijave predsjednik navodi da su prvookrivljeni Vukašin Maraš, kao šef SDB-a, i drugookrivljeni Filip Vujanović, u svojstvu ministra policije, početkom 1996. godine formirali i registrovali firmu "MTT" sa osnivačem Rankom Kaluđerovićem, načelnikom Druge uprave SDB.
"Cilj formiranja firme bio je da SDB preuzme kontrolu u poslovima tranzita cigareta kroz Crnu Goru", navodi Bulatović, tvrdeći: "Ranko Kaluđerović je lično naplaćivao ovu taksu i predavao je u kasu SDB-a, sve do smjenjivanja, kada je organizaciju, kontrolu i naplatu takse za prodaju cigareta po nalogu okrivljenih preuzeo sadašnji direktor firme Veselin Barović iz Podgorice". Tako je u SDB-u, navodi Bulatović, završilo oko 600 hiljada njemačkih maraka.
--------------------------------------------------------------------------------
Preokret u drugoj rundi
Debakl Momira Bulatovića je potpun. Samo sto dana ranije odnos snaga u Glavnom odboru DPS-a bio je katastrofalan za Đukanovića. Tada je, u prvoj rundi meča sa Bulatovićem, iza njega stalo svega šest članova Glavnog odbora, dvadeset dvoje je bilo uzdržano, a protiv njega su glasala čak 64 "partijska druga". Zbog tog poraza, Đukanović je morao da ukloni iz Vlade "separatiste i antimiloševićevce": Slavka Drljevića, potpredsjednika Vlade (zalagao se za uvođenje perpera), Gorana Rakočevića, ministra kulture i Ratka Kneževića, šefa crnogorske trgovačke misije u Vašingtonu. Na listi za odstrel bio je i Maraš, ali ga Đukanović ni po koju cijenu nije dao.
Za takav preokret veoma je zaslužna crnogorska tajna policija, koja je išla od člana do člana Glavnog odbora, agitujući, moleći, a bogami i neke ucjenjujući, da promijene stranu i priklone se Milu Đukanoviću.
Pripadnici policije u Nikšiću hapse Miodraga Daku Davidovića, kuma predsjednika Momira Bulatovića, i nekadašnjeg šefa nikšićkog CB
AKCIJA "LJUBOVIĆ": ĐUKANOVIĆ NA MUŠICI "CRVENIH BERETKI": Kako su se približavali predsjednički izbori specijalni rat protiv Crne Gore bio je sve očigledniji. Crnogorski SDB "locira" neprijatelja. Moćnom anticrnogorskom agenturom rukovodi se iz Beograda. Tamo je formiran poseban štab za podršku Momiru Bulatoviću, kao i njegova produžena ruka u Podgorici. U beogradskom štabu su Pavle Bulatović, savezni ministar odbrane, Boško Bojović, nekadašnji šef SDB-a Crne Gore, Zoran Knežević, savezni ministar pravde, profesor Milija Zečević, urednici "Večernjih novosti" i "Politike ekspres", Rade Brajović i Mile Kordić, Jovan Striković, i još neki "beogradski Crnogorci"... te funkcioneri SDB-a Srbije i KOS-a.
U Crnoj Gori djeluje beogradska ekspozitura sa Nikolom Pejakovićem na čelu, nekadašnjim ministrom crnogorske policije. Pejakoviću su na raspolaganju pripadnici crnogorskog SDB-a, kojima se Maraš zahvalio na saradnji, Bulatovićevo lično obezbjeđenje i jedan broj penzionisanih policajaca. Najviše je onih koji javno primaju platu u crnogorskom MUP-u, a tajno rade za interese Beograda. Tu su i Šešeljevi radikali, kao i dopisnici pojedinih visokotiražnih beogradskih listova iz Podgorice.
Učinak beogradske agenture i Bulativićeve paralelne policije je zastrašujući. Zidovi širom Crne Gore osviću sa džambo parolama: "Pobićeno Turke", "Turci selite se", "Milo Turčine", "Šiptari idite u Albaniju". U poštanskim sandučićima građani nalaze fotokopirane deseteračke pjesme, koje na najdirektniji način vrijeđaju Crnogorce. Iz pojedinih kafića odjekuju guslarske novokomponovane prijeteće pjesme. Šešeljevi radikali dijele letke kojima pozivaju građane da glasaju za Momira Bulatovića, a "šaptačka divizija" nagovještava nova klanja u Crnoj Gori.
Za dvije sedmice zakazuje se drugi, odlučujući krug predsjedničkih izbora. Momir protiv Mila, čelo u čelo. Crna Gora je u dva rova. Pripadnici SDB-a Crne Gore dižu sve na noge: svoje stare kadrove, penzionisane policajce, partijske aktiviste, političare koje je "obrijala" AB revolucija, pa i članove svojih porodica... Primjenjuje se nova taktika: agitovanje od kuće do kuće, od praga do praga. Uz to, SDB uklanja iz MUP-a policajce koji su tokom prve runde predsjedničkih izbora u policijskim stanicima isticali slike Momira Bulatovića.
Ni Beograd ne miruje. Beogradski elektronski i printani mediji pojačavaju gas. Anticrnogorska propaganda poprima dimenzije jezika mržnje i ratnog huškanja. Aktiviran je i rad grupa za organizovanje mitinga. Povezujući ljude po plemenskim i mjesnim osnovama uključuju se mjesne zajednice u vaninstitucionalnu borbu protiv legalno izabrane vlasti. Srpska policija, agenture za uticaj i šaptačke divizije opet organizuju "događanje naroda" po Crnoj Gori.
SDB Crne Gore u obračunu sa nosiocima specijalnog rata protiv Crne Gore pokazuje znake nesnalažljivosti. Tajna policija je u stalnoj defanzivi i nema pravi odgovor na agresivno, često i primitivno ponašanje suparničke strane. Tome posebno doprinosi Momir Bulatović, koji vješto isplaniranim i tempiranim napadima na "kičmu crnogorske odbrane" dovodi SDB u inferioran položaj, a anticrnogorsko djelovanje strane agenture smješta u okvir demokratskih izbora.
SDB prelazi u kontranapad. Planira se i realizuje kontra akcija "Daka". Pripadnici policije u Nikšiću hapse Miodraga Daku Davidovića, kuma predsjednika Momira Bulatovića, nekadašnjeg šefa CB Nikšić. On se tereti da je prilikom trgovine sa cigaretama, neuplaćivanjem poreza, oštetio državu za 42 miliona dinara. Bulatović je baš Davidovića planirao za ključnog svjedoka u svojoj krivičnoj prijavi protiv Filipa Vujanovića i Vukašina Maraša.
Koristeći preciznu vojničku terminologiju, oglasio se provjereni stručnjak za rat i ratna pitanja: general pukovnik Pavle Strugar, komandant Druge armije na dubrovačko-hercegovačkom ratištu (koji će koju godinu kasnije sjesti na optuženičku klupu u Hagu).
"Ovo što se sada dešava u Crnoj Gori zapravo je psihološki rat i ponavljanje 1918. godine. U čitavom ovom psihološkom ratu Bulatović igra na kartu straha, udara na najosjetljivija osjećanja ljudi, patriotizam i socijalnu nesigurnost što kod neupućenih može da postigne određeni efekat", precizira general Strugar u podgoričkoj "Pobjedi".
Uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u najvećoj tajnosti u Crnu Goru stiže dobro obučena grupa iz Beograda i Novog Sada. Pripadnicima crnogorske tajne policije nije promakao dolazak te jedanaestočlane grupe kriminalaca i članova raznih paravojnih formacija.
U noćnoj akciji "Ljubović", izvedenoj 14. oktobra, crnogorska policija u spektakularnoj akciji u podgoričkom hotelu "Ljubović", hapsi ubačenu grupu iz Srbije.
"Sva lica imaju kriminalnu prošlost i više puta su osuđivana, a prema njihovim izjavama i operativnim saznanjima učestvovali su u paravojnim formacijama na ratištu", saopštila je policija nakon izvedene akcije, naglašavajući da su uhapšeni tokom ispitivanja izjavili "da su došli u Crnu Goru da pruže pomoć Momiru Bulatoviću na izborima za predsjednika Republike".
Da li je ta specijalno obučena grupa iz Srbije stigla u Podgoricu sa ciljem da tokom kampanje aplaudira Momiru Bulatoviću ili zbog nečeg drugog otkriće tokom TV sučeljavanja njegov protivkandidat Milo Đukanović:
"Znate , Vi dobro, gospodine Bulatoviću, da je ta grupa došla u organizaciji Nikole Pejakovića, vašeg savjetnika za bezbjednost i doskorašnjeg ministra crnogorske policije. Znate Vi, dobro, gospodine Bulatoviću, da ih je poslao Pavle Bulatović, savezni ministar odbrane. Znate, Vi, dobro da nijesu tučeni, nego da su već na prvom saslušanju saopštili dosta toga. Kao na primjer: da su došli da Vama pruže određene usluge. Računam da ljudi sa takvim kriminalnim dosijeima nijesu došli da Vam vode marketing, niti da izvode kulturno-umjetnički program na Vašim promocijama. Oni su se javili Vašem tjelohranitelju, koji ih je doveo u hotel ČLjubovićČ, a Vaš generalni sekretar se brinuo o smještaju tih ljudi", rekao je Đukanović, precizirajući da se radi o "ljudima sa debelim kriminalnim dosijeima, pripadnicima ČCrvenih beretki".
Istraga o namjerama ubačene grupe iz Srbije proširila je saznanja pa se crnogorska policija daje u potjeru za vođom i instruktorom Vladom Kovačevićem, zvanim Rambo, i Petrom Divjakovićem, zvanim Pero.
"Vlado Kovačević je rođen 1962. godine, major na službi u Vojsci Jugoslavije. Tokom rata bio u specijalnim jedinicama Vojske Republike Srpske. Petar Divjaković, rođen je 1961. godine, sa prebivalištem u Novom Sadu. U toku rata bio instruktor za obuku specijalnih jedinica u BiH. Jedan od komandanata poznate paravojne jedinice ČVukovi sa VučjakaČ", bilježe "Vijesti".
Sedam dana kasnije odlukom ("Momirovog") istražnog sudije Višeg suda u Podgorici Milorada Gogića uhapšenima je ukinut pritvor. "Nema mjesta određivanju pritvora osumnjičenih, jer za to ne postoje zakonski osnovi" izjavio je Gogić.
Tužilaštvo je mislilo drugačije: "Šokirani smo odlukom istražnog sudije. Ukupna prošlost optuženih, njihove ličnosti i biografije, način dolaska u Podgoricu, te šifrirani razgovori vođeni između njih i domaćina u Podgorici ukazuju na to da se radi u grupi koja nije mogla imati nikakav drugi zadatak, osim da po Crnoj Gori pravi diverzije"
--------------------------------------------------------------------------------
Rat dezinformacijama " Milica pokušala samoubistvo, Milo i Sveto se potukli, Filip ošamaren
Iz beogradskog štaba plasira se lavina vješto smišljenih glasina koje imaju za cilj da kod glasača stvore nepovjerenje u predsjedničkog kandidata Mila Đukanovića i njegov tim. Plasira se dezinfomacija da je Filip Vujanović podnio ostavku, jer ga je ošamario Milo Đukanović, da je ministar energetike Gomilanović pobjegao u inostranstvo, da je Milica Pejanović " Đurišić pokušala samoubistvo, da je Aco Đukanović utekao u Italiju, da su se Milo i Sveto potukli...
U tako naelektrisanoj atmosferi petog oktobra održava se prvi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Nakon brojanja glasova Bulatović ima prednost od par hiljada. Njegovi simpatizeri proslavljaju prvu pobjedu tako što ulicama crnogorskih gradova kreću kolone automobila, okićene zastavama Srpske radikalne stranke i posterima Momira Bulatovića i Vojislava Šešelja. Sirene automobila, vitlanje sa tri visoko podignuta prsta, gusle, te kompletna ikonografija podsjećaju na vrijeme kada su Crnogorci dobrovoljci išli u "oslobađanje" Dubrovnika, Mostara, Sarajeva...
Momir Bulatović se vraća na mjesto zločina: opet je na stepeništu Skupštine Crne Gore i ponovo nasrće na prijesto uz pomoć ulice
Da li je glavni zadatak grupe uhvaćene u "Ljuboviću" da izvodi diverzije ili da ubije Mila Đukanovića? Iz samog vrha SDB-a Crne Gore, tih dana je "procurilo" da su beogradski stratezi planirali da se na nišanu specijalaca "Crvenih beretki" nađe Milo Đukanović. Po toj verziji "goste" hotela "Ljubović" čekale su snajperske puške i ostalo oružje u podgoričkoj kasarni. Nakon obavljenog posla vojni helikopter bi ih prebacio u Srbiju. Milošević bi tako Crnu Goru opet ščepao kao mačka mladu piletinu.
Kasniji razvoj događaja kao što su likvidacije bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića, pokušaj ubistva Vuka Draškovića u Budvi i prebacivanje njegovih atentatora vojnim helikopterom za Beograd, te ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića, koji su se našli na mušici "Crvenih beretki", ukazuje na to da je bračni par sa Dedinja, ipak, kao "prvog za odstrel" odredio Mila Đukanovića.
BEOGRAD NE PRIZNAJE ĐUKANOVIĆEVU POBJEDU: U drugom krugu predsjedničkih izbora, u foto finišu, sa par hiljada glasove više pobjeđuje Milo Đukanović. Izbornu volju građana Crne Gore priznaje čitav svijet, ali ne i bračni par Milošević, Vojislav Šešelj i, naravno, Momir Bulatović, koji tvrdi da je pokraden. Počinju zapaljivi mitinzi poraženog predsjednika i njegovih pristalica. Jednonacionalni protesti Bulatovićevih sljedbenika, okupljenih ispod srpskih zastava, te Šešeljevih, Karadžićevih i Dražinih postera imaju za cilj uvođenje vanrednog stanja.
Mitinzi istine, kako ih jedni vide, ili mitinzi mržnje, kako ih doživljavaju drugi, samo su vrh ledenog brijega ispod koga zvanični Beograd nastavlja da vodi rat protiv Crne Gore.
Iz dobro obaviještenih vojno-policijskih krugova čulo se da su tenkovi Vojske Jugoslavije, u noći između 19. i 20. oktobra kada se "lomilo" ko će biti novi crnogorski predsjednik - bili napunjeni bojevom municijom. S druge strane, upućeni znaju, da je crnogorska policija imala spremne planove o odbrani državnih institucija i crnogorskog rukovodstva.
Pod dirigentskom palicom srpskih službi na hiljade Bulatovićevih pristalica u Podgorici skandira: "Milo lopove, pokrao si izbore", "Ne damo te Momire", "Sveto pizdo, kuma si izdo" "Od Topole pa do Ravne Gore", "Milo Turčine", "Pobićemo Turke", "Crna Gora u boj kreće"...
Bulatovićeve pristalice horski zvižde na spominjanje imena Mila i Aca Đukanovića, Filipa Vujanovića, Vukašina Maraša, Gorana Žugića, Novaka Kilibarde, Bila Klintona, Muslimana i Albanaca koji se "detektuju" kao glavni krivci što je Momir Bulatović izgubio izbore. Sve je to zakićeno posterima Momira Bulatovića, Radovana Karadžića, Vojislava Šešelja, Draže Mihajlovića... Nema samo slika Slobodana Miloševića. Organizatori mitinga "bratski" preporučuju učesnicima mitinga da ne nose slike Slobodana Miloševića, da ne bi postalo očigledno da on stoji iza svega.
Na mitinzima se javno čitaju imena Muslimana i Albanaca koji su, navodno, na dva biračka mjesta glasali za Đukanovića. Pravi se atmosfera linča, a kolone automobila sa naoružanim ljudima krstare po gradovima Crne Gore. Miloševićevi "specijalci za događanje naroda" stalno provociraju manjinske narode, u namjeri da insceniraju incident, koji bi poslužio kao inicijalna kapisla za eksploziju novog ratnog sukoba na Balkanu.
Bulatović više ne traži pravdu već - osvetu. On više ne krije da pokušava vaninstitucionalno da sruši legitimnu vlast u Crnoj Gori. Njegove pristalice organizuju "narodne skupštine", pokušavaju da zauzmu Televiziju Crne Gore, da osvoje njen lokalni studio u Bijelom Polju, višednevno blokiraju magistralni put Podgorica-Beograd i glavne saobraćajnice u Podgorici. Naoružane kolone automobila upadaju u Tuzi i Malesiju. Malo je poznato da je planirano i osvajanje Centra bezbjednosti u Podgorici. Od toga se odustalo, pošto su inspektori crnogorske tajne policije provalili plan Bulatovićevih pobunjenika.
Služba za informisanje Druge armije izdala je saopštenje u kojem se retroaktivno žali da su na dan drugog izbornog kruga za predsjednika Crne Gore "20. oktobra, u 15 časova, neidentifikovana lica provocirala pripadnike Vojske Jugoslavije pucajući oko i preko vojnih garnizona u Podgorici, Pljevljima i Plavu."
"Provokacije su se sastojale", preciziraju generali, "u grubom vrijeđanju pripadnika VJ, upućivanjem raznih neumjesnih poruka, otvaranjem vatre iz oružja preko vojnih objekata i pojedinačnim prijetnjama oružjem vojnim licima na dužnosti, i slično".
Na tempirano saopštenje Miloševićevih generala ekspresno je odgovorio Filip Vujanović. Javno se obraćajući komandantu Druge armije general-pukovniku Božidaru Babiću, šef crnogorske policije izražava čuđenje što ga Vojska Jugoslavije nije blagovremeno upozorila o "navodnim incidentima" koji su se dogodili prije gotovo tri sedmice.
Da li će Crna Gora krenuti putem demokratije ili građanskog rata prelomiće se 15. janura. Tog dana na crnogorski prijesto treba da stupi novoizabrani predsjednik Milo Đukanović, čemu se žestoko suprotstavlja gubitnik Momir Bulatović, sa pristalicama i moćnim mentorom iz Beograda.
Crnu Goru očekuju dramatični trenuci, koji se lako mogu pretvoriri u pakao građanskog rata. "Protesta će biti u Podgorici i to na više mjesta, a ne samo na jednom", prijeti Predrag Bulatović, Momirova desna ruka, precizirajući: "Cilj protesta je da se izdjejstvuje jednovremeno održavanje novih predsjedničkih i parlamentarnih izbora".
Crnogorska policija otkriva kompletan scenario: Bulatovićeve pristalice će se jednovremeno okupiti u svim opštinama gdje je on pobijedio, a u Podgorici će se istovremeno organizovati više mitinga. Poznavaoci slabih tačaka crnogorske policije, Pavle Bulatović i Nikola Pejaković, očigledno žele razvući policiju i tako umanjiti njenu efikasnost. Reaguje i državno rukovodstvo. Svetozar Marović javno upozorava "da se negdje skriveno pripremaju planovi nasilnog ulaska ili napada na Televiziju, "Pobjedu", opštinske zgrade..."
Uoči dana "D" policija suzbija i konsoliduje svoje redove. Na sjednici Vlade Crne Gore izabran je pomoćnik ministra za Javnu bezbjednost Vuk Bošković. Dvije godine to je mjesto bilo upražnjeno, jer se Momir i Milo nijesu mogli usaglasiti koga će izabrati na tu veoma odgovornu funkciju. Crnogorska policija svakodnevno razoružava pristalice Momira Bulatovića. Na policijskim punktovima oduzima se oružje nezavisno od toga da li vlasnik posjeduje dozvolu za nošenje oružja ili ne. Rigoroznom kontrolom policija je za samo jedan dan od pristalica Momira Bulatovića oduzela 79 pištolja, dva klasa dinamita i jednu eksplozivnu napravu, saopštio je MUP Crne Gore. Policija je oduzela i desetine kubika balvana i drva za ogrijev, koji su bili pripremani za blokiranje ulica i paljenje ispred Skupštine Crne Gore.
Momir Bulatović se vraća na mjesto zločina: opet je na stepeništu Skupštine Crne Gore i ponovo nasrće na crnogorski prijesto uz pomoć ulice, mitinga i gusala. Još jednom je iza njega, baš kao daleke 1989. godine, Slobodan Milošević i sva njegova logistika: srpska tajna policija, mediji, KOS... Uz mješavinu zvuka turbo-folka i gusala, u ponedjeljak, 11. janura, počeo je dugo najavljivani protest pristalica poraženog crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. "Ovdje su se na skupu našli svi oni kojima je tu mjesto", saopštio je zvanični spiker, nekadašnji glavni urednik Televizije Crne Gore Emilo Labudovic.
--------------------------------------------------------------------------------
Generali "zveckaju" saopštenjima
U cilju što veće homogenizacije Srba u Crnoj Gori i podizanja njihove pune mobilnosti Miloševićevi agenti podmeću kukavičja jaja po Crnoj Gori. Pojava grafita tipa "Srbe na vrbe", "Smrt Srbima", potpisane sa SDA, imaju za cilj da na sjeveru Crne Gore crnogorske Srbe nahuškaju na Muslimane. Demantije SDA za Crnu Goru - da njeni aktivisti nijesu autori takvih nacionalističkih parola, Bulatovićeve pristalice i ne čuju.
Reaguje i jugoslovenski vojni vrh. Umjesto da čestitaju Milu Đukanoviću na pobjedi, generali Vojske Jugoslavije, sa zakašnjenjem od dvadesetak dana "zveckaju" saopštenjem kritikujući nedolično ponašanje njegovih simpatizera. Na destruktivno ponašanje pristalica Momira Bulatovića vojni vrh nema primjedbi.
Specijalac MUP-a Crne Gore Veselin Pešić dobronamjerno upozorava Peđu Bulatovića: "Ako uđete u zgradu Vlade biće kataklizma"
KAKO JE PROPAO PUČ: U hladnoj noći između 14. i 15. janura 1998. godine otpočeo je puč Momira Bulatovića i njegovoh pristalica ispred Skupštine Crne Gore u Podgorici. Po dogovorenom scenariju prvo su uslijedili zapaljivi govori najbližih saradnika Momira Bulatovića, koji mitingašima podižu adrenalin. Napetost dostiže vrhunac objavom da su "svi zahtjevi odbačeni" i pozivom demonstrantima da se krene na zgradu Vlade. Savezni poslanik Slobodan Vujošević, kojeg politički protivnici sumnjiče da radi za KOS i srpsku tajnu policiju, poziva mitingaše da na vladu pođu "golim rukama".
Crnogorska policija dobija komandu da primijeni plan odbrane. Podgorička jedinica kojom komanduje Goran Žugić, pojačana barskom jedinicom pod komandom Vasa Baošića, obezbjeđuje najudarniji položaj: zgradu Vlade Crne Gore. Na tom najisturenijem položaju su i pripadnici specijalne jedinice MUP-a Crne Gore sa Veselinom Veljovićem na čelu. Zgradu predsjednika Crne Gore "pokriva" nikšićka jedinica predvođenja Tihom Milovićem i Duškom Koprivicom. Hercegnovska policija obezbjeđuje zgradu Televizije Crne Gore.
Riječ uzima i Momir Bulatović. Prije nego što pozove svoje pristalice da se upute ka zgradi Vlade on poziva policajce "da ne štite kriminalce, već narod". U posljednjim satima svoje vladavine, dakle, u svojstvu aktuelnog predsjednika države, Bulatović poziva policiju da baci oružje. Po scenariju Miloševićevih "majstora ulice" crnogorska policija je nakon te komande trebalo da "baci oružje" i prikloni se "narodu". No, vlast nije ostala sama - policija nije poslušala Bulatovića.
Masa, po komandi, kreće na zgradu Vlade, u kojoj se nalaze Milo Đukanović, Svetozar Marović, Filip Vujanović i brojni ministri. Po scenariju Nikole Pejakovića, kako tvrde u crnogorskom MUP-u, primijenjena je taktika specijalnog djejstva na objekte. Demonstranti se dijele u dvije grupe. Prvu predvodi Momir Bulatović i ona udara na glavni ulaz zgrade. Drugu grupu vodi savezni ministar pravde Zoran Knežević i ona udara na sporedni ulaz. Nikola Pejaković izmaknut sa strane budno prati kako se odvija boj.
Nastaje komešanje između mase i policije. Pobunjenici pokušavaju nasilno da uđu u zgradu Vlade. Momir Bulatović zaslijepljen mržnjom kao da traži krv. On od mase vješto krije ono što veoma dobro zna: kada padne zadnja linija odbrane, lična obezbjeđenja, po cijenu svojih i tuđih života, pucaju po svemu što se kreće. Televizijske kamere bilježe kako specijalac MUP-a Crne Gore Veselin Pešić dobronamjerno upozorava Predraga Bulatovića: "Ako uđete u zgradu Vlade biće kataklizma". Pešić zna da se pored ličnog obezbjeđenja crnogorskog državnog vrha u zgradi nalazi i grupa specijalaca spremnih na sve.
Neko iz druge grupe ubacuje u zgradu Vlade "šok" bombu, koja izaziva snažnu detonaciju od 30 hiljada decibela. Takvu bombu posjeduju samo specijalne jedinice. Crnogorski policajci su istog trenutka znali da bačena bomba potiče iz vojnih ili policijskih magacina iz Srbije. Istovremeno se na zgradu Vlade ispaljuju meci iz "hemijskih" pušaka sa CZ sadržajem -suzavcem, kojeg takođe nema u slobodnoj prodaji. Kamenice raznih veličina padaju po policiji, a jedna od njih pogađa u oko pomoćnika ministra policije za Javnu bezbjednost Vuka Boškovića. Pejakovićev faktor iznenađenja je za trenutak upalio: među policijom je došlo do male pometnje. Masa dobija komandu: "Ulazite, ulazite"...
Prvi se "vraćaju u igru" iskusni pripadnici specijalne jedinice MUP-a Crne Gore: Veljović, Tomčić, Baošić, Koprivica, Darmanović, Pešić... Oni ispaljuju suzavce na masu koja počinje da se komeša. Od silnih eksplozija i suzavaca masa uzmiče. Uz pomoć kolega oni potiskuju masu od zgrade Vlade. U tom prelomnom trenutku policija preuzima kontrolu nad situacijom. No, bitka nije završena. Dio demonstranata ide ka zgradi Skupštine Crne Gore. Policija kreće za njima. Čuju se pucnji. Kod mosta Blaža Jovanovića pobunjenici bacaju bombu na policiju. Policajac Miodrag Laban viče: "Bomba, lezite". Povrijeđeno je oko 50 ljudi. Ranjen je i vođa odjeljenja Vaso Baošić. Lanac komande se ne prekida. Policija u ponovnom i dobro organizovanom naletu, konačno rastura masu. Mi, novinari, gledamo kako se pred našim očima događa istorija.
Dio mase se upućuje ka kasarni Vojske Jugoslavije u Podgorici i traži oružje. Vojska ne reaguje. Momir Bulatović se sa tjelohraniteljima sklanja u zgradu crnogorskog parlamenta. Uz njega su Nikola Pejaković, Peđa Bulatović, Zoran Žižić... Dio crnogorskih policajaca već je smješten u zgradi parlamenta. Za pučistima stižu i drugi. Momirovo obezbjeđenje se našlo u okruženju. Nakon toga je i razoružano pod izgovorom da je Bulatoviću istekao mandat i da on više nije predsjednik. Policajci ne dozvoljavaju Momiru Bulatoviću da izađe iz zgrade. Masa bez lidera ne znači ništa. Scenario pučista definitivno propada. A malo je falilo da se usred Podgorice dogodi krvavi Bukurešt.
Puč je propao zahvaljujući, prije svega, kompaktnosti crnogorske policije koja je spriječila Bulatovićeve pobunjenike da zauzmu zgradu crnogorske Vlade. Da su "demonstranti", kako je bilo planirano, osvojili tu "kotu", crnogorsko rukovodstvo bi, vjerovatno, bilo linčovano. Vanredno stanje bi se odmah zavelo, a Predsjednik se ne bi mijenjao. I sve bi se spakovalo u ustavni okvir. "Ustavna norma glasi: Za vrijeme vanrednog stanja predsjedniku Republike se produžuje mandat", pojašnjava tadašnji predsjednik Ustavnog suda Crne Gore Blagota Mitrić.
Policija je, dakle, spriječila haos, zgrada Vlade je odbranjena, državno rukovodstvo nije likvidirano, vanredno stanje nije uvedeno, a Bulatović je postao običan građanin, jer mu je u ponoć istekao mandat. U direktnom duelu stratega zavjere Nikole Pejakovića, i stratega odbrane Vukašina Maraša pobijedio je šef crnogorske tajne policije.
Narednog dana, predsjedniku Milu Đukanoviću stiže čestitka: za zakašnjenjem od gotovo tri mjeseca Momčilo Perišić, načelnik General-štaba Vojske Jugoslavije, čestita Đukanoviću na predsjedničkoj pobjedi. Crnogorska policija, s druge strane, nastavlja da hapsi "zavjerenike" po čitavoj Crnoj Gori. Saslušan je i strateg pobune Nikola Pejaković.
Desetak dana poslije neuspjelog puča u Crnoj Gori krenuo je talas terorističkih akcija. Podgorica je podsjećala na Belfast. U rano jutro, 24. januara, u 5 sati i 45 minuta, u centru Podgorice, odletio je u vazduh automobil komandanta Specijalne jedinice MUP-a Crne Gore Veselina Veljovića. Gotovo u isto vrijeme dva klasa dinamata aktivirana su ispod automobila Podgoričanke Smiljane Đurović. Pet dana kasnije, u pet sati izjutra, aktivirana je eksplozivna naprava ispod automobila jednog od načelnika crnogorske tajne policije Darka Raspopovića.
Da je Crnom Gorom krenuo talas diverzija potvrdio je piroman iz Berana, koji je Lakiću Radunoviću zapalio sijeno ispred kuće. Paljenje sijena u Crnoj Gori ima posebnu težinu: domaćinu se tako stavlja do znanja da je nepoželjan, da može biti i ubijen.
Dok počinioci podmetanja eksploziva ispod policijskih automobila nijesu nikada pronađeni, baš kao ni "bombaš" koji je na mostu ranio 56 policajaca, piroman iz Berana je uhvaćen. Kako se ističe u saopštenju MUP-a on je priznao "da je pristalica Momira Bulatovića i da mu se Radunović zamjerio jer mu je sin Miodrag - šef Đukanovićevih socijalista u Beranama".
U očekivanju komplikovanja bezbjednosne situacije crnogorska policija nastavlja da se naoružava. Nabavljena su četiri vodena topa, dva oklopna vozila, nove količine hemijskih sredstava i drugog "potrošnog" materijala. Kupljene su i velike količine lakog naoružanje i municije.
--------------------------------------------------------------------------------
Bulatovićevo razočarenje
Bulatović je, već prvog dana mitinga, doživio razočarenje: njegovo čvrsto obećanje dato medijima da će okupiti oko sto hiljada ljudi pokazalo se nerealnim. Broj prisutnih je bio desetostruko manji. Bulatović je odmah formirao i Organizacioni odbor i pregovarčki tim. Za predsjednika tog odbora Bulatović je izabrao sebe, a članovi su savezni ministar odbrane Pavle Bulatović, poslanik Predrag Bulatović, predsjednik Vijeća građana Srđa Božović, potpredsjednik Skupštine Crne Gore Zoran Žižić...Pregovarački tim čine Predrag Bulatović, Zoran Žižić i Ranko Kadić.
Glavni zahtjev pobunjenika je "poništenje predsjedničkih izbora i njihovo ponovno održavanje, istovremeno sa prijevremenim parlamentarnim izborima". Đukanovićeva strana odbacila je takve zahtjeve.
Iako su na mjesto šefa SDB-a pretendovali neki iskusni policajci, Đukanović je odlučio da tajnu policiju povjeri odanom prijatelju i političaru
Početkom aprila istraživači DIE, Centra za suzbijanje mafije u Bariju, hapse 39-godišnjeg Vasa Baošića, šefa Centra bezbjednosti Bar, odmah nakon što je po izlasku iz aviona stupio na italijansko tlo. Karabinjeri su pored Baošića uhapsili i njegovog pratioca Đura Crnojevića. Da slučaj Baošić poprimi dimenziju mega afere potrudio se bivši crnogorski predsjednik. On je tokom kampanje za predstojeće parlamentarne izbore na sve načine pokušao da prikaže hapšenje šefa barske policije kao krunski dokaz da je Đukanovićeva vlast povezana sa italijanskom mafijom.
Bulatoviću je na ruku išlo i pisanje italijanske štampe. Tamošnji listovi su tvrdili da je Baošić član mafijaške organizacije "Sveta kruna", dok je Đuzepe Šelzi, zamjenik šefa Odjeljenja za borbu protiv mafije, optužio Baošića i Crnojevića za djelovanje u mafijaškoj organizaciji Ćelamare i Prudento.
Đukanovićevi saborci su, s druge strane, tvrdili da Baošić s time nema veze i da je u Italiju pošao da se liječi od zadobijenih povreda tokom Bulatovićevog propalog puča.
MUP Crne Gore je u saopštenju upozorio da je slučaj insceniran: "Uvjereni smo da će poslije ovog insceniranog slučaja Baošić ostati čista obraza, kakvog je i do sada bio" ističe se na kraju policijskog saopštenja.
Krajem juna, poslije gotovo tromjesečnog boravka iza rešetaka, Vaso Baošić, šef barske policije i nekadašnji komandant specijalnih jedinica MUP-a Crne Gore, našao se na slobodi. Italijanski pravosudni organi povukli su sve optužbe protiv njega i obustavili dalju istragu. Po izlasku iz zatvora šefa barske policije je na aerodromu u Bariju čekao avion Vlade Crne Gore.
Nakon Baošićevog oslobađanja iz vrhova SDB-a plasirana je informacija da je Miloševićeva tajna policija, preko svojih italijanskih veza, "napravila igranku" Baošiću, s krajnjim ciljem da uoči izbora iskompromituje Mila Đukanovića.
U SLUČAJU UBISTVA ĐUKANOVIĆA SDB PLANIRAO LIKVIDACIJU MILOŠEVIĆA: Posljednjeg dana maja održani su parlamentarni izbori u Crnoj Gori. Opet je Crna Gora ključala, opet su suparničke strane kidisale jedna na drugu, opet su međusobno ratovale srpske i crnogorske tajne službe. Milo se držao reformi, manjinskih naroda i demokratskog svijeta, a Momir Miloševića i Šešelja, starih parola i ikonografije, autizma i pravoslavlja.
Na kraju izbora pobjednička kombinacija se zvala koalicija "Da živimo bolje-Milo Đukanović". U nju su pored Đukanovićevih reformista ušli Socijaldemokratska partija i Narodna stranka. Novoformirana Socijalistička narodna stranka Momira Bulatovića postala je najjača opoziciona partija u Crnoj Gori. Filip Vujanović je izabran za novog crnogorskog premijera, a Vukašin Maraš za ministra policije. On je ujedno obavljao i funkciju šefa SDB-a Crne Gore. Tako se desilo prvi put u istoriji Crne Gore da isti čovjek obavlja funkciju ministra policije i šefa Službe državne bezbjednosti.
Tek nakon devetomjesečnog vaganja i nećkanja crnogorska vlast je izabrala novog šefa tajne policije. Duško Marković, republički poslanik Demokratske partije socijalista, preuzeo je početkom oktobra dužnost šefa Službe državne bezbjednosti Crne Gore.
Marković važi za energičnog čovjeka. U crnogorskom parlamentu zapažen je po žustrim polemikama sa Bulatovićevim sljedbenicima. Marković je za relativno kratko vrijeme prošao put od gradonačelnika Mojkovca do dugogodišnjeg sekretara Vlade Crne Gore i poslanika crnogorskog parlamenta. No, da bi došao na visoku policijsku funkciju presudilo je nešto drugo - lično prijateljstvo sa Milom Đukanovićem.
Marković je jedan do šestorice članova Glavnog odbora DPS-a koji su kada je bilo najgušće - na samom početku raskola u toj stranci - stali uz Đukanovića. Iako su na mjesto šefa SDB-a pretendovali neki iskusni policajci, Đukanović je odlučio da tajnu policiju povjeri odanom prijatelju i političaru.
Time je Đukanović prekršio nepisano pravilo da se na čelo SDB Crne Gore postavlja čovjek iz te službe. Gotovo svi Markovićevi prethodnici radili su u policiji. Maraš je službovao u saveznom SDB-u, Boško Bojović je bio "operativac na Žabljaku", njegov prethodnik Lazar Boričić - pukovnik KOS-a, Vladimir Keković - šef javne bezbjednosti... Revnosni hroničari, ipak, bilježe: Mladen Škobalj, nekadašnji sekretar Vlade Crne Gore, imenovan je sa tog mjesta za šefa crnogorske tajne policije, sedamdesetih godina.
U svakom slučaju, imenovanjem šefa crnogorske tajne policije Đukanović je kompletirao rukovodeću garnituru MUP-a Crne Gore. Vukašin Maraš je ministar policije, Duško Marković njegov pomoćnik za državnu, a Vuk Bošković za javnu bezbjednost. Ako se tome doda da je Goran Žugić imenovan za savjetnika crnogorskog predsjednika za nacionalnu bezbjednost, onda se može zaključiti da je Đukanović na čelo jedine crnogorske oružane formacije doveo svoje provjerene prijatelje. Pred novi boj sa zvaničnim Beogradom, Đukanović postavlja svoje najjače figure.
Ministar crnogorske policije Vukašin Maraš angažuje nekadašnjeg šefa KOS-a Neđa Boškovića za svog savjetnika za vojna pitanja. U SDB Crne Gore se upošljavaju oficiri Vojske Jugoslavije i iskusni ratnici iz Hrvatske i BiH. Neke od njih crnogorski susjedi smatraju i ratnim zločincima. MUP Crne Gore naoružava se i težim naoružanjem. Svakodnevno se u policiju primaju novi policajci. Vukašin Maraš postaje i nezvanični crnogorski ministar odbrane. Sve to ukazuje da se Crna Gora, ovoga puta sprema za odbrambeni rat.
Na relaciji Podgorica - Beograd jedino normalno funkcioniše željeznička pruga. Balkanski kasapin i dalje ne priznaje novog crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića i njegovu vladu, a crnogorska vlast ne priznaje odluke saveznog parlamenta i federalne vlade, čiji premijer postaje Momir Bulatović.
Milošević definitivno gubi kompas. Nakon što je izgubio ratove u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, on krajem marta 1999. godine odbija i mirovni plan o Kosovu. Međunarodnoj zajednici ne preostaje ništa drugo nego da sa balkanskim kasapinom razgovara jedinim jezikom koji on razumije - silom.
NATO mašina grije motore. Đukanović kvalifikuje Miloševićeve postupke "ludačkim". Diktator iz Tolstojeve 33, s druge strane, privodi kraju planove da ratni vihor s Kosova prenese u Crnu Goru, kako bi kompenzirao gubitak "srpske kolijevke". CIA i druge obavještajne službe upoznaju američko rukovodstvo sa takvim Miloševićevim planovima. Američki sekretar za spoljne poslove Medlin Olbrajt telefonira Milu Đukanoviću. Obavještava ga da je upozorila Beograd da ne širi rat u Crnoj Gori i da iza Crne Gore stoje Amerika i NATO.
Tragično iskustvo na Balkanu pokazuje: teško onom koga brane Amerika i velike sile od Miloševića i njegovih generala. Crnogorsko rukovodstvo svjesno je toga: uzda se u se i u - svoju policiju. Đukanović poziva oficire VJ da otkažu poslušnost vrhovnom komandantu - Slobodanu Miloševiću. S druge strane Služba državne bezbjednosti Crne Gore vrši posljednje pripreme za veliki posao koji je očekuje: sprečavanje građanskog rata u Crnoj Gori iniciranog iz Beograda, obezbjeđenje institucija sistema i fizičko osiguranje državnog rukovodstva. Spremljeni su planovi odbrane i planovi evakuacije rukovodstva, te planovi obezbjeđivanja reda i mira kako u ratnim uslovima ne bi došlo do pljačke, ubistava, haosa...
--------------------------------------------------------------------------------
Brižljivo je napravljen plan obezbjeđenja crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića. Prema procjenama stručnjaka najvećih obavještajnih službi svijeta, kao i na osnovu izvještaja crnogorske tajne policije, Đukanović je u tim danima bezbjednosno najugroženija ličnost na Balkanu. Oko crnogorskog predsjednika formira se nekoliko prstenova zaštite. Lično obezbjeđenje je, tek, posljednji bastion odbrane. Svaki pedalj u okolini predsjednika je pokriven. Maršrute kojima se kreće posebno su pokrivene. Predsjednik se vozi u blindiranom automobilu...
--------------------------------------------------------------------------------
Neuobičajen potez Đukanovića
Đukanović tako povlači neuobičajen potez: vrhunskog policajca Vukašina Maraša promoviše u, bogami, prosječnog političara, a perspektivnog političara Duška Markovića "gura" u bezbjednjaka - početnika. Ali i to ima svoju logiku. Ogroman posao koji je Maraš obavio uoči, tokom i nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, značajno je učvrstio njegovu moć. Marašev rejting u Crnoj Gori mogao se samo ravnati sa rejtingom Jovice Stanišića u Srbiji, i to iz njegovih najboljih dana. Državna logika da se "linija" ministra policije i "linija" šefa tajne policije moraju pokriti sa dvije ličnosti, Marašu je, ne slučajno, reducirala ogromnu moć.
U strahu od pokušaja puča SDB plasira (dez)informaciju da MUP ima "vojsku" od 25 hiljada dobro obučenih policajaca
SDB OTKRIVA PLAN O OBEZGLAVLJIVANJU CRNE GORE: Crnogorska policija podiže borbenu gotovost 24 sata prije početka NATO udara na teritoriju Srbije, Kosova i Crne Gore. Pripadnici MUP-a Crne Gore naoružani dugim cijevima, sa neprobojnim prslucima, gas maskama i šljemovima zauzimaju svoje pozicije oko svih vitalnih državnih objekata. Oko zgrade Predsjedništva, Vlade, Skupštine, RTV Crne Gore, Pošte, relejnih centara... Formira se i drugi prsten obezbjeđenja. Na susjednim zgradama danonoćno se nalaze policajci - snajperisti.
Odbrambeni plan Crne Gore sprovodi se disciplinovano: sve značajnije raskrsnice, saobraćajnice i druge objekte kontroliše crnogorska policija. Pored redovnog policijskog rukovodstva, u rukovođenje snagama reda i mira uključuje se i Goran Žugić, savjetnik za bezbjednost predsjednika Mila Đukanovića i njegov vjenčani kum.
S druge strane, Vojska Jugoslavije užurbano razmješta svoju efektivu. Sklanjanje tenkova, protivavionskih topova i drugog teškog naoružanja po naseljenim mjestima postaje uobičajena stvar. Inspektori SDB-a pažljivo prate kretanje vojnih formacija. Plaše se da Vojska Jugoslavije ne napravi prsten oko predsjednika Đukanovića iz kojeg on neće moći izaći. Tajni agenti SDB-a Crne Gore su "provalili" da postoji konkretan plan o obezglavljivanju Crne Gore, odnosno plan o "neutralisanju" Mila Đukanovića.
Jugoslovenski premijer Momir Bulatović dodatno diže tenziju: optužuje crnogorsko rukovodstvo da se u Crnoj Gori nalazi oko 800 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova. U tim dramatičnim trenucima Milošević definitivno odbija posljednju mirovnu ponudu američkog izaslanika Ričarda Holbruka. Momir Bulatović ispred jugoslovenske vlade proglašava stanje neposredne ratne opasnosti. Crnogorsko rukovodstvo separatno odbacuje takvu odluku, jer bi to značilo "ukidanje civilne vlasti u Crnoj Gori".
Stvar u svoje ruke uzima glavnokomandujući NATO snaga u Evropi, američki general Vesli Klark. Robusni i precizni napadi NATO-a otpočeli su 24. marta 1999. godine. Gađano je osam gradova, među njima i Podgorica. Samo sat nakon prvih udara građanima Crne Gore obraća se predsjednik Milo Đukanović okrivljujući za sve Slobodana Miloševića.
"Večeras su NATO bombe pale i na teritoriju Crne Gore. U tim napadima stradali su vojni objekti, na-žalost, i ljudi. To su tragične posljedice jedne bezumne političke konfrontacije sa cijelim svijetom", istakao je Đukanović. Za srpske naci-patriote Đukanović je u tim trenucima definitivno postao novi Vuk Branković, mitski srpski izdajnik.
Već narednog dana, NATO projektilima pogođeni su vojni aerodrom u Golubovcima, magacin oružja u Danilovgradu, vojni poligon Radovče. I pored toga Skupština Crne Gore odbija da proglasi ratno stanje na svojoj teritoriji.
Milošević smjenjuje komandanta Druge armije Vojske Jugoslavije, general-potpukovnika Radosava Martinovića i na njegovo mjesto dovodi Milorada Obradovića, Crnogorca rođenog na Durmitoru. Takva odluka "vrhovnog komandanta" crnogorska obavještajna služba dovodi u direktnu vezu sa Martinovićevim odbijanjem da vojnim pučem smijeni civilnu vlast u Podgorici.
Scenario vojnog puča u Crnoj Gori, koji bi se izveo pod komandom Obradovića, ne odbacuje ni crnogorski predsjednik Milo Đukanović:
"Te najave shvatam veoma ozbiljno", kaže Đukanović pred kamerama moćne televizijske mreže CNN.
U strahu od otvorenog pokušaja puča SDB plasira (dez)informaciju, koju svi gutaju: da MUP Crne Gore broji "vojsku" od 25 hiljada dobro obučenih policajaca, spremnih da ginu za Mila Đukanovića. Ta preuveličana cifra trese gaće Miloševićevim generalima.
Inspektori crnogorske tajne policije registruju dolazak "Crvenih beretki" i "Kobri" u Podgoricu. Već ranije su posjedovali informaciju o njihovim pripremama za dolazak u Podgoricu. Pripadnici Miloševićevih eskadrona smrti stavljaju se pod danonoćnu prismotru. SDB Crne Gore dobro zna zašto su Jovica Stanišić i Slobodan Milošević osnovali te zloglasne jedinice. U opis radnog mjesta "Crvenih beretki" ulaze ubistva pojedinih državnika. Nije nikakva tajna: makedonski predsjednik Kiro Gligorov i njegov kolega iz Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović nalazili su se na listi za odstrel te Miloševićeve formacije.
Milošević ima još jedan problem: srpske partije u Crnoj Gori ne ponašaju se prema očekivanjima njegovih obavještajnih službi. Lideri Narodne stranke Novak Kilibarda, Dragan Šoć, Predrag Drecun, Predrag Popović i drugi čvrsto stoje uz crnogorsku vladu. Novak Kilibarda poziva crnogorske mladiće da se ne odazivaju na pozive za mobilizaciju. Predlaže i da se kasarnama isključe struja i voda.
Nakon takvih izjava potpredsjednika crnogorske Vlade, Novaka Kilibardu telefonom poziva njegov šef - crnogorski premijer Filip Vujanović. Tom prilikom mu je rekao:
"Gospodine profesore, molim Vas da spakujete svoje lične stvari što prije. Moramo da Vas sklonimo zbog toga što postoji opasnost da Vam svaki čas na vratima zakuca Vojna policija", svjedoči Kilibarda. I dodaje: "Pokupio sam neophodne stvari i na brzinu se spakovao. Ispred hotela "Crna Gora" već me čekalo tridesetak policajaca. Odveli su me u vilu "Gorica". Narednih dva i po mjeseca boraviću tamo. Kada bih ujutro odlazio na posao policajci su me uvijek vozili različitim maršrutama. Nekad prema Kolašinu, nekad prema primorju, nekad prema Cet-inju. Bojali su se da ne upadnem u zasjedu Vojne policije."
Velika pukotina javlja se i u Bulatovićevom SNP-u. Dolazi do sukoba između beogradskih i crnogorskih kadrova te stranke. Dok su savezni kadrovi SNP-a na čelu sa Momirom i Pavlom Bulatovićem za vojni obračun sa Đukanovićem, jaki čovjek te partije Predrag Bulatović, sa podgoričkom strujom, mudro odbacuju takav avanturistički poduhvat Beograda. On čak naziva "usijanim glavama" sve one koji smatraju da bi bombardovanje NATO snaga trebalo iskoristiti za izvođenje vojno-političkog puča u Crnoj Gori.
Da bi dodatno usložili bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori, Miloševićevi bojovnici prave masakr u rožajskom selu Kaluđerski laz. U prvom momentu ubijaju devet civila, među njima sedamdesetogodišnju staricu i 13-godišnjeg dječaka. Dolaskom na mjesto masakra crnogorska policija otkriva jos pet leševa. Uz to, Miloševićeva vojska i policija protjerali su stanovnike tri sela iz okoline Rožaja. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dragiša Burzan kon-statuje:"Ovo što je urađeno nije vojni orkšaj - ovo je zločin".
Istog dana reaguje i Generalštab VJ. Od vlasti u Podgorici ultimativno se traži da se crnogorska policija, u skladu sa Uredbom Savezne vlade o ratnom stanju, odmah stavi pod vojnu komandu. Crnogorsko rukovodstvo odbija da snage MUP-a stavi pod kontrolu Vojske Jugoslavije. Oficiri KOS-a i druge vojne starješine obilaze načelnike centara bezbjednosti po Crnoj Gori i od njih traže da se sa svojim policajcima stave pod kontrolu vojske. Prijete zatvorom i drugim kaznama. No, policijski načelnici ostaju lojalni crnogorskom rukovodstvu.
Ispod površine nastavlja se pravi rat hobotnica. Sa pojačanim djelovanjem Vojske Jugoslavije usklađeno je i orkerstrirano "događanje naroda". Demonstranti se okupljaju ispred američkog kulturnog centra u Podgorici. Slijedi serija mitinga na glavnom podgoričkom trgu, kao i na trgovima širom Crne Gore.
Istovremeno srpski generali stežu obruč oko Crne Gore: pod hitno formiraju vojne sudove i tužilaštva. Počinje lov na ljude koji neće u rat protiv čitavog svijeta. Pozive za rezervu dobijaju čak i crnogorski ministri Dragan Šoć i Vojin Đukanović. Crnogorski policajci sprečavaju pripadnike vojne policije da uhapse potpredsjednika crnogorske Vlade Novaka Kilibardu. "Kada sam izlazio iz hotela, naoružani vojni policajci su krenuli prema meni, ali moje ih je obezbjeđenje, policajci crnogorskog MUP-a, oštro upozorilo da se udalje, što su oni i učinili. Iritirale su ih moje izjave kojim sam savjetovao crnogorske regrute da ne idu na Kosovo te da vojni rok služe u Crnoj Gori", svjedoči Kilibarda.
--------------------------------------------------------------------------------
Akcija "Oko za oko, zub za zub"
Crnogorska tajna policija, kako to rade i druge službe u svijetu, u najstrožijoj konspirativnosti pravi plan i za najpesimističkiju varijantu. Za tadašnje crnogorske prilike to je značilo početak rata u Crnoj Gori i eventualno ubistvo predsjednika. SDB Crne Gore je, za svaki slučaj, planirao da o svom jadu zabavi agresora iz Srbije. Akcija odmazde "Oko za oko, zub za zub" izvele bi se u samom Beogradu. Eksplozije, diverzije, atentati... Nešto poput onoga što su nekada radili Čečeni u Moskvi. Uz to, postoje veoma ozbiljne indicije da je crnogorski SDB planirao udarac u vrh perčina: atentat na Slobodana Miloševića. Sve planirane akcije SDB Crne Gore bi izveo uz pomoć jakog crnogorskog podzemlja u Beogradu i patriotski raspoloženih Crnogoraca u glavnom gradu Srbije.
U nemogućnosti da od Vojne policije adekvatno zaštiti crnogorske nezavisne novinare, SDB organizuje njihovo bjekstvo iz Crne Gore
U Podgorici se tih dana pojavljuje letak Crnogorskog pokreta otpora, kojom ta dotad nepoznata organizacija poziva građane da se stave u odbranu Crne Gore. Danas to već nije tajna: iza te "organizacije" nalazio se SDB Crne Gore. Na Cetinju su tih dana, ne slučajno, formirana i dva dobrovoljačka odreda, kao odgovor na okupaciju tog grada od Miloševićevih vojnika.
KAKO JE ŠEF SDB-A ORGANIZOVAO BJEKSTVO CRNOGORSKIH NOVINARA: Na udaru Miloševićeve vojne policije našli su se i urednici nezavisnih medija. Vojna policija već danima traga za Miodragom Perovićem, utemeljivačem "Monitora" i Nebojšom Redžićem, urednikom Radija "Free Montenegro". Ta dva medija žestoko se suprotstavljaju Miloševićevim suludim ratnim ciljevima i okupaciji Crne Gore.
Pukovnik Milen Simić već dva puta od Redžića ultimativno zahtijeva da prekine emitovanje programa radio stanica Slobodna Evropa i Glas Amerike, to jest "neprijateljske propagande". Perović se, s druge strane, žestoko zamjera generalima zbog britkih i hrabrih komentara u "Monitoru" u kojima Vojsku Jugoslavije naziva okupatorskom i zločinačkom silom. VJ zbog toga podiže optužnicu protiv Perovića, a Vojna policija počinje lov na univerzitetskog profesora i utemeljivača "Monitora".
Crnogorska tajna policija, koja je samo prije nekoliko godina organizovala hajku i progon najvećeg crnogorskog pjesnika Jevrema Brkovića, prvi put staje u odbranu nezavisnih intelektualaca i novinara. U nemogućnosti da od Vojne policije adekvatno zaštiti nezavisne novinare, SDB organizuje njihovo bjekstvo iz Crne Gore. Sila boga ne moli. Šef crnogorske tajne policije Duško Marković lično razgovara sa Perovićem i Redžićem. Predočava im surovu istinu: da Crna Gora ne može zaratiti sa Vojskom Jugoslavije zbog dvojice svojih novinara. Nudi i konkretno rješenje: organizovan i bezbjedan izlazak iz Crne Gore.
Profesor Miodrag Perović prisjeća se tih burnih dana:
"Moj brat Milo ponovo je bio organizator moje bezbjednosti. Kao i početkom devedesetih, bdio je nadamnom, dan i noć, uz čestu pomoć sestrinog zeta Mate Popovića. Sad su organizovali fizički štit oko mene: Milo, Mata, pristasali sin mi Andrej i sinovac Miro, svi naoružani. Milo je povremeno imao toliko raznog oružja da sam se bojao da se ne spotakne i svi odemo u vazduh. Govorio je da me neće hvatati preko njega živog.
Četvrtog maja supruga mi kaže da je zvala telefonom neka žena iz "kabineta Duška Markovića, pomoćnika Ministra unutrašnjih poslova". Nijesam bio siguran da li se radi o provokaciji ili stvarnom pozivu. Milka, moja sestra, nekad davno radila je s Duškom u Vladi. Pozvali smo je da dođe. Stupila je u kontakt s njim. Prenijela mi je da ga je Predsjednik zadužio da razgovara sa mnom. Marković i ja sreli smo se uveče. Rekao mi je da u ime Predsjednika Republike traži od mene da napustim zemlju. Kaže da su imali sastanak s predstavnicima vojske. Generali zahtijevaju da se privede jedan broj ljudi. Pavle Bulatović insistira da Novak Kilibarda i ja bespogovorno budemo uhapšeni.
Marković mi predlaže da odem u Dubrovnik i da u nekom od tamošnjih hotela sačekam da se situacija u Crnoj Gori malo smiri. Rekao sam da ne želim da ni u najmanjoj mjeri budem razlog za bilo kakav incident s vojskom, ali i da me užasava pomisao da napustim zemlju. Kažem da već deset godina organizujem otpor u Crnoj Gori i da ne želim da ljudi koji su imali povjerenje u mene posumnjaju da sam pobjegao da bih spasio svoju zadnjicu. Pitam da li bi im smetalo da se sklonim na Cetinje kod Boba Bogdanovića koji mi je ponudio zaštitu svoje naoružane grupe. Marković odgovara da imaju dosta problema i da bi bilo dobro da znaju da su jedan riješili. Procjenjuje da će pritisak vojske oslabiti čim se Pavle Bulatović vrati u Beograd. To, navodno, mora biti uskoro.
Sinu mi ideja o rješenju koje zadovoljava i mene i njih: otići ću u Italiju kod ćerke; ako Markovićeva procjena bude pogrešna, mogu da se vratim preko Bara uz rizik da me vojska uhapsi. Marković kaže da će sjutra u 10 sati doći njihov automobil. Ja mu odgovoram da ne želim da se vozim policijskim autom. On se smije i kaže da je to jedini bezbjedan način da dođem do granice. Putovanje je imalo filmskih elemenata. Krenuli smo crvenim golfom. Iza Barutane skrenuli smo sa glavnog puta. Prenijeli su mi stvari u Audi 8, tamnih stakala. Kad smo prošli Herceg Novi prešao sam u mercedes koji me preveo na hrvatsku teritoriju bez zaustavljanja na granici. Na petsto metara iza granice, još jednom sam promijenio auto. Jedan ljubazni Zagrepčanin odvezao me do hotela "Croatia". Kad sam se naveče javio supruzi, rekla mi je da je dolazila naoružana vojna patrola da me uhapsi i pretresla stan.
Sjutradan sam otišao u Split, a zatim brodom u Ankonu. Moja porodica je angažovala advokata Gorana Rodića koji je izdejstvovao da mogu da se branim sa slobode. Nakon 30 dana vratio sam se u Podgoricu, preko Dubrovnika. Bio sam srećan što sam u Crnu Goru stigao prije Miloševićeve kapitulacije. Ali i jako tužan: našao sam brata Mila kako se oporavlja poslije infarkta koji je dobio nakon mog odlaska", svjedoči Perović.
Nebojša Redžić u svom još neobjavljenom dnevniku te dramatič-ne dane opisuje ovako:
"Kraj aprila. Pred vrata Free Montenegra došla su, po ko zna koji put, trojica vojnih policajaca. Tražili su mene. Na udaru smo bili Miodrag Perović, dr Novak Kilibarda, direktor ČLuke BarČ, Petrašin Kasalica i ja. Novaka jure zbog izjava da vojsci treba ukinuti struju, a Petrašina zbog protivljenja djejstvovanju VJ iz gatova Luke Bar. Jedne večeri pozvonio mi je telefon. Glas sa druge strane žice rekao mi je da me g. Duško Marković, šef DB, poziva u njegov kabinet. Dugo sam se lomio da li da pođem...
Duško me primio uljudno. Saopštio mi je da su toga dana kod njega dolazili vojni bezbjednjaci. ČTražili su od nas da uhapsimo tebe, Miodraga Perovića i Novaka Kilibardu. Mi smo im rekli da ćemo Kilibardu, kao potpredsjednika Vlade, braniti do posljednjeg, ali da zbog tebe i Miodraga Perovića nemamo namjeru da počinjemo građanski rat. Pitao sam Mila šta da radimo i on je rekao da tebe i Miodraga prebacimo na nekoliko dana u Hrvatsku - dok ovo ne prođeČ.
Duško je tražio hitan odgovor - automobil je već bio spreman da ujutro krene u pravcu Dubrovnika. Rekao sam mu da ću razmisliti. Nijesam žurio... Naredni dani bili su pravi pakao. Vojni policajci čvrsto su odlučili da me satjeraju u mišju rupu. Sjetio sam se mog prijatelja, italijanskog novinara Paola Kontija. Pozvao sam ga telefonom i saopštio mu da želim da bježim u Italiju. Planirao sam put za 12. maj ujutro. Veče uoči polaska, otišao sam do majke da se pozdravim. Nije prošao ni minut, a na vratima majčinog stana čulo se zvono. Oni! Pozvonili su par puta, a pošto niko nije otvarao, uljudno su se udaljili. Koji minut kasnije, bar pet vojnih vozila dovezlo je preko 30 ljudi. Petorica su opet došli na vrata, ostali su opkolili zgradu. Sklonio sam se u susjedni stan nepun minut prije nego što su ušli i pretražili svaki kutak. Kada su otišli opet sam se vratio u majčin stan. Čekao sam zoru...
--------------------------------------------------------------------------------
Uskoro se organizovala i moja strana. Dvoje kola u kojima su bili poslanik Miroslav Vicković, advokat Daco Đolević i Saša Ivanović došli su po mene. Ogromnom brzinom, nakon što smo zamijenili auto otišli smo u pravcu Cetinja. Prvi put nakon tridesetak dana potrage, mirno sam u bašti jednog kafića sa prijateljima popio piće, znajući da sam na slobodnoj teritoriji. Ipak, da li i zadugo? Toga jutra, na brdima oko Cetinja, osvanuli su topovi VJ. Sa tim nespokojem, otišao sam u pravcu Dubrovnika, a potom brodom za Bari i vozom u Rim. Tamo sam proveo 52 dana, bez centa pomoći crnogorskih državnih organa ili Liberalnog saveza Crne Gore, osnivača Radija "Free Montenegro".
--------------------------------------------------------------------------------
Tenzija na graničnom prelazu
Vojska Jugoslavije hermetički zatvara crnogorske granice. Ostao je slobodan još samo "predsjednički koridor" preko Debelog brijega, graničnog prelaza između Crne Gore i Hrvatske. Taj koridor koristi Milo Đukanović za odlazak u inostranstvo. Kroz tu žilu kucavicu stiže i humanitarna pomoć Crnoj Gori. VJ pokušava da preotme taj položaj od crnogorskih policajaca. Dolazi i do kraće pucnjave u kojoj nije bilo žrtava. Na mjesto obračuna stiže još 250 crnogorskih policajaca. Nađen je "kompromis": vojska se ukopava na desetak metara od položaja crnogorske policije.
Dvije vojske, malo rastojanje. Ničija zemlja ne iznosi ni desetak metara. Drama dostiže vrhunac u trenucima kada tuda prolazi predsjednik Milo Đukanović sa pratnjom. U tim momentima pripadnici MUP-a Crne Gore kao po komandi okreću svoje duge cijevi ka raspojasanim rezervistima Vojske Jugoslavije.
Momir je tražio da se podrže akcije Beograda, a Predrag se tome snažno opirao i objašnjavao da tako nešto mogu da smisle samo usijane glave
Redžić je otišao, uredničke poslove na radiju preuzela je novinarka Snježana Rakonjac. Perović se sklonio, "Monitor" je nastavio po starom. Petrašin Kasalica je sklonjen na Cetinje, a Novaka Kilibardu je u međuvremenu čuvalo tridesetak crnogorskih specijalaca. On će u vili "Gorica" provesti oko sedamdeset dana.
"Na Cetinju je stacionirano više od hiljadu vojnika i rezervista jugoslovenske vojske. Kao rođeni Cetinjanin nijesam zapamtio da na tri građanina Cetinja dođe jedan vojnik. Vojska je zauzela sve važnije kote i položaje u gradu. Tenkovske i topovske cijevi okrenute su prema Cetinju", svjedoči Miro Vicković, poslanik u crnogorskom parlamentu.
Strasti dostižu kulminaciju. U podnožju Lovćena, zadnjeg dana maja, došlo je do žestokog obračuna između Vojske Jugoslavije i jedinice rezervnog sastava MUP-a Crne Gore. Očevici kažu da je više stotina vojnika i rezervista VJ opkolilo jedinicu MUP-a s namjerom da uhapsi njenog komandanta Božidara Bogdanovića. Brojčano jači vojnici savladali su rezerviste crnogorske policije. Uhapsili su Bogdanovića i još četvoricu Cetinjana.
Nakon toga vojna policija je uhapšene ubacila u kampanjolu i uputila se prema Podgorici. No, na putu Cetinje-Podgorica naišli su na barikade. Opkolilo ih je više desetina dobro naoružanih civila, tražeći da odmah puste uhapšene. Među njima je bilo mnogo onih sa maskama na licu. Cetinjski žestoki momci nijesu nikada krili svoje lice, pa su pripadnici Vojske Jugoslavije čvršće stegli oružje. Ubrzo je stigla i specijalna jedinica crnogorskog MUP-a. Poslije jednočasovnih pregovora Vojna policija pušta Bogdanovića i družinu.
Oslobađanje petorice pripadnika rezervnog sastava MUP-a Crne Gore, borci za crnogorsku nezavisnost proslavljaju kao prvu pobjedu nad srpskim trupama u Crnoj Gori. Ako se nekada zbog toga budu dijelile medalje ne treba preskočiti one najzaslužnije: ispod maski dobro naoružanih ljudi krili su se i pojedini pripadnici podgoričke policije.
Slavi i vrh SDB-a Crne Gore: plan o crnogorskoj odbrani funkcioniše odlično. Zabrinuti su samo Miloševićevi generali. Slična situacija događa im se i u Rožajama. Nakon što su rezervisti VJ pretukli jednog mladića u tom gradiću došlo je do podizanja tenzije. Vojska je opkolila zgradu MUP-a i Opštine. Ubrzo nakon toga, naoružani pripadnici crnogorske policije prave prsten oko pripadnika VJ. Poslije višesatnih pregovora između rukovodstva crnogorskog MUP-a i Komande Druge armije VJ, vojnici pognute glave napuštaju "zauzeti" položaj.
Miloševićevi vojni stratezi su u tim događanjima prepoznali dobro organizovanu i snažnu vojnu, a ne policijsku formaciju.
AKCIJA "MASLE", VOJNE STRUKTURE PLANIRALE UBISTVO ĐUKANOVIĆA: Služba državne bezbjednosti početkom juna izvodi još jednu strogo konspirativnu akciju: organizuje bjekstvo hrvatskog novinara iz spuškog zatvora, a zatim i njegov bijeg za domovinu. Hrvatski novinar Antun Masle kojeg je Vojna policija dva mjeseca ranije uhapsila pod lažnom optužbom da se bavi špijunažom utekao je svojim čuvarima u noći između 6. i 7. juna.
Scenario bjekstva isplaniran je do posljednjeg detalja. Masle se tokom noći požalio svojim čuvarima da mu je pozlilo. Službenici civilnog zatvora u Spužu su ga potom prebacili u podgoričku bolnicu. Kako je zapisano u bolničkom protokolu, Masle je primljen u Urgentni centar oko jedan sat poslije ponoći sa simptomima pankreatita - upala gušterače.
Nakon što mu je ukazana prva pomoć, upućen je u kabinet za ultrazvučnu dijagnostiku. Prilikom prolaska pored bolničkog restorana Masle se, prema zvaničnoj verziji, dao u bjekstvo tako što je iskočio kroz prozor. Zabezeknuti policajac, navodno, nije mogao da sustigne brzonogog novinara, koji se munjevito dograbio gore zelene - parka oko podgoričke bolnice. Iznenađeni policajac, navodno, nije stigao čak ni da opali metak upozorenja.
Masle, naravno, uopšte nije bježao, nego je sa crnogorskim tajnim agentima mirno odšetao u slobodu. Oni su ga tokom iste noći prebacili preko crnogorske granice. S druge strane Maslea su čekali hrvatski tajni policajci.
U namjeri da provedu istragu, agenti KOS-a sjutra ujutro stižu u podgoričku bolnicu. No njen direktor dr Budimir Šegrt ne dozvoljava KOS-ovcima da ispituju ljekare i osoblje bolnice.
Dobro upućeni smatraju da je "bjekstvo" hrvatskog novinara dogovoreno na najvišem nivou. Samo nekoliko dana ranije crnogorski predsjednik Milo Đukanović gostovao je kod hrvatskog premijera Zlatka Mateše. Tom prilikom zvanični Zagreb zahtijevao je da crnogorska vlast učini sve da se Masle oslobodi.
Akcija "Masle" upalila je iz drugog pokušaja. Prvi je propao sat ranije kada je hrvatski novinar simulirajući jake bolove stigao u Hitnu pomoć kod dežurnog ljekara. Na veliko iznenađenje Maslea nakon što ga je pregledao, dežurni ljekar je "mrtav-hladan" rekao "vodite ga odavde" konstatujući da je pacijent običan simulant. Kako to biva i kod najbolje isplaniranih akcija, banalna sitnica zna sve poremetiti: ljekar Hitne pomoći, koji je bio u toku "operacije Masle", nakratko je izašao iz ordinacije, samo par minuta prije nego se u nju pojavio presavijeni Masle tako da je njegov neupućeni kolega preuzeo pacijenta.
Sat kasnije sve je počelo ispočetka. Ovog puta pravi ljekar je čekao svoga pacijenta. Poslije obavljenog pregleda dao je bolesniku uputnicu za ultrazvučni pregled abdomena. Na putu od odjeljenja Hitne pomoći ka ultrazvučnom kabinetu Maslea je čekao otvoreni prozor. Samo minut kasnije teški bolesnik će "zdimiti ko metak".
U međuvremenu Miloševićeva vojska i policija trpe poraz za porazom. Moćna NATO avijacija i razorni "tomahavci" izazivaju ogromne gubitke kod neprijatelja. Desetog juna Slobodan Milošević potpisuje kapitulac-iju. Potpisivanjem vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu o povlačenju jugoslovenske vojske i policije sa Kosova, prestaju NATO udari. Klinton proglašava pobjedu, Milošević čestita građanima mir. Kopnene trupe NATO-a ulaze u "kolijevku srpstva".
--------------------------------------------------------------------------------
Momir Predragu: Misliš li ti da se može osvojiti vlast a da ne vodiš makar jedan ratić
Početkom aprila 1999. godine, u vrijeme najžešćih udara NATO na ciljeve u SRJ, šefa crnogorske policije Vukašina Maraša sačekao je na stolu veliki žuti koverat, sa oznakama "na ličnost", "hitno" i "strogo pov".
Otvorio je , počeo da čita i odmah specijalom nazvao predsjednika Republike.
- Mislim da ovo treba da pogledate.
Ispred Maraša nalazio se magnetogram prisluškivanog razgovora tadašnjeg saveznog premijera i lidera SNP-a Momira Bulatovića i njegovog potpredsjednika Predraga Bulatovića.
Momir je iz Beograda upozoravao Predraga da će savezna vlast pokušati da zauzme neke od ključnih punktova u Podgorici, prije svih zgradu državne televizije i potom krenuti u definitivan sukob sa Đukanovićevim snagama koje nijesu priznavale ni vojnu ni federalnu civilnu vlast.
Od Predraga Bulatovića njegov lider je tražio da mobiliše partiju i podrži akcije Beograda. Predrag se tome snažno opirao, objašnjavao da tako nešto mogu da smisle samo usijane glave, da će pasti krv u Podgorici...
- Misliš li ti da se može osvojiti vlast a da ne vodiš makar jedan ratić - uzvraćao je Momir uz najave kako je sve spremno da se krene na osvajanje televizije...
Maraš se uskoro obreo kod Đukanovića, dogovoreno je da se dodatne specijalne snage rasporede u i oko televizije kao i na krovove okolnih zgrada, da se planira i upotreba lakog protivtenkovskog naoružanja.
Mehanizmi odvraćanja urodili su plodom, konstatovalo je crnogorsko rukovodstvo narednih dana kada se ništa nije desilo.
Visokom crnogorskom funkcioneru nedavno su neki od komandanata specijalne vojne jedinice "kobre" potvrdili da je takva akcija pripremana, da se samo čekala komanda za napad i da su neki od vojnih specijalaca u civilu već bili u zgradi televizije. Komanda je izostala, ali niko još ne otkriva zašto.
Ministar Jovićević: Život Mila Đukanovića bio je ugrožen od struktura vojnog karaktera iz Beograda, za to postoje dokazi i činjenice
Slijedi period žestoke političke borbe oko redefinisanja državnih odnosa između Crne Gore i Srbije. Milošević svoju pregovaračku poziciju pokušava da ojača stalnim zveckanjem oružja. U talasu likvidacija koje tih dana haraju Beogradom pada i najteža figura: ubijen je savezni ministar odbrane Pavle Bulatović. Na njega su oko 19 sati u restoranu Fudbalskog kluba "Rad" iz automatskog oružja pucale dvije nepoznate osobe. Kako tvrde očevici ubice nijesu ulazile u restoran već su na jugoslovenskog ministra pucali kroz prozor. Nakon više ispaljenih rafala atentatori su pobjegli u mrak.
Bulatović je hitno prebačen na Vojno-medicinsku kliniku, gdje je sat kasnije podlegao. A samo godinu ranije u trenucima opuštenosti, okružen tjelohraniteljima, Pavle je u jednoj rožajskoj kafani pjavao "Đe su straže/ đe su straže/ generala Draže". Nakon predsjedničke pobjede Mila Đukanovića pozvao je Crnogorce da ne dozvole "da njima vladaju Turci". Ima puno indicija da se njegovo ime nalazilo na haškoj listi optuženih. Prvi civilni ministar odbrane SRJ sahranjen je u rodnom mjestu, Rovcima, kod Kolašina. Još se pouzdano i ne zna ko je "odradio" Pavla Bulatovića.
U nevidljivom ratu službi sličnom onom između hobotnica, svakodnevnom čarkanju i odmjeravanju snaga između Vojske Jugoslavije i crnogorske policije nekako prolazi to vruće ljeto. S jeseni se bezbjednosna situacija u Crnoj Gori opet komplikuje. U sukobu između pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a Crne Gore pada prva žrtva. Momo Mojašević (20) pripadnik vojne policije sa šest hitaca iz pištolja ubija pripadnika specijalnih snaga MUP-a Crne Gore Nebojšu Lekovića (27).
Ubistvo se dogodilo 21. septembra 2000. godine ispred kafane u predgrađu Podgorice. "Nakon brojnih provokacija i verbalnih napada na pripadnike MUP-a Crne Gore, došlo je do ubistva Lekovića", saopštila je crnogorska policija.
S druge strane, pripadnici VJ tvrde da je, nakon svađe i tuče sa Mojaševićem, "Leković pošao ka kolima, uzeo oružje i pucao na pripadnike vojne policije. Nakon toga je Mojašević uzvratio rafalnom paljbom i ubio Lekovića."
Ono što nije sporno je činjenica da je osam pripadnika Vojske Jugoslavije napalo dvojicu specijalaca crnogorske policije. Nesporno je takođe da su vojni policajci pjevali četničke pjesme, prijetili Milu Đukanoviću, Filipu Vujanoviću, nazivajući ih izdajnicima. Sve je to bilo garnirano dizanjem tri prsta i konzumiranjem većih količina alkohola. Mojaševića je uhapsila crnogorska policija, a onda su ga preuzeli pripadnici Vojne policije.
Beogradska "patriotska" štampa nastavlja po starom: optužuje Crnu Goru da stalno povećava broj pripadnika "Milove vojske" sastavljene od "žestokih momaka debelih vratova". Na takve optužbe mirno odgovara crnogorski premijer Filip Vujanović:
"Kada se demobilisala jugoslovenska vojska, demobilisao se i rezervni sastav policije. Nakon toga mi ne vršimo povećanje policijskog sastava. Međutim, zavisno od kretanja u vojnoj policiji, i u MUP-u Crne Gore će se primjenjivati određena strategija".
Crnogorski predsjednik Milo Đukanović nastupa još drčnije: proglašava smrt srpsko-crnogorske federacije.
"Jugoslavija, neustavna, nasilna i unitarna, kako je shvataju i protežiraju Slobodan Milošević i Momir Bulatović, više faktički ne postoji", objelodanjuje Đukanović na konferenciji za novina-re. Udarajući pečat na kliničku smrt SR Jugoslavije, on precizira da crnogorska Platforma o uređenju novih odnosa sa Srbijom takvo stanje samo "pravno, politički i sistematski sankcioniše". I precizira: "Sudbonosni događaji su pred nama".
Kako bi disciplinovali Crnu Goru Miloševićevi generali dolaze na originalnu ideju: formiraju Sedmi bataljon Vojne policije. SDB Crne Gore dostavlja crnogorskom rukovodstvu obavijest da tu paravojnu formaciju čine opasni ljudi - "od zla oca i još gore majke".
Reaguje i crnogorski predsjednik Milo Đukanović:
"To što se čuje u javnosti vezano za Sedmi bataljon potpuno je tačno. Pripadnici tog bataljona, od kojih većina ima kriminalnu prošlost i dosijee u policiji regrutuju se isključivo po partijskoj pripadnosti, a njihov odabir vrše niži lokalni rukovodioci Bulatovićeve SNP. Uniforma VJ i logistiku koju im VJ pruža, samo je paravan, ali isuviše providan. Međutim, nema tih bataljona Vojne policije koji mogu zaustaviti sve snažnije demokratske procese u Crnoj Gori i promijeniti volju njenih građana", ističe Đukanović u sarajevskom "Dnevnom avazu".
Crnogorska tajna policija budno prati svaki korak Sedmog bataljona. SDB Crne Gore još od ranije zna da su Milošević i njegovi generali planirali ubistvo Mila Đukanovića. Jedan atentat na Đukanovića već je spriječen. Trebalo je zaustaviti i sljedeće. To će sa gotovo dvije godine zakašnjenja priznati i novizabrani ministar crnogorske policije Andrija Jovićević.
"Život predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića bio je ugrožen od određenih struktura vojnog karaktera iz Beograda. Za to postoje dokazi i činjenice", eksplicitan je Jovićević na konferenciji za novinare održanoj 12. okrobra 2001. godine.
Na pitanje novinara o kojim je strukturama riječ, ko su potencijalni atentatori i da li su uhvaćeni, ministar Jovićević odgovara: "Nije profesionalno i korektno da o tome detaljnije govorim na konferenciji za novinare".
Tom prilikom Jovićević precizira da nije pročitao izjavu svog prethodnika Vukašina Maraša, koji je javno izjavio da smatra velikim uspjehom to što je njegova služba "uspjela da otkrije zavjeru i spriječi atentat na Đukanovića". No, dodao je Jovićević, "kao službenik MUP-a prije postavljenja za ministra policije bio sam svjestan ugroženosti života predsjednika Republike".
Petog oktobra, posljednjeg u dvadesetom stoljeću, Slobodan Milošević pada na pleća. Nakon izbornog debakla i žestokih nemira u Srbiji poraženi diktator čestita pobjedu, svom nasljedniku, Vojislavu Koštunici. Miloševića čeka karta za Hag u jednom pravcu. U Crnoj Gori se lakše diše i pored toga što je zvanična Podgorica svjesna da viševjekovni velikosrpski virus sada nosi Miloševićev politički nasljednik.
Nekoliko dana kasnije Milo Đukanović će se sunovratiti kolima. Do saobraćajne nesreće došlo je kod Brajića, na putu prema Crnogorskom primorju. Nakon prolaska policijskih motora i jednog automobila koji su bili u predsjednikovoj pratnji iz poprečne ulice izletio je automobil " reno klio". Automobil ispred Đukanovićevog naglo je zakočio i udario u taj automobil. Predsjednikov vozač je, da bi izbjegao sudar, skrenuo u stranu. Došlo je do prevrtanja Đukanovićevog blindiranog automobila. Kolona se kretala brzinom od 130 kilometara na sat.
Predsjednik Crne Gore zadobio je povredu sedmog pršljenja, dok je njegov vozač prošao sa lakšim povredama. Mladić i djevojka koji su se nalazili u " reno kliu" zadobili su teške povrede.
Inspektori SDB-a su se o jadu zabavili ispitujući da li je u pitanju slučajna ili inscenirana saobraćajna nesreća. Ispitivani su učesnici saobraćajne nesreće i svjedoci. Nesrećnom mladiću izučavani su policijski kartoni "tamo neđe do prađeda".
"Nema govora o atentatu. U pitanju je klasična saobraćajna nesreća koju je prouzrokovao vrlo mlad čovjek. I on je teško povrijeđen", izjavio je Đukanovićev savjetnik Miodrag Vuković, odbacujući špekulacije o još jednom pokušaju likvidacije Mila Đukanovića.
Raspopovića je posebno žalio Vukašin Maraš, čiji je on bio miljenik, a policija je u saopštenju ubistvo okvalifikovala kao zločin, a ne atentat
Nastupa veoma buran period, kakav se nikad ranije nije dogodio u istoriji crnogorske policije. Za manje od jedne godine ginu trojica visokih funkcionera crnogorskog MUP-a: Goran Žugić, savjetnik crnogorskog predsjednika za nacionalnu bezbjednost, Darko Raspopović zvani Beli, visoki funkcioner SDB-a Crne Gore, i Samir Usenagić, službenik MUP-a, instruktor i trener crnogorskih specijalaca.
Goran Žugić, kum crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića i njegov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, ubijen je ispred svog stana u Podgorici. Žugić je ubijen posljednjeg dana maja, oko 23 sata, u trenutku kada je izlazio iz službenog "audija". Prema rezultatima istrage, ubica je u pravcu Žugića (39) ispalio više hitaca iz automatskog oružja, vjerovatno "kalašnjikova". Dva hica su pogodila žrtvu u glavu, treći u grudi. Sva tri hica su za Žugića bila smrtonosna. Ubica nije ostavio nikakve tragove. Iako je čitava Podgorica blokirana u roku od nekoliko minuta, ubica nije uhvaćen.
Žugić je likvidiran po beogradskom scenariju. Prvi metak koji ga je pogodio, utvrdili su policijski tehničari, ispaljen je sa udaljenosti od oko 15 metara. Ostale hice ubica je ispalio sa menje udaljenosti, jer je tokom pucanja koračao prema žrtvi. Na osnovu ulazne i izlazne rane na Žugićevom vratu (putanja ide odozdo prema gore) policijski istražitelji su zaključili da je ubica bio znatno niži od visokog Žugića. Pretpostavlja se da je ubica visine oko 175 cm.
Upućeni kažu da je Žugićevom smrću posebno bio potrešen Milo Đukanović. Tim povodom je pod hitno organizovao sastanak rukovodstva MUP-a na kojem je tražio od policije da angažuje sva sredstva i ljude kako bi otkrili Žugićevog ubicu i naručioce tog zločina.
Sedam mjeseci kasnije ubijen je i Darko Beli Raspopović. Naočigled mnogih prolaznika, oko 17 sati, u strogom centru Podgorice, ubijen je načelnik Pete uprave SDB-a Crne Gore. Kako tvrde očevici, u trenutku kada se Raspopović spremao da priđe svojim kolima, s leđa mu je prišao mlađi čovjek naoružan "škorpionom" sa prigušivačem. Sa dva do tri metra udaljenosti ubica je hladnokrvno ispalio sedam metaka Raspopoviću u leđa. Gađao je vrlo precizno: hici su pogodili predio srca. Nije bilo "rasipanja" metaka. Svi su pogodili površinu veličine ljudske šake.
Pošto je Raspopović pao, ubica je krenuo svojim putem. Nakon nekoliko pređenih koraka čuo je Raspopovićev samrtni ropac. Okrenuo se i ponovo prišao posrnulom policajcu u namjeri da mu puca i u glavu. "Ovjeravanje" ubistva, kako takav čin nazivaju profesionalci, nije uspio jer je ubici zakazalo oružje. Potom se hladnokrvni ubica, sa bejzbol kapom na glavi, udaljio.
"Bilo je kao na filmu. Naišao sam u trenutku kada je ubica stajao iznad žrtve. Nijesam mu vidio lice, jer je meni bio okrenut leđima. Gledalo ga je barem pedeset prolaznika. Toliko se komotno ponašao da sam u prvom momentu pomislio da je on policajac. Onda se mirno udaljio. Vjerovatno je u pitanju neki ekstra profesionalac", svjedoči tih dana Ranko Krivokapić, predsjednik SDP-a Crne Gore, koji se tu slučajno zatekao.
I pored toga što je inspektorima MUP-a izjave dalo pedesetak očevidaca ubistva, među kojima je bio i Krivokapić, velika potraga za ubicom Darka Raspopovi-ća (43) ostala je bez rezultata. Đukanović je i nakon njegovog ubistva organizovao sastanak sa vrhom MUP-a Crne Gore. Tokom tih sastanaka Đukanović je predložio rukovodstvu MUP-a da ponude veliku nagradu svima onima koji bi eventualno otkrili ubice Žugića i Raspopovića. No, odustalo se od tog prijedloga zbog procjene da bi građani mogli postaviti logično pitanje: Zašto MUP nudi nagrade onima koji otkriju ubice samo u slučajevima kada su ubijeni visoki funkcioneri policije?
Raspopovića je posebno žalio Vukašin Maraš, čiji je on bio miljenik. Zanimljivo: crnogorska policija je u svom saopštenju Raspopovićevo ubistvo okvalifikovala kao zločin, a ne atentat.
Istraga oko ubistva Žugića i Raspopovića tapka u mjestu. Tome je dijelom doprinijela i činjenica da srpska policija kao i policija Republike Srpske nijesu u ovom slučaju pokazale ozbiljniju kooperativnost sa crnogorskim policijskim istražiteljima. Upućeni znaju da se Žugić i Raspopović nijesu baš simpatisali. Rivalitet između dvojice visokih finkcionera MUP-a doveo je do neke vrste njihove međusobne netrpeljivosti. Državni vrh je povodom takvih informacija u dva navrata razgovarao sa obojicom. Oni su, međutim, demantovali da imaju bilo kakvih neraščišćenih računa ili da su u neprijateljskim odnosima.
Misterija o ubistvu Žugića i Raspopovića još nije razriješena. Crnogorska policija nije zatvorila taj dosje. Njeni inspektori su saslušali i Baranina Nikolu Spasojevića, koji je u svojstvu svjedoka tokom suđenja u podgoričkom Višem sudu optužio Miliju Majkla Vlahovića iz Kolašina da je ubio Darka Belog Raspopovića.
Spasojević je tokom juna ove godine u sudnici, između ostalog, izjavio: "Dok sam se nalazio u Istražnom zatvoru prenešeno mi je da Vlahović želi da razgovara sa mnom. Pristao sam... Vlahović mi je rekao da se ne ljutim na njega jer radi za pare, te da je za pare ubio i Belog Raspopovića".
Vlahoviću se, između ostalog, sudi za pokušaj ubistva tog Nikole Spasojevića, te Duška i Dragoslava Ivanovića iz Bara. Optužnica ga tereti da je 25. aprila 2002. godine pucao na Spasojevića iz snajperske puške sa udaljenosti od oko 130 metara. Spasojević je "popio metak" kad se "namjestio" snajperisti dok je stajao na terasi ispred svoje kuće. Hitac ga je pogodio ispod lijevog oka.
Nakon Spasojevićevog svjedočenja inspektori MUP-a ispitali su Majkla Vlahovića u spuškom zatvoru.
"Mene je policija ispitala ovdje u zatvoru. Na zahtjev ministra policije Milana Filipovića, iz Novog Sada su donijeli najsavremeniji poligraf (detektor laži). Ispitivao me je čovjek koji je tu oblast specijalizirao u Americi i ustanovljeno je da sa ubistvom Belog Raspopovića nemam nikakve veze", izjavio je Majkl Vlahović za "Reviju D".
--------------------------------------------------------------------------------
Saslušan i vidovnjak koji je Belom predskazao opasnost
U opsežnoj istrazi koja je uslijedila poslije ubistva Darka Raspopovića Belog, saslušan je čak i jedan vidovnjak iz okoline Podgorice.
Na njega je ukazala poznanica Belog Raspopovića iz Beograda sa kojom se vidio dva dana prije ubistva. Požalio joj se tada da mu se nešto sprema, da je jedva izbjegao atentat ispred svoje kuće u Momišićima gdje mu je nekoliko dana ranije postavljena zamka. Ispričao je kako mu je čak i vidovnjak rekao da treba da se pazi, jer mu je život ugrožen. Na rastanku dao joj je izvjesnu sumu novca i rekao da se pripazi i da se možda više neće vidjeti.
Ova žena je sve ispričala policiji, koja je zatim privela i vidovnjaka, ali se taj krak istrage okončao na saslušanju koje očigledno nije vodilo ka ubici i nalogodavcima.
U podgoričkim političko-policijsko-kriminalnim krugovima ubistvo Žugića i Raspopovića je tabu tema, što samo dodatno pojačava cijelu misteriju
ŠTO MAČKA RODI TO MIŠA LOVI: Bivši crnogorski ministar policije Vukašin Maraš izjavio je dva mjeseca prije Spasojevićevog svjedočenja da je "policija došla do značajnih saznanja u istragama povodom ubistva Raspopovića i Žugića, ali da u interesu istrage javnost o tome ne može biti obaviještena".
Indikativno: povodom ove Maraševe izjave "Vijestima" je "u MUP-u nezvanično rečeno da ne znaju na koja je to saznanja mislio Maraš, i da je i sam vrh policije zatečen ovom izjavom".
Istraga o ubistvu dvojice visokih funkcionera MUP-a Crne Gore čeka epilog.
Da li se u ovom slučaju radi o političkim atentatima ili bezobzirnoj osveti, još se ne zna. Postoje tri nezvanične verzije ubistva dvojice visokoh funkcionera crnogorskog MUP-a, koje se u ovoj fazi istrage mogu okvalifikovati kao spekulacije. Prva: Žugića i Raspopovića likvidirala je srpska tajna policija kako bi preuzela kontrolu nad švercom u Crnoj Gori. Druga: dvojicu finkcionera MUP-a Crne Gore ubili su pripadnici italijanske mafije. Treća: nezdravi rivalitet u vrhu crnogorskog MUP-a ovog puta je rezultirao fizičkim likvidacijama. Kako god bilo u podgoričkim političko-policijsko-kriminalnim krugovima ubistvo Žugića i Raspopovića je tabu tema. To dodatno pojačava misteriju.
* * *
Crna Gora ulazi u novi milenij. Na vanrednim parlamentarnim izborima održanim krajem aprila 2001. godine pobjeđuje Đukanovićeva koalicija "Pobjeda je Crne Gore". Uz pomoć Liberalnog saveza Đukanović formira novu vlast. Crnogorski premijer Filip Vujanović sredinom juna predstavlja svoj kabinet. Novi ministar policije je Andrija Jovićević. Njegov prethodnik Vukašin Maraš imenuje se za savjetnika za nacionalnu bezbjednost predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. SDP-u pripadaju dva pomoćnička mjesta. Za pomoćnika ministra policije za javnu bezbjednost imenuje se dotadašnji potpredsjednik Skupštine opštine Bar Mićo Orlandić. Objedinjeno mjesto pomoćnika ministra za opšte i upravne poslove preuzima Abid Crnovršanin, visoki funkcioner SDP-a iz Bijelog Polja.
U predstavljanju novog crnogorskog ministra policije premijer Filip Vujanović prećutkuje zanimljiv podatak iz njegove zvanične biografije: duže od dvije godine Jovićević je radio u crnogorskoj tajnoj policiji. Vujanović je to uradio na ličnu molbu novoizabranog ministra policije. Jovićević je, inače, bio miljenik i kadar Vukašina Maraša, koji ga je vodio na svoje najpovjerljivije sastanke od Podgorice do Pentagona. Jovićevića je na mjesto ministra policije, dakle, ugurao njegov mentor Vukašin Maraš. Ali politika ne priznaje prijateljstva. Posljednjeg dana svog mandata Vukašin Maraš za načelnika Centra bezbjednosti Podgorica imenuje Vuka Boškovića, dotadašnjeg pomoćnika ministra policije za javnu bezbjednost. Andrija Jovićević, s druge strane, već prvog dana svog mandata smjenjuje Vuka Boškovića sa mjesta načelnika CB Podgorica. Bošković je tako postao rekorder u najkraćem šefovanju jednom policijskom stanicom u svijetu. Istom odlukom ministra Jovićevića, za načelnika CB Podgorica postavlja se Ilija Asanović kojeg je Maraš, takođe posljednjeg dana svog mandata, imenovao za pomoćnika šefa Službe državne bezbjednosti.
Ko je tu koga izigrao i ko je tu pogriješio: Maraš koji posljednjeg dana ministrovanja imenuje nove kadrove u policiji, ili Jovićević koji prvog dana šefovanja MUP-om smjenjuje tek imenovane policajce? Nakon Jovićevićeve sječe Maraševih kadrova, komunikacija između bivšeg i tek imenovanog ministra policije se automatski prekida.
Na Vidovdan, 28. juna, balkanski masovni ubica Slobodan Milošević predat je Haškom tribunalu. Već 4.jula Milošević se našao oči u oči sa haškim sudijom Ričardom Mejom. Na prvom, dvanaestominutnom pretresu Milošević taj sud naziva lažnim. Sudija rutinerski uzvraća: "Ovo nije vrijeme za govore". Dvanaest godina ranije, opet na Vidovdan, Milošević na Gazimestanu najavljuje rat. Velikog dušmanina slobodne Crne Gore, monstruma koji je svojom politikom krvi i tla na prostoru bivše Jugoslavije pobio više stotina hiljada i raselio na milione ljudi, srušio mnoga sela i gradove čeka zaslužena kazna od nekoliko stotina godina robije.
U oktobru slijede novi parlamentarni izbori. Pobjeđuje koalicija DPS-a i SDP-a. Početkom februara novi crnogorski premijer Milo Đukanović formira kabinet. Andrija Jovićević nije prošao. SDP ne dozvoljava da premijerov kadar Duško Marković bude izabran za ministra policije. Novi crnogorski ministar policije postaje Milan Filipović. Tako Duško Marković ostaje na mjestu šefa Službe državne bezbjednosti Crne Gore sve do njenog ukidanja. Iz SDB-a će se u teškim porođajnim mukama tek izroditi Agencije za nacionalnu bezbjednost. A što mačka rodi to miša lovi...
--------------------------------------------------------------------------------
Predsjednik sumnja u zavjeru
Nakon hapšenja Miloševića Crna Gora lakše diše, ali borba za kontrolu nad crnogorskom policijom i dalje traje. Krajem 2002. godine Crnu Goru potresa afera sa moldavskom konobaricom i prostitutkom S.Č. Crnogorska policija hapsi četvoricu ljudi osumnjičenih za trafiking, među njima i zamjenika državnog tužioca Zorana Piperovića. Đukanović oštro prigovara ministru policije što ga nije obavijestio o hapšenju zamjenika tužioca. Predsjednik sumnja u zavjeru. Sumnjivo lice je ministar policije i SDP. Razlog: na čelu tima koji je otvorio čitavu aferu su i dva visoka funkcionera SDP-a: Mićo Orlandić, pomoćnik ministra policije za Javnu bezbjednost, i Vladimir Čejović, nacionalni koordinator za borbu protiv trafikinga.
--------------------------------------------------------------------------------
Usenagića je ubio bivši pripadnik Sedmog bataljona VJ
Kada je u pitanju ubistvo Samira Usenagića (36), službenika MUP-a Crne Gore, instruktora i trenera crnogorskih specijalaca, dileme nema: njega je 8. maja 2001. godine, u centru Podgorice, sa tri hica iz pištolja ubio Željko Bulatović, bivši pripadnik Sedmog bataljona vojne policije VJ.
Prema izjavama očevidaca ubistvu je prethodila kraća prepirka između Bulatovića i Usenagića, bivšeg evropskog i svjetskog prvaka u karateu i kik boksu. Bulatović je potom ispred kafića "Leone" pucao u Usenagića. Nakon zločina Bulatović je pobjegao. Dvije godine kasnije Interpol će ga pronaći u Španiji. Slijedi njegovo isporučenje Crnoj Gori. Bulatović će vjerovatno tokom suđenja progovoriti zašto je ubio Usenagića. Tek tada će se vidjeti da li je Usenagiću došla glave nečija bolesna ljubomora na fizički jačeg od sebe, fanatizovani nacionalizam ili nešto treće?
This is Google's cache of http://www.cnj.it/documentazione/brisanje.htm. It is a snapshot of the page as it appeared on 2 Sep 2011 00:11:12 GMT. The current page could have changed in the meantime. Learn more
Text-only version
These search terms are highlighted: lobi
ITALIJANSKA KOORDINACIJA ZA JUGOSLAVIJU
COORDINAMENTO NAZIONALE PER LA JUGOSLAVIA - Onlus
inicijative
Osnivački dokument
solidarnost
informacija
kultura
politika
prijateljstvo
vrijednosti
dokumenti
BRISANJE JUGOSLAVIJE
Andrea Martocchia - Prevod: O. Juric
L'Ernesto, broj 3 (maj-juni) i 4 (juli-avgust) 2003
in italiano: LA RIMOZIONE DELLA JUGOSLAVIA
U Saveznoj Skupstini Jugoslavije 4. februara 2003. simbolicno je krunisan zlocinacki revansisticki plan uperen protiv jedne velike evropske zemlje i njenih gradjana. Na taj dan, postignuto je ono sto se pokusava postici u najmanju ruku jos od 1990. “Izbrisana je” Federativna Jugoslavija cak i iz geografskih karata a u isto vreme proglasena nekakva labava “Drzavna zajednica Srbija i Crna Gora” s rokom trajanja od najvise tri godine.
Paradoksalno, dogadjaj je sam po sebi utoliko ozbiljniji i problematicniji sto mu stampa nije poklonila nikakvu paznju, a pogotovo sto su izostali komentari i odjeci sa “levice”. Zapravo, dok burzoaska stampa s nevesto prikrivenim uzivanjem i dalje “cereci zrtvu” (1) dotle “levica” koja je oktobra meseca 2000. na sva zvona pozdravila “pad Milosevicevog rezima”, o Jugoslaviji smuseno i podlo cuti.
Pokusacu ovde da sto sazetije sagledam to “potiranje Jugoslavije” kako u najuzem smislu reci, tako i sire, odnosno, sa politicko-ideoloskog, kulturoloskog, sociolskog, pa mozda i psiholoskog i psihoanalitickog stanovista.
Kako razbiti zemlju na osam delova pa svu krivicu svaliti na zrtve
Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), koja je u periodu posle Drugog svetskog rata bila tampon izmedju dvaju blokova i kao takva uzivala siroku autonomiju i ugled u medjunarodnim odnosima, razbijena je voljom zapadnih sila kao rezultat njihove “pobede” na kraju hladnog rata. One su to razbijanje pomagale i na delu, i formalno.
Strateski interes imperijalistickih zemalja za Balkan je ocit, dovoljno je samo u hronoloskoj perspektivi posmatrati njihovu ulogu u proteklom procesu razbijanja i podjarmljivanja. Uostalom, nije slucajno sto analiticari i stampa uopste, po pravilu izbegavaju upravo to, da dogadjaje posmatraju “hronoloski”, upustajuci se umesto toga u iracionalne i lombrozijanske interpretacije s jasnom namerom da zamazu oci.
Primerice, mogli bismo poci od osamdesetih, od pogubne politike koju su MMF i SB nametnuli Markovicevoj Jugoslaviji. Medjutim, ako se zeli preciznija vremenska odrednica, moze se poci od 29. novembra 1990. Dok SFRJ proslavlja svoj nacionalni praznik (2), sva stampa stampa da CIA na osnovu “svojih saznanja prognozira” skori raspad Jugoslavije.
I gle slucaja, pocetkom istog meseca, Kongres donosi zakon 101/513 kojim garantuje podrsku svim liberalistickim, nacionalistickim i secesionistickim rukovodstvima (3). Takovec krajem juna 1991. stizu prvi nagovestaji otcepljenja Slovenije i Hrvatske.
Uprkos krajnje alarmantnim i nestabilnim prilikama na terenu, (4) 15. januara 1992. zemlje clanice Evropske Zajednice priznaju i formalno Sloveniju i Hrvatsku, podlezuci tako pritisku Nemacke i Vatikana. Nakon toga, Bosna i Hercegovina biva ohrabrena da se povede za istim primerom. Tri godine bratoubilackog rata, neposredna su posledica proglasenja “nezavisnosti” BiH . Secesija BiH, istorijskog jezgra i simbola NOB-a i bratstva i jedinstva, najstrasniji je udarac u samo srce visenacionalne Jugoslavije. Na gradjane Sarajeva koji su 5. i 6. aprila izasli na ulice grada da osude sve podele na nacionalnoj osnovi, pucali su snajperisti neutvrdjene nacionalno-politicke pripadnosti. Bila je to prva epizoda strategije terora koja ce celishodno posluzitinarednih godina da u krvi i lazi mozda zauvek bude uguseno jugoslovenstvo kao ideja.
Sjedinjene Americke Drzave su isprva koristile Nemacku a potom celokupnu Evropsku Zajednicu kao prethodnicu, medjutim, njihova medijska, diplomatska, finansijska i vojna podrska secesionistima, a pogotovo bosansko-muslimanskim separatistima, bivala je iz dana u dan sve bezobzirnija. Tako ce americko uplitanje na Balkanu polako daleko nadmasiti evropsko. Posto su prvo cinicno iskoristile za sopstvene ciljeve“mitelevropski” revansizam i evropsku neonacisticku desnicu, povampirene u periodu nakon 1989. , SAD bezobzirno uzimaju stvar u svoje ruke. U Bosni, na diplomatskom planu, neposredni su vinovnici neuspeha svih mirovnih planova, pocev od Kutilierovog. (5) Obezvrednile su i osujetile jedan za drugim svaki pokusaj ostvaren pod okriljem Ujedinjenih Nacija. Tako su na kraju sve misije OUN bile istisnute a na njihovo mesto postavljene nove pod neposrednijom upravom Atlantskog Pakta.
To je vreme “medijski izlaziranih zlocina” (6), vreme kada su po kratkom postupku razreseni duznosti Morijo (Morillon), Mekenzi (MacKenzie), Akasi i tako redom, svi njima slicni. To je vreme prvih NATO oruzanih tradicionalnih vojnih operacija u samoj Evropi. Septembra 1995.
SAD i EU besomucno bombarduju polozaje bosanskih Srba i to je prvi put posle II Svetskog rata da je bombardovana neka evropska zemlja. Na Srbe su prvo bacali ljagu a onda bombe i to zbog toga sto je od svih jugoslovenskih naroda, srpskom narodu najmanje stalo do deobe njihove zemlje. To se moze objasniti kako istorijskim razlozima tako i cinjenicom da Srbi zive vekovima u gotovo svim republikama nekadasnje federacije. U jesen 1995. potpisan je Dejtonski sporazum koji, izmedju ostalih stvari, dopusta rasporedjivanje snaga Atlantskog pakta “sine die” na prostoru koji je u potpunosti pretvoren u medjunarodni protektorat. (7)
Jugoslavija je vec izdeljena na pet delova, ali ni to ocigledno nije bilo dovoljno. U prolece 1999. nakon dugogodisnjeg manipulisanja sa velikoalbanskim separatistickim pokretom (8), SAD sa Evropljanima bombarduju Federativnu Republiku Jugoslaviju, odnosno Srbiju i Crnu Goru, to sto je jos jedino ostalo nakon otcepljenja ostalih republika. Sa kilometarske vazdusne udaljenosti bombardovane su civilne i vojne infrastrukture i prozrukovana smrt na stotine civila. Jugoslovenski gradjani su izvlacili leseve svojih najmilijih, rodbine i prijatelja iz gradskih rusevina, iz nagorelih i raskomadanih vozova, iz bombardovanih izbeglickih kolona, iz srusenih bolnica, skola, stambenih zgrada. Nato je bombardovao da bi razaranjem citav jedan narod bacio na kolena. Bombardovani su ciljevi udaljeni vise stotina kilometara od Kosmeta, pokrajine koju su toboze hteli da spasavaju. Kosmet su bombardovali osiromasenim uranijumom. Bombardovali su Petrohemijske pogone u Pancevu, nadomak Beograda, sa ociglednim ciljem da izazovu ispustanje visokootrovnih gasova u atmosferu. Kao posledica produzenog dejstva kancerogenih agensa, NATO ubija i dalje (9). Eto, kako je Jugoslavija bila prinudjena na predaju.
Na Kosmetu danas vlada teror: pred nesmotrenim, odnosno, saucesnickim ocima nekoliko desetina hiljada natovskih vojnika bezmalo je u celosti sprovedeno etnicko ciscenje nealbanskog i stanovnistva koje se protivi otcepljenju. Neometano se nastavlja rusenje ostataka vizantijske bastine. (10) Nestalih je na hiljade a rasisticki motivisana ubistva ne prestaju. Citava je oblast pod kontrolom nekadasnjih ratnika Uçk, koji se samofinansiraju krijumcarenjem oruzja i droge, kao i od organizovane prostitucije. Velika prirodna bogatstva pokrajine , a u prvom redu rudna, oduzeta su jugoslovenskoj drzavi u ocekivanju da budu ustupljena multinacionalnim stranim kompanijama. Sva proizvodnja je zaustavljena.
Ono nesto malo prilika da “posteno” zarade sebi za zivot, mladim kosmetskim albancima pruza jos jedino okupatorska vojska : na primer, americka vojna baza Bondstil, nadomak Urosevca, najveca americka baza na tudjoj zemlji od zavrsetka vijetnamskog rata. (11)
Takozvana demokratizacija
Jednim udarcem dve muve. Tako su bombardovanjem postignuta dva cilja. Pre svega, beznadezno je zaostren problem Kosova i Metohije sticanjem prilika za njihovo prisjedinjenje velikoj Albaniji, koju je Misel Kolon (Michel Collon) recito opisao kao “novi Izrael na tlu Evrope”. A zatim, i u samoj Federaciji se sticu nemoguci uslovi za vladajucu koaliciju. Od 1999. do 2000. izvrsen je citav niz politickih ubistava za koja niko nikad nije preuzeo odgovornost. Oktobra 2000. uoci predsednickih i administrativnih izbora, a u jeku herojskih napora na obnovi zemlje od posledica razaranja – navedimo kao primer samo kragujevacku “Zastavu” – pritisak Zapada ponovo dostize vrhunac.
Medijska antivladina masinerija je u punom zamahu, kako u zemlji, tako u inostranstvu. Ratni brodovi patroliraju Jadranom. Sve ucestalije pristizu pretnje novim zaostravanjem nicim zasluzenog sedmogodisnjeg embarga. Ne biraju se sredstva da se osujeti drugi krug glasanja, uprkos tome sto bi sa pobedom Zapadu naklonjenog nacionaliste Vojislava Kostunice, neminovno doslo do smene na funkciji saveznog predsednistva: otud vandalski napad na Skupstinu – u kojoj je vladajuca koalicija ponovno osvojila vecinu – otud spaljivanje glasackih listica i razaranje prostorija izborne komisije. Ubrzo nakon toga izvrseni su slicni napadi na sedista kao i na clanove levih partija i sindikalnih organizacija. (12)
Novi, desnicarski rezim je hibridni DOS, odnosno Demokratska Opozicija Srbije. On zapravo pociva na protivrecnim odnosima snaga dveju licnosti. Sa jedne strane, Vojislava Kostunice koji, i pored funkcije predsednika i nemale popularnosti koju uziva zahvaljujuci stavovima bremenitim nacionalnim ponosom, efektivno nema nikakvu stvarnu moc, i sa druge, Zorana Djindjica , predsednika vlade Republike Srbije, koji iako izrazito nepopularan, uziva podrsku najvisih krugova medjunarodne zajednice i, u zemlji, dvolicnih struktura sluzbe drzavne bezbednosti, zakulisnih centara moci (mafija i masonerija), kaoi tehnokrata ultraliberalne, takozvane Grupe 17 neposredno vezanih za MMF i SB.
Vlast je i dalje u njihovim rukama i danas, nakon misteriozne Djindjiceve pogibije 12. marta i “brisanja“ ne samo Jugoslavije nego i njenog sada vec nepotrebnog predsednika Kostunice. Oni su srpski Barberini, koji su poradili na onome sto se bombama nije postiglo: "Quod Bombardieri non fecerunt, fecerunt Barberini".
Za otprilike dve i po godine doveli su stanovnistvo na rub krajnje nemastine, obustavivsi sve napore na obnovi zemlje od natovskih razaranja i rasprodavsi strancima sva bogatstva shodno diktatu medjunarodnih finansijskih institucija. U Srbiji je nezaposlenost dostigla nezapamcene razmere i neprekidno je u porastu (prema zvanicnim pokazateljima iznosi preko milion). Najveci industrijski kompleks, Zastava iz Kragujevca, prvo je rasparcan, pa onda ponudjena na srebrnom posluzavniku jednom sitnom poduzetniku iz SAD, koji je verovatno odustao od kupovine jer do prodaje ocigledno nije doslo. A za to vreme radnici fabrike sa svojim porodicama gladuju: utoliko je pomoc koju iz Italije saljemo kao redovno izdrzavanje “usvojenoj” deci danas dragocenija nego ikada ranije. (13)
Sve strateski vazne privredne grane su u postupku razgradnje: likvidirali su vodece drzavne banke (januara 2000.), rasprodali su potencijalno veoma produktivne cementare (uprolece 2000.), smederevski Sartid prodat je ovih dana po bagatelnoj ceni americkoj Stil Korporejsn (Steel Corporation). A to nije sve. Armiju su podvrgli ubitacnim “reformama”, a zapravo je rec o njenom kresanju i cistkama u njenim najvisim krugovima u okviru priprema za pristupanje NATO-vom “Partnerstvu za mir”. Vlada se toliko osilila da ni pravosudje nije postedjeno njenih muckih napada. Po tome je nadmasila cak i Berluskonija iz njegovih najcrnjih dana...
Rat rezima protiv pravosudnih organa zbog istraznog postupka o njegovoj upletenosti, a u prvom redu upletenosti samog Djindjica, u kriminalne radnje i surovanju sa mafijom, postaje jos bespostedniji sa Djindjicevim ubistvom, kada vrsilac duznosti predsednika Srbije, Natasa Micic, (14) brze bolje i neustavno – ali to vise nikog ne cudi u Srbiji - zavodi “vanredno stanje”.
Zvanicno, za Djindjicevo ubistvo odgovoran je, prema sopstvenom priznanju, pripadnik specijalnih jedinica, takozvanih “Crvenih beretki” koji je navodno delovao po nalogu “Zemunskog klana”. Medjutim, dvojica vodja tog klana ubijena su prilikom pokusaja hapsenja, navodno zbog “pruzanja otpora”. Sto niposto ne zvuci ubedljivo.
“Vanredno stanje” u Srbiji nije zavedeno zbog ubistva predsednika vlade, vec je naprotiv Djindjiceva pogibija posluzila kao izgovor za vanredno stanje i, na koncu, za odlucujuci obracun sa svim politickim protivnicima, dakle, ne samo sa Molosevicevim pristalicama, vec i sa Seseljevim Radikalima pa cak i sa krugovima bivseg “nepodobnog” predsednika Kostunice. Naime, dok je bio na polozaju, Kostunica je ne samo bio protivnik (na recima, makar) niza usvojenih mera (od one o saradnji sa “Tribunalom” do novog ultra liberalnog Zakona o radu), vec vise puta i direktni svedok neprijatnih dogadjaja koji potvrdjuju Djindjicevo surovanje sa mafijom. Pre nekoliko meseci izbila je afera oko prisluskivanja Kostunice, sa osvedocenim ciljem da se razbije obavestajna sluzba Armije. U sklopu “vanrednih mera” odmah je uhapsen general Aco Tomic, sef te sluzbe, a sama sluzba stavljena pod direktnu kontrolu DOS-ovskog rezima, a time i Amerike. Takodje je uhapsen i Kostunicin savetnik, Rade Bulatovic. Uhapsen je general Pavkovic, koji se 1999. istakao u odbrani zemlje a nedavno kandidovao za predsednika Srbije.
U tim cistkama , najmanje 35 sudija je otpusteno sa posla, od cega 7 clanova Vrhovnog suda sa predsednikom. Otpusten je veci broj visokih drzavnih funkcionera a neki su dospeli u zatvor. Zatim je na brzinu doneto nekoliko mera, od kojih i ona o preventivnom hapsenju, sto je prava sramota! Izdvoio bih posebno jos i zakon o medijima, koji bi trebalo da navede na razmisljanje nase, italijanske pristalice “slobodnih medija” i radio stanica tipa B-52 (ili B-92? Bolje 52, kao bombarderi). Svi oni, medjutim, danas cute kao zaliveni.
Uopste uzev, za mesec dana “vanrednog stanja”, uhapseno je ili pritvoreno najmanje 10 000 lica, prema vladinim, zvanicnim podacima. U zatvoru je jos uvek 4500 lica, sto znaci da je na hiljade nezakonski liseno slobode. Pominju se povrh toga i slucajevi zlostavljanja i torture u samim zatvorima. Medju uhapsenima ima novinara. Mnogi od njih su pusteni, ali su zabranjena dva jedina lista koja nisu pod direktnom kontrolom vlade (15). Vrsen je pritisak na veoma veliki broj urednistava. Ima i slucajeva nestalih lica. Na primer, Predrag Polic, hemicar i rektor Hemijskog Univerziteta u Beogradu, politicki blizak Kostunici a u Italiji poznat po nizu konferencija odrzanih o smrtonosnim posledicama Natovskog bombardovanja, pronadjen je mrtav tri sedmice nakon sto se o njemu gubi svaki trag.
Sto se tice stvarnih motiva i same dinamike ubistva premijera Djindjica, moramo pre svega skrenuti paznju na njegov veoma delikatan vremenski momenat: Djindjic je ubijen uoci agresije na Irak, koja nekako pada bas na cetvrtu godisnjicu oruzane agresije na Jugoslaviju. Ubijen je u casu kada SAD od balkanskih drzavica nastoje iskamciti jos i logisticku podrsku za svoj novi vojni pohod ali nailaze na slab odziv posto su se mahom svi, ukljujuci i samog Djindjica, priklonil Nemackoj. I jos jedna bitna okolnost, ubijen je u jeku socijalnih previranja i rasprostranjenog negodovanja u narodu. Mediji su ubijenog despotu Djindjica unapredili u sveca. Glavni osumnjiceni, Milorad Lukovic – Legija, bivsi placenik Legije stranaca i dvolicnjak specijalnih jedinica, nije uhvacen te sva paznja biva usredsredjena na politicke protivnike navodno narucioce zlocina. Istini za volju, Legija i njemu slicni mogli bi posvedociti o svojim proslim i sadasnjim vezama sa krugovima DOS-a kao i o uslugama pruzenim “pucistima” 5. oktobra 2000. A to rezimu ne odgovara.
Imajuci u vidu njegovu nepopularnost, DOS-u je ocito bio potreban samo izgovor da se otarasi politicke disidencije. U prilog tome svedoce hapsenja i saslusavanja vodja opozicije. Bez ikakvog razloga uhapseni su predsednik udruzenja Sloboda, Bogoljub Bjelica, clan iste organizacije i glavni i odgovorni urednik nedeljnika “Smisao” (teorijski casopis SPS) Uros Suvakovic i rukovodilac JUL-a i bliski saradnik Mire Markovic, Goran Matic. I sama Mira Markovic koja boravi u Rusiji privatnim poslom, ne moze da se vrati u zemlju jer joj preti hapsenje zbog optuzbe da je toboznji narucilac nestanka Ivana Stambolica 2000. Saslusavan je Vladimir Krsljanin, clan Slobode i Milosevicev savetnik. A o mnogobrojnim pretresima i maltretiranjima predstavnika opozicionih konzervativnih stranaka (Kostunice, Seselja itd.) da i ne gvorim.
Boj u Hagu
Udruzenje Sloboda doprinosi pripremanju odbrane S. Milosevica u Hagu. U ovom trenutku u tom “ad hoc sudu” odvija se glavni deo “sudjenja” protiv Milosevica: posle iznosenja “optuzbi” i “dokaza” po osnovu triju “optuznica” (za rat u Hrvatskoj, u BiH i Kosovu) sada se ulazi u fazu samoodbrane optuzenog. Posto de facto nije dokazano da je bivsi predsednik kriv, “proces” je za Miloseviceve tuzioce pravi promasaj i izvor velikih neprijatnosti i briga. Protiv Milosevica takozvani tribunal je pribegao svim oblicima pritiska, politickog, medijskog i fizickog (imajuci u vidu njegovo zdravsrveno stanje i pogresno prepisanu terapiju). Svemu tome uprkos, nisu uspeli da ga pokolebaju u njegovoj odbrani. Fakticki, “vanredno stanje” je izmedju ostalih stvari posluzilo i da se onemoguci dalji rad Milosevicevim saradnicima, te zato mnogi posmatraci procenjuju da je DOS o zavodjenju tog stanja odlucio u dosluhu sa onima koji iz Haga “vuku konce”.
“Ad hoc Tribunal za ratne zlocine pocinjene na teritoriji bivse Jugoslavije” (16) ocit je primer koliko odredjene novokomponovane medjunarodne krivicne institucije funkcionisu celishodno hegemonistickim ciljevima imperijalistickih drzava. Taj sud je 1993. osnovan u Savetu Bezbednosti OUN (17) na zahtev senatora Albright. Medjutim, uobicajeni postupak za formiranje ovakvog suda, kako je svojevremeno napomenuo i sam Generalni sekretar, neizostavno vodi preko medjunarodnog sporazuma donetog i usvojenog od suverenih zemalja clanica, sto sa Tribunalom nije slucaj, te ne moze da bude merodavan.” (Izvestaj n° X S/25704, odeljak 18) Iz Vasingtona je zapravo nametnuto proizvoljno tumacenje poglavlja VII Povelje Ujedinjenih Nacija gde je predvidjeno da S.B. “iznimno preduzme mere” u cilju vaspostavljanja mira. Utoliko je “ad hoc Tribunal” pravno neutemeljena i polulegalna institucija. Placaju ga zemlje Nato pakta, a u prvom redu SAD, (18) i neposredno i posredstvom OUN, ali i druge zemlje za koje se ne moze tvrditi da su nepristrasne u odnosu na zbivanja u Jugoslaviji i oko nje. Navedimo, na primer , Saudijsku Arabiju. Pored toga, placaju ga i organizacije i privatna lica poput Dz. Sorosa.
Podrska koju Nato pakt pruza “ad hoc Tribunalu” najbolji je pokazatelj stvarnih ciljeva te toboze pravne institucije. Prema recima bivseg predstavnika za stampu Djejmija Seja “Nato pakt je blizak Tribunalu i on je taj koji u ime Tribunala drzi u pritvoru optuzene ratne zlocince... Nato clanice su obezbedile sredstva za osnivanje Tribunala, mi spadamo u red onih koji najvise u njega ulazu finansijski.” (19) Drugim recima, dakle, ne samo da svedoci o finansijskoj potpori i “bliskosti” Nato pakta , vec u casu kada pakt bombarduje izbeglicku kolonu i Pancevacki Petrohemijski kombinat, Dzejmi Sej za taj pakt pledira i ulogu “islednika”. A imali smo priliku da desetak puta vidimo tog “islednika” na delu, narocito u Bosni, ali i u Milosevicevom slucaju, kakvim se prljavim metodama sluzi.
Dogadjalo se da prilikom otmice “osumnjicenog” ubiju a da u Hagu pritvoreni Srbi poreklom iz Bosne, toboze izvrsavaju samoubistvo ili umiru od infarkta.
Haski tribunal je sistematicno odbijao da uvazi sve dokumentovane tuzbe podnete protiv Nato pakta za pocinjene ratne zlocine, ma odakle te tuzbe stizale. Kolika je nesrazmera izmedju osudjenih Srba i ostalih, Hrvata, muslimana i Albanaca, odgovornih za teske zlocine, vidi se po brojkama. (20) Jos vise pada u oci sto od svih “optuzenih” jedino Srbe terete za politicku odgovornost (Milutinovic, Milosevic, Karadzic) dok su bez razlike “postedjene”sve vodje secesionistickih frakcija uprkos, primerice, cinjenici da su krivicno vec gonjeni. (21) Ne ostaje nam nista drugo, dakle, nego zakljucak da u Hagu jedna strana u sporu, drugoj kroji pravdu prema sopstvenom arsinu, sto je u sustoj suprotnosti sa principom “super partes.”
“Ad hoc Tribunal” ima funkciju politickog orudja pod punom kontrolom pobednicke strane, zapravo vinovnika agresije, razaranja i podjarmljivanja Jugoslavije i u tome potpuno lici na nas ozloglaseni Specijalni sud iz dvadesetih godina.
Ugledni pravnici su objasnili na koji nacin Haski tribunal u praksi krsi sve osnovne principe Medjunarodnog prava. Sazeto receno, gazi princip nedopustivosti preklapanja ovlascenja, princip jednakosti odbrane i tuzbe i princip po kome je optuzeni nevin dok se ne dokaze suprotno: njegov propis 92. kaze da su svedocenja verodostojna sve dok ih optuzeni ne opovrgne dokazima, dok je nasuprot takvoj praksi, u svakom drugom sudu bilo gde u svetu, optuzeni nevin dok se ne dokaze da je kriv. (22)
Haski tribunal tumaci svoje propise i menja ih po nalogu Predsednika ili Tuzioca, dajuci im po potrebi retroaktivnu ulogu: na osnovu krajnje smesnog postupka, Predsednik je ovlascen da unosi izmene po vlastitom nahodjenju ili da ih ratifikuje faksom ih prosledjujuci ostalim sudijama (propis 6.)! Pravilnikom nije predvidjen sudija u preliminarnom istraznom postupku kojim bi se proverili navodi optuznice. “Tribunal” se sluzi svedocenjima incognito cime izbegava suocavanje svedoka sa odbranom.
Cuva u tajnosti izvore i poreklo dokaznog materijala pa postoji mogucnost da pokriva tajne sluzbe zemalja upletenih u dela u pretresu. Taji i zapocete postupke. (propis 53.) Odbacuje po sopstvenom nahodjenju advokate odbrane (propis 46.) po uzoru na sudove Inkvizicije. Moze da uskrati sudijama uvid u dokazni materijal (propis 66.) Moze osumnjicene da drzi u pritvoru devedeset dana pre objavljivanja optuznice, s ociglednim ciljem da iskamci priznanje. I, kao vrhunac svega, sto je sebi nedavno priustio “sudija Mej” uz saglasnost “drzavnog javnog tuzioca” Najsa, moze da vrsi reviziju transkripcije pretresa, da je cenzurise te tim putem onemoguci oticanje u javnost onih segmenata Milosevicevih izlaganja koja mogu imati “eksternu” namenu , dakle, izlisnih ili nepodobnih za tok samog “procesa”.
Optuznicu protiv tadasnjeg predsednika Federativne Republike Jugoslavije Slobodana Milosevica podigla je pod pritiskom Madlin Olbrajt “tuzilac” po imenu Arbur upravo u jeku agresije Nato pakta, u prolece 1999. a u okviru medijske kampanje kriminalizovanja Jugoslavije i njenog rukovodstva. Ukratko, bio je to samo jedan stub sire kampanje strateskog dezinformisanja i psiholoskog rata (23). Za samo hapsenje Milosevica, medjutim, trebalo je da se steknu odgovarajuci politicki uslovi. Takvi uslovi su se stekli ujesen 2000. kada na vlast bivaju postavljene Zapadu naklonjene marionete. Ishitreno i krajnje pustolovno hapsenje usledice posle nekoliko meseci, 31. marta 2001: kao nagradu nova vlada dobija od Amerike obecanih 50 miliona dolara. Beogradska vrhuska je grubo krsila vazece zakone da bi uslisila sve ucenjivacke prohteve SAD, Nato pakta i Haskog tribunala, kako na ekonomskom, tako i na vojnom planu. Milosevic je bio pritvoren tri meseca a da niko od vise stotina saslusanih svedoka nije bio u stanju da dokazima potkrepi optuzbu o “zloupotrebi vlasti” koja je posluzila kao izgovor. Hagu ce kao izgovor posluziti “ratni zlocini”. Trebalo je da posle dva produzavanja preventivnog pritvora Milosevic bude oslobodjen, medjutim, njegovo
“izrucenje” izvedeno munjevitom protivzakonitom i protivustavnom akcijom snaga naklonjenijih Americi nego sto je i sam Zoran Djindjic, bice jos jedan krupni skandal. (24) Otmica i prebacivanje iz Beograda u Hag Britanskom Kraljevskom Avijacijom izvedeni su samo na osnovu dekreta koji su potpisali premijer i ministar unutrasnjih poslova u uslovima kada je vlada bila prepolovljena zbog povlacenja crnogorskih ministara.
Tim dekretom pogazeni su Ustav Jugoslavije i Srbije (25), volja delegata Savezne skupstine, pa i partnera vladajuce koalicije i samog predsednika Kostunice. Sutradan po izrucenju, vrhuska biva opet nagradjena obecanjem da ce dobiti 360 miliona dolara od “Konferencije donatora” ali pod uslovom da listom privatizuje nacionalnu privredu.
Milosevic je u Hagu od samog pocetka zauzeo cvrst i jasan stav: tvrdeci da sebe drzi za politickog zatvorenika, da ne priznaje “Ad hoc tribunal”, odbio je asistenciju advokata, pa i onih koji mu sleduju po redovnom postupku i koje imenuje sam “Tribunal” (26) Prva zasedanja su bila posvecena proceduralnim pitanjima, /od jula 2001. do januara 2002./ medjutim, Milosevic nije propustio da se izjasni svaki put kada mu je bilo dozvoljeno da govori i kada nije bio osujecen u tome, neocekivanim iskljucivanjem mikrofona. Na primer, 29. oktobra 2001. nakon citanja “optuznice za Hrvatsku”, rekao je : << apsurd je osudjivati Srbe i Srbiju za oruzanu secesiju Hrvatske, koja je prouzrokovala gradjanski rat, sukobe i stradanje civila>>. Sutradan, osvrcuci se na “navode optuznice za Kosmet”, primetio je da se ona <>.
Evo njegovog komentara posle citanja navoda “optuznice za BiH” : <> Mikrofon je tu iskljucen. Milosevic ce se u decembru osvrnuti na najaktuelnija medjunarodna zbivanja: <>.
Jedinstvena Jugoslavija, uzor za Evropsku federaciju
S. Milosevic ce 30. januara ponovo ugrabiti priliku da u 'haskoj sudnici' kaze: 'U stvari, ocigledno je postojao plan protiv te drzave koja je, rekao bih, mogla da bude uzor za buducu evropsku fedraciju. Ta drzava je bila Jugoslavija. Ona je bila zajednica ravnopravnih naroda ujedinjenih u federativnu jedinicu u kojoj se moglo uspesno ziveti i raditi i koja je mogla svugde u svetu da posluzi za primer zajednistva.
Svo vreme smo se borili za ocuvanje Jugoslavije. U stvari sve cinjenice samo potvrdjuju moje reci. Uostalom, samo je jos Federativna Republika Jugoslavija sacuvala svoju slozenu nacionalnu strukturu.
(...) Sa svim onim sto se tamo dogadja (na Kosovu) jasno vidimo ponavljanje politike iz vremena nacizma, Hitlerove i Musolinijeve politike. A sva ta halabuka oko "Velike Srbije", oko toboznje ideje koja zapravo nikad nije postojala, nema drugu svrhu osim da prikrije stvaranje "Velike Albanije" - iste one koju su Hitler i Mussolini stvorili za vreme Drugog svetskog rata. Pogledajte samo tu semu, pogledajte sta se sad radi, sta hoce da otmu Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji - a jednog dana mozda i Grckoj, kada po nalogu naseg zajednickog gospodara grcko-turski odnosi budu opet stavljeni na dnevni red, za njih ce i to biti pitanje koje oni treba da resavaju.>>
Milosevic - politicar socialdemokratskog opredeljenja i antifasista, i pored opredeljenja za reformu socijalistickog drustva prema zapadnom modelu - ocigledno ovde misli na Titovu Jugoslaviju za koju se nedvosmisleno zalaze. Govori o zemlji koja je bila resenje kako za "nebulozno" nadnacionalno jugoslovenstvo, tako i za nacionalisticki separatizam. Zalaze se za jedinstvo postojecih kultura, za jugoslovenstvo drzavne zajednice koja se zasniva na drzavljanstvu a ne, kako je to sada slucaj, na verskom ili nacionalnom "identitetu" . To lepo objasnjava Neil Klark u pogovoru za izvrsnu knjigu (27) o "jugoslovenstvu", temi, to moram da primetim, koju inace ostali vesto zaobilaze kada govore o Balkanu, sto je zaista zapanjujuce. «Pokusaji stvaranja jedinstvenog jugoslovenskog identiteta naizgled su imali uspeha sedamdesetih godina ». Mesoviti brakovi su ukazivali na porast broja onih koji se izjasnjavaju kao Jugosloveni. (...) Vladarima novog svetskog poretka potpuno je odgovaralo da uniste vojno jaku i nesvrstanu naciju a umesto nje stvore niz slabih NATO i protektorata MMF. Zapravo, kako istice Djilas, dok je postojao Sovjetski Savez, Jugoslavija je igrala odredjenu ulogu u odnosu na Zapad, ali kada je srusen Berlinski zid, ona pocinje da mrsi racune (...) Jugoslavia, po Djilasu, "i dalje ostaje najpovoljnije i najjednostavnije i najbezbolnije resenje za nacionalno pitanje juznih Slovena". Ona je, po Slobodanu Jovanovicu u trenutku nasrtaja zemalja Osovine, 1941. najpouzdaniji nacin za balkanske narode da ostanu nezavisni i zastite se od stranog zavojevaca.»
Nakon neizvesnosti vezanih za nameru "tuzioca" Del Ponte (28) da spoji sve tri optuznice, za Kosovo, Hrvatsku i Bosnu, zbirno "sudjenje" Slobodanu Milosevic je pocelo 12. Februara 2002. Vec posle prvih zapanjujucih iznenadjenja, zavesa je navucena – postepeno ali, trajno. Stampa je zanemela. Jugoslovenske vlasti su isprva zabranile nastavak direktnog televizijskog prenosa iz “sudnice”, a zatim su se usredsredile na to da po svaku cenu potpuno izoluju Milosevica. Tako da samo prisutni u “sudnici” mogu da gledaju do apsurda neverovatne prestave (29). Suocavajuci se sa svedocima “tuzioca“, Milosevic s lakocom obara dokaze, cesto dovodeci svedoka u priliku da porice sopstvene izjave: tako da se dogadja da svedoci povlace iskaze, odustaju od svedocenja, naprasno poboljevaju, ili otkrivaju da je njihov iskaz dat u istraznom postupku, a posteriori potpuno izmenjen bez njihovog znanja...... Milosevic na optuzenicku klupu proziva NATO kao glavnog krivca ne samo za bombardovanje, vec u prvom redu za zlocinacko rasturanje SFR Jugoslavije navodeci sve diplomatske, politicke i druge aktivnosti koje su u tom cilju zemlje clanice preduzele. Milosevic citira fakticki neoborive dokaze, dogadjaje koji su vec usli u istoriju, bez obzira sto zapadni i prozapadni novinari nisu mnogo pisali o njima. Na taj nacin, listajuci istoriju Balkana i sire, Milosevic, zapravo sa zadivljujucim dostojanstvom ispisuje istoriju ciji je bio svedok, cini to potpuno izolovan, okruzen nebrojenim neprijateljima i samo malobrojnim prijateljima, pa ni oni nisu uvek pouzdani, a da ne spominjem potpunu nezainteresovanost novinara i svakojakih "balkanologa". Uostalom, sponzori "Tribunala ad hoc" drugacije i ne bi mogli ostvariti svoj cilj – a to je da Milosevic bude iskljucivi i potpuni krivac za svekoliku tragediju - osim tako sto ce javnost biti u potpunosti uskracena za sve sto se odvija u «haskoj sudnici ». Pa i samo "svaljivanje" sveukupne krivice na pleci Slobodana Milosevica, pomocu laznog sudjenja u Hagu, zapravo je svojevrsan pokusaj "potiskivanja zbilje iz svesti" sa ciljem da se odgovornima za "magnum crimen" da prilika da speru sa sebe krivicu i izbegnu placanje ratne odstete za razaranja naneta u toku vazdusne agresije. Takav podao cin moze uroditi plodom jedino ukoliko se na proces u Hagu navuce zavesa, ako se o njemu ne govori i ne pise, ako svi oni toboznji napori na prikupljanju dokaznog materijala zarad "istine o ratnim zlocinima na jugoslovenskim prostorima" ostanu neprovereni, ako sav nagomilani materijal bude nedostupan za novinare, komentatore, naucne radnike i istoricare ... Sve je to skupa podvala za podvalom: kao brisanje Jugoslavije iz svih zemljopisnih mapa. Kao sto se cuti o Nato bombardovanju i mnogim drugim kljucnim stvarima, tako se u glasilima javnog informisanja cuti i o najupecatljivijim momentima "procesa" koji vode protiv Milosevica. Za Jugoslaviju i jugoslovenske narode nema ubitacnijeg oruzja i goreg neprijatelja od medijskog embarga, koji je zapravo produzetak kampanje strateskog dezinformisanja iz vremna agresije.
Niko nije preneo detalje suocavanja Milosevica sa Stipe Mesicem, hrvatskim predsednikom i dojucerasnjim Tudjmanovim glavnim saradnikom. Kao sto nije preneto ni suocavanje sa bivsim predsednikom Slovenije Milanom Kucanom, uprkos tome sto se oba ta suocavanja odnose na presudne dramaticne momente pred izbijanje bratoubilackog rata 1991. Nijedan hronicar nije zabelezio svedocenje Zorana Lilica, uprkos tome sto je to mozda najvaznije svedocenje citavog “sudjenja“ s'obzirom da je Lilic bio predsednik SFR Jugoslavije dok je Milosevic bio predsednik Srbije; nije spomenuto svedocenje funkcionera sluzbe drzavne bezbednosti Radeta Markovica, koji je bio prozvan kao svedok tuzioca a koji je zapravo svedocio u prilog odbrane Slobodana Milosevica izjavivsi da su ga nove vlasti u Beogradu primorale strasnim pritiscima da da laznu izjavu; niko nije komentarisao ni svedocenje « umerenog » Ibrahima Rugove (30) ; da i ne spominjemo izjave koje su u sudnici dali zapadni politicari i diplomate ili komicne scene sto su ih priredili vrli istoricari koje je Milosevic s lakocom uterivao u laz. Narednih meseci optuzeni ima rec i trebalo bi da na zahtev Milosevica budu saslusane istaknute licnosti zemalja clanica Nato pakta. Ostaje pitanje da li ce stampa ista od toga da stampa.
Mnostvo protektorata i gusta mreza kanala
Danas u Evropi Jugoslovenski narodi snose najveci teret geopolitickog prestojavanja koje se odvija mimo njihovog znanja i mimo njihove volje. Od priznavanja secesionistickih republika Zapad igra dvolicnu igru u odnosu na njihovu zemlju: dok na jednoj strani toboze gasi pozar, dotle na drugoj jos zesce raspiruje vatru. Tom dvolicnom igrom izazvao je neizrecive tragedije, prekrajajuci Balkan i stvarajuci kolonijalne protektorate iz doba nacifasisticke okupacije. Citave oblasti su vojno porobljene i pod upravom Zapada. Svugde prisutno otimanje prirodnih bogastava i gruba eksploatacija radne snage narusili su drustvene temelje miroljubive koegzistecije i jedinstva kultura tih naroda. Nijedan od naroda nije na dobitku od rasturanja Jugoslavije posto svi oni danas zive rasejani po malim drzavicama koje su ostale bez suvereniteta u pogledu na buduca opredeljenja. Tu i tamo poneka od ovih drzavica pod svakojakim pritiscima i ucenama biva primljena u « medjunarodnu zajednicu »: to je slucaj Slovenije, koja je krajem marta 2003. primljena u Nato pakt i EU na osnovu cisto formalnog referenduma koji je jos jednom pokazao otsustvo entuzijazma (opredeljenost za EU je veca nego za Nato pakt). Situacija na Balkanu i ne samo u Srbiji, upecatljiv je dokaz licemernosti velikh sila. « Humanitarni razlozi » koje su SAD i evropski saveznici uvek isticali u prvi plan kada bi se spremali da jurnu u napad, samo su paravan za nemilosrdo podjarmljivanje i kolonizaciju. Isticali su « nacionalne netrpeljivosti » a zapravo su primenjivali stari princip divide et impera. Za svoj rusilacki poduhvat primenili su svaki moguci i nemoguci metod, ukljucivsi i najnovije, "postmoderne": od temeljne dezinformacije koja obuhvata najsavremenije metode manipulisanja javnim mnjenjem, do infiltracije pod plastom « nevladinih » organizacija i kulturne saradnje, po uzoru na nekadasnje misionare. Sluzili su se i «uobicajenijom » podrskom reakcionarnim politickim krugovima, fasistima, ili kriminalcima. Pribegavali su vojnoj vazdusnoj agreiji, okupaciji, strategiji terora... Medjutim filozofija je uvek bila jedna te ista, kolonijalisticka, kao ljustenje pomorandje, da biste je lakse pojeli, krisku po krisku, a ako bi se neka kriska prelomila, onda bi se ruke zaprljale – krvlju. Vecno izlozeni apetitima velikih sila, stanovnici Balkana su danas suoceni sa sukobljenim interesima Evrope i SAD. Prinudjeni su da ispunjavaju svaki zahtev i ucenu SAD i snose posledice politicke slabosti Evrope. Fakticki, nemaju koristi ni od Evrope, ni od SAD, ni koristi ni izgleda za bolje sutra.
Glasanje u Saveznoj Skupstini 4. februara simbolicna je zavrsnica planskog rasturanja Jugoslavije. Taj plan su za racun zapadnih sila ispunili domaci izdajnici – predstavnici reakcionarnih slojeva drustva, veciti protivnici Jugoslavije, tog ovaplocenog ideala mira i napretka. (31). Rasturili su Jugoslaviju a porodili kratkovecni "Savez Srbija i Crna Gora“ o cijem Ustavu treba za tri godine ponovo da se raspravlja. Pritom, novi predsednik Crne Gore, Filip Vujanovic - ultraliberalista i mafijas kao uostalom i celokupan crnogorski rezim od 1996. - obecava raspisivanje referenduma za nezavisnost. (32) Pristalica otcepljenja dveju republika ima cak i u samoj vladi Zajednice i tom krilu pripada njen predsednik, “Ministar za medjunarodne ekonomske odnose” Lukovac. Izmedju ostalog i to je razlog sto je ishod glasanja u Skupstini tog 4. februara s odusevljenjem pozdravio Ksavijer Solana poznati “sponzor” programskog rasturanja Jugoslavije. Gradjani su ga dobro upamtili po tome sto je izdao naredbu za pocetak vazdusne agresije. Sa istim tim odusevljenjem i podrskom pozdravljena je vladajuca klasa Srbije u casu zavodjenja “vanrednog stanja” marta 2003. : stavise novi prelazni “Savez” primljen je na precac u Savet Evrope upravo u casu kada desetine hiljada gradjana biva saslusavano i pozatvarano a glasila opozicije zabranjena. 30. marta, u jeku agresije na Irak, americki drzavni sekretar Kolin Pauel dolazi u Beograd da odusevljeno pozdravi i ohrabri novi represivni zokret rezima koji u svemu lici na vojne hunte latinske Amerike a koji je Srbiji stavio robovsku omcu oko vrata. Srpski pemijer Zivkovic je uzvratio poduzom posetom SAD krajem jula. U isto vreme njegov ministar odbrane potpisuje sporazum o vojnoj saradnji sa Izraelom.
Neumitan je zakljucak : neko u takozvanoj “medjunarodnoj zajednici” jos uvek, uporno i neumorno protiskuje programsko rasturanje regiona... Kosovo i Metohija je u celosti postalo "lager". U junu smo bili svedoci jos jednog zlocina koji se tamo odigrao. Citava jedna porodica nemilosrdno je iskasapljena samo zato sto nije htela da proda svoj dom u Obilicu i pobegne po uzoru na 300 000 Srba koji su to vec ucinili bezeci glavom bez obzira. U tom “lageru” nedaleko od Gnjilana nalaze se americke vojne baze Kamp Montejt i Kamp “Bondstil”, nedaleko od Urosevca. Kosmetske etnicki ciste “institucije” svakom zgodom najavljuju blisku nezavisnost a zapadni namesnici u nedogled ponavljaju da protektorat “vise nikada nece biti u Srbiji” pri cemu ih zdusno i drsko bodri americki albanski lobi (Bajdn, Diogardi, Dzillman, Santos, Bob Dole, Ricard Holbruk i... Dzerdj Soros) (33).
Celokupan taj lobi se zalaze ne samo za otcepljenje Kosmeta, vec i za otcepljenje Crne Gore. U Srbiji iz dana u dan sve vise uzima maha i madjarski separatizam u Vojvodini uz punu podrsku DOS-a. Ista je stvar sa Sandjakom, koji spaja Kosmet i Bosnu a prostire se duz administrativne granice Srbije i Crne Gore. Na Sandzaku zivi veliki broj muslimana, “bosnjaka”, pa je stoga “prirodna” dopuna balkanskoj “zelenoj tranzversali”, odnosno muslimanskoj, o kojoj je Izetbegovic mastao.
Medjutim, posle 11. settembra, taj islamski ideal Alije Izetbegovica, autora zastrasujuce “Islamske deklaracije“, naizgled je tesko ostvarljiv, osim jasno, u “njegovoj” Bosni i Hercegovini, takodje srozanoj na protektorat Nato pakta. S druge strane, gotovo da je nemoguce zamisliti bilo kakvo suvereno jedinstvo na tom prostoru, s obzirom da su duboko potkopani temelji jugoslovenstva. Zato Bosna i Hercegovina danas potseca na avet, a posmatrana iz krace i srednje perspektive, ona ne obecava nista drugo osim i nadalje, hronicni razdor, odnosno, hronicnu paralizu na svakom planu: drustvenom, politickom, ekonomskom i idejnom, kao rezultat, prvo, bratoubilackog rata, a potom, ropskog polozaja u odnosu na Zapad. Takvo stanje, naravno, koristi iredentistickim snagama. Na primer, hrvatskim. Poslo im je eto za rukom da 22. juna 2003. u sredistu srpske Bosne, u Banja Luci, prirede Papu. Bio je to simbolicni udarac i svojevrsna pogrda, imajuci u vidu ustaski genocid nad Srbima u periodu 1942-1944, genocid koji Papa nikad ni spomenuo nije.
Razaranje Bivse Jugoslovenske Republike Makedonije ne prestaje (34): Nato-pakt je i u ovoj republici, nekada clanici Federativne Jugoslavije, raspirio veliko-albanski mikronacionalizam. Godine 2001. najvise se razbuktao u urbanim sredinama sa najizrazenijom visenacionalnom strukturom, kao sto je Kumanovo, drugi po velicini grad prakticno pod opsadom. Bila je to kazna za tolerantne i vredne gradjane ovog grada, a narocito za srpski deo stanovnistva koje se zamerilo antiratnim demonstracijama za vrema Nato-agresije 1999. Svako razbuktavanje terorizma samo opravdava dalje vojno prisustvo zapadnih sila u citavom regionu koji su one filigranski isparcelisale na protektorate. One kontrolisu sve puteve u Makedoniji kao i na Kosovu, gde je zapoceta izgradnja 8. koridora na potezu Albanija- Bugarska (35). Pocetkom septembra 2002. cim su se prilike u BJRM koliko-toliko « smirile », zvanicno je zapoceta izgradnja novog naftovoda izmedju Skoplja i Pristine. Radove izvodi Hellenic Petroleum A. D. (36). Sporazum su potpisali ministri zainteresovani zemalja 9. septembra u Bariju a zatim je brze-bolje prosledjen EZ-ci: « Celokupan projekat predvidja izgradnju luka, aerodroma, puteva, pruga i pratecih objekata koji ce uzejamno povezivati Crno, Jadransko i Jonsko more i Balkan (...) ''Ovim sporazumom- izjavio je ministar Lunardi – konacno je ispunjen prvobitni idejni projekat o izgradnji deset koridora kroz Evropu nastao 1991. na Konferenciji u Pragu i doradjen na dvema konferencijama, na Kritu 1994. i u Helsinkiju 1997. o prosirenju evropske mreze kako bi bile obuhvacene balkanske i istocnoevropske zemlje ». Dodao je zatim, da je put bio '' dug i mukotrpan izmedju ostalog i zbog kriznih zarista koja su postojala u pojedinim zonama, zbog cega se u jednom trenutku cak postavljalo pitanje odustajanja od koridora''. Ove godine, medjutim – prema njegovim recima – stekli su se povoljni uslovi, kako kada je rec o 5.koridoru (Madjarska, Slovenija, Trst) tako i kada je rec o 8. » Neophodna sredstva za Italiju iznose 2.106 miliona evra. (37).
Medjutim, razdor sa SAD izbija na videlo tek u jeku « velike petrolejske krize » (38). Na Balkanu, kao uostalom na svim prostorima, anglo-americki lanac (BP-Amoko-ARCO, Sevron i Texaco) suceljen je sa evropskim Total-Fina-Elf, kome bi italijanska ENI trebalo da pripada (medjutim, Italija je poseban slucaj i zahteva zasebno poglavlje). To je razlog sto anglo-amerikanci vode glavnu rec u vojnoj agresiji i spijunazi na Balkanu, ni najmanje se pritom ne ustrucavajuci manipulisanja islamskih i proturskih terorista, drzeci tako u saci celokupno poluostrvo (39). Uostalom isti je slucaj sa Kavkazom (uzmimo Ceceniju). Konkretno kada je rec o Osmom koridoru, treba naglasiti da je angloamericki energetski kolos 1996 osnovao prikladan konzorcijum pod nazivom AMBO i potpisao brze bolje sporazume kojima je potpuno potisnuo u stranu evropske partnere (40). Povrh toga bas u isto vreme, u septembru 2002. Amerikanci su kumovali potpisivanju jos jednog nacelnog sporazuma. Tog puta se radilo o 10. koridoru, odnosno podunavskoj trasi koja se od Crnog mora proteze do nadomak Rijeke, tacnije Omisalja. Taj je potez tada jos uvek bio neostvariv, neposredno nakon bombardovanja, ali od strateskog znacaja u Sredisnjoj Evropi. Hrvatska, Rumunija i Srbija je trebalo da se dogovore oko pratecih objekata. Medjutim potrebna su ogromna sredstva (pogotovo za Srbiju, gde je vlada po obicaju mahala tim sporazumom iz cisto propagandnih interesa). Navodno, sredstva je trebalo da obezbede SAD (41). Uprkos tome i vremenu koje je proteklo, prevagu su odnela preganjanja izmedju Srbije i Hrvatske , a ponajvise interes SAD da balkanski naftovod cusne u drugi plan ... Zapravo Irak je okupiran a na vidiku se ukazalo nesto za SAD mnogo probitacnije i, gle slucaja, bas u septembru 2002.! Bio je to naftovod od Bakua, preko Turske do Sredozemnog mora. Balkan je zaobidjen a sa njim i Evropa.
Balast proslosti i ucinak italijanske levice na neuhvatljivoj granici izmedju zbilje i obmane
U tom pozoristu lutaka, gde smicalica smenjuje smicalicu, Italija igra zapazenu ulogu. Dovoljno je pogledati geografsku kartu. Koridor 10 (Trst), Koridor 8 (sve nase jadranske luke) i 5. (Trst), prolaze kroz Italiju, sto znaci da je u sredistu interesovanja ma koja imperijalisticka varijanta da odnese prevagu. Toliki geopoliticki znacaj moze da objasni ogromno interesovanje i sredstva koja je Italija zadnjih deset godina ulagala u Balkan, ali ne moze da opravda ni opsti, povrsan odnos javnog mnjenja prema jugoslovenskoj tragediji, a ponajmanje, konkretno, nedopustivo ponasanje antiratnog pokreta i levice koji su celokupnu jugoslovensku problematiku uporno i svesno potiskivali iz svesti. Uostalom, Italija neresenih “pitanja” sa Jugoslavijom, drugim recima razloga za preispitivanje svoje savesti, ima na pretek i od ranije. Koja su to pitanja? Pa evo, podjimo redom. Posle I Svetskog rata, pitanje prisilne italijanizacije i slovenofobicnog nacionalizma, mahom na istoku. Pod fasistickom cizmom sledi krvava kolonizacija delova Jugoslavije, od Ljubljane do Pristine i od 1941. do 1943. Italijanskih konclogora je bilo na Rabu i drugde, kao i logora za jugoslovenske robijase na sada italijanskoj teritoriji, npr. u Cervinjanu del Friuli. Stopa smrtnosti je u tim logorima bila veoma visoka, pa ipak, u italijanskoj istoriografiji to pitanje predstavlja jos jednu “crnu rupu” (42).
A posle toga, i posle razilazenja sa Staljinom, jos jedna trauma, i jos jednom potiskivanje Jugoslavije, toga puta iz svesti italijanskih komunista. Ubedjen sam da sve ovo treba imati u vidu ako se zaista zeli temeljno sagledavanje i pretresanje pitanja antijugoslovenske nastrojenosti velikog dela italijanske levice. Raskidom KPJ sa Staljinom, zapravo dolazi do narusavanja prirodnih odnosa italijanskih i jugoslovenskih komunista - racunajuci tu i jugoslovene italijanskog porekla u Sloveniji i Hrvatskoj, koji su tokom svih ovih decenija zadrzali belo-crveno-zelenu trobojku sa petokrakom u sredini. Medjupartijski odnosi su naruseni uprkos tome sto su bili zadojeni linfom antifasisticke Narodno-oslobodilacke borbe. Groblja na kojima je sahranjeno na stotine jugoslovenskih partizana poginulih u Italiji, najvecim delom u centralnom delu, potpuno su zaboravljena kao sto je zaboravljena herojska borba rame uz rame po sumama i gorama jedne i druge strane Jadranskog mora, rekao bih, citirajuci C. Del Bela, po uzoru na "damnatio memoriae". Da ne pominjem hladni rat izmedju vidalijevaca i titoista koji je neposredno posle '48. u Trstu uneo razdor u komunisticki pokret (43). U Italiji eto dolazi do slucajne podudarnosti interesa antikomunisticke, dakle, antijugoslovenske desnice sa interesima ibeovaca, dakle, antijugoslovenski nastrojenih. Iz toga sledi opsta atmosfera antijugoslovenske netrpeljivosti pod ionako nepovoljnim okolnostima koje su dale pecat hladnom ratu. Da navedem samo neke: uvrezeni nacionalizmi, uloga kontroverznih dvolicnih licnosti i redovno periodicno podgrevanje trauma iz ratnih i poratnih godina – npr. pitanje masovnog iseljavanja iz Istre i Dalmacije i ratnih zlocina, stvarnih i izmisljenih (44).
U toj i tako neprijateljskoj atmosferi mogu se potraziti neki od uzroka nerazumevanja imperijalistickog i bratoubilackog rata koji je buknuo '91. U redovima KPI bile su tada i jos uvek su u redovima raznih parlametarnih grupa, istaknute licnosti – od kojih su pojedini cak poreklom iz Julijske Krajine, Slovenije, Istre itd. - odgovorne za medjunarodne odnose, dakle dobro upucene u dogadjaje i, uopste, u celokupnu balkansku problematiku. Tokom svih ovih godina, njihov doprinos ne samo da je zatajio, nego je cesto umeo biti cak poguban, utoliko sto su pruzili ideolosku podrsku secesionistima a '99 podrzali sramno bombardovanje. Zahvaljujuci svojim poznanstvima, kako u Italiji, tako u Jugoslaviji, oni su u raznim svojstvima bili aktivni u stvaranju « javnog mnjenja » bilo da su nastupali pred studentima, u sredstvima javnog informisanja, na tribinama fondacija, antiratnog pokreta ili mnogobrojnih drustvenih organizacija. U uslovima politicko-kulturne dekadencije koja se neverovatno pogubno odrazila na « levicu » jos pocetkom osamdesetih godina, zapravo su bez poteskoca mogli da plasiraju povrsna ili pak potpuno netacna tumacenja (« agresorski rat Srbije », rat « za nacionalno oslobodjenje », rat « za samoopredeljenje ») Cesto su te iste licnosti bivale u diplomatskoj misiji na tim prostorima za racun Italije i ekonomsko kolonijalnog osvajaca. Velika je steta pak, sto se nije cula rec bivsih partizana koji bi nas podsetili na herojske dane NOB-a, stavljajuci pitanje medjunacionalnih odnosa u istorijsku perspektivu. Nije se cuo ni glas jugoslovenskih komunista, koje nasa « levica » nikada tokom svih ovih dugih godina nije smatrala pozvanim da govore o visestrukom razaranju njihove domovine.
Oni koji se danas izjasnjavaju kao komunisti trebalo bi prvo da budu u stanju da slobodno i samostalno raspolazu izvornom i autenticnom gradjom, kako bi slobodno i samostalno proucavali i tumacili istoriju Jugoslavije, nama prostorno i vremenski veoma blisku, dramaticnu i bremenitu posledicama. Ocigledno se moramo osloboditi balasti. Pored mucnog i sada vec anahronog nasledja o kojem sam vec rekao, tu je i tesko breme dugogodisnje ratne propagande, pojednostavljenih tumacenja iskljucivo u funkciji « prava coveka », tu je « nadobudnost » izvesne levice koja se prekasno opsetila da u lutkarskom pozoristu nisu svi lutke ....Recju, treba misliti slobodno, a ne podlegati uticaju kojecijih interesa.
Na hiljade uniformisanih Italijana periodicno se smenjuju toboze na zadacima « ocuvanja mira » na Balkanskom prostoru; prituzbi ima tu i tamo, kad se otkrije novi slucal leukemije ili neko tragicnim slucajem strada; medjutim, ako se zeli temeljno resiti problem, mora se jednostavno zahtevati povlacenje celokupne italijanske vojske rasporedjene van granica i ukidanje neokolonijalisticke politike, koja je uvek licemerno maskirana.
Jugoslavija kao paradigma potiskivanja
Oni koji su poslednjih godina pratili prilike u Jugoslaviji, bili su prenerazeni naprosto neverovatnim dogadjajima. Na primer: oruzje je masovno doturano preko italijanskih luka (45), naci-nadbiskup je unapredjen u sveca (46), podmetani su atentati sracunati na stvaranje psihoze terora i na zaostravanje situacije, bombardovane su izbeglicke kolone i fabrike ispred kojih su goloruki radnici bili zivi stitovi .. Naknadno smo saznali da su separatisti obucavani posredstvom profesionalnih agencija (47). Saznali smo da je i italijanska placenicka vojska imala udela u zlocinima i da nikada niko od vinovnika nije odgovarao za pocinjene zlocine, primerice, izvesni Delle Fave. Sve to, video je onaj ko je hteo da vidi (48). Ko nije zeleo da vidi, razume se, nije nista video, zatvarao je oci pred nezeljenim prizorima, « potiskivanjem » nezeljene istine.
Vreme, medjutim, protice a iz dana u dan, vidjeno u Jugoslaviji vidjamo u drugim sredinama, reprizirano sa mnogo vecom lakocom i mnogo manjom lukavoscu. Kako u Jugoslaviji tako u Iraku, svima je dobro znano da se rat temeljno i blagovremeno priprema uz pomoc sredstava masovnog strateskog dezinformisanja i kakve globalne profesionalne agencije ili « korporacije » tipa Hill&Knowlton, Ruder&Finn, ITN, Rendon Group, Soros institucija, doduse ni zapadne drzavne ustanove nisu postedjene tog posla... Kako u Jugoslaviji tako u Iraku, blacenje politickog rukovodstva i obecavanje « demokratskog rezima » pokazalo se kao cinicna obmana i podmetanje: Zapad je doneo razaranja, vojne ispostave, bedu i smrt; donece nove granice i nove medjunacionalne razdore, kolonijalne nedemokratske i omrazene rezime. Kako Jugoslaviji tako Iraku, humanitarni rat je doneo bombe sa osiromasenim uranijumom po civilnim objektima i infrastrukurama s pogubnim posledicama po privredu, prirodnu okolinu, zdravlje. Kako u Jugoslaviji tako u Iraku, imperijalisti se otimaju oko plena, sirovina, nafte, prirodnog gasa i ne brinu ni o cemu sem da vojnom silom kontrolisu sve puteve od interesa.
Kako u Jugoslaviji tako u Iraku, u Avganistanu, na Kubi, u Siriji, u Severnoj Koreji – uvek jedni te isti problemi. Zato bi trebalo da antiratni pokret izgradi svest o ovim pojavama koje se ponavljaju uvek po istom kalupu. Trebalo bi da se bori protiv « potiskivanja » istine o Jugoslaviji i da je prihvati i sagledava kao paradigmu upravo zbog toga sto je od svih zaracenih zona Jugoslovensko ratiste nama najblize.
U tom smislu su govorili i sindikalni radnici « Zastave » na Trgu San Djovani na mitingu 15. februara 2003. (49) Nazalost, bez neke narocite vajde i moram priznati da Jugoslavija i dalje biva potiskivana i to na raznim nivoima: zato je Jugoslavija paradigma u tom smislu (T. Bellone). Potisnuta iz Istorije, iz dnevne stampe, ne samo SFRJ, vec i Srbija i Crna Gora, potisnuta iz Atlasa, potisnuta u politicko-kulturnom smislu, potisnuta u Italiji, potisnuta sirom sveta i, ponajvise, potisnuta u samoj Jugoslaviji, gde su donedavno prezivljavane traume bile tako jezovite da je potiskivanje u zaborav bilo pitanje opstanka. Govoriti danas o Jugoslaviji, znaci dirati u zivu ranu. To je tako za Jugoslovene i sve one koji su bili neposredno upuceni u dogadjaje te i sami imali bolna licna iskustva (50). Medjutim, traumaticna iskustva se ne mogu prevazici ako se ne sagledaju i racionalizuju pravi uzroci. Politika u tome moze da bude od velike koristi jer se bavi odnosima sirokih drustvenih slojeva koji su delili i koji ce uvek deliti jedinstven kulturni prostor. Zato je neophodno prevazici psiholoske barijere koje su delo propagande a nalik su novim «gvozdenim zavesama » kojima se zeli razdor medju narodima, razdor medju rodbinom, razdor u svesti svakog pojedinca. Jugoslovenima utoliko mozemo pomoci da prevazidju traume duboko urezane u svest, kako to cini psihoanaliticar, ili naprosto prijatelj. Potrebno je takodje isticati pozitivne vidove identiteta i ocuvati ono sto sto cini njegovu najdragoceniju riznicu. (51). Bas kao zivot ljudski, Istorija se nece vratiti nazad, te se mora pisati i tumaciti bez mistifikacija. Inace nema buducnosti.
Sa te tacke gledista, veoma je znacajna pojava ozivljavanja vidova Jugoslavije u svim nekada federativnim republikama, kao i u jugoslovenskim zajednicama sirom sveta, po uzoru na uprilicenje D. R. Nemacke izmedju cetiri zida jedne sobe u filmu "Good Bye Lenin". Ima u tim pojavama i nostalgije i simbolike. Pomenucu kao primer mnogobrojne internet sajtove, politicki angazovane organizacije, imanja omedjena i oznacena trobojkom i crvenim barjakom. Sve to skupa ima nedvosmisleno znacenje ali ne moze biti dovoljno. U Srbiji , kao u Bosni i drugde, vlada psihoza iscekivanja, gotovo promisljanja tragedije koja se na njih srucila i koja ih jos uvek potire. Kao veliko bdenje umrloj slobodi, zemlji rodnoj. Prevazilazenje tog pasivnog stanja je nuzno, ali nije automatsko: komunisti su pretrpeli velike gubitke a oportunizam je uslov koji levica mora da zadovolji da bi dosla do izrazaja; sindikat je grubo razbijen a tamo gde gnev radnika pocne da narasta, kao kakvim cudom, najednom « etnicki » terorizam pocne da uzima maha ili da nicu, kao pecurke posle kise, « zuti sindikati » ...... Uslovi zivota su veoma oskudni, te je, dakle, apsurdno ocekivati od Jugoslovena onaj stepen politicke i organizacione svesti kome ni sami nismo dorasli u Italiji i pored daleko povoljnijih materijalnih uslova. Oni koji su emigrirali, moraju pre svega da vode brigu o goloj egzistenciji, da sacuvaju radno mesto, obezbede smestaj, zapocnu novi zivot, i to je nuzno. Bilo bi daleko celishodnije kada bismo se zapitali kako prema tom pitanju treba da se postavimo, mi, italijanski komunisti.
Oni koji nisu pratili jugoslovenska zbivanja kroz dimnu zavesu ratne propagande, mogli su se uveriti da ratovi ne izbijaju spontano, niti kao posledica necije « genetske sklonosti ka zlocinu », oni predstavljaju logicno ishodiste postojecih istorijskih prilika. U prvom redu nagle i grube koncentracije i ekspanzije multinacionalnog kapitala i kolonizacije ne samo zemalja Treceg sveta, vec i onih u srcu Evrope. No, prilike u tim zemljama su veoma nestabilne. Raspadom Jugoslavije niko nije dobio, pa nece dobiti ni zapadne velesile – a kada medju tim silama budu buknuli sukobi, logicno praceni nezadovoljstvom sirokih slojeva, proizvoljni poredak na Balkanu sunovratice se kao kula od karata. Razlog vise da konstatujemo da je veoma pogresno ne poklanjati paznju onome sto se tamo dogadja.
Fus-note:
(1) Prema Ansi koja je objavila “umrlicu” u februaru, nakon glasanja u Saveznoj Skupstini, Jugoslavija je toboze bila “bure baruta citave 74 godine.”
(2) 29. novembra 1943. u Jajcu, u sredistu Bosne i Hercegovine, Antifasisticko Vece Narodnog Oslobodjenja Jugoslavije postavlja temelje buduce visenacionalne drzave izrasle iz herojske borbe protiv okupatorskih sila i domacih izdajnika - nacionalista, nacista i monarhista.
(3) AAVV: "NATO in the Balkans", izdanje International Action Center, 1997.; Italijanski prevod izdavaca Editori Riuniti: "La NATO nei Balcani", 1999.
(4) Cak je i evropska Badinterova komisije upozorila na necelishodnost priznavanja Hrvatske zbog neresenog pitanja teritorija na kojima su ziveli Srbi koji su ocigledno bili listom protiv secesije Republike Hrvatske.
(5) Marta 1992. bivsi americki ambasador u Beogradu, Zimerman, predlaze muslimanima i Hrvatima da povuku svoj potpis sa Lisabonskog mirovnog sporazuma o kantonizaciji BiH.
(6) O masovnom stradanju ispred pekare i na Markalama u Sarajevu, kao i sire, o strateskom dezinformisanju javnosti preko medija, upucujemo citaoca na autora Misela Kolona (Michel Collon) i njegove dve knjige
"Poker Menteur" i "Monopoly" (ed. EPO, Bruxelles).
(7) Pogledati clanke Djervazija (S. Gervasi) i Cosudovskog (M. Chossudovsky) u vec citiranom "NATO in the Balkans".
(8) “Demokratski Savez Kosova” Ibrahima Rugove i njegovu politiku otcepljenja po etnickoj osnovi podrzavali su od 1990 ne samo “mirovnjaci” i borci za “prava coveka” vec i dobro poznate centrale za dezinformaciju tipa Fondacija Soros i Ruder i Fin Pablik Global Afers. O ovoj drugoj preporucujemo da se procita Zak Merlino (Jacques Merlino) "Les Verites yougoslaves ne sont pas toutes bonnes a dire", Paris: Albin Michel, 1993. Sto se, pak, tice uloge OVK (Uçk) , oruzane formacije po uzoru na “contras” u Latinskoj Americi, aktivne od 1997. blagodareci Nato podrsci, upucujemo na izvanrednu knjigu autora Jirgena
Alzasera (Juergen Elsaesser) "Ratne Laze" ("Menzogne di guerra") Napoli: izdanje La Città del Sole, 2002.
(9) Najiscrpniju dokumentaciju o ovoj jos jednoj medijskoj “crnoj rupi” u Italiji je priredio Odbor Naucnih Radnika Protiv Rata: treba pogledati njihov izlog http://www.scienzaepace.it. Moram pomenuti i video snimak “Bombardovanje hemijskih postrojenja” ("Bombe sulle industrie chimiche") autora Sase Adameka.
Alberto Taroci je priredio njegovo italansko izdanje.
(10) Dva izvora “bez mane” o tome govore: casopis "30GIORNI", broj 2/2003 Djulija Andreotija pod naslovom: "4 godine posle humanitarnog rata na Kosovu. Bombe, pa haos." i "La Tribuna di Treviso" koja je objavila intervju sa Masimom Kacarijem 30. marta 2003.
(11) O “etnickom ciscenju” i teroru koji danas vlada na Kosmetu, Misel Kolon je sa Vanesom Stojiljkovic objavio video kasetu, jos jedan dragocen dokument. Italijansko izdanje “Ukletih sa Kosmeta” mozete naci kod "SOS Yugoslavia" di Torino (posta@resistenze.org).
(12) Doci do istorijske gradje o ovoj temi u mraku fakticke cenzure pravi je podvig. Citaoca ipak upucujem na clanke Fulvia Grimaldija objavljene u “Ernestu” kao i na sveske sa radovima R. Djistija, A. Hoebela i F.
Grimaldija “NATO u Jugoslaviji: Od agresije do puca” kao i na knjigu E. Vinje "Jugoslavija 2001", u izdanju La Città del Sole, Napoli, 2001. Zbivanja u Jugoslaviji, medjutim, pomno prati internet-bilten JUGOINFO: http://groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/messages/
(13) O konkretnim akcijama solidarnosti citalac ce naci korisna obavestenja na: http://www.ecn.org/coord.rsu/guerra.htm
(14) U stvari, vec posle neuspelih predsednickih izbora, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, usled veoma slabog odziva biraca, dakle njihovog ocitog otreznjenja, nastaje veoma ozbilljna institucionalna kriza na svim nivoima, kriza koju su samo jos vise produbili februarskim pretakanjem “federacije” u “zajednicu” i sada, natezanjem oko pisanja novog Ustava.
(15) Rec je o "Nacionalu" i "Identitetu", crnogorskom "Danu" zabranjeno je samo izlazenje u Srbiji. Valja imati na umu da posle oktobra 2000. drasticno biva smanjen broj glasila opozicije, izmedju ostalog, i iz
neposrednih, finansijskih razliga. A isto tako i da mnogi mediji bivaju prodati stranom kupcu, ne samo Sorosu, vec i B. Hombahu i njegovom WAC-u (Vestdojce Algemajne Cajtung) vlasniku glavnog beogradskog dnevnika, nekada ugledne “Politike” .
(16) "Tribunal ad hoc" ne treba brkati sa daleko legitimnijim i odranije postojecim Medjunarodnim Sudom nadleznim za medjudrzavne sporove takodje sa sedistem u Hagu.
(17) Predsednica Tribunala, Gabrielle Kirk McDonald, 5. aprila 1999. biva ovencana ordenom Vrhovnog suda SAD i tom zgodom bez dlake na jeziku daje sledece objasnjenje: << Veliku pomoc smo dobili od
zainteresovanih vlada, ali mnogo dugujemo i licnom zauzimanju Olbrajtove. [napominjem da je proteklo tek desetak dana od pocetka bombardovanja] Kao stalni predstavnik u OUN , ona je priljezno radila na
formiranju Tribunala. Zapravo, kada mi kazemo ‘majka Tribunala’, sto cinimo cesto, to se onda odnosi na Olbrajtovu ... >> Dakle "mamma Tribunala” nije Ema Bonino!
(18) U saopstenju za stampu objavljenom u Hagu 19. aprila 1999. (JL/PIU/397-E) citamo sledece: <> Kakva srceparajuca izjava, pogotovo iz usta funkcionera americke vlade koja u tom istom casu bombama seje smrt medju tim istim porodicama!
(19) Konferencija za stampu, 17. maja 1999.
(20) Nedavne poternice i hapsenje nesto sitne ribe UCK-a niukoliko ne moze uticati na opstu sliku; isto vazi i za Nasira Orica, muslimana iz Bosne koji je iz Srebrenice, ‘zasticene enklave’ sa svojim hordama palio i zario po okolnim srpskim selima 1992 i 1993. Dakle mnogo pre 1995. i dogadjaja o kojima nas je svetska stampa tako uporno obavestavala, mada tek treba da se precizno utvde i njihov tok i njihove razmere. (upucujemo opet na knjigu Jurgena Elzasera) Sto se Hrvata tice, Hag nijednog politicara nije “optuzio”. Doduse, hrvatska drzava je dosad uporno odbijala svaki vid saradnje pa cak i kada je rec o vojnim licima odgovornim za ubistvo Srba iz Krajine i Slavonije.
(21) Pokojni Franjo Tudjman je autor nesumnjivo revizionistickih radova o nacizmu; Alija Izetbegovic, autor ‘Islamske deklaracije’ povezan je sa Saudiskom Arabijom, Iranom, Pakistanom i Ben Ladenom, a postoji i uverenje da je u II svetskom ratu bio pripadnik nacistofila, Mladih muslimana; vodji OVK, pa i oni u Makedoniji, na poternicama su sirom sveta zbog veza sa kriminalom. Svi su oni bili osudjivani, a pojedini i kazne zatvora izdrzavali u SFRJ zbog potstrekivanja na medjunacionalnu mrznju.
(22) Strana 11467 zapisa, relativna za pretres na dan 10. oktobra 2002. ostace trajno upamcena kao presedan. Dogodilo se da jedan sudija (Ricard Mej) javno u sudnici izjavi da Tribunal prihvata rekla-kazala kao dokazni materijal.
(23) Da je “neophodno” sprovesti istragu protiv Milosevica objavile su na zajednickoj konferenciji za stampu, takozvana “mama tribunala ad hoc’’ Olbrajtova i predhodnica Karle Del Ponte na mestu “tuzioca” Luiz Arbur u Vasingtonu 30. aprila 1999. Zvanicni dokument kancelarije predstavnika Stejt Departmenta moze se pogledati na donjoj adresi: http://secretary.state.gov/www/statements/1999/990430a.html .
(24) Da bi se sagledao u punoj meri udarac koji su zemlji, njenom dostojanstvu i njenoj istoriji zadali placenici Nato pakta u srpskoj vladi, dovoljno je reci da je za izvrsenje otmice izabran 28. juni, simbolican
datum za srpski narod. Na taj dan 1389. zavsen je cuveni boj protiv Turaka, godine 1914. u Sarajevu je izvrsen atentat, a Milosevic 1989. drzi svoj cuveni govor u Kosovu Polju isticuci da narodi neizbezno moraju ziveti u zajedno i biti ravnopravni. Tekst govora na donjoj adresi: http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/1112 ).
Ne iznenadjuje stoga sto je Komitet Sloboda za 28. jun zakazao internacionalnu protestnu akciju ispred “tribunala”.
25) Oprecno misljenje Ustavni sud ce izreci 6. novembra 2001. Tekst te odluke objavljen je 28. novembra u Sluzbenom listu FR Jugoslavije br. 70/01.
(26) Takozvani "prijatelji suda" su odmah pokazali koliko su ozbiljni tako sto je jedan od njih za stampu izjavio da je ubedjen da ce Milosevic biti osudjen, te biva smenjen po Milosevicevoj zalbi.
(27) Neil Clark, "New Statesman" 28. april 2003. u povodu knjige: "Yugoslavism: histories of a failed idea (1918-1992)" Dejana Djokica (izdavac Hurst & co. 369 strana, ISBN 1850656630).
(28) Zapanjujuci uspon Karle Del Ponte razoblicio je u intervjuu kljucni svedok u slucaju Mabetex-Pacolli, Felipe Turover, optuzivsi je da je minirala istrazni postupak i nepotrebno ugrozila zivote svedoka. (KONKRET, dicembar 2002. Italijanski prevod procitajte na:
http://it.groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/message/2137 ).
(29) Pretres se moze pratiti u intrnacionalnoj mrezi na sledecim adresama:
http://www.slobodan-milosevic.org/
http://www.domovina.net/Icty/eng/room1.ram
http://hague.bard.edu/video.html
http://tribunal.freeserbia.com
(30) »Husein i Milosevic... kao diktatori slice jedan drugom. Pitanje koje sebi postavlja civilizovani svet, a sve za dobrobit demokratije, glasi: kako preduhitriti diktatorrske potencijalitete... Mi Kosovci bogu da zahvalimo za nato agresiju. Spaseni su jedan narod i jedna civilizacija » Rugova, prema Ansinoj vesti 13/02/2003.
(31) Brisanje Jugoslavije, dosledan je sastavni deo programske politike DOS-a , sa svim svojim reakcionarnim konotacijama. Potkrepicu to sa dva iz niza primera: U svom prvom javnom govoru u svojstvu jugoslovenskog predsednika u Beogradu za vreme puca 2000. Kostunici ce omakao lapsus: on se nije obratio « slobodnoj Jugoslaviji », vec, « slobodnoj Srbiji » a jedna od prvih mera Djindjiceve vlade nesumnjivog simbolicnog znacenja, bila je dodela pasosa i « Belog Dvora » « prestolonasledniku » porodice Karadjordjevic koji nikad nije ziveo u Jugoslaviji.
(32) Beta/Tanjug: 4. maja 2003. Vujanovic izjavljuje da ce 11. maja biti raspisan referendum u Crnoj Gori. Biva izabran, ali, referendumu se nije odazvala ni polovina biraca. Opozicija je referendum bojkotovala. Ipak, osnovni razlog slabog odziva treba traziti u rasprostranjenom nezadovoljstvu i rezignaciji javnog mnjenja. Uprkos raznim smicalicama, u Italiji je i dalje u postupku istraga o mafiji i krijumcarenju cigareta . U mafijaske radnje su prema svim saznanjima bili upleteni izmedju ostalih, bivsi predsednik, Djukanovic,takodje secesionisra, i kamorista, F. Prudentino, nastanjen u Crnoj Gori. Pocetkom jula, Istrazni sud za Napulj trazi Djukanovicevo hapsenje po osnovu “organizovanog kriminala i sverca cigareta strane proizvodnje (clan 416 e 291 quater; ANSA 4/7/2003). Pomenuti istrazni postupak mozemo shvatiti i kao siru akciju EZ protiv americkih multinacionalnih kompanija, recimo Filip Morisa i RJ Rejnoldsa koje su na najcelishodniji moguci nacin iskoristile sverc (videti: IWPR's Balkan Crisis Report, No. 446). Dakle, ipak se moze nazreti kakav-takav sukob izmedju SAD i EZ u toj stvari, kao uostalom i u stvari nagovestenog razvod braka Srbije i Crne Gore.
(33) Grof (sic) Nikolaus Graf Lambsdorf, sef odeljenja bivseg specijalnog izaslanika OUN za Kosmet, M. Stainera, izjavljuje 9. maja 2003. na konferenciji u Becu da “Kosovo vise nikada nece biti u sastavu Srbije” (Beta, 11/5/2003); zvanicni Stajnerov zastupnik precizira: “Kosovo nije pokrajina u sastavu Srbije” (Beta, 11/5/2003). Bogatas Dz. Soros – inace povezan sa National Endowdment for Democracy, tacnije sa Cia-om, veoma uticajan na Balkanskom poluostrvu blagodareci gustoj mrezi nevladinih organizacija i medijima koji su gotovo u potpunosti u njegovom vlasnistvu, ukljucujuci b-92 cije ime potseca na zloglasne americke bombardere B-52e - ”objasnio je sta valja ciniti na Balkanu (sic) u clanku objavljenom u Financial Times-u 23. maja 2003. uoci konferencije na vrhu u Solunu: na prvo mesto istice “nezavisnost” Kosova i Metohije i raspustanje Zajednice Srbija i Crna Gora. Ricard Holbruk deli u potpunosti njegovo misljenje i to jasno kaze u intervjuu za “Kohe Ditore”.12/07/2003.
(34) O politickoj situaciji u bivsoj Jugoslovenskoj republici Makedoniji preporucijem clanak iz br.5/2003 ovog mesecnika (“Ernesto”) Nista se bitno nije promenilo, sem sto je izvrsena “smena na vlasti” velikoalbanskih secesionistickih stranaka. Ahmetijevi bojovnici su u vladi, a “demokrate” Dzaferija traze nezaobilazno cepanje po “etnickim” savovima.
(35) Da primetim da u Bugarskoj, uprkos pro-zapadnjackom rezimu, kao sto je slucaj i sa Makedonijom, prisustvo manjinskog, Turskog zivlja, za Nato-pakt predstavlja korisno sredstvo koje bi se lako dalo iskoristiti cim se za to ukaze prilika.
(36) Grcka je uz puno halabuke kupila vecinu akcija Rafinerije Okta iz Skoplja . Hellenik Petroleum sa pretezno ruskim ucescem u kapitalu, vlasnik je Crnogorskog Jugopetrola. (Tanjug 11/10/2002).
(37) Dnevne vesti: AP 7/9/2002, ANSA 9/9/2002.
(38) O petrolejskoj krizi kao uzroku « novih ratova » citaoca upucujem na autora: A. Di Fazio, "Contro le nuove guerre", (Protiv novih ratova) Odradek 2000. (http://www.scienzaepace.it); O sukobima interesa unutar imperijalistickog bloka u opstoj « trci » da svako za sebe prigrabi sto vise naftnih rezrvi predlazem Misela Cosudovskog (M. Chossudovsky) http://www.globalresearch.ca. Proteklih godina Evropljani su dospeli na prostor Centralne Azije, na primer u Kazakistan, zahvaljujuci izmedju ostalog i politici priblizavanja u odnosima sa Rusijom, medjutim, kada je rec o Balkanu, Evropljani su se opredelili za politiku suprotnu sopstvenim interesima. Bombardovanje 1999. bilo je pogubno zbog toga sto je unistena gotovo celokupna infrastruktura Dunavskog stozera. (10. Koridor) Americki « Rat bez granica » proglasen vec 11. septembra, u potpunosti je izmenio politicku kartu naftom bogatih oblasti. Nedavnom angloamerickom agresijom na Irak, pogodjeni su interesi Rusije i Francuske, a Evropljani su istisnuti cak i sa naizgled zauvek stecenih pozicija.
(39) Obratimo paznju na sledeci redosled dogadjajai: Pocetkom 2000. Evropska Komisija zapocinje sa Albanijom, Bugarskom i sa BJR Makedonijom pregovore o pristupanju Zajednici; aprila 2001.BJRM postaje prva zemlja na Balkanu potpisnica « sporazum o stabilizaciji i udruzivanju » Upravo u tom casu, rasplamsava se u nevidjenim razmerama teroristicka delatnost albanskih separatista koje naoruzavaju i obucavaju Englezi i Amerikanci, sto za uzvrat izaziva opstu destabilizaciju, te Makedonija neminovno biva unazadjena u svom stremljenju ka Evropskoj Zajednici. Sef misije OEBS u Makedoniji, Amerikanac Robert Frovik uzdize teroriste u rang ravnopravnih partnera i ucenjuje BJR Makedoniju; Ako je verovati posmatracima, odnosi makedonskih iredentista i Evropljana, a narocito Nemaca, vise nisu u toj meri idilicni.
(40) Sa sedistem u SAD, konzorcijum AMBO ("Albenien, Makedonien, Bulgerien Oil") u direktnoj je sprezi sa americkim vojno-politickim sistemom, sa firmom Hallibuton i zamenikom predsednika SAD, Dikom Cenijem, koji se vec procuo po tome sto je prigrabio sve radove na izgradnji vojne baze Kemp Bondstil za racun svog preduzeca Braun & Rut, a sada i celokupni iracki kolac.
(41) Tacnije, investicije je u julu obecala Americka Agencija za Trgovinu i Razvoj (Tanjug 22. e 23/7/2002) a protokol izmedju Hrvatske, Rumunije i Srbije potpisan je 10. septembra.
(42) O italijanskim zlocinima na Balkanu u vreme II Svetskog rata pogledati dokumentarni film BBC "Fascist Legacy" koji, iako cenzurisan na Radio TV Italije, uveliko obilazi filmske dvorane. Na tome treba zahvaliti u prvom redu Nacionalnoj koordinaciji za Jugoslaviju iz Torina koja je mnogo doprinela njegovoj promociji u Torinu. Praznina, medjutim, ima sjaset i to na raznim nivoima: pocev od obucavanja ustaskih terorista u Italiji tridesetih godina , pa preko ilegalnog iznosenja trezora NB Jugoslavije 1941. (u cemu je ucestvovao mladi Lico Djeli) do stvaranja Velike nacifasisticke Albanije. Istoria o ulozi Italie na Balkanu napisana je nepotpuno i rdjavo.
(43) "Vidalijevci" po Vitoriju Vidaliju, sefu KPI za Trst i "ibeovcu". Neposredno posle 1948. frakcionastvo u Tristu uzima maha ali ne uvek u funkciji nacionalne pripadnosti. Licnost i uloga druga Tita u Trstu i dalje biva umanjivana ili prepustena iskljucivo desnici u propagandne svrhe, uprkos tome sto je IX Korpus NOV oslobodio Trst. Povrh razmimoilazenja Tito-Staljin – koje nije zadiralo u istorijat i neposredne italijansko-jugoslovenske partijske odnose, u KPI je preovladalo misljenje da opredeljenje za « Trst Italiji » ide u prilog kako njihovom nacionalnom, tako i institucionalnom legitimitetu (1953). Tito i Jugoslavija ce prihvatiti Toljatijevu pomoc u resavanju razmimoilazenja i ubrzo dici ruke od Trsta, iako su ga oslobodili 1945. i uprkos tome sto bi u protivnom ostalo kao Slobodna Teritorija Trst. Slovenski zivalj tada, pa i sada cini veliki procenat stanovnistva, narocito u radnickim naseljima i u kraskom pojasu, gde i danas preovladjuje slovenacki jezik.
(44) Slozeni su uzroci iseljavanja, ali se ne moze tvrditi da je iseljavanje proisteklo iz medjunacionalne netrpeljivosti, kako to pokusavaju dokazati pojedini istoricari revizionisti, neofasisti. U to vreme, iseljavanje seoskog zivlja u gradove je opsta pojava. Trscani i Istrani su takodje odlazili u velike industrijske centre, pa i izvan zemlje. S druge strane, treba imati u vidu i politicko-ideoloske motive iseljavanja ( antikomunizam i/ili kolaboracionizam), utoliko pre sto je u to doba Trst vrveo od Slovenaca, Hrvata i Srba kompromitovanih u raznim fasistickim i nacistickim pokretima, te izbeglih iz Jugoslavije upravo iz tog razloga.
Sto se tice « jama » treba napomenuti da je Trst sa okolinom posle 8. septembra pripadao III Rajhu ("Adriatisches Küstenland"). Kolaboracionisti svih fela pocinili su tu jezovite zlocine. Partizani su na te zlocine odgovorili ispravno i, osim retkih slucajeva, nije bilo primera licne osvete. Konkretno, odlucivao je narodni sud posleratne Jugoslavije o svakom slucaju po na osob, i valja znati da je mnogo manje smrtnih kazni izreceno u Julijskoj Krajini nego u isto vreme recimo u Pjemontu, ili Emiliji Romanji. Uprkos tome, u vreme hladnog rata, pitanje « kraskih jama » poprima monstruozne razmere u sredstvima javnog informisanja, kao sastavni deo psiholoskog rata kojim su u tom kraju dirigovale sluzbe za spijunazu Decima Mas i Gladio. Taj psiholoski rat ce ponovo uzeti maha kao vid pritiska na Sloveniju i Hrvatsku (C. Cernigoi, "Operazione Foibe a Trieste", ed. KappaVu, Udine 1997). A kao vrhunac svega, propagandna kampanja oko « jama » ciji istorijski koreni sezu do Adriatisches Küstenland i nacisticke stampe, ne samo da danas uziva punu podrsku revizionisticki nastrojenih istoricara « levog centra », nego nije mimoisla cak ni skolske udjbenike u Italiji u kojoj se, s druge strane, o zlocinima koje je Italija pocinila cuti. Retko kad ce pomenuti kc-logor Riziera u San Saba, u samom Trstu.
(45) Bilo je slucajeva da su u te svrhe koriscene verske organizacije pa i humanitarne organizacije. Primerice, Crveni Krst i Kruh Svetog Antuna, organizacija u sprezi sa Karitas-om.
(46) Alojzija Stepinca, koji je zapravo simbol ustastva, papa Vojtila je proglasio svecem 3/10/1998. O nacizmu hrvatskog naci-klera videti M.A. Rivelli, "L'Arcivescovo del genocidio" (Kaos Edizioni: Milano 1999).
(47) Kao Military Professional Resources Inc., (Rezervisti profesionalne vojske) sa sedistem u Virdziniji, koja je pomagala Hrvatsku izmedju ostalog i u vojnim operacijama « Oluja » i « Munja » u toku kojih su 1995. u uslovima opste zlocinacke ravnodusnosti « medjunarodne zajednice » Srbi proterani sa svojih vekovnih ognjista iako su tamo bili vecinsko stanovnistvo.
(48) Do gradje neophodne da se shvati kako je i zasto unistena Jugoslavija tesko se dolazi i gotovo da nikad nije prevedena na italijanski. Pored citiranih, navescu knjigu Dajane Dzonston (Diana Johnstone): Fools' Crusade: Yugoslavia, Nato, and Western Delusions (nije prevedena na srpskohrvatski, ali na promociji na Sorboni 28/02/03 u organizaciji, izmedju ostalih i CNJ, D. Johnstone je za oglasni plakat predlozila Direrove Jahace apokalipse, pa bi ta slika mogla da resi pitanje prevoda naslova knjige :”Jahaci Apokalipse – Jugoslavija, Nato i Iluzije Zapada”, prim. prev.) Monthly Review Press, 2003, ISBN 1-58367-084-X) Takodje je veoma korisna knjiga grupe autora “Hidden Agenda: U.S./NATO Takeover of Yugoslavia“ (International Action Center, 2002, ISBN 0-9656916-7-5).
(49) Pokret koji se u Italiji solidarisao sa stradanjem Jugoslovenskih naroda tokom svih ovih godina dozivljava promene. Paradoksalno, Nato bombardovanje je podstaklo na razmisljanje i akciju. Takodje je ucinilo da jugoslovensko i srpsko pitanje izgube na nepopularnosti i dobiju na razumljivosti, uprkos prilikama na terenu koje su se dramaticnom brzinom pogorsavale i dovele sada vec do potpunog brisanja Jugoslavije iz geografskog atlasa. Pokret je u sustini prosao kroz tri etape: prva, do pocetka bombardovanja, protekla je u znaku humanitarne pomoci na cisto antiratnoj osnovi i sustinski u opstem nepoznavanju i nerazumevanju dogadjaja i prilika; druga etapa, grubo receno do pocetka 2001. protekla je u znaku ozbiljnijeg pristupa problematici i prvih akcija solidarnosti sa Srpsko-Jugoslovenskom stranom; treca etapa je ova danasnja, gde je primetan veci stepen zrelosti promisljanja ali i nizi stepen angazovanja. No, pokret nije zamro. Naprotiv. Ako se uporedi sa moralistickim ili humanitaristickim pristupom, koji je tipican za krizne situacije i « volonterstvo », na primeru Jugoslavije odmah uocavamo spoj humanitarnog i politickog rada, internacionalistickog i antiimperijalistickog. Primerice, uspostavljen je neposredan kontakt sa bombardovanim radnicima, sto je bila prilika za sagledavanje njihovih problema na licu mesta i uocavanje dejstva strateskog dezinformisanja. Medjutim, jugoslovensko pitanje je nesumnjivo bilo nedovoljno prisutno u sirem antiratnom pokretu iz vise razloga, medju kojima nije na odmet pomenuti i nedovoljan stepen spremnosti na suceljavanje misljenja, nedovoljan stepen analiticnosti i koordinacije medju nosiocima akcija, sto je imalo za posledicu da te akcije ostanu bez sireg odjeka.
(50) Psiholoski, unutrasnja dinamika « potiskivanja » Jugoslavije mozda podseca na slozene odnose dvoje ljubavnika, koji, suoceni sa razlazom, a sve u njegovoj funkcij, nepotrebno sebi nanose bol, pogrdama i uvredama potiskujuci uspomene na lepe trenutke sazivota. Ili, takodje, na razdore i raskole koji prate rodbinske razmirice. Kod Jugoslovena uopste uzev, manifestovanje sklonosti ka omalovazavanu sopstvene proslosti stvaranjem pogresne predstave o njoj, imalo je za posledicu produbljivanje vec nanetog bola i spada u red istog psiholoskog mehanizma.
(51) Rec je o stvaralastvu u oblasti muzike i filma, arhitekture i knjizevnosti, slikarstva, rec je o prirodnim bogastvima, sportu i tipicno nacionalnim proizvodima. Ukratko, o svemu onome sto sacinjava vitalni princip, nadahnucima bremeniti identitet, kontrapunkt mitu o sili, nacionalizmu, svemu onom reakcionarnom i nazadnom sto tirani izbljuju svaki put kada krvavom cizmom gaze Balkanom.
Rad je ovaj pretezno utemeljen na bogatoj gradji redovnih dnevnih informativnih biltena Nacionalne Koordinacije za Jugoslaviju (CNJ). Gradja je upisana pod JUGOINFO i moze se konsultovati na adresi koja sledi:
http://groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/messages
CNJ smo osnovali 2001. u zelji da pruzimo uvid u mnogobrojne akcije tada vec u punom zamahu, kao i da doprinesemo povezivanju i medjusobnom upoznavanju nosilaca tih akcija u domenu politike, kulture i informisanja, ali isto tako i u domenu ciste ljudske solidarnosti, prijateljstva i zajednickih uspomena i pamcenja. Tokom protekle dve godine organizovali smo vise predavanja i raznih susreta, promovisuci knjige i filmove.
Adresa: jugocoord @ tiscali.it - http://www.cnj.it
Preuzimanje teksta, bilo u celosti ili delimicno, dozvoljeno je pod uslovom da izvor bude citko naveden.
The total or partial reproduction of this text is allowed only if the source is mentioned fully.
Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia - onlus
sito internet: http://www.cnj.it/
posta elettronica: jugocoord(a)tiscali.it
notiziario telematico JUGOINFO:
http://groups.yahoo.com/group/crj-mailinglist/messages
Coordinamento Nazionale per la Jugoslavia
- [ Translate this page ]
www.cnj.it/documentazione/brisanje.htm - Cached
Ubijen je u casu kada SAD od balkanskih drzavica nastoje iskamciti jos i ..... americki albanski lobi (Bajdn, Diogardi, Dzillman, Santos, Bob Dole, Ricard Holbruk i. .... A posle toga, i posle razilazenja sa Staljinom, jos jedna trauma, i jos jednom ...
This is Google's cache of http://www.stormfront.org/forum/t432366-3/. It is a snapshot of the page as it appeared on 22 Aug 2011 08:00:49 GMT. The current page could have changed in the meantime. Learn more
Full version
These search terms are highlighted: šiptarski
Return to Stormfront White Pride World Wide Main Page
Return to Stormfront Forum Main Page
GENOCID NAD SRBIMA NA KOSMETU 1945-1990
- Početkom juna 1990. oskrnavljen je spomenik na grobnici porodice Zogović na dečanskom srpskom pravoslavnom groblju.
- Krajem maja 1990. Savezni i Republički SUP na Kosovu i Metohiji otkrili su veće količine nezakonito držanog oružja kod brojnih Šiptara. Poznato je da mnogi Šiptari na Kosmetu, naročito u Podujevu, ali i u drugim mestima, imaju oružje neki broj od njih ima i dozvole, koje inače lako dobijaju od svojih vlasti. (Samo u Podujevu ima ih oružje s "dozvolom" oko 3.000, a među njima je većina nezrela i nepodobna za posedovanje oružja, jer ga vrlo lako zloupotrebljavaju). Prema saopštenju SUP-a, samo u periodu od 1981-1988. godine, na Kosovu je od Šiptara oduzeto oko 10 puškomitraljeza, 30 automata, više desetina automatskih pušaka, nekoliko stotina običnih vojničkih pušaka i veliki broj revolvera i pištolja. U protekloj 1989. godini na Kosovu je oduzeto nezakonito držanih 383 pištolja. 15 revolvera, 26 vojničkih pušaka, 5 ručnih bombi, 1 automatska puška, 2 mine za minobacače i preko 2.000 metaka. Ovih dana otpočelo je pretresom, otkrivanje i presecanje više mreža krijumčarenja oružja i narkotika po Kosmetu (i na zapadnoj jugoslovenskoj granici, sa vezama opet na Kosmetu) i utvrđeno je da su novci zarađeni tim putem glavna sredstva finansiranja šiptarske velikoalbanske agresije na Kosovu i Metohiji, i u tom cilju progonjenje Srba milom ili silom, te pripremanje terena za otcepljenje Kosmeta i pripojenja Albaniji. SUP Srbije uhvatio je i otkrio (16. 5. 1990) pretresom, samo u Podujevu, čitava tajna skloništa oružja i municije u kućama pojedinih Šiptara. Tako je pretresom kuće i ostalih prostorija Baškima Hope i Dritona Žijećija iz Podujeva pronađen čitav arsenal oružja: automatskog (4 automata i 2 puške), pištolja, noževa, dinamita i rezervnih delova oružja i municije. Slično otkriće učinjeno je i u Prištini, Vučitrnu i Peći. Takođe su radnici SUP a Srbije uhvatili nedavno 2 Šiptara, koji su kroz Toplicu vozili za Podujevo puna kola oružja i municije, tj. krijumčarili su automatsko oružje (10 pušaka "kalašnjikov" i dr.), municiju i eksploziv ("Jedinstvo" 19. i 29. maja 1990).
- Početkom juna 1990. u Osnovnoj školi "Bemalj Kada" u Peći sekretar škole Agim Šesečetaj napao je na učiteljicu te škole Naju Sapić iz nastave na srpskom jeziku odeljenja III 8 ove škole. Direktor škole, Šiptar i on kao i sekretar, Fuad Žara, nije zaštitio napadnutu učiteljicu, inače muslimanku srpskog govornog jezika, iako je tu bio prisutan. Čak, kada je napadnuta htela da zove miliciju, nije joj to bilo dopušteno. Ni uprava škole ni organi SUP-a nisu pišta preduzeli protiv Šiptara napadača.
- Dana 3. juna 1990. uveče oko 9 sati u selu Renovcu kod Istoka, na putu za Klinu, grupa Šiptara iz tog sela zasula je kamenjem grupu srpskih mladića i devojaka iz sela Koša i tom prilikom povredila Dragana Popovića i Aleksandra Vučkovića, koji su bili na svom traktoru Pre toga su Šiptari u masi stali pred Srbe i tražili da ih ovi pozdrave sa dva uzdignuta prsta, a kad su to Srbi odbili, oni su ih zasuli unapred pripremljenim kamenicama. U znak protesta zbog ovog brutalnog napada, u selu Košu su se, 5. juna 1990, okupili Srbi, njih oko 200, i tražili da se otkriju napadači i spreče ovakvi masovni šiptarski teroristički akti nad Srbima. Milicija je, posle nekoliko dana, saopštila da je napadač bio Hilj Bokaj iz Zlokućana, koji je pobegao sa mesta napada, i sa njim još 2 mladića Šiptara. Na tome se, uglavnom, sve i završilo!
- 4. juna 1990. Šiptar milicajac Sokolj Lapi, koji radi u SUP-u u Dečanima, bez ikakvog pravog razloga napao je i pretukao Srbina Antić Slavoljuba iz Loćana kod Dečana. Ovaj je u centru Dečana bio došao kolima da sačeka svoju suprugu i u kolima mu je svirao radio. Šiptar milicajac mu je rekao da ugasi radio u kolima, a onda ga je odmah zgrabio i nasilno izvukao iz kola bijući ga sve vreme pendrekom bez milosti, a kada je Antić pokušao da se spase napasti i pobegne ovaj je potegao pištolj na njega. Zatraženo je pokretanje postupka protiv ovog siledžije milicajca Šiptara.
- Početkom juna 1990. u selu Mužičani kod Uroševca Šiptari su fizički napadali srpsku decu. Srbina učenika seoske Osnovne škole prebio je Šiptar vozač, Gani Avduljaj. Takođe je od Šiptara kamenovan devetogodišnji đak Nenad Đorđević, a posebno ga je kamenicama gađao maloletnik Šiptar K. R. sin Kadrija Ramadanija iz Uroševca I srpskog đaka Dejana Dobrosavljevića iz Uroševca, iz škole "Peko Dapčević", pretukao je stariji šiptarski učenik A. H. iz 8 razreda iste škole. Srbi u Uroševcu i okolini žale se i na druga šiptarska nasilja nad njihovom nedužnom decom.
- 5. juna 1990. Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova Jugoslavije realizovao je odluku SIV-a Jugoslavije da se pravosnažnom odlukom od 19. 5. 1990. otkazuje dalji boravak 17-torici albanskih državljana, koji su privremeno bili nastanjeni na Kosmetu, a koji su tamo učestvovali u neprijateljskim delatnostima protiv Srbije i SFRJ, jer su bili aktivni učesnici u raznim nasiljima nad Srbima. U roku od 30 dana oni trebaju napustiti teritoriju Jugoslavije (ali je nisu napustili ni posle više meseci). Ima još dosta ovakvih slučajeva albanskih emigranata koji su zloupotrebili jugoslovensko i srpsko gostoprimstvo čineći nasilja po Kosmetu.
- 6. juna 1990. uveče oko 7 sati na platou u centru Podujeva kamenicama je povređen srpski dečak Darko Čejović. Dok se igrao sa ostalom srpskom decom, odjednom su ih zasuli kamenicama dečaci Šiptari, koji su bili nedaleko od njih, pa su tako kamenicom pogodili u glavu malog Darka, a potom su se razbežali. Ovo je vrlo uznemirilo ionako malobrojne Srbe u Podujevu, jer ni oni ni njihova deca nemaju mira od agresivnih Šiptara i njihove obesne dece. Na žalost, ovakvi slučajevi srpskoj deci ne dešavaju se samo u Podujevu.
- Ujutro 8. juna 1990. milicajac Šiptar Afrim Hiseni, rodom iz sela Bibe kod Uroševca, a radi u SUP-u Suva Reka, pretukao je bez ikakvog razloga Srbina Stanislava Stefanovića iz obližnjeg sela Zaskok, kraj fabričke kapije Drvnog kombinata u Uroševcu. Dok je ovaj nedužni čovek mirno stajao, Šiptar milicajac je izišao iz svojih kola, išamarao ga i udarao rukama i nogama, a onda se vratio u svoja kola i otišao dalje. Nije bio na službenoj dužnosti, nego je u Uroševcu samo bio u poseti svojim roditeljima. Posle prijave, pritvoren je.
- Istoga dana, u petak (8. 6. 1990), u selu Srpski Babuš kod Uroševca veća grupa šiptarskih đaka, koji iz susednih sela pohađaju Osnovnu školu "Jedinstvo" u S. Babušu, vandalski su demolirali seosku školu polomivši vrata, prozore, klupe i stolice. Natutkavani od svojih učitelja Šiptara (jer u ovoj školi u srpskom selu već 30 godina su direktori Šiptari: Iljaz Prekadini, Alija Bitići i ostali pre njih), učinili su to jer im "smeta" srpski naziv te škole, iako je selo srpsko! Milicajci na dužnosti, a to su bili takođe Šiptari, nisu intervenisali pri ovom rušilačkom aktu, Jer navodno "nisu imali naređenje da dejstvuju". Isto veče u selu su se okupili Srbi na protestni zbor protiv ovakvog i sličnih nasilja obesnih Šiptara i protiv nemara vlasti, koje i u srpskom selu ovakve vandalizme tolerišu. Šta tek reći za sredine u kojima su Šiptari velika većina?!
- Istoga dana (8. 6. 1990) u Dragašu, u Osnovnoj školi "Emin Duraku" napadnuta je i pretučena učenica Goranka Fatima Biljali (2. razred nastave na srpskom jeziku) od učenika Šiptara Bemalja Miljaima. Roditelji Goranci u Dragašu sve se češće žale na učestale agresije Šiptara protiv njih, koji su inače muslimanske vere ali srpskog jezika i porekla.
- 10. juna 1990. uveče oko 9 sati u Prizrenu, u ulici Matije Gupca, kamenovan je stan Miroslava Todorovića, dopisnika "Politike ekspres" iz Prizrena. U stanu su bili samo supruga i deca. Kamenicama su nepoznati Šiptari polupali stakla na prozorima.
- 12. juna 1990. oko 15 časova, u dvorištu Osnovne škole "25. maj" u Vučitrnu, šiptarski učenici su najpre bez ikakve osnove optužili nastavnika Predraga Spirića (21), naravno Srbina, za navodno "trovanje" šiptarskih đaka, a onda su ga fizički napali i stali nemilosrdno tući. Napali su ga najpre 3 učenika iz 8. razreda, a onda su im pritrčali i drugi šiptarski učenici. Spirić je uspeo da pobegne u kancelariju kod direktora Pazima Loahua, ali ovaj, umesto da ga zaštiti, pozvao je hitnu pomoć za "otrovane učenike", kojih naravno nije bilo. Nastavniku Srbinu samo je rekao da ide kući, da bi ga na izlazu opet napali šiptarski đaci! Od težih posledica zaštitio ga je nastavnik muzike Tasim Uki, Albanac.
- Grupa šiptarskih učenika napala je sedmogodišnjeg srpskog dečaka Dušana Žarića i M. Mitrovića i pretukla ih ispred škole "J. B. Tito" u Prištini, dana 14. juna 1990. Inače, u samoj Prištini, u dečjem obdaništu prištinskog naselja "Sunčani breg", a i u drugim obdaništima ovoga grada, srpska deca se sve više i češće žale roditeljima na stalna maltretiranja od šiptarske dece i još veća od samih vaspitačica Šiptarki. One sa srpskom decom razgovaraju samo albanski i teraju ih da pevaju šiptarske pesme, i često ih tuku i maltretiraju, tako da se deca vraćaju kući sa modricama po glavi i telu. Na ovo se žale i Srbi roditelji i malobrojne srpske vaspitačice po obdaništima u Prištini.
- Polovinom juna 1990. u Osnovnoj školi u Štimlju šiptarski đaci sve drskije i brutalnije napadaju srpske đake: kamenicama, motkama, rukama, nogama. Sve to mirno posmatraju nastavnici Albanci. Srbi roditelji i njihova deca odlučili su da im deca ne idu više u tu školu na nastavu, nego u dvorište srpske crkve Sv. Mihaila na brdu iznad Štimlja. Srbi roditelji izneli su predsedniku Opštine Štimlje svoja svedočenja i dokaze kako su im deca više **** bila pretučena, i pokazivala su sveže modrice od batina. Tako, tokom maja 1990. Zorana Staletovića, učenika 8. razreda, prebila su u učionici 4 šiptarska učenika. Nekoliko srpskih đaka iz 7. razreda bili su više sati zatvoreni u učionici od šiptarskih učenika, samo zato što nisu hteli da dignu dva prsta u znak slova "V". Majka učenice Stanke Bilibajkić iz sela Račak priča da su njenu ćerku pre neki dan prebila šiptarska deca dok se iz škole u Štimlju vraćala svojoj kući u selo. Slično je pretučen i đak Čemerikić iz 3. razreda i zatim bačen u kanal pokraj ****! Dete od tada ne ide u školu, jer se od tada povredilo i razbolelo. Motkama je pretučen i đak Aleksandar Zakić od strane više Šiptara. Inače u Štimlju ima oko 90 % šiptarskog stanovništva, a ostalo su Srbi, pa je to i glavni razlog arnautske ohlokratije i tiranije nad srpskom nezaštićenom rajom.
- 14. juna 1990. u Belom Polju kod Istoka Šiptar Šaban Alijaj je, popodne oko 4 sata, pokušao u blizini svoje kuće da siluje maloletnu Srpkinju O. M. (10), učenicu 3. razreda Osnovne škole u tom selu, o čemu piše i "Jedinstvo" (od 18. 6. 1990). Devojčicu je od napasti spasio Miroslav Đuričić, koji je u tom momentu slučajno naišao pokraj kuće ovog Šiptara i čuo plač i zapomaganje deteta. Napad je prijavljen miliciji, te je napasnik pritvoren. Tim povodom su Srbi održali protestni skup u selu, pod vedrim nebom, koji je trajao do kasno u noć, jer su mnogi imali da iznesu svoje nevolje i žalbe zbog raznih šiptarskih zuluma i nasilja. Narod je tražio da se siledžija Šaban i njegova porodica proteraju iz ove sredine, jer Šaban Alija i njegov sinovac su već tri **** dosada pokušali da siluju Srpkinje, dve maloletnice i jednu ženu iz porodica Nemarović i Živković. Srbi seljaci su poimence iznosili i druge šiptarske napade na Srpski živalj, kojima je nedelima zajednički cilj - progon preostale 32 srpske porodice iz Belog Polja i zastrašivanje ostalih Srba u Metohiji i na Kosovu.
- 15. juna 1990. preko 200 Srba iz Đakovice potpisalo je novu Vidovdansku peticiju, u kojoj izražavaju svoje "nezadovoljstvo zbog teškog stanja za Srbe u Đakovičkoj opštini", jer u njoj "Srbi su ugroženi, poniženi, obespravljeni i prepušteni sami sebi". Srbi u Đakovici žive u strahu za živote svoje dece i svojih bližnjih, a nemaju kome da se obrate za pomoć. Ipak obećavaju da neće napustiti svoju Srpsku zemlju, ali traže da se na Kosovu i Metohiji uspostavi pravna država, da se ukine šiptarska majorizacija i sve druge vrste zloupotreba na srpsku štetu. ("Jedinstvo" 16. 6. 1990). Okupljeni Srbi u Đakovici, uz ostalo, tražili su da se ponovo izgradi i Spomen-crkva u Đakovici, koju su šiptarski vlastodršci separatisti, uz pomoć i srpskih komunista slugeranja i izdajica, srušili još 1949-1950. godine. (Da napomenem da sam i ja isti zahtev izneo 8. februara 1990. na skupu Kosovaca u Hali sportova na Novom Beogradu).
- 16. juna 1990. uveče oko 11 sati, u Opštoj bolnici u Peći, Šiptar Sait Bljakaj (56), navodno bolesnik, rodom iz Vrela kod Istoka, pokušao je da siluje bolesnicu Milevu Marković (49), Srpkinju, iz sela Naklo kod Peći. Napadač je bolesnicu silom uvukao u svoju sobu, a neko je pri tom bio ugasio svetlo u hodniku i jedno lice je sve to poizdalje mirno posmatralo. Bolesnica je ipak uspela da se otrgne od siledžije i pobegne. Napad je zatim prijavljen SUP-u, pa je napadač pritvoren i poveden je istražni postupak.
- 19. juna 1990. oko 17 sati pet Šiptara mladića iz sela Račka kod Štimlja nasrnuli su na Stojanku i Vladu Stojić iz Štimlja, dok su oni na svojoj njivi okopavali kukuruz. Stojić je pre toga opomenuo ove Šiptare da ne voze traktor po njegovoj njivi, na što ga je jedan motkom napao i tukao po leđima, a njegovoj supruzi naneli su lakše telesne povrede. Ostali Šiptari su psovali Srbe i pomagali napadaču, koji je kasnije po prijavi i pritvoren.
- 21. juna 1990. oko ponoći, u Gnjilanu, u Novobrdskoj ulici, dvojica Šiptara, Ragip Bajrami i Fetih Jašari, upotrebivši silu i pretnju oružjem pokušali su da siluju Srpkinju 3. I. radnicu. Kada se ona vraćala sa posla peške kući, oni su je pratili autom "opel" i kad je skrenula u sporednu ulicu, iskočili su pred nju i zgrabivši je za kosu nasilno su je ubacili u vozilo. Odmah joj je jedan zatvorio usta a drugi joj zapretio: "Ili ćemo te silovati, ili metak u čelo". Napadnuta Srpkinja se otimala i kričala i tako je izazvala pažnju slučajnih prolaznika, pa se onda nekako otrgla i pobegla. Posle je miliciji ovaj napad prijavila, pa su siledžije otkrivene u uhapšene. - Dvadesetak dana kasnije, u noći između 15. i 16. jula 1990. dvojica drugih šiptarskih pomahnitalih siledžija, Ejup Besim (21) i nepunoletnik C. B. iz Orahovca silovali su srpsku maloletnicu B. M. (15) u selu Opteruši kod Orahovca. - Tragična sudbina jadnih srpskih kćeri i devojčica na Kosovskom razbojištu traje neprekinuto od tursko-arnautskih vremena do, evo, kraja XX veka, usred zemlje Srbije i "ujedinjene kulturne Evrope", koja takve poživotinjene zločinitelje podržava! - Kako je srpskim devojčicama na Kosovu, neka posluže i ova dva primera. Novinar Kiković iz Prištine kaže mi nedavno: "Živim u Prištini i imam ćerku od 17 godina, ali ona ne zna kako Priština izgleda noću, jer ne ome da iziđe od šiptarskih siledžija i nasilnika". A devojčica Srpkinje Caje Babić, bibliotekarke iz Prištine, inače učenica osnovne škole, kaže svojoj mami: "Mama, zašto me Šiptari ubijaju pomalo? Što me ne ubiju odjednom?"
- I tokom meseca juna 1990, kao i prethodnih dva meseca, šiptarska histerija sa "jednonacionalnim trovanjem" samo dece albanske narodnosti nastavlja se po Kosmetu, iako su više **** grupe specijalista lekara iz Jugoslavije i Srbije, a i svetske komisije koje su potom dolazila na Kosovo, dale lekarske nalaze da nema nikakvih tragova trovanja nego samo izvesni simptom kod pojedinih mladića, devojaka i dece Šiptara po Kosmetu, koji pokazuju samo psihogene uzroke i znake masovne histerije, izvesnog nervnog šoka, a vrlo često i običnog simuliranja bolesnosti.
Srpkinja Slavka Aleksić (stara 57 godina), silovana i pretučena od Šiptara Bajrama Zeke
Ovi zvanični izveštaji potvrđeni su od nadležnih organa SFRJ i definitivno usvojeni u Saveznom veću Skupštine Jugoslavije, na sednici 28. juna 1990. godine (objavljeno je u štampi širom zemlje), gde je rečeno da "masovna pojava zdravstvenih tegoba na koje se žalio veliki broj učenika albanske narodnosti na Kosovu nema obeležja epidemije zarazne bolesti, niti trovanja, ona se može objasniti i indukovanim psihogenim reagovanjem" ("Politika"', "Jedinstvo" i dr. listovi od 29. 6. 1990). - Inače primećeno je poodavno da se ova šiptarska farsa sa navodnim "trovanjem" uglavnom odvija po uhodanom scenariju: "otrovani" su mahom đaci, ponajviše učenice osnovnih i srednjih škola, a ima i dečaka; "trovanje" počinje na određeni znak i u određeno vreme; uvek se nađe neki vozač koji kočnicama ili sirenom da znak prisutnima, posle čega počinje jurnjava prevoza kolima "otrovanih" do ambulanti i bolnica; "zatrovana" deca počinju da vrište itd. - a ove to najčešće biva praćeno izlivom besa šiptarske mase nad nedužnim Srbima i srpskom decom koja se tu zateknu. - Nema sumnje, da među tom nesrećnom i od svojih vođa i učitelja unesrećivanom šiptarskom decom ima dosta nevinih mladih bića koja su zaista "otrovana" nehumanim uvlačenjem u jednu bezumnu igru, u kojoj strada detinja duša i nervni sistem, a pre svega moral i savest, gubi se duševno zdravlje i čoveštvo potrebno za normalnu dečju budućnost, bez mržnje i opsesija, bez manipulisanja savestima i srcima.
Možda je zato u pravu srpski pesnik i pisac sa Kosova, Radosav Stojanović, kada ovih dana, sa bolom poniženog čoveka i Srbina, konstatuje: "Situacija na Kosovu je toliko zaoštrena da jezičak na terazijama mira sve više podrhtava, s tendencijom da pretegne u sunovrat u kome će izgubiti ovi. Proteklih 45 godina uzalud smo ubeđivali Šiptare u Jugoslaviji, i lagali sami sebe... Govorili smo da su nam Šiptari tradicionalno veliki prijatelji, a znali smo da su se kroz istoriju uvek borili protiv Srba i Srbije. Lagali ih da smo zajednički izvojevali slobodu, a znali smo da su oni masovno bili u fašističkim soldateskama. Delove svoje istorije brisali smo radi njihovog nacionalnog prosperiteta... da se ne uvrede, jer su nacija koja još nije prebolela sve dečije bolesti civilizacije... Bojali smo se da se ne osete kao u svojoj kući, zato su dobijali sve - i ono što nisu ni sanjali, a tek li zaslužili. Stvarali smo iluziju da su kroz istoriju čuvali naše vekovne svetinje na Kosovu i Metohiji, krili smo da to nisu, nego su ih ubeđivali za zlatne talire i harali ih. Dodvoravali smo se primitivnom mentalitetu kao folklornom umetničkom paritetu... Odvraćali smo ih od zuluma i pogroma nad Srbima, igrajući na kartu navodnog njihovog dostojanstva. No, moramo priznati, predugo smo bili u iluziji da im time činimo dobro koje će se i nama vratiti dobrim. Sada možemo konstatovati da smo radili protiv sebe, protiv svoga naroda i protiv Srbije... Jer sa pruženim prstom, oni su odnosili i ruku. Sve do ramena. Odsada, međutim, poverenje mora da se zaslužuje. Kako je za Srbe, tako mora biti i za Šiptare... Istorija neka im bude učiteljica".
- Na Vidovdan 28. juna 1990. proslavili smo na Kosovu, u manastiru Gračanici Svetom Liturgijom i na Gazimestanu sveopštim Pomenom, srpske Mučenike i Novomučenike sa velikomučeničkog Kosova. Bio je to 601. Vidovdan. Bilo je oko 100.000 Srba od Kosova do Jadovna i od Boke do Temišvara.
Gospode, pogledaj s neba i vidi i poseti ovaj Vinograd Tvoj, i učvrsti ga, jer ga zasadi Desnica Tvoja, da ga niko ne iskoreni, jer se drži Pravde Tvoje i Carstva Tvoga Nebeskoga.
Genocid nad Srbima posle 1945., ignorisan i skriveno podržavan od strane komunista i njihovog lidera J-B-Tita mnogo decenija..nastavka je prethodnog genocidnog talasa u Staroj Srbiji..Pogledajte ovaj ceo tekst na:
http://istina.at/index.php?option=co...id=200&Itemid=
Quote:
Преписка о арбанаским насиљима
у Старој Србији од 1898 до 1899.
Дипломатске ноте –крвава сведочанства
Председник српске краљевске владе др Владан Ђорђевић, посланик Србије у Цариграду Стојан Новаковић и турски министар иностраних послова, Тефик-паша, настојали су крајем 19 века да спрече бројна насиља Арнаута над нашим становништвом у граничним подручјима са Турском у Старој Србији. У намери да европској јавности представи трагичне прилике Јован Ристић, министар иностраних послова одлучио је да за руску владу што пре сачини „ исцрни елаборат ”
Постакнути громогласним тврдњама неких заговорника, односно политичара, аналитичара, политиколога, да је косметски проблем настао тек појавом Слободана Милошевића на српској историјској сцени и погубном политиком коју је водио, у наредних неколико бројева биће објављени најзанимљивији делови дипломатске преписке из 1898. године - немом сведочанству о тадашњем страдању српског народа на Косову и Метохији, који оповргавају такве констатације.Дело„Преписка о арбанским насиљима у Старој Србији од 1898. до 1899.” угледало је светлост дана , пре стотину година. Београдско Издавачко предузеће „Никола Пашић”, потрудило се пре више од деценију , репринтом издања, да нам ова књига ипак , буде доступна.
Поговор је написао 1998. године др Ђорђе Борозан. „Преписка о арбанаским насиљима у Старој Србији од 1898. до 1899. године створена је на основу међусобне размене дипломатских писама и нота, којима су тадашњи председник српске краљевске владе др Владан Ђорђевић, посланик Краљивине Србије у Цариграду Стојан Новаковић и турски министар иностраних послова, (дела) Тефик-паша, настојали да обуздају, спрече бројна насиља Арнаута, оносно Албанаца над хришћанским становништвом у ивичним подручјима српско-турске границе у ондашњој Старој Србији.
Борозан указује да је преписка , на француским и српском језику, прилично уверљиво представила, одсликала , тада по српско живље- трагично стање.Приказан, описан терор Арбанаса, зулуми, отмице, погроми и бешчашћа на самом крају 19 века указује на само један сегмент жестоке и необуздане репресије Арбанаса, која је интензивирана у време стврарања Прве призренске лиге 1878. године.
Прва „бела књига” о арнаутским насиљима.....
Albanski zločinci u Gnjilanu zlostavljali su čoveka, nabili mu kocem flašu od pola litra u utrobu, a nakon toga političari ondašnje SFRJ licemerno prikrivali i negirali napad na svog sunarodnika i lažima pomogli proterivanje i iseljavanje Srba sa Kosmeta i užase koji će tek uslediti.
BEOGRAD - Desilo se to u Gnjilanu prvog maja 1985. godine. Đorđu Martinoviću, albanski zločinci i separatisti nabili su sa kocem polulitarsku flašu kroz čmar u utrobu! Flaša se zaustavila tik pod desnim porebarnim lukom, a ovaj zločin albanski zločinci su smišljeno počinili kako bi pospešili iseljavanja Srba sa Kosova, koji su se posle toga počeli masovno iseljavati.
Flašu su iz utrobe žrtve izvadila u prištinskoj bolnici dva hirurga Albanca i jedan srpski hirurg dr Moračić. Njega su Albanci naknadno pozvali, pošto su se uplašili kada su otvorili utrobu i videli flašu i srču koju je trebalo izvaditi. Dr Moračić je posle operacije izjavio:
- Prizor koji sam zatekao bio je jeziv.
Đorđe Martinović je posle toga operisan još tri ****, jednom na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu i dva **** u Londonu.
O ovom zločinu tada je pisala celokupna domaća i svetska štampa. Samo nekoliko dana posle operacije koja je izvedena na VMA-a, koju su opsedali novinari, bojeći se da se Srbi na Kosovu ne dignu na ustanak, tada moćni Stane Dolanc, ministar Unutrašnjih poslova Jugoslavije, šef Kontraobaveštajne službe i potencijalni naslednik Josipa Broza Tita, činio je sve da zločin ne bude pripisan Albancima i bude potpuno drugučaje predstavljen javnosti.
Uz pomoć Brozovih generala, pre svega admirala Branka Mamule, generala Milana Daljevića, generala Vladimira Vojvodića, generala i narodnog heroja Jugoslavije Petra Gračanina i pukovnika Novaka Ivanovića, načelnika Doma JNA u Gnjilanu, gde je Martinović bio zaposlen, raznim manipulacijama, obmanama javnosti i skrivanjem istine o zločinu, tok istrage je skrenut u drugom pravcu.
Mnogi iskazi i činjenice o srahovitom činu nasilja su falsifikovani, a javnost obaveštena da je Martinović navodno priznao da se sam povredio. Očigledno je bilo da je reč o zaveri države protiv jednog malog čoveka i da se od užasnog stradanja i psihičkog i fizičkog maltretiranja pravi lakrdija.
O "slučaju Đorđa Martinovića" raspravljala je i skupština Jugoslavije osam ****, ali bez rezultata. Skupština Srbije šest **** je odlagala raspravu jer su rukovodioci smatrali da ona nije nadležna za slučaj već prema Ustavu Pokrajne Kosovo. Razrešenju slučaja nije pomoglo čak ni pismo našeg poznatog pisca Dobrice Ćosića, koje je javno upućeno Branku Mamuli i Dušanu Čkrebiću, tada aktuelnom Predsedniku Skupštine Srbije.
U zločinu učestvovale najmanje tri osobe
Posle operacije u Londonu u bolnici "Sveti Đorđe", čuveni proktolog svetskog ugleda dr Peter Holi izjavio je novinaru Miloradu Bajiću:
- Isključeno je svako samopovređivanje, zločin sam proučio sa svojim kolegama, posle uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, nasilje su izvršile najmanje tri osobe. Sumnjalo se da su zločin izvršili sestrići Sinana Hasanija, tada aktuelnog predsednika SFRJ po ključu, protiv kojih je Velimir Cvetić, advokat Đorđa Martinovića pokrenuo istragu.
Licemerje i laži Staneta Dolanca
Posle izjave koju je dao Stane Dolanc, ministar unutrašnjih poslova SFRJ, ljubljanskoj televiziji, mediji više nisu pisali o "slučaju Martinović".
U toj izjavi Dolanc je doslovce rekao prisutnim novinarima:
- Što se tiče slučaja Đorđa Martinovića obustavljena je svaka istraga, suđenja neće biti jer su moji kriminalistički organi utvrdili da se on sam povredio.
Zatim je Dolanc sa osmehom licemerno dodao:
- Žao mi je što je Đorđe Martinović srpski samuraj koji je nad sobom izvršio harakiri.
Na tu dosetku Dolanca, svi prisutni novinari su se nasmejali. Ova izjava je, nažalost, do danas na snazi. Zbog te nje za sve ovo vreme, čitave dve decenije, slučaj za je ostao za javnost nerazjašnjen i nerasvetljen.
Dokumentarne filmove zabranili:
- Dušan Mitević, generalni direktor RTS-a
- Ratomir Vico, generalni direktor RTS-a
- Milorad Vučelić, generalni direktor RTS-a
- Dragoljub Milanović, generalni direktor RTS-a
- Aleksandar Crkvenjakov, generalni direktor RTS-a
- Bojana Lekić, glavni urednik BK
- Aleksandar Tijanić, generalni direktor RTS-a
Zavođenje za Goleš planinu (intervju)
"Mesecima sam boravio na Kosovu. I bio u prilikama gde može da se vidi da je srpski narod zlostavljani narod, a albanski - nesrećni narod. U suštini nesrećan. Poneki stariji Arbanasi to uviđaju i ne slažu se s tim. Ali, ta takozvana indoktrinacija mladih, čak dece po obdaništima, dominira..."
Na Vidovdan iduće godine, navršiće se tačno šest vekova od legendarne kosovske bitke. Sve od te davne 1389. Kosovo nije prestalo da bude poprište borbi, nasilja i stradanja, pa će obeležavanje značajnog datuma biti višestruko. U pripreme za proslavu, koje traju nekoliko godina, uključeni su istaknuti stručnjaci, naučnici i umetnici, kao i mnoge ustanove.
Jedan od njih je i profesor Teološkog fakulteta u Beogradu, jeromonah Atanasije Jevtić. Pored svog učešća u Odboru za proslavu, on Kosovu kao problemu srpskog naroda već duže vreme posvećuje posebnu pažnju.
Njegova knjiga "Od Kosova do Jadovna", objavljena prvi put 1984. prošle godine je dočekala svoje sedmo izdanje. Profesor Atanasije Jevtić je i glavni i odgovorni urednik jednog od najgrandioznijih izdavačkih poduhvata kod nas - knjige "Zadužbine Kosova".
- Knjige "Od Kosova do Jadovna" i "Zadužbine Kosova" dokumentarnog su karaktera, prva je i putopisnog. Zahtevale su posebne uslove i duži rad.
- Pre šest godina dvadeset i jedno svešteno lice iz cele zemlje potpisalo je Apel da se zaštite srpske svetinje na Kosovu i srpski živalj. I to je bio konkretan povod da se bavim tim problemom. Apel je bio kritikovan, a onaj koji ga je imao kod sebe, kao napr. jedan mladić kod Gnjilana, prebijen je, a jedan milicioner (Srbin) izgubio je službu. Kosovo je pri tom ćutalo, jer uopšte ćuti. Mislim na šiptarske vlasti tamo, koje uopšte bojkotuju sve. A tragediju koja traje treba zapisati. Tako sam otpočeo svoj rad najpre na manjoj knjižici a onda je nastala i ova veća knjiga - "Od Kosova do Jadovna".
- A osmo izdanje?
- Biće udvostručeno. Biće obelodanjen nov svedodžbeni materijal. Moj lični i arhivski. Osim patrijaršijskih, drugi arhivi mi uglavnom nisu bili dostupni, ali sam do dragocenih dokumenata ipak došao, uz pomoć prijatelja. Najbolji izvor dokumenata je narod. Naši funkcioneri, kad odu na Kosovo, obično razgovaraju samo s funkcionerima, osim Miloševića koji je one čuvene kosovopoljske noći dopustio da osamdeset ljudi iskaže šta osećaju i šta misle. Ali i tada pod posebnim uslovima. Kad odete neposredno u narod i steknete poverenje, možete čuti što se još ne zna, a što je nepatvorena istina. Narod ne samo da zna, nego ume i da proceni šta je i gde je istina, šta je i gde je pravda. Ja sam proveo na Kosovu dve godine, služeći vojni rok, od 1958. do 1960. Gradili smo put od Mitrovice i Vučitrna preko Prištine do Uroševca. To su bile godine teške i tmurne. Poznajem, Kosovo i zato, između onoga što pročitam i čujem posredstvom javnih glasila i onoga što znam, ne mogu da se ne upitam: čemu "zavođenje za Goleš planinu", umesto da se oslušne narod, očevidac?
- Kontaktirate s tim ljudima?
- Odlazim često tamo i s mnogima sam bio na skupovima, naročito u manastirima i u crkvama. Ako imate strpljenja da slušate, možete mnogo doznati. Tu se ne laže. Oko svetinja se ne laže. Možete doznati svu istinu u narodu. Zatim, ja sam monah i narod me kao takvog prima. To je jedan od razloga poverenja. Ljudi vas pročitaju ako ste demagog, manipulant, karijerista. Naš narod je većinom pošten, a to i jeste ono što je meni davalo i daje najviše podataka. Tako sam došao ne samo do Jedinstvenih informacija, nego i do vrlo važnih dokumenata i svedočanstava o stradanjima srpskog naroda na Kosovu.
- Da li su to materijali s kojima smo se susreli u knjizi "Od Kosova do Jadovna"?
- Ne iznosim još sve u javnost. Nameravam da jednog dana to unesem u jedan veliki Srpski Martiriologijum - knjigu o stradanjima, mučenjima i mučilištima, u prvom i drugom svetskom ratu, Srba, ali i Pravoslavlja uopšte.
- U knjizi "Od Kosova do Jadovna" opisuje se i vreme pred rat i rat?
- Taj period je važan, jer se tad ispoljila prava priroda neprijatelja srpskog naroda, zločinački odnos i smišljeni genocid nad Srbima. Naročito u prvim mesecima okupacije, kad još nije bilo prilike da se njihovi "tumači" i odgovorni vade na četništvo i partizanstvo. Jednostavno - videlo se šta su nameravale vlasti u NDH, i Rimokatolička crkva sa prisilnim pokrštavanjem. A na Kosovu i u Metohiji - šta žele balisti Albanci.
- Da li je Katolička crkva pomagala zločine?
- Ne kao celina, ali je u njoj bilo dosta podstrekača. To je pisalo u prvom izdanju moje knjige i taj problem ostaje otvoren. Rimokatolička crkva se nije ogradila od zlodela, naročito od prekrštavanja. Naprotiv, ona je obavljala duhovno nasilje nad Srbima, koristila teško stanje, "lovila duše". Pokušavala je da proturi i nametne svoju vrstu "spasenja". Bilo je slučajeva da katolički sveštenik nekad od prijatelja Srba upiše u pokrštene, bez njegovog znanja. I kad ovaj to dozna, ode i pobuni se, ustaše ga onda ubiju. Mnogima Srbima ni "pokrštavanje" nije spaslo živote. Bilo je slučajeva u Sremu, na primer, u Vukovaru, da katolički pop bez pitanja poškropi Srbe vodom i kaže: "Vi ste sad pokršteni". Niko nema pravo da drugome menja veru ukoliko taj to neće. Za osmo izdanje knjige pripremam poglavlje o stradanjima Srba u Hercegovini, od Muslimana.
- Da li se slično zbivalo i na Kosovu?
- Jeste. Zato sam i dao naslov knjizi "Od Kosova do Jadovna". Moglo je i "Od Jadovna do Kosova". Sa studentima teologije smo putovali po svim našim stratištima. Naš put je vodio do Jadovna, a Jadovno se, u stvari, ponavlja na Kosovu. Pored toga što se, kao i u Jadovnu, perfidno i lukavo vršio genocid nad srpskim narodom, u prvoj deceniji posle rata bukvalno se nasrtalo na srpsku veru i crkvu, na dušu srpskog naroda.
- Konkretno.
- Nekoliko srpskih crkava, i tokom rata, ali i posle rata na Kosmetu, porušeno je, a Srbi koji su išli u crkvu, proganjani su. Primer igumana Venijamina Boškovića, koji je u manastiru Binču kod Gnjilana prebijen od vlasti, to najbolje potvrđuje.
- Da li je i islam bio ugrožen?
- Islam niko nije dirao, niti džamije. Crkve su na Kosovu predžamijali ali se nije desilo, niti treba, da se džamije precrkve. Naravno, tu su posle došli izgovori, kao na greške u kompjuteru". Kompjuter kako nahraniš podacima tako on radi. Arbanasi se na taj način stavljaju u službu separatistima. Islamska komponenta na Kosovu se krije, ali je ona tamo veoma jaka. Recimo, islamska sekta derviši u Đakovici itekako organizovano rade na širenju velikoalbanskih ideja, i pri tome se ponašaju nasilnički. O tome smo nedavno čitali i u štampi. Zatim islamska komponenta van Jugoslavije, takođe ima značajan uticaj na događaje na Kosovu.
- Šta biste istakli od svojih neposrednih doživljaja na kosovskom tlu?
- Nedeljama i mesecima boravio sam tamo. I bio u prilikama - u autobusima i vozovima, na primer, gde ste prinuđeni da budete telo uz telo, dah uz dah, čovek uz čoveka, gde može da se vidi da je srpski narod, zlostavljan narod, a albanski - nesrećni narod. U suštini nesrećan. Zaslepljen nečim, zašta misli da mu je sreća, da je došlo vreme isključivo za njegovu sreću. Poneki stariji Arbanasi to uviđaju i ne slažu se s tim. Ali, ta takozvana indoktrinacija mladih, čak dece u obdaništima - dominira. Vaspitačice su primorane za vreme odmora da prave zid između albanske i srpske dece. To se zlo širi u domovima, oseća se u atmosferi na Kosmetu. Kad vidite, na primer, kako se grade arbanaške kuće, vidite da su ti ljudi neslobodni, jer grade zidine i utvrđenja oko kuća. Nije takvima kriva ni nova ni stara Jugoslavija. Tu su koreni dublji. Od Bagdada do Bihaća su zidine oko kuća, a usred bela dana Šiptar izlazi na njivu sa sekirom uza se! Od koga se to boji? Malo je za to reći primitivizam. Primitivan čovek može da bude dobar čovek. Posredi je šiptarska, arnautska narav. Potmula, neiživljena, infantilna. Postoji lep grčki izraz za to junačenje koje je alibi za pokrivanje straha. Takav čovek je trasidilos, drzak zato što je, u stvari, plašljiv. Starosedeoci Srbi govore o tom strahu. Mnogi Albanci su plašljivi ljudi. Zato i napadaju s leća. Bio sam svedok toga još kao vojnik. Ljubazni a neiskreni. Ne znate šta vas može snaći. Naravno nisu svi takvi.
- Traganje za građom, svedočanstvima koja ste skupljali za genocid (za ovu knjigu) odvela su vas i u Jermeniju, Malu Aziju...
- U Maloj Aziji sam saznao da je Turska ranije dovodila Albance kao kaznenu ekspediciju (tzv. čete bašibozuk), namenjenu za posao dželata. Tucović je rekao da su Albanci bili najgore dete odgajano u krilima Turske - jer su bili korišćeni za zločine. U Grčkoj postoji sličan izraz za arnautske razbojničke grupe naziv su, u stvari, dobijale grupe specijalno pripremljenih albanskih vojnika za zulume i zločine.
- Kako to da se ni za šest vekova taj mentalitet nije promenio?
- Albanski funkcioneri s Kosova, a u Beogradu i albanski pisci, govore o "antialbanskom raspoloženju", ironično i cinično, što, na nesreću, neki drugi poput npr. Branka Horvata ili zagrebačkog "Danasa", to potenciraju.
- Šta na to reći?
- Najbolji, najuspešniji širitelji antialbanskog raspoloženja su Albanci. I ne treba im veći neprijatelj od njih samih. Kod većine njih nema ni trunke samokritike. Čak i šiptarski pisci, od kojih se očekivalo da kažu ipak nešto drugo, izveli su ovde u Beogradu tiradu samoopravdanja. Posle svega, ni pokajanja čak nemaju. Srpski narod zna da se kaje za svoja nedela, ali to traži i od drugih. O pokajanju, kao najlepšem cvetu čovekovog poštenja, govorio sam na skupu sveštenika u Lici, a zabeležio sam i u knjizi. Gruzijski režiser Abuladze o gruzijskom pokajanju je napravio film, jer je Staljin bio Gruzijac. Marko Miljanov je takođe govorio o tom elementu čovečnosti. Onaj, ko mlade generacije uči nasilništvu, osvajaštvu, uči ih nečemu što će imati strašne posledice, pre svega za njih same.
- Kroz manje od godinu dana navršiće se šest vekova od Kosovske bitke. Proslava 600-tog Vidovdana je najavljena...
- Pripreme traju već nekoliko godina. Postoji Odbor za pripremu proslave, koja će biti poput studeničke, a i obuhvatnija. Kosovo, kao prošlost i sadašnjost srpskog naroda, njegova istorija, njegovo biće i njegovo pamćenje, puno je svetih srpskih kostiju i svetih moštiju. Od Kosovske bitke do danas, Kosovo je bilo tle na kojem je Srbin čak i samo svoje prisustvo plaćao životom. Među prvim svetim Kosovskim mučenicima je Sveti knez Lazar, vođa srpske vojske u Kosovskoj bici. Lazarevo telo je spaseno i najpre je ležalo u njegovoj zadužbini Ravanici, a onda je prilikom Velike seobe Srba u XVII veku, u bežanju od Turaka, preneto u Sentandreju, pa u Srem, gde je, u Sremskoj Ravanici, ostalo do drugog svetskog rata. Sada se vraća na Kosovo i u svoju zadužbinu Ravanicu.
- Veliki deo posla, planiranog za dan proslave urađen je objavljivanjem knjige kapitalne vrednosti "Zadužbine Kosova". Knjiga od oko devetstotina strana, sa oko dve hiljade i četrdeset ilustracija, crno-belih i u boji, kao jedno od najgrandioznijih dela u našoj izdavačkoj produkciji - jedinstveno je ne samo kao dokument o zadužbinama, nego i sama zadužbina, Vi ste glavni i odgovorni urednik te knjige.
- Knjiga je riznica dokumentovanih informacija o srpskoj prošlosti, istorijskoj, političkoj, pravnoj, duhovnoj, umetničkoj. Tu su dokumenti o delima većine istaknutih ličnosti srpskog naroda, vladara, naučnika, umetnika sa Kosova i Metohije. Ona je i riznica još neobelodanjenih istorijskih istina, ali ne u obliku komentara, nego samo dokumenta. To i jeste njena vrednost. Ona samu sebe objašnjava. Na ovu knjigu nema prigovora, ona samu sebe kazuje. Pored nas deset, iz Izdavačkog saveta, koji su se posebno zalagali i izneli veliko breme posla, radilo je na njoj pedeset prvoklasnih naših stručnjaka. Najzaslužniji je profesor Živorad Stojković. Zatim, Milan Ivanović iz Peći, koji poodavno radi u Akademiji nauka u Beogradu, dvadeset godina je proveo u Istorijskom arhivu na Kosovu i u Zavodu za zaštitu spomenika. Za to vreme imao je izuzetan pristup dokumentaciji, a poznavajući Kosovo, mogao je, uz konsultacije sa Crkvom, sa raško-prizrenskim vladikom Pavlom, da sazna sve pojedinosti o svakoj crkvi na Kosovu - koja je ugrožena, u kojoj se vrši služba, u kojoj se ne vrši, i iz kojih razloga. Tu su potom i akademici Dimitrije Bogdanović, pa Lazar Trifunović, pa Radovan Samardžić i drugi. Ideja o knjizi rodila se na dan kad je zapaljena Pećka patrijaršija (16. marta 1981). Tad smo shvatili da moramo što pre i što autentičnije, u što većem obimu, da zapišemo sve što bi moglo da proguta ovo vreme albanske agresije.
- Iz te dragocene građe, šta biste posebno izdvojili?
- "Zadužbine Kosova", kao zbirka dokumenata pokazuju da je albansko prisustvo, do XVIII veka, vrlo malo na Kosovu. Što idemo više unazad, može se konstatovati da od XVIII veka, od Velike seobe i austro-turskih ratova, poislamljeni Albanci silaze s planika i naseljavaju napuštene prostore u Metohiji i na Kosovu odakle su se iselili Srbi, ali ni izdaleka ne svi Srbi, ne u onom broju kao što su Srbi morali da beže s Kosova u prošlom (XIX) veku, posle oslobođenja Srbije i Berlinskog kongresa. Tada je počela strašna osveta nad Srbima, zulum sličan današnjem. Ovome treba dodati i nasilno islamiziranje Srba i albanizovanje. Tu je izgubljen veliki broj Srba. Izgubljena je srpska većina koja se više nije mogla vaspostaviti. Između dva rata nešto se pokušalo kolonizacijom, ali se više nije moglo povratiti staro stanje, a stanje je u II ratu još pogoršano. Tu su i veoma značajna turska dokumenta, tefteri o popisu stanovništva po kojima se vidi da su Turci na Kosovu zatekli 97 % srpskog življa, a jedva 2-3 % albanskog.
- Pišući ove knjige, nije li vam, kao teologu, bilo zamereno da se bavite politikom?
- Naravno, i biće mi i dalje zamerano, ali šta je politika ako nije život jednog naroda, stvaranje i njegovo stradanje. I zašto bi politika bila monopol bilo čiji, privilegija određenog broja ljudi koji su za to dobro plaćeni. Politika je pravo svakog čoveka. A kad jedan narod strada onda je tu pre svega potrebna čovečnost i istinitost.
- Kako vidite budućnost Kosova?
- I pored tragičnih stanja, ja sam optimista. Preduslov za svako rešenje kosovskog pitanja, koje je u ovom trenutku srpsko pitanje, najpre je puna istina o Kosovu, istorijska i najnovija, bez ikakvih ulepšavanja i političkih manipulisanja. Ljudi tek sada otkrivaju iseljavanje Srba tokom rata i pokušaj koloniziranja Albanaca 1945. u predeo oko Vršca, ali i njihovo brzo vraćanje na Kosovo. Tek sada saznaju da se Srbi tada nisu smeli vraćati, nego su u ispražnjene krajeve srpske stizale kolone Albanaca iz Albanije. A to nikom nije smetalo. Narod se s pravom pita, zašto mu to nije rečeno? Drugo, metodi kojima je ostvarivana ta većina Albanaca na Kosovu, nasilje, okupacije, pritisci, progoni, uzurpiranje prava. Poznato je da zločini i nepravednim putem stečeno pravo, nije nikakvo pravo. To se ne može ozakoniti. Nisam za represalije i osvete nad Albancima, ali sam za punu slobodu, pravdu i stvarnu garanciju za miran život svih na Kosovu. Posle pune istine, dakle, potrebna je puna pravda. A ne zamajavanje raznim izjavama, deklaracijama i platformama, tj. "zavođenje za Goleš planinu".
KALIGULA is offline
Old 11-24-2007, 11:36 AM
KALIGULA
Forum Member
Tragedija na Kosovu
Pismo objavljeno u pariskom listu "Figaro" 16. 3. 1989.
Srpska manjina u srcu Evrope, žrtva progona.
Stvarni cilj akcije: secesija i pripajanje Kosova Albaniji
Dobro znam situaciju na Kosovu već trideset godina, a tokom poslednjih sedam godina više **** tokom godine boravio sam tamo na određeno vreme. Povodom onoga što piše štampa na Zapadu, želim sa svoje strane da dam jedno svedočenje, kao čovek sa terena.
Ono što se zbiva na Kosovu nije samo jedna drama, nego jedna istinska nacionalna i ljudska tragedija. Tragedija koja nije samo fizičko stradanje srpskog naroda na svome pradedovskom ognjištu i kraj svojih najvećih hrišćanskih svetilišta, nego je još veća moralna tragedija, jer mučeničko stradanje Srba nije priznato i predstavljeno je svetu u izvrnutom obliku. Glavni krivac za to je nesumnjivo komunistički režim u Titovoj Jugoslaviji nedavno je jugoslovenski režiser Emir Kusturica, trenutno u Americi, rekao s pravom da je Tito "glavni generator svih jugoslovenskih kriza". Srpski komunisti sigurno snose veliki deo odgovornosti, ali i još više Albanci na Kosovu. Kao većina u toj pokrajini, oni su tu većinu iskoristili da bi progonili srpsku manjinu, koja u srcu Evrope, u XX veku, doživljava takav teror koji potseća na najmračnija vremena otomanskog ropstva.
Ako je albanska većina na Kosovu nezadovoljna komunističkom vlašću, Srbi ove pokrajine imaju daleko više razloga da budu njome nezadovoljni. U svojim nevoljama, kosovski Srbi se nisu okrenuli protiv svojih suseda Albanaca, kao što to, na žalost, Albanci čine protiv Srba. Koristeći se Ustavom iz 1974. Albanci su s Kosova i Metohije proterali oko 200.000 nevinog srpskog življa, seljaka i radnika, i prisvojili su njihove kuće, imanja, i čak čitava sela, silovali su njihovu decu i oskrnavili njihove crkve i manastire, groblja i spomenike. Za svoja nedela, Albanci su bivali kažnjavani najviše do godinu ili dve zatvora, koje najčešće nisu ni izdržavali. Istina, izvesni mladi Albanci bili su kažnjavani na višegodišnji zatvor zbog parola ili demonstracija, ali njihove sudije nisu bili kosovski Srbi, nego jugoslovenska komunistička vlast, koja se više boji parola nego stvarnih zločina, zuluma i silovanja, više se boji demonstracija nego stvarnih nasilja nad ljudima, skrnavljenja crkava ili proganjanja dece.
Nedavni štrajkovi i ulični nemiri Albanaca na Kosovu i Metohiji imali su za cilj sprečavanje promene Ustava iz 1974. koji im je i dozvolio da nasilno prognaju Srbe sa Kosova da bi ostvarili svoj nacionalistički cilj: Kosovo "etnički čisto" i zatim otcepljenje i pripajanje Albaniji, kojoj Kosovo i Metohija nikad nisu pripadali.
Srpska tragedija na Kosovu, za sve slobodno misleće i demokratske ljude, opipljiva je i vidljiva. Ona se sastoji pre svega u zamračivanju istine o pravom stanju u ovom regionu, a zatim u potpunom otsustvu istinske demokratije i efikasnog pravnog sistema. Svakako da su i izvesni Albanci na Kosovu imali neprilika, ali nisu za to bili krivi tamošnji Srbi, nego su, na žalost, upravo oni bili ti koje su Albanci proganjali.
Mogao bih navesti predugački spisak nasilja činjenih od Albanaca Srpskom življu. Ali, zbog prostora, navešću samo dva primera.
28. avgusta 1988, uveče, na praznik Uspenija Majke Božije, posle narodnog sabora u manastiru Gračanici kod Prištine, milicajac Albanac, Ahmet Ljatif iz Prištine, napao je igumaniju manastira Gračanice Tatijanu (65 godina), s namerom da je siluje, u porti manastira, gde je on bio određen "da čuva red".
27. septembra 1988, na dan Krstovdana, u selu Grace kod Vučitrna, petorica mladih Albanaca, između 12 i 15 godina, raskopali su jedan grob na srpskom dečjem groblju, i onda su iskopali dvoje srpske novorođenčadi, blizance, decu Radojka i Dragice Petrović, i izvadivši iz kovčežića jednoga od njih, raskomadali su ga i delove tela razbacali unaokolo. Dvoje starijih Albanaca, koji su bili svedoci ove strašne scene, prećutali su to vandalsko nedelo. Deda pogrebenih blizanaca, koji je i otkrio ovo skrnavljenje, prijavio je to vlastima. Posle nekoliko dana, otkriveni su počinioci. Oni su svoj postupak motivisali "traženjem novca" u grobu! Jedan novinar Albanac iz Prištine, Maksut Šehu, prokomentarisao je taj zločin ovako: "Ovaj greh pada na sve nas (Albance), i sram ostavlja neizbrisiv trag na nama".
Ove ljudske pokajničke reči pokazuju da ima i čestitih i iskrenih Albanaca, i da postoji nada da Srbi i Albanci mogu da žive zajedno na Kosovu.
Jeromonah Atanasije Jevtić
Izveštaj o poseti Kosovu američkih kongresmena Svetom Arhijerejskom Sinodu SP Crkve, Beograd
Dana 10. aprila 1990. g., na Veliki Utorak, na Kosovu je boravila Delegacija Američkog Kongresa (tzv. Helsinška komisija za ljudska prava), koja je tom prilikom razgovarala i sa Kosovskometohijskim Srbima, među kojima sam, u ime Pećke Patrijaršije, učestvovao i ja. Podnosim Sv. Sinodu izveštaj o tom susretu i vođenim razgovorima.
Sedmočlana Komisija američkih kongresmena boravila je u Jugoslaviji od 7-11. 4. 1990, od čega je 2 dana provela u Sloveniji, 1 dan u Beogradu i 1 dan na Kosovu. (Za dobre poznavaoce prilika odnosa Američke ambasade u Beogradu prema Srbiji i Srbima, ovakav raspored posete više je nego karakterističan). Delegaciju Američkog Kongresa predvodio je g. Denis Dekonsini kao predsednik, potpredsednik je bio g. Stenli Hojer, a među članovima Delegacije bila je i kongresmenka srpskog porekla g-đa. Helen Delić Bentli, kao i g. Džim Mudi, kongresmen iz Milvokija, koji zna srpski (jer je ranije radio u Ambasadi SAD u Beogradu, i glasovima Srpske kolonije u Milvoki izabran je).
Poslednja dva člana američke delegacije imali su sluha i razumevanja za nevolje i stradanja Kosovometohijskih Srba od agresivne šiptarske većine, što se za ostale članove ove Delegacije ne bi moglo reći, bar sudeći po njihovom konačnom zvaničnom saopštenju, u kojem nema ni reči o ugrožavanju ljudskih prava Srba na Kosovu i Metohiji od strane vlasti i šiptarske većine. Ovakav stav u izjavi američke "Helsinške grupe za ljudska prava" mogao se unapred i nazirati, sudeći po prethodnim izjavama Američkog ambasadora u Beogradu Cimermana (njegove izjave u korist Albanaca a protiv Srba i Srbije objavljene su još ranije u štampi, i na njih su odgovorili par srpskih intelektualaca i novinara otvorenim pismima). Ništa bolji odnos prema Srbiji i Srbima nema ni g. Sel, šef političkog odeljenja Američke ambasade u Beogradu, koji je najpre zakazao, a onda otkazao susret Američkih kongresmena sa predstavnicima SP Crkve na Kosovu (ostavivši nam kao mogućnost samo usmeni poziv na večeru u hotelu "Grand" u Prištini, gde je Američka grupa čašćavala vođe Šiptarske "alternative" na Kosovu, koji su poziv odbili i Srbi sa Kosova, pa onda i mi iz SPC).
(Da napomenem, da je već pre odlaska ove Delegacije na Kosovo, privatno stigla meni vest od g. Bogdana Maglića iz SAD da je čitavu ovu posetu Američkih kongresmena Kosovu podstakao i organizovao američki kongresmen Bob Dol, poreklom Albanac (otac mu se zvao Doran, majka Bina), koji se inače izdaje za Škota! Iza njega stoji poznata albanska organizacija "Jusuf Garbelo", te preko njega deluju proalbanske, antisrpske snage u kongresu SAD, što g-đa Bentli nastoji da neutrališe).
Dakle, u utorak 10. aprila 1990, Američki kongresmeni posetili su najpre u Prištini predsednika Skupštine Kosova Đorđa Božovića, a zatim su više od 2 sata razgovarali sa predstavnicima tzv. "Albanske alternative" u Prištini (koju predvodi Ibrahim Rugova, sin šiptarskog baliste iz rata). Po zahtevu Američke ambasade - kako je potom saopšteno, a najverovatnije na predlog samih šiptarskih "alternativaca" - ovaj razgovor se vodio iza zatvorenih vrata, ne samo za novinare, nego i za srpske "alternativce" (odbor za istinu o Kosovu), koji su ovakvim stavom Amerikanaca bili ogorčeni. Zatim je u programu delegacije trebala da bude poseta Skupštini Kosova Polja, a onda razgovor sa srpskim udruženjem "Božur" u Kosovom Polju "Božur" je, međutim, zamolio, i molba usvojena da se otkaže poseta Skupštini Kosovu Polju, a vreme ustupi "Božuru" te je tako dobijeno oko 2 sata vremena za razgovor sa Srbima u "Božuru".
Kako SP Crkvi na Kosovu i Metohiji uopšte nije bilo dato vremena za susret i razgovor sa Američkim kongresmenima, vodeći ljudi Srpskog društva "Božur" (Bogdan Kecman, Zoran Grujić, Miša Albijanić) odlučili su da u svoj sastav uključe i predstavnike SP Crkve, pa su pozvali igumaniju Paraskevu iz Deviča, prištinskog sveštenika o Miroslava Popadića i rektora Prizrenske bogoslovije o Milutina Timotijevića. Kad sam, u utorak oko 11 sati, i ja stigao u Prištinu, odmah su u "Božuru" rešili da i meni daju reč, pa su, zbog kratkoće vremena, odustali od govora o. Milutin i o. Popadić, ali su raz govorima prisustvovali, kao i o Zoran Grujić iz Vučitrna, koji je u međuvremenu pristigao.
Američka Delegacija, koju je predvodio podpredsednik Stenli Hojer, dok predsednik Dekonsini nije došao na razgovor sa Srbima, ostala je sa "Božurom" oko 2 sata (od 13:30 do 15:30) Evo ukratko sadržaja tog susreta i razgovora, koji je održan u sali fabrike, "Jumko" u Kosovu Polju (nova srpska fabrika).
Najpre je predsednik "Božura" Bogdan Kecman pozdravio goste Amerikance, istakavši da "Božur" nije politička stranka, nego humano udruženje koje se zalaže za "zajedničko življenje svih na Kosovu, pod istim suncem i sa istam pravima Osnovni cilj "Božura" nije razdvajanje ljudi po nacionalnosti ili veri, nego razdvajanje ljudi od neljudi". Kecmanu je otpozdravio podpredsednik S. Hojer, rekavši da je predsednik Dekonsini otsutan (a prisutan je bio Američki ambasador Cimerman, koji je većim delom pri razgovorima dremao, očigledno nezainteresovan), te da su oni iz Američkog Kongresa došli da vide da li se poštuju ljudska prava na Kosovu, jer, veli, ljudska prava su priznata svakom, ne zbog njegove nacionalne pripadnosti, nego zbog toga što je ljudsko biće.
Zatim je predsednik "Božura" rekao "Umesto nas ostalih, naše srpske patnje na Kosovu preneće vam grupa samih staradalnika" i pozvao kao prvu da govori Mati Paraskevu Devičku (Prevodilac je sve vreme bila jedna gospođa iz Ministarstva spoljnih poslova Jugoslavije, koja je korektno obavljala svoju dužnost). Igumanija Paraskeva je u jednom dostojanstvenom tonu, sve vreme stojeći (dok su svi ostali uglavnom sedeli za vreme razgovora), iznela ukratko stradanja svog Manastira i Sestrinstva, kao i sebe lično - od "naših suseda". Na pitanje g. Hojera ko su ti "susedi"? - odgovorila je "Albanci, jer na desetine okolnih sela oko Deviča nema nijedne srpske kuće", i onda je nabrojala koliko je u kojem selu bilo Srba i koliko ih se i kada iselilo pod pritiskom Šiptara.
Zatim je reč dobila Radmila Milinčić, udovica ubijenog mučenika Danila Milinčića, koja je opisala tragično ubistvo muža joj Danila u Samodreži, na svome imanju i pred svojom kućom (2. juna 1982), te dalju sudbinu nje kao udovice i dvoje Danilove siročadi (od kojih je mlađi Ivan rođen 4 meseca po ubistvu Danilovom). Potresno je opisivala šiptarsko suđenje Danilovom ubici Feratu Muji (emigrantu iz Albanije), kada je sav proces vođen samo na albanskom jeziku, bez prevoda na srpski, uz prisustvo 40 Albanaca u sudnici i njih 200 ispred sudnice, zbog čega je nju i Danilovu majku i braću milicija pratila do sudnice i kući. Po presudi tog suda, veli, njena siročad su dobila samo po 30 dinara mesečno naknade za ubijenog oca! Zatim je iznela i potonja i nedavna uznemiravanja njene porodice od strane Šiptara, sve do februara 1990, kada su joj pred stanom Šiptari "zveckali ključevima", od čega su se njena dečica po ne znam koji put uznemirila i drhtala. Navela je i podatak da je 1964. g. u Kosovu Polju, gde ona sada živi i radi kao učiteljica, bilo svega 12 albanske dece, a sada ih ima oko 3.000, što je za 1.500% više.
Nadalje je Srpsko društvo "Božur" učinilo i sledeću dobru stvar. Naime, među Srbima stradalnicima na Kosmetu po zvani su da pred Američkom delegacijom govore i trojica Albanaca sa Kosova, koje Šiptari takođe terorišu kao prijatelje Srba. Tako je data reč Isufu Redžepiju iz Kosova Polja, koji je govorio o "teroru albanskih terorista i separatista" nad njim i drugim jugoslovenskim opredeljenim Albancima Napali su mu ćerku Adrijanu i teraju ga da se iseli. On tvrdi da Albanci na Kosovu i u Srbiji imaju sva ljudska i građanska prava. Nešto kasnije govorio je i Ahmet Dobruna, Albanac, delegat u Skupštini Srbije, koga su šiptarske vlasti s Kosova oklevetale, uhapsile, nezakonito sudile i osudile, samo zato što je prijatelj Srpskog naroda. Rekao je: "Ne optužujem nikoga, samo iznosim svoj slučaj stradanja", jer "pored Srba i Crnogoraca, ugrožena su i prava mnogih Albanaca na Kosovu", kao što je njegov slučaj, i naveo je da je čak bilo tri pokušaja albanskih terorista da ga ubiju. Traži samo povratak svojih oduzetih prava i moralnu satisfakciju za progone, suđenje i osudu, zbog čega se, od muke, i razboleo, Ali dodaje: "od svega toga do danas ništa nisam ostvario", što jasno govori ko sudi na Kosmetu Pri kraju je govorio i Ahmet Šabani, Albanac iz Podujeva, koji je rekao da su s područja Podujeva proterani skoro svi Srbi i Crnogorci, jer je Podujevo epicentar šiptarske agresije. Sa ulica Podujeva vršen je masovni pogrom nad Srbima, kada je šiptarska masa pretukla 34 Srbina, a sličnu sudbinu dele i pošteni Albanci jugoslovenski orijentisani Albanski vođi izmislili su "trovanje" dece da se predstave svetu kao navodno ugroženi "Trebalo je samo prisustvovati lovu na Srbe u Podujevu. Želimo, dodao je, da nam dođete u Podujevo i sami vidite pravo stanje, ali molimo vas nemojte doći sa kolima beogradske registracije (jer će vas pretući), nego samo ljubljanske ili zagrebačke".
Dr. Dušan Bulajić iz Prištinske bolnice, hirurg već 30 godina, govorio je o stanju u zdravstvu na Kosovu, gde je i zdravstvena služba stavljena u službu šiptarskog separatizma i majorizacije. U ovoj nedavnoj ekscesnoj situaciji, sa tzv "trovanjem", od strane Šiptara lekara potpuno je pogažena Hipokratova lekarska zakletva o humanosti" Sedamdesetih godina u Prištini nije bilo Albanca hirurga, a i drugih lekara je bilo malo, a sada je samo hirurga 609, a od njih samo 79 Srba hirurga itd. " Prilikom nedavnih nemira oko navodnog "trovanja", lekari Albanci su nas Srbe lekare sprečavali da pružamo pomoć bolesnicima albanske narodnosti, a nisu nam davali ni da za to vreme pružamo pomoć i drugim težim bolesnicima. Sve je bilo podređeno toj dobro smišljenoj akciji "jednonacionalnog trovanja". Samo u Prištini je brzo primljeno preko 2.000 "bolesnika" i odmah su im davali terapiju, bez ikakve dijagnoze, što je protivno lekarskoj etici i praksi, jer prestavlja nedozvoljivu agresiju da se u bolesnika unose lekovi a da se bolest pri tom ne zna" Zato je, veli, Srpsko lekarsko društvo odlučilo da na sudu časti to osudi Dr Bulajić kaže da je i sam pregledao nekoliko albanskih devojčica od 18 godina, navodno "otrovanih", i odmah ih otpustio kući kao zdrave. Mnoga su deca i sama napuštala bolnicu bez odjave, pošto su "odigrali ulogu", dok su se druga "bolesna deca veselo igrala po hodnicima bolnice.
Zatim je govorila Ana Petrović iz sela Grace, baba one srpske iskopane iz grobova dečice (uoči Krstovdana 1988) Opisala je vandalski zločin 5 mladića Šiptara, a to je zatim potvrdio i otac pokojne dečice Radojko Petrović. Bila je potresna priča njih oboje o zverskom nedelu obesnih Šiptara nad srpskom dečicom i grobljem Za to nedelo, rekli su, i pored otkrivanja počinilaca, niko nije kažnjen osim što je samo jedan od njih dobio 15 meseci u KP domu "Očigledno je neko ovu decu podgovorio na zločinstvo prema Srbima, da bi se tako svi Srbi oterali sa Kosova, a evo ni mrtvima ne daju mira". Na pitanje kongresmena koji su motivi bili tog iskopavanja grobova, Petrovići kažu da su Šiptari, navodno, "tražili oružje", ali je to besmislica, a glavni cilj je - "pritisci na Srbe da ih proteraju s Kosova"
Pretposlednji sam govorio ja, i rekao sam otprilike sledeće: "Hvala gospodi Američkim kongresmenima za vreme, trud i troškove što su došli na Kosovo. Razumemo njihovu brigu o ljudskim pravima. Kao hrišćanin, sveštenomonah i teolog osećam se većma odgovornim za sve što kažem ovde. Srpski narod na Kosovu i Metohiji je nesrećan i tragičan narod, jer je stradalni narod. Ali su nesrećniji i tragičniji svi oni iz Albanskog naroda koji na Kosovu učestvuju u zlodelima i nasiljima nad nedužnim Srpskim narodom na Kosovu. Ako su Albanci na Kosovu nezadovoljni vlastima i imaju sa njima probleme, Srbi na Kosovu i Metohiji daleko su nezadovoljniji komunističkim vlastima, i to ne samo sada, nego od 1945. godine do danas Ali, zašto onda Albanci svoje nezadovoljstvo s vlastima ispoljavaju kao teror nad Srpskim življem i njegovim svetinjama, domovima i grobovima na Kosovu? Jer nije nepoznato, niti je izmišljeno šta su sve do sada radili Šiptari Srbima. Pomenuću samo ukratko: najpre silovanja, a samo kao primer navodim silovanje od Šiptara srpske devojčice od 9 godina u Žitinju kod Vitine, i starice monahinje od 70 godina u manastiru Gorioču kod Istoka, kao i pokušaj silovanja igumanije Tatijane u manastiru Gračanici na manastirsku slavu 1988. ili jedne srpske starice od 80 godina u selu Vidanje kod Kline". Dalje sam pomenuo napade na pojedine Srbe i njihove porodice, kao što su Šarići u selu Međe kod Đakovice, ili tragični slučaj stradanja Đorđa Martinovića iz Gnjilana. Takođe i napade na srpske sveštenike i monahinje, i na samog Episkopa Pavla. Zatim: podmetnut je požar u Pećskoj Patrijaršiji i, čuli smo, u Deviču, a paljeno je mnogo srpskih kuća i staja. Mnoge su crkve srpske od Šiptara napadane i skrnavljene, rušena su groblja i spomenici, o čemu postoji opširna dokumentacija u knjizi Zadužbine Kosova. "Opet kažem: razumem nezadovoljstvo pojedinih Albanaca i njihove sukobe sa vlastima, i žalim svaki slučaj ubistva, nasilja i narušavanja ljudskih prava. Ali takođe ponavljam: Šta je Albancima za sve to kriv Srpski narod na Kosovu, koji je daleko veća i dugovremenija žrtva komunističkih vlasti na Kosovu? Ako albanski vođi, tzv. "alternativci", na Kosovu iznose nepravde činjene pojedincima od policije, zašto nijednom ne pomenuše nepravde činjene Srbima od njihovih sunarodnika? Ako ovim pomenutim nasiljima nad Srbima na Kosmetu dodate i islamsku ekspanziju i agresivni muslimanski fundamentalizam na Kosovu, onda možete imati prilično jasnu sliku stradanja Srpskog naroda i njegovih svetinja na Kosovu. O tome je tek nedavno progovorila i grupa predstavnika Hrišćanskih Crkava sveta u Ženevi. I na kraju još jednom ponavljam: Srpski je narod na Kosovu nesrećan i tragičan zbog svog nedužnog stradanja, ali je nesrećniji i tragičniji Albanski narod što je od svojih vođa uvučen i zaveden u zločine i nasilja nad Srpskim narodom, sa kojim tu vekovima živi. To je velika nesreća za jedan narod, ako njegove vođe pomišljaju na budućnost svoje dece".
Na kraju, predsednik "Božura" Kecman rekao je: Čuli ste deo napaćenog naroda. Ima još sijaset drugih i težih primera srpskih patnji na Kosovu. Molim vas, dođite nam kao gosti da zajednički rešimo ovaj kosovski problem u mirnom stanju. Vi Amerikanci i svi mi u poslednjem ratu imali smo nevolja u borbi sa fašizmom. Pomozite nam sada da mirno rešimo probleme ovde, što mi kao "Božur" i nastojimo. Mi smo da mirno prevazilaženje svih teškoća. Molimo da prihvatite naše stradalnike sa Kosova u vašem Kongresu da i tamo svedoče. Ovde na Kosovu pod okupacijom (1941-1944) naseljeni su mnogi Albanci i ostali su kao okupatori a nisu vraćeni u Albaniju, dok je proteranim Srpskim izbeglicama sa Kosova komunistička vlast Jugoslavije zabranila povratak na svoja ognjišta. Cilj albanskih okupatora je bio da okupiraju i prisvoje Kosovo i Metohiju i naš narod je to shvatio. U toj izdaji Kosova smatramo da je učestvovao sam vrh Jugoslavije, sa Josipom Brozom na čelu. I mi Srbi, živeći evo 45 godina u mraku komunističke partije, želimo i mi istinsku demokratiju, da ona prodre u svaku dušu i u svaku kuću. Osećamo demokratiju u Americi i na Istoku i na Zapadu, pa želimo da je doživimo i ovde. A vas molimo da pomognete da svi živimo u takvoj demokratiji.
Zatim je Američke kongresmene pozdravio dr. Zoran Grujić, podpredsednik "Božura", istakavši da Amerikanci teško mogu da shvate naše probleme na Kosovu, gde Albanci imaju sva prava, a Srbi su već decenijama pod terorom. Mi Kosovski Srbi tražimo samo da kao Srbi budemo izjednačeni sa pravima jedne nacionalne manjine u Jugoslaviji. Prenesite u Ameriku vest i danas se ovde na Kosovu, kao i 1359. G. brani civilizacija koju je čovečanstvo stvorilo. Mi ovde nemamo napade na nas od rimokatolika, nego samo od albanskog islama, sa elementima pravog džihada Znamo da to ni vi ni vaš predsednik Buš neće prihvatiti.
Na sve ovo, na kraju, odgovorio je podpredsednik Delegacije Stenli Hojer, rekavši. Želim mir vašoj deci i porodicama i da nijedno ljudsko biće ne strada. Vi ste bili podvrgnuti takvim patnjama kakve nijedno ljudsko biće ne bi trpelo. Nacistička vlast je donela degradaciju ljudskih bića, i mi smo zato ovde da tako nešto niko nikada više ne doživi. U mojoj zemlji se često naglašavaju razlike među nama - vera, nacionalnosti, ubeđenja. Bilo je i predrasuda jednih prema drugima. Ali, sve se to prevazišlo. Nastojte to i vi. Želimo da vas uverimo da mi nismo ovde da štitimo ni prava Albanaca, ni prava Srba, nego za zaštitu individualnih ljudskih prava. To je paša odgovornost pred zakonom. To govorimo u ime naše Delegacije i nas kao ljudi. Isus (Hristos) nas je učio da smo svi braća, bez obzira da li smo Amerikanci, Rusi, Srbi, Albanci. U onoj meri u kojoj se umanjuju prava svakog deteta, u toj meri se umanjuju prava svakoga od nas. Zato, ubuduće želimo da sarađujemo sa svima vama da se istorija više ne ponovi obećajmo da nećemo koristiti nedela činjena u prošlosti od strane jednih prema drugima za takve iste nepravde u budućnosti.
Ovim je susret Kosovometohijskih Srba sa Američkim kongresmenima završen Istoga dana popodne Američka delegacije posetila albanske islamske predstavnike, kao i jednu šiptarsku kuću u Prištini (nijednu Srpsku kuću nisu posetili, što je opet karakteristično) Oko 17 časova, u manastir Gračanicu je ipak došla g-đa Helena Delić Bentli, samoinicijativno, zajedno sa kongresmenom Džimom Mudijem, i u manastiru je srela Episkopa Pavla, koji je ipak bio došao za svaki slučaj da se tu nađe, ako dođe Američka delegacija. Gospođa Bentli je tada rekla Episkopu Pavlu da će njega i još neko crkveno lice sa Kosova pozvati da lično svedoče pred Američkim Kongresom, najverovatnije za 24. april, kada je u Kongresu zakazana rasprava o ljudskim pravima u Jugoslaviji i na Kosovu.
Jeromonah Atanasije Jevtić, kao predstavnik Pećke Patrijaršije
Izveštaj o svedočenju u američkom kongresu Svetom Arhijerejskom Sinodu SP Crkve, Beograd
Kao što je Sv. Sinodu poznato, tzv. Helsinška delegacija Američkog Kongresa boravila je na Kosovu 10. aprila 1990. i razgovarala i sa Srbima o njihovim stradanjima. Tom prilikom je član ove Delegacije, kongresmena g-đa Jelena Delić-Bentli pozvala nas da dođemo pred Američki Kongres i tamo na licu mesta svedočimo o našoj srpskoj stvari na Kosovu i Metohiji Ona je svoj poziv i ponovila telefonom Sv. Sinodu, o čemu je bilo reči na zajedničkoj sednici sa Sv. Sinodom 19. aprila 1990, te smo u subotu 21. aprila 1990. odleteli avionom za Vašington nas trojica, gde smo i stigli isto veče i bili dočekani i smešteni od našeg sveštenika u Vašingtonu o Miroslava (Zakazani od g-đe Bentli hotel nismo prihvatili da bismo njoj smanjili troškove). U stanu sveštenika Lazarevića ostali smo sve do srede, a u nedelju Tominu služili u njegovoj crkvi i bili sa Srbima vernicima na zajedničkom ručku u crkvenoj sali, gde su nam oni govorili o stanju naše srpske stvari u Američkom Kongresu i o tome šta treba tamo da govorimo. Otac Miroslav i naročito g-đa Kosara Gavrilović, sudski tumač u Vašingtonu, pomogli su nam oko prevoda na engleski naše pisme ne izjave za Kongres, koju nam je zatražila Gđa Bentli da prethodno pripremimo na engleskom, kao i ostali dokazni materijal o progonu Srpskog življa na Kosovu od Šiptara.
U ponedeljak popodne (23. 4. 1990) posetili smo g-đu Delić Bentli u Baltimoru (gde je njeno izborno mesto kao člana Kongresa) i ona nam je objasnila ceo program sutrašnjeg rada tog Kongresnog tela za ljudska prava (tzv Kokas), gde će nastupiti, uz razne kongresmene i nas 6 Srba i 13 Albanaca Naime, isto veče pristigli su iz Beograda, najverovatnije na poziv g-đe Bentli, književnik Dobrica Ćosić, prof Pravnog fakulteta u Beogradu Radoslav Stojanović i advokat Slobodan Vučković, inače delegat u Skupštini Srbije a nezavisno od sviju nas stiglo je i 13 Šiptara sa Kosova. Isto to veče doznali smo da je Gđa Bentli pozvala i našeg Episkopa Istočnoameričkog G. Hristofora i preporučila da dođe što više Srba iz SAD da prisustvuju ovom "saslušanju" i svedočenju, jer će to učiniti i američki Šiptari u velikom broju Uopšte rekav, do sada je pred Američkim Kongresom zastupana samo Albanska strana, uz prisustvo uvek i velikog broja albanskih slušalaca i mirnih demonstranata, pa je tek ove godine kongresmenka Bentli uspela da ubaci i Srpsku stranu da se i ona čuje pred Kongresom, te je otuda preporučila da dođe i veći broj američkih Srba u naznačenu kongresnu salu, što je zaista i bilo. Došlo je oko 300 Srba iz Vašingtona, Pitsburga i Klivlanda, dok je Šiptara bilo oko 500.
U utorak 24. aprila 1990. godine, od 15 do 20 časova, odigrala se zaista "druga Kosovska bitka u Američkom Kongresu, kako je u jednom momentu primetila kongresmenka Bentli Pošto smo se oko podne okupili i pripremili u kabinetu g-đe Jelene Delić Bentli (u posebnoj zgradi u centru Vašingtona, gde su kabineti svih kongresmena), oko pola tri odveženi samo njenim kolima u "Hart Senat Bilding", gde nas je u auli i hodnicima ispred sale ("Hart Auditorium") dočekalo par stotina Srba i Srpkinja i još više Šiptara, koji su dizali prste u znak "V", dok su im Srpkinje odgovarale dizanjem tri prsta u znak krsta Kako nas je prethodno obavestila kongresmenka Bentli, zakazanu salu već su bili zaposeli Šiptari, pa je na njenu intervenciju sala ispražnjena i onda su postepeno levu polovinu popunjavali Šiptari, a desnu Srbi (inače, ni jedni ni drugi nisu imali da stanu u salu, pa su bili po hodnicima i blago se "prepucavali"), dok smo mi, pozvani svedoci obeju strana, posađeni u prve redove. Uz Episkopa Pavla pušten je u prve redove i Ep. Hristofor i desetak srpskih sveštenika. Pre početka rasprave jerom. Atanasije je otišao s naše strane i pozdravio se sa Albanskim predstavnicima u prvom redu (to su bili nekoliko profesora i književnika iz Prištine), posle čega je i Šiptar Redžep Ćosja prišao i pozdravio se sa Dobricom Ćosićem i još nekim Srbima.
Posle izvesnog zakašnjenja, zasedanje ovog Kongresnog Odbora ("Kokas") za ljudska prava otvorio je predsedavajući Tom Lantoš (mađarski Jevrej, otpočetka naklonjen Albanskoj strani, ali je pri kraju bio mekši prema Srpskoj stvari, jer je čuo njemu nepoznate činjenice sa Srpske strane i jer je, kažu, bio nezadovoljan niskim nivoom izvesnih proalbanskih govornika među kongresmenima). Zatim su govorili razni kongresmeni i senatori, ili su čitana njihova pisma i izjave, svaki sa razne strane iznoseći pitanje ljudskih prava u Istočnoj Evropi, Jugoslaviji i na Kosovu. (To su bili: potpredsednik "Kokasa" Džon Porter, David Asen iz "Amnesti Internešnal", Džordž Zaricki iz "Kuće Slobode" iz Njujorka, i niz drugih, zatim pismena izjava Bob Dola (glavnog inspiratora proalbanske politike američkih kongresmena i same administracije predsednika SAD Džordža Buša, jer je, izgleda, Bob Dol poreklom Albanac iz Južne Italije ili možda čak sa Kosova). Svi ovi spomenuti Amerikanci govorili su izrazito proalbanski, navodeći ponekad i notorne laži, kao napr. da je Albancima na Kosovu "zabranjen jezik, ukinute škole i univerzitet" i sl. Najgore je bilo pismo pomenutog Bob Dola u proalbanskoj i antisrpskoj kampanji, ali je i njega nadmašio u beskrupuloznosti sipanja laži i kleveta bivši kongresmen iz Njujorka Džo Diogvardi, sadašnji predsednik Albanskog lobija, čovek očigledno plaćen od Albanaca da, ne birajući sredstva, propagira "ugroženost Šiptara na Kosovu", koji "doživljavaju pravi aparthejd" na Kosovu i u Srbiji!?! Iako je vreme ovima pojedinačno bilo ograničeno, bar tako su nama rekli, na 10-12 minuta, Diogvardi je govorio 40 minuta, sipajući vatreno svakovrsne laži o "stradanju" Šiptara i "tiraniji" Srba. Istina, svi su se kongresmeni i govornici bili okomili na komunizam u Srbiji, ali su u tome najčešće videli Srbe, pa dakle i Srpski narod! Po završenom govoru Diogvardija prisutni Šiptari su ga pozdravili burnim pljeskom, a i inače su tokom zasedanja bili mnogo nemirniji od Srba, pa ih je predsedavajući opominjao da "prestanu sa demonstriranjem". Treba priznati da je, ipak, čitava atmosfera u sali bila demokratska i da tokom skoro pet sati zasedanja nije bilo većih nemira, mada je povremeno atmosfera u sali bila vrlo napeta, jer je očigledna bila, i ovde u Vašingtonu, šiptarska agresija i teror nepravde nad istinom. Srpska stvar je izgledala "pokopana" i mnogi od nas, koji smo prvi put na ovakvim skupovima, bili smo skoro utučeni, najblaže rečeno površnošću pristupa većine američkih kongresmena Kosovskoj tragediji našeg naroda, ali i Albanskog, koji je upregnut u ovakva "kola" beskrupulozne propagande laži i javne farse.
Utisak je nešto popravljen Izjavom kongresmena Džima Mudija (iz Milvokija, koji je i nedavno bio u Delegaciji na Kosovu), koji je ukazao na kompleksnost zemlje Jugoslavije, na značaj Kosova za Srpski narod, na srpske nevolje na Kosovu i na noviji pozitivni razvoj događaja na Kosovu. (Njegovu Izjavu na engleskom prilažemo u dodatku).
Deo ovog zasedanja Kongresnog Kokasa za ljudska prava bio je posvećen uopšte ljudskim pravima u Jugoslaviji, pa je govorio kao pozvani svedok narušavanja tih prava mladi Hrvat Paraga (osuđivan u Jugoslaviji) i zatim Dobrica Ćosić, koji se posebno osvrnuo na narušavanje ljudskih prava na Kosovu, pogotovu na štetu nas Srba.
Zatim je predsedavajući dao reč g-đi Bentli da, kao nadležna za svedoke Srpske strane sa Kosova, uvede nas u drugi "panel" (okrugli sto) posvećen pitanju ljudskih prava na Kosovu. Ona je najpre rekla: "Ko bi verovao da će se druga Kosovska bitka odigrati u Američkom Kongresu"! A zatim je dodala: "Ono što je Jerusalim za Jevreje, Vatikan za rimokatolike, Meka za muslimane, Kenterberi za anglikance - to je Kosovo za Srbe". Dalje je nastavila da iznosi Srpski problem na Kosovu i da predočava tu stranu Kosovskog problema. Onda je pozvala nas trojicu da iznesemo svoje svedočenje, tj. da pročitamo našu Izjavu (pismenu, koju prilažemo uz ovaj izveštaj, na srpskom i engleskom jeziku). Na žalost, nama je od predsedavajućeg poručeno da imamo samo "dva minuta vremena", na što je naš prevodilac G-đa Gavrilović reagovala, pa joj je rečeno da ipak bude kraća, te je ona pročitala skraćenu verziju naše Izjave za svega 10 minuta. Osnovno u našoj Izjavi. bilo je: ako Šiptari imaju izvesnih razloga za nezadovoljstvo stanjem na Kosovu i imaju sukobe sa vlastima i milicijom, Srpski narod na Kosovu i Metohiji ima daleko više razloga za nezadovoljstvo, jer su komunističke vlasti tiranisale decenijama Srpski živalj i njegove svetinje, ali Srbi nikada nisu svoje nezadovoljstvo stanjem na Kosovu okretali protiv svojih suseda Albanaca, kao što su to sve do juče činili Albanci u velikoj većini, koji su upravo koristili punu podršku komunističkih vlasti u svojoj agresiji protiv Srba i svetinja SP Crkve, o čemu svedoče mnogobrojna dokumenta (i mi smo Kongresu priložili knjigu Zadužbine Kosova i jedan veći dosije pisanih svedočanstava na srpskom i engleskom o stradanjima Srpskog življa i njegovih svetinja po Kosovu i Metohiji od suseda Šiptara i od vlasti). U našem tekstu pomenut je i napad na Ep. Pavla lično i na srpske monahinje, što je na prisutne ostavilo jak utisak, osim na one kongresmene koji su, u većini, bili već otišli donoseći svoje antisrpske stavove pre no što su i čuli svedočenje Srba.
Kongresmeni su mogli postavljati pitanja nama i ostalim svedocima, ali kako nama niko nije postavio nijedno pitanje mi smo se povukli na svoja mesta, dok je kongresmenka Bentli, i pre i posle nas, postavljala neka pitanja svedocima albanske strane. Tako je pitala Džoa Diogvardija, kada je napadao stanje na Kosovu pod Miloševićem da li to znači da je stanje pod Titom bilo bolje i slobodnije? - što je njega zbunilo i nije mogao da odgovori, čime je bila oslabljena njegova pozicija branjenja Albanaca, pa čak i Azema Vlasija Gospođa Bentli je i nešto kasnije pitala Šiptara Ramadana Marmulaku (bivšeg ambasadora Jugoslavije u Africi i Americi): Kako to da Albanci na Kosovu "nemaju prava", a on je, eto, bio čak ambasador Jugoslavije? Uopšte treba reći da je ta naizgled mala i skromna žena lavovski se borila pred Kongresom za istinu o Srpskoj stvari i to je nastavila i dalje, jer nam je javila da je, po završenom zasedanju "Kokasa", sav materijal u engleskom prevodu uputila na 40 kongresmena, sa svojim propratnim pismom.
Posle nas na red je došla grupa Albanaca, dostupnih iz Jugoslavije, na čelu kojih je bio Ibrahim Rugova, vođa tzv. "Albanskih alternativaca" sa Kosova. On je sve vreme pre toga sedeo "iza bine", praćen i čuvan od američke federalne bezbednosti (što je posle i rečeno "kao dokaz njegove neslobode u Jugoslaviji, gde mu prete ubistvom"!). On i svi ostali Šiptari govorili su isključivo na šiptarskom, uz prevodioca, čime su uzeli daleko više vremena, a pri tom ih je govorilo i "svedočilo" ravno 13! Rugova je govorio o ubistvu 34 mlada Albanca na Kosovu (u sukobu sa milicijom prilikom poslednjih nemira), a zatim izneo niz notornih laži protiv Srba, a da pri tom nijednom nije ni spomenuo bilo kakva nasilja Šiptara nad Srbima na Kosovu. Naprotiv, rekao je da je sve to samo "beogradska propaganda" itd. i tome slično. Na ovakvo njegovo beskrupulozno laganje, reagovao je o. Atanasije Jevtić, poslavši ceduljicu g-đi Bentli za predsedavajućeg da želi da doda nešto "o Srpskoj deci na Kosovu". To je bilo najpre odbijeno od strane predsedavajućeg, ali je naknadno ipak dozvoljeno, pa je o. Atanasije na srpskom (uz simultani prevod) rekao doslovno sledeće: "Gospodine Predsedniče, slušajući kongresmena Diogvardija i druge ovde (misleći na Rugovu) o stradanju Albanske dece i mladih ljudi na Kosovu od milicije, kao čovek i hrišćanin želim da kažem sledeće: Žalim zbog patnje i smrti svakog ljudskog bića, pa i braće Albanaca na Kosovu, jer je Isus Hristos umro za svakog čoveka. Ali, pitam se: Imaju li Srbi na Kosovu decu, devojčice, majke, mlade ljude? Šta je sa njima? - Gde su bili svi ovi sadašnji "borci za ljudska prava", koji se sada ovde prestavljaju kao takvi, kada su, ne samo za vreme rata, nego sve od rata do 1988. godine i do danas. Srpska deca na Kosovu i Metohiji stradala, srpske devojčice bile silovane, mrtva deca vađena iz groba, mladi srpski ljudi bili ubijani. Gde su bili g. Ibrahim Rugova i Azem Vlasi, za čija se ljudska prava pomenuta gospoda ovde bore, i njima slični, "demokrati", da se zapitaju i oni i njihovi podržavatelji ovde kako je pod vlašću tih istih Albanaca komunista, a naročito Azema Vlasija, upravo pod njegovom autonomnom šiptarskom vlašću na Kosovu albanska većina decenijama tiranisala nedužne susede Srbe i njihovu decu po Kosovu? - Tačno je da su sada komunističke vlasti Jugoslavije i Srbije, ali to nisu vlasti Srpskog naroda, nasiljem i ubijanjem odgovorili na pobunjeničke i agresivne demonstracije Šiptara na Kosovu, kada su Šiptari očigledno rešili da živote izvesnog broja svoji mladih ljudi žrtvuju. Ali, mi iz Srpskog naroda, koji nikada nismo bili komunisti, kažemo: da su isti ovi Albanci, koji su sada odjednom "okrenuli ćurak naopako", tj. koji su decenijama bili komunisti i tek juče su vratili svoje partijske komunističke knjižice (kao i g. Rugova, koga smo malopre čuli ovde), kako su ti isti sadašnji "demokrati" decenijama koristili tu istu komunističku vlast da tiranišu i progone Srbe sa Kosova. Koristeći se tim nasiljem protiv Srba oni su pod komunistima stekli tim načinom sve ono što sada imaju i što su sada žrtvovanjem i svoje dece rešeni da brane. - Ovde je malopre rečeno (kao dokaz da albanska deca nemaju prava na Kosovu) da su sada srpski i šiptarski đaci u školama na Kosovu razdvojeni. Pitamo se, međutim, zašto? Zato što su decenijama, i sve donedavno, ta ista albanska deca pod vođstvom svojih učitelja i vođa tiranisala srpsku decu u školama na Kosovu. Na kraju, pitam se samo: kada se, i ako se, sutra ostvari ta famozna šiptarska "demokratija" na Kosovu, za koju oni sada ovde planiraju, šta će biti sa Srpskom decom na Kosovu pod takvom njihovom "demokratijom"? I šta će biti sa zajedničkom budućnošću Srpske i Albanske dece na Kosovu?"
Ove reči o. Atanasija bile su burno pozdravljene od prisutnih u sali Srba (na što su Šiptari u hodniku ispred sale rekli našim Srbima: "Vaši popovi vas sve lažu, jer nije tako stanje na Kosovu", iz čega se, uz ostalo, može zaključiti da je Albancima najteže i najnepovoljnije svedočenje Srpske Crkve sa Kosova, jer ona nije ni komunistička niti na vlasti, a svedok je vekovnog prisustva i stradanja Srpskog naroda na Kosovu i neuništiva je).
Potom je nastavljano "svedočenje" ostalih Šiptara: 8 profesora iz Prištine, 1 žene i bivšeg ambasadora SFRJ Ramadana Marmulaku (za koga se ispostavilo da je u svoje vreme napisao knjigu o Enver Hodži!), koji su svi odreda, a naročito Šiptarka Pulja (ista ona koja je na TV Beograd nedavno govorila o "masovnom trovanju" Albanske dece od strane Srpskih vlasti), izgovorili sijaset laži i kleveta na Srbiju i Srbe, predstavljajući sebe kao "nevine žrtve" i "demokrate". Govorili su, na primer, da su Albancima na Kosovu ukinuta prava jezika, na što je rektor Milutin izvadio svoju ličnu kartu i pasoš i dojavio g-đi Bentli da su ti njegovi dokumenti, iako je on Srbin, ispisani najpre albanskim pa tek onda srpskim jezikom, što je g-đa Bentli naknadno uzela i fotokopirala i kao dokazni materijal priložila za "rekord" (zvanični zapisnik). Govorili su Šiptari kako su, navodno, sprečavani da dođu u SAD; Rugova je čak rekao: "Nisam napisao referat, jer bi mi ga srpska milicija u Beogradu na aerodromu oduzela", što je ispalo smešno kada je g-đa Pulja zatim izvadila čitavu korpu "dokaznog materijala" i čak snimljenu video-traku o "trovanju" Albanske dece, što znači da je sve to slobodno iznela iz Jugoslavije. Mislimo da nije potrebno dalje se zadržavati na svim "svedočenjima" kosovskih Šiptara pred američkim kongresmenima, jer je za iole savesnog i poštenog slušaoca, osim opredubeđenih, bilo jasno da su oni dobro naučeni i pripremljeni šta i kako da govore - "u atar laži", slično kao što su prethodno govorili i izvesni kongresmeni proalbanski nastrojeni Srbin Bogdan Maglić, koji je prisustvovao ovom zasedanju, rekao nam je na kraju da su nekolicina kongresmena "dobro plaćeni" od bogatih američkih Albanaca i da je glavni vođa te proalbanske propagande senator Bob Dol, ali da se g. Maglić nada da će isti uskoro biti raskrinkan, jer laže G. Maglić je još dodao da je njegov i još nekih ljudi utisak da je ovo ipak prva mala pobeda Srba i Srpske stvari pred Kongresom, ali da treba nastaviti dalju borbu sa šiptarskom i antisrpskom zaverom u Americi i svetu i podržati g-đu Jelenu Delić Bentli u njenim nastojanjima da se istina o Srbima na Kosovu i dolaze polako probija u američkoj javnosti Da napomenemo da su, posle nas, govorili pred kongresmenima i p. Radoslav Stojanović, profesor iz Beograda, a Slobodan Vučković, advokat iz Beograda, koji su sa pravne i političke strane objašnjavali sadašnje pravo stanje Kosova u Srbiji i Jugoslaviji, a iz Ambasade SFRJ u SAD stiglo je i pismo ambasadora Dževada Mujezinovića, kojim izveštava Kongres da je na Kosovu ukinuto vanredno stanje i pušteni politički zatvorenici, a Azem Vlasi aboliran, što je imalo izvesni pozitivni odjek, mada su kosovski Šiptari i neki pro albanski nastrojeni kongresmeni i dalje govorili o "okupaciji" Kosova od strane Srbije.[1] Bilo je više nego jasno svima nepredubeđenim slušaocima da je kod Albanaca i njihovih tutora i patrona u Americi prisutna skoro patološka mržnja na Srbe i sve što je iz Srbije. Poštenja radi treba reći da je za to kriva ne samo antisrpska propaganda koja iz Slovenije i Hrvatske ide u svetsku javnost, nego i nikakav rad jugoslovenske diplomatije u svetu i takođe svojevrsno slepilo srpskih komunista, ranije i sada. U našoj Izjavi pred Kongresom zato i stoji, uz ostalo, da je Kosovski tragični problem, u najvećoj meri, proizvod komunističke antisrpske politike do sada, i da je rešenje Kosovskog pitanja prvenstveno u dekomunizaciji Kosova i vaspostavljanju istine, slobode i pravde za sve koji žive na Kosovu.
Po završetku ovog napornog zasedanja u Kongresu, oko 20 časova, Predsedavajući se svima zahvalio. Potom je Gđa Bentli odvela nas oko 20 Srba na večeru u "Republikanski klub" u Vašingtonu, o svome trošku, na što smo joj se iskreno zahvalili, kao i posle posebnim pismom, za sav njen trud za Srpski narod i Srpsku Crkvu.
Na kraju, kao što smo i ranije i sada ovde u Americi više **** ponavljali, to i sada, posle ovog iskustva u Vašingtonu, ponavljamo. Pripadajući mučeničkom Kosovskom narodu Srpskom, mi svedočimo da je bolje da i nestanemo kao neljudi, nego da opstajemo kao ljudi, jer je bolje i mrtav čovek nego živ nečovek, jer su Bogu i mrtvi ljudi živi, dok su neljudi pred Njim mrtvi još dok hode po ovoj zemlji
U Beogradu, 4. maja 1990.
Episkop Raško-prizrenski Pavle
Arhim. Atanasije Jevtić u ispred Pećke Patrijaršije
Protoj. Milutin Timotijević, rektor Bogoslovije u Prizrenu
Izjava pred američkim kongresom
Poštovane Gospođe i Gospodo,
U ovom najvišem domu slobode i pravde Sjedinjenih Država Amerike nismo došli da razuveravamo one Vaše predstavnike i članove komisija kojima ste poklanjali poverenje da bi Vas obaveštavali o pravom stanju na Kosovu i njegovom položaju u jugoslovenskoj republici Srbiji. Naša dosadašnja iskustva sa zvaničnim ili poluzvaničnim delegacijama Kongresa, ako dozvolite ovu otvorenost, nisu nimalo utešna. Delegacije su uglavnom dolazile sa već gotovim mišljenjima o Kosovu i svoj izveštaj o južnom delu Srbije imali su u svom džepu pre no što su i videli tu nesrećnu napaćenu zemlju za sve one koji na njoj žive. Voleli bismo da ne moramo reći da su Vaši predstavnici najčešće viđali samo ono što su već unapred hteli da vide i čuli samo ono što im je odgovaralo da čuju. Nemojte, molim Vas, da ovu iskrenost shvatite kao prigovor, već kao osećanje poverenja da otvoreno govorimo časnim predstavnicima ovoga Doma.
Došli smo, oprostite za ovaj uvod, da izvršimo jednu dužnost i pred Vama i pred narodom kome pripadamo, a koji je duboko razočaran zbog nerazumevanja ili nepriznavanja prave istine o Kosovu. On oseća tešku nepravdu što kao narod žrtva ispada narod krivac, i to krivac svojim progoniteljima, onima koji se ne bore za svoja ljudska prava na Kosovu, već da to Kosovo, središte Srpske zemlje, arbanizuju otcepe od Srbije i pripoje Albaniji. Ako je pedeset godina trebalo da sačeka zvanično priznanje, zločina u Katinskoj šumi od potomaka onih koji su ga počinili, koliko će još trebati vremena da se prizna genocid nad Srpskim narodom, izvršen za vreme II svetskog rata u isto vreme kada i zločin u Katinskoj šumi. Genocid nad Srbima u Jugoslaviji komunistička vlast je uporno prikrivala, umanjivala i time samo hrabrila ostatke poraženih jugoslovenskih nacizama (Nezavisna Država Hrvatska, muslimanski pokolji u Bosni i Hercegovini, Hortijevi pokolji u Bačkoj, balistički zločini na Kosovu i Metohiji, bugarski u Južnoj Srbiji i Makedoniji). Jedina krivica za (stotine i stotine hiljada poklanih i pobijenih Srba od 1941. do 1945. bila je samo u tome što pripadaju hrišćanskom pravoslavnom narodu. Sem Jevreja, Srbi su jedini narod koji je istrebljivan samo zato što pripada svojoj naciji i svojoj veri. Pravoslavni Srpski narod zato nije uzimala u zaštitu komunistička vlast. Ona je krivotvorstvom zločina genocida sprečavala da se istina obelodani, sprečavala povratak iseljenih za vreme rata sa Kosova i Metohije na svoja vekovna ognjišta, a istovremeno podsticala nova iseljavanja i tako doprinosila da Srbi budu sve manja manjina na sopstvenoj zemlji. Komunistička vlast svojom bezobzirnošću prema verskim i nacionalnim svetinjama Srpskog naroda hrabrila je dojučerašnje naciste među Albancima da nastave svoj istrebljivački posao započet u ratu. Komunistička vlast time je mislila da pridobije dojučerašnje saradnike (okupatora među Arbanasima, a oni su to više nego umešno znali da iskoriste. Naročito od kada je komunistička vladavina proglasila autonomiju Kosova i Metohije i time Kosovo veštački presekla od celine srpske države i njene žive istorijske celine.
***
Gospođe i Gospodo Kongresmeni,
Srpska Pravoslavna Crkva sa svojim hrišćanskim narodom živi i dela na Kosovu i Metohiji već puni milenijum. Posebno je važno da je od polovine XIII veka do danas manastir Pećka Patrijaršija bio sedište srpskih Arhiepiskopa i Patrijaraha i da se i danas svaki novi srpski Patrijarh, čija je titula Arhiepiskop Pećski, ustoličava u Peći.
Kada Srpska srednjovekovna država, čije je središte od XIII-XV veka takođe bilo na Kosovu i Metohiji, pada pod osmanlijsku vlast, Arbanasa je na Kosovu i Metohiji, prema prvom zvaničnom turskom popisu, bilo svega oko 2%. Sa produženjem petvekovnog otomanskog ropstva i naročito od vremena kada su dotad hrišćani Arbanasi u većini prihvatili islam (kraj XVII i XVIII vek), iz planinskih krajeva današnje Albanije islamizirano stanovništvo silazi u plodne ravnice Kosova i Metohije i, favorizovani od otomanske vladavine, sve više potiskuju Srpski hrišćanski živalj.
Godine 1912. kada je kraljevska Srbija sa drugim hrišćanskim balkanskim saveznicima oslobodila Kosovo i Metohiju, ona nije proterala nijednog Albanca ili bilo kog inovernika sa Kosova, niti srušila ijednu džamiju muslimansku (čak "i čuvenu Sinan-pašinu džamiju u Prizrenu, sagrađenu u tursko doba od kamenja, stubova i ukrasa porušenog manastira Sv. Arhanđela iz XIV veka). Kada je 1914. g. na konferenciji ambasadora Velikih sila u Londonu, određivana granica između Albanije i Srbije, koje i do danas važi za Jugoslaviju i za Evropu, tada odlučujući problem nije bila demografija, nego veliki srpski pravoslavni manastiri: Pećska Patrijaršija, Dečani i drugi (koji su inače blizu današnje albanske granice). Ova granica srpske, sada Jugoslovenske Albanske države ostala je kao priznata u svetu i posle oba svetska rata, iako su Arbanasi kao pristalice, najpre austro-nemačke a zatim fašističke okupacije, pokušavali da iskorene Srpski narod i njegovu Crkvu sa Kosova. Tokom rata 1941-1944. gotovo čitavo albansko stanovništvo na Kosovu bilo je na strani Musolinijeve Italije i nacističke Nemačke, i porušilo je i spalilo desetak srpskih crkava i manastira (Devič je bio do temelja srušen i zapaljen), ubilo 9 sveštenika i monaha srpskih, a proteralo blizu 100.000 Srba.
Godine 1945. nova komunistička vlast u Jugoslaviji sprovodeći staljinističku politiku nacionalnog pitanja na Balkanu i u Jugoslaviji, da bi pridobili Albaniju Envera Hodže za nameravanu Balkansku federaciju pod boljševičkom vlašću, i udvarajući se profašističkoj albanskoj većini, oprostila mi je sva nedela nad Srbima, obećala pripajanje Kosova i Metohije Albaniji, te u tom cilju zabranila povratak na Kosovo svima od okupatora proteranim Srbima i Crnogorcima. Nadalje je komunistička vladavina, kao marksistička i ateistička, nastavila da progoni Srpsku Pravoslavnu Crkvu, da hapsi sveštenstvo i monaštvo i da ruši pojedine srpske crkve, kao napr. 1952. selu Duganjevu kod Uroševca, i naročito veliku katedralu u Đakovici 1950. godine, podignutu u spomen oslobodiocima Kosova. Nekoliko znamenitih manastira i crkava, kao "napr. Gračanica, Gorioč, Velika Hoča kod Orahovca, bili su zaposednuti od komunističke vlasti i pretvarani u zatvore i magacine Ovo je posebno ohrabrilo arbanaške mase da zatim i skrnave i ruše srpske svetinje, jer je to htela Komunistička partija, u čijoj vlasti na Kosovu su učestvovali i Srbi i Albanci komunisti (ali ipak nijedna džamija nije srušena na Kosovu, nego ih je naprotiv veliki broj novih). Iste 1945. godine Arbanasima je data autonomija da bi se stvorila njihova veštačka većina na Kosovu (koje inače nikad u istoriji nije imalo nikakvu administrativnu posebnost). U isto vreme u Jugoslaviji najbrojnija je bila nemačka nacionalna manjina (500.000) i mađarska manjina (480.000), a italijanska manjina (300.000) približno je bila koliko i albanska. Međutim, nijedna od ovih manjina osim albanske nije dobila autonomni status u Jugoslaviji. Naprotiv, komunistička vlast je proterala iz Jugoslavije sve Nemce i Italijane, a Albance kao sponu sa Enver Hodžinom komunističkom Albanijom favorizovala. Koristeći datu im široku autonomiju, koja je sa vremenom sve povećavana, tako da Albanci danas na Kosovu imaju veća nacionalna i sva druga prava od bilo koje nacionalne manjine u svetu, oni su krenuli u smišljenu demografsku eksploziju, koristeći ratom i okupacijom i terorom stečenu većinu za istiskivanje i progon preostale srpske manjine na Kosovu. Međutim, statistički podaci govore sledeće: godine 1945. Arbanasa u celoj Srbiji bilo je svega 8,1%, a sve ostalo su bili Srbi. Na veštački izdvojenom Kosovu su Arbanasi tako odjednom sačinjavali većinu 73%, a manjinu Srbi 27%. A sadašnje pravo stanje je da Arbanasa u Republici Srbiji ima 14% i oni uživaju sva nacionalna prava svih nacionalnih manjina u svetu. Tu činjenicu treba imati na umu, a ne to što u veštačkoj, Staljinovom voljom stvorenoj Pokrajini njih ima 89 %, a Srba 11 %.
Naše je pitanje: Zašto se i dalje podržava boljševička politika prema pravoslavnim Srbima na Kosovu, jer je samo komunistička, kominternovska politika i vladavina stvorila problem Kosova i produžavala ga skoro pola veka, na štetu Srpskog hrišćanskog naroda i Crkve na Kosovu. Sa ovakvom politikom, kakva je na Kosovu vođena od 1945. g. do danas, u stvari je vraćen režim Otomanske imperije, tj. teror zuluma i nasilja nad hrišćanima, a što podržava i jugoslovenska politika "nesvrstanosti" u kojoj glavnu reč vode arapske i druge islamske zemlje, čiji fundamentalizam ima svoj udeo u Kosovskoj drami Srpskog naroda i Crkve.
Mi nećemo sporiti da sada na Kosovu izvesni Arbanaški pojedinci i grupe, naročito mlađi ljudi, imaju problema sa komunističkim režimom (svejedno što je u Albaniji daleko gori, pa se protiv njega ne bune, nego čak i sarađuju). Mi iskreno žalimo za svako zatvaranje i progon mladih ljudi, i lično smo, i kao crkveni ljudi i kao srpski književnici, protestovali i tražili njihovo puštanje na slobodu. Ali mi istovremeno tvrdimo, i to smo u svojim apelima, žalbama i protestima javno iznosili desetinu **** do sada (najvišim nadleštvima u državi, kao i Skupštini Jugoslavije), da od komunističke vladavine u našoj zemlji i na Kosovu mnogo veće nevolje i patnje imao je i ima Srpski narod i Crkva na Kosovu i Metohiji. Jer pravoslavni Srbi i njihova Crkva, od 1941. g. kako je došla fašistička okupacija Kosova, i zatim od 1945. g. kako je došla boljševička tiranija, nisu do danas imali stvarne slobode i građanska i verska prava na Kosovu. Favorizovani Arbanasi, naročito od tzv. brionskog ustava iz 1974. g., krenuli su u agresiju prema preostalom Srpskom življu, sa jasnom tendencijom otcepljenja Kosova od Srbije i pripajanja enverhodžinoj Albaniji. Zato su i postali izrazito agresivni prema svojim susedima Srbima i Srpskoj Crkvi na Kosovu.
I ranijih godina, a naročito tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina oni su skoro svakodnevno pričinjavali Srbima i Srpskoj Crkvi mnogobrojne zulume i nasilja, paljevine i rušenje hramova i domova, silovanje srpskih devojaka i majki, a naročito devojčica od 9-15 godina i starica od 60 godina, čak su i mrtva deca vađena iz grobova (u selu Grace kod Vučitrna 26. 9. 1988). Od oko 1.300 srpskih crkava i manastira na Kosovu arbanaške autonomne vlasti su, nedavno, 1987. g., većinu bile upisale u katastar kao "džamije"! - da bi ih lakše sutra islamizovale i prisvojile. Vlast na Kosovu je inače oko 80% u rukama samih Albanaca, a oni su zastupljeni i u svim državnim strukturama Srbije i Jugoslavije. Zato je bila moguća pojava poznatih masovnih histerija, poput one u rudnicima Stari Trg (februara 1989) i nedavno sa tzv. "jednonacionalnim trovanje" samo albanskih đaka! (20-24. 3. 1990). Albanske autonomne vlasti na Kosovu decenijama su uglavnom ignorisale sve žalbe i proteste Srpske Pravosl. Crkve na činjena nasilja Srbima, kao uostalom i centralna vlast komunističke Jugoslavije.
Zbog svega ovoga, Srpski narod i Crkva na Kosovu ima daleko više stvarnih razloga za nezadovoljstvo prema komunističkoj vladavini, ali svoje nevolje i nezadovoljstvo Srbi ne koriste protiv svojih suseda Albanaca, sa kojima nastoje da žive u mirnoj koegzistenciji, poštujući njihov etnički i religiozni identitet. Zašto većina Albanaca na Kosovu svoje probleme i nezadovoljstva sa komunističkim vlastima usmeravaju na tiranije nedužnog Srpskog naroda i njegove Crkve na Kosovu i Metohiji? Po nama, problem Kosova je pre svega u dekomunizaciji Kosova i uspostavljanju istinski slobodnog i pravnog poretka za sve koji tamo žive. Smatramo da na Kosovu nije glavni problem demografija, jer etnička većina postoji napr. na Korzici i Alzasu (Francuska) i u Teksasu (SAD) i drugde u svetu, ali tamo nema komunizmom stvorenih nacionalnih razdora kao što su kosovski. Problem Kosova je od početka u komunističkoj nelegalnoj vlasti, u nedostatku prave slobode i pravde za sve ljude, bez obzira na nacionalnost i veru, ali i u komunističkom ratovanju sa istorijom, koju su komunisti svugde u svetu unazadili, a na Kosovu su je vratili u doba Otomanske tiranije.
U monografiji koju je SP Crkva izdala o Kosovu - Zadužbine Kosova (Beograd-Prizren 1986, na 880 stranica dvostubačnog teksta), izneti su svi relevantni dokumenti o Kosovu - istorijski, kulturni, duhovni i civilizacijski, koji jasno pokazuju karakter i sudbinu Kosova, njegovu veličanstvenu iako mučeničku istoriju od XII veka do 1986. godine. I posle 4 godine od pojave ove monografije - zbirke autentičnih dokumenata sa Kosova i o Kosovu - niko od albanskih ili drugih istoričara i publicista u Jugoslaviji i svetu nije osporio nijedan od tih dokumenata i svedočanstava. Knjiga Zadužbine Kosova je zbirka vidljivih i proverljivih istorijskih, kulturnih, umetničkih i duhovnih dokumenata o dostignućima Kosova u srpskoj, balkanskoj i evropskoj kulturi i civilizaciji. Srpski manastiri i svetinje na Kosovu, sa živim narodom u njima i oko njih, dokaz su da brutalna istorija, poput one otomanske ili ove komunističke, ne može imati zadnju reč u istinskoj istoriji čovečanstva, posebno hrišćanskoj i evropskoj. Danas Srpski narod i Srpska Pravosl. Crkva na Kosovu i Metohiji brani Evropsku civilizaciju, ako je svetu još do iste stalo. Sa žalošću konstatujemo da nijedna od međunarodnih delegacija, koje su po pitanju ljudskih prava boravile na Kosovu, nije našla za shodno da poseti srpske crkveno narodne svetinje na Kosovu, kao što su Pećska Patrijaršija, Dečani ili Gračanica. To su tapije srpskog i hrišćanskog, evropskog i svetskog karaktera kulture koju ove svetinje oličavaju i posvedočuju.
Srpski narod na Kosovu svakodnevno strada i trpi progone i zlostavljanja. Ali, kao ljudi i hrišćani, mi smatramo da je ipak nesrećniji i tragičniji svaki onaj član Albanske nacionalnosti na Kosovu, koji je ušao ili je uvučen u tiraniju, u svojevrsni genocid nad Srpskim narodom i njegovom Crkvom, kulturom, istorijom i duhovnošću na Kosovu. Ako idejni i politički vođi albanske agresije na Kosovu i malo pomišljaju na budućnost svoje dece i svoga naroda, onda treba da se zapitaju čemu ga uče kad ga podstiču na zločine i nečoveštva prema svojim nedužnim susedima sa kojima vekovima žive na Kosovu.
U Istočnoj Evropi se danas sve menja nabolje, samo je na Kosovu rš ostalo bezumlje jedne komunističke tvorevine, čija je žrtva sav Srpski živalj na Kosovu i njegove svetinje. Hrišćanski Zapad na svoju kobnu štetu to ne vidi ili misle da mu je interes da to ne vidi. Zbog te kratkovidosti Zapada, Otomansko carstvo je bar za dva veka produžilo hrišćansko ropstvo na Balkanu, na najkulturnijem prostoru Evrope, na izvorima svetske civilizacije.
Mi nismo ovde došli da Vas molimo, već da Vam kao predstavnicima moćne zemlje slobodnog sveta ukažemo na istinu koju svedočimo već i svojom odećom, sa krstom koji nosimo i pred Vama stojimo, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, i naroda iz čijeg čistog srca i uma vam svaku reč izgovorismo. Hvala Vam, ako ste nas saslušali.
U Vašingtonu, 24. aprila 1990. Episkop Pavle sa Kosova i Metohije
Arhimandrit Atanasije iz Pećke Patrijaršije
Protojerej Milutin Timotijević iz Prizrena
Izveštaj o poseti Kosovu američkog senatora Bob Dola i družine (29. avgusta 1990) Svetom Arhijerejskom Sinodu SP Crkve, Beograd
Boraveći u Metohiji i zatim na Kosovu za crkveno-narodni sabor o prazniku Uspenija Presvete Bogorodice u manastiru Gračanici, javljeno mi je iz Kabineta Nj. Svetosti Patrijarha Srpskog i iz Eparhije Raško-prizrenske da, u ime Pećske Patrijaršije, uzmem učešća u razgovorima sa delegacijom Senatora i Kongresmena SD Amerike, koji dolaze u Prištinu 29. avgust 1990, jer nas Američka ambasada iz Beograda poziva na susret sa njima.
Opisaću ukratko sve što se toga dana zbilo u Prištini a u vezi je sa ovom posetom Američkih senatora.
Još oko 9 sati izjutra, kada smo mi, naša dva studenta teologije i ja, dolazili iz manastira Gračanice u Prištinu (u Srpsku crkvu Sv. Nikole), pred hotelom "Grand" u centru Prištine, gde su trebali da se obave razgovori (počev od 14 časova kada stižu Amerikanci, s tim što bi oni, po svom običaju, prvo razgovarali sa tzv. šiptarskom "alternativom", a potom, oko 16 časova, sa nama) primetno je bilo okupljanje uglavnom mlađih Šiptara, koji su mahom šetali u većem broju glavnom ulicom ispred hotela, a izvestan broj ih je sedeo po ivicama prostora oko hotela. Kada smo stigli u crkvu Sv. Nikole, oko pola deset, radio Priština je već javljao o okupljanju sve većeg broja Arbanasa na prostorima oko hotela "Grand". Poslao sam tada natrag naša 2 studenta (od kojih je jedan potom trebao da nam bude i prevodioc na engleski, g. Mladen Stojanović, koji studira u Akademiji Sv. Vladimira u Njujorku), da na licu mesta vide stanje. Oni su stali pred hotel "Grand" oko 10 sati, izbegavajući glavnu masu Šiptara u glavnoj ulici, i svojim očima su zatim videli da je masa (nekoliko hiljada okupljenih) mlađih Arbanasa napala miliciju u blizini hotela "Grand" kamenicama i potrganim gvozdenim tablama sa ograde trotoara, tako da su u jednom momentu trojica milicionara bili oboreni na zemlju i, po rečima studenta Stojanovića, "nisu imali izbora", jer bi brzo bili pregaženi od šiptarske mase iz koje se u pozadini čulo i pucanje iz vatrenog oružja. Tada su sa suprotne strane "Granda" izišli u kordonu milicajci "specijalci" i ne žureći pošli na demonstrante pred hotelom. Veliki broj Šiptara odmah je seo na trotoar i ulicu, ali su "specijalci" išli i dalje, pa su Šiptari počeli da beže, a "specijalci" su ih sustizali i udarali palicama (jednoga je jedan "specijalac" sustigao paloga na zemlju i tukao ga nogama nemilice). Tako su ih ubrzo razjurili ispred hotela. Pri tom su "specijalci" upotrebili i suzavac, a kažu i tzv. "vodeni top". Sve ovo su nam ispričali naši studenti, vrativši se u Crkvu Sv. Nikole nešto pre 12 sati. Radio Priština javljao je u to vreme približno iste vesti, navodeći da je u sukobu demonstranata i milicije bilo "obostrano povređenih". Kasnije, kada su Američki senatori došli da s nama razgovaraju, senator Bob Dol nam je rekao da je video "fotografiju jednog mladog Albanca jutros povređenog u glavu od milicije", što znači da su Šiptari, možda, zato i napali miliciju već u 10 sati ujutru da bi imali fotografije eventualno povređenih kao dokaz da su "proganjani od srpskih vlasti na Kosovu". Jer, znalo se tačno da Američka delegacija dolazi u Prištinu tek negde oko 14 časova. Ime ovog mlađeg povređenog Šiptara spomenuli su njihovi alternativci kasnije u štampi.
Nešto posle 12 časova pošli smo iz crkve Sv. Nikole, ja i 2 studenta i inženjer Folić Prištevac, da pogledamo stanje u gradu, jer nam je uskoro trebalo da i mi pođemo ka hotelu "Grand" kako bi na vreme bili tamo radi razgovora sa Amerikancima. Iako saobraćaj kretanja putnika peške u gradu Prištini nije bilo prekinuto, nismo mogli, a ni hteli u tom momentu, da priđemo bliže hotelu "Grand" gde je milicija obezbeđivala red da bi Američka delegacija mogla mirno stići u hotel. Zato smo pošli duž Prištine jedan gradski blok više Na tom putu, pred drugom džamijom, jedan od mlađih Šiptara pljunuo me je i rekao: "Sram vas bilo šta nam radite", na što sam se okrenuo i rekao mu: "Prijatelju ja nosim mantiju i krst, i time ništa sramno nikome nisam učinio". Oko nas su nadalje učestano protrčavale grupice mladih Šiptara, koji su pokušavali da se probiju u blizinu hotela "Grand", ali su bili vraćani od milicije pa su bežali prema studentskim domovima na prištinskom bregu. U jednom takvom susretu sa proređenom masom demonstranata, jedan od Šiptara je potegao kamenicu na mene, ali je zaustavljen rukom drugoga, jer su u međuvremenu do mene bili pristigli i dvojica studenata i veći broj drugih prolaznika i demonstranata, svi skupa u pokretu, pa je bila opasnost da se povredi više drugih lica. Mi smo se potom mirno vratili u crkvu Sv. Nikole, zapažajući da je veći deo grada Prištine bio sasvim miran, svet se normalno kretao svojim poslom Primećen je samo priličan broj putničkih kola iz drugih gradova Kosmeta.
Sa izvesnim zakašnjenjem, negde pred 15 časova, stigli su Američki senatori u hotel "Grand" sa aerodroma a bez incidenata ušli u hotel i počeli razgovore sa grupom albanskih "alternativaca" na čelu u sa Ibrahimom Rugovom, Vetonom Suroi, Škeljzenom Malićijem i drugima. Razgovarali su u kongresnoj sali hotela, bez prisustva ijednog novinara. Snimali su TV kamerama samo Amerikanci i Šiptari. Mi smo pristigli u hotel nešto posle 15 časova, dobivši relativno lako propust od milicije (samo legitimisanjem), pošto smo rekli da smo delegacija SP crkve koju su Amerikanci pozvali na razgovor. Sedeli smo zatim u hotelu na spratu i čekali. Posle više od sata vremena predstavnik Američke ambasade iz Beograda poveo nas je da nam pokaže drugu salu u kojoj ćemo razgovarati sa Senatorima mi kosovski Srbi: osim nas trojice iz SP Crkve, prota Ratomir Božić iz Uroševca i o. Milutin Timotijević iz Prizrena, još i prestavnici Odbora za istinu o Kosovu, prestavnici Udruženja "Božur" za povratak iseljenih Srba na Kosovo i Metohiju, i dva predstavnika Radikalne stranke iz Prištine. Čim smo ušli u tu salu, inače dosta malu, videći veliku sliku Josipa Broza, rekao sam predstavniku Američke ambasade da ja lično ne želim da razgovaram ovde pred Titovom slikom, jer smatram da je to nama Srbima podmetnuto da bi nas tako slikali sa Titom kao našim "vođom", a on je ustvari glavni srpski unesrećitelj na Kosovu, a šiptarski je usrećitelj. Moju reakciju prihvatili su odmah svi ostali Srbi i odbili da razgovaraju u toj sali, dok se Titova slika ne ukloni ili pronađe druga sala. U tom momentu je senator Bob Dol bio završio razgovore sa predstavnicima Šiptara i stigao u salu, iz koje smo mi upravo kretali da izađemo. Posle pozdravljanja, i njemu sam rekao isto, pa je on, vidno iznenađen, izišao tada u hol hotela i tu nas pozvao na razgovor. Dok su Srbi pristizali i razmeštali fotelje iz hola da bi seli, gospodin Američki senator Bob Dol, vođa vladajuće Republikanske stranke i prispeli kandidat za predsednika SAD, ljutio se govoreći: "Hoćemo li mi da razgovaramo, ili ćemo da idemo, jer mi smo ionako u zakašnjenju zato što rukovodstvo Srbije nije htelo da mi ovde dođemo![1] Bili smo iznenađeni takvim njegovim arogantnim ponašanjem već na početku, koje, na žalost, nije promenio ni tokom daljeg nazovi "razgovora" sa Kosovskim Srbima, a koji je trajao jedva nešto više od pola sata.
Senator Bob Dol je jednostavno nastupio kao svojevrsni tužitelj nas Srba za "teško stanje Albanaca na Kosovu". Čudio se već na početku kako je "u Hrvatskoj i Sloveniji gde sam već bio, došlo do demokratizacije, a to još nije stiglo u Srbiju". Zatim nas je sve skupa pitao: "Da li je tačno da je sa posla na Kosovu otpušteno 6.000 Albanaca, među njima dosta lekara, i da je ubijeno 32 mlada Albanca"? Ovakav nastup i ovakva pitanja upućena nama od ove "dobrovoljno i privatno" došle američke Kongresne "delegacije za ljudska prava" sve je nas pozvane na razgovor Srbe iznenadio, jer je g. Bob Dol ovakvim postupkom iznosio već ovima nama dobro poznate teze i stavove Ibrahima Rugove i ostalih šiptarskih vođa i ideologa antisrpske agresije na Kosovu. Za dokaz toga može poslužiti i sledeće. Kada mu je od strane prisutnih predstavnika Srba - književnik i pesnik Radoslav Zlatanović (starosedelac Kosova), pisac Mirko Čupić i dvojica iz Radikalne stranke iz Prištine - dat odgovor da "niko s posla nije otpušten zato što je demokrata, nego što je neradnik, koji jedino platu ne odbija, a sve drugo bojkotuje", i takođe da "ubijeni Albanci poginuli su u oružanom sukobu sa legalnim organima vlasti, a ne kao neki demokrati", a vlasti ih u demonstracijama rasturaju zato "što su separatisti i što hoće Kosovo da otcepe od Srbije i pripoje ga Albaniji", g. Bob Dol je drsko rekao "To je propaganda" i time je, očigledno, doslovno ponovio tezu Ibrahima Rugove i ostalih šiptarskih vođa sa Kosmeta i iz sveta, koji tezom "Kosovo republika" samo lukavo prikrivaju svoje stvarne namere da Kosovo otcepe od Srbije i Jugoslavije i pripoje ga Albaniji (ili "Albaniju pripoje Kosovu", kako reče neko s Kosova).
Svi pokušaji predstavnika Kosovskih Srba da Američkim senatorima (koji su se sve vreme razgovora nešto došaptavali i uglavnom bili nepažljivi na reči prisutnih Srba, u čemu je uz Bob Dola, prednjačio i Američki ambasador Cimerman) bilo šta objasne, bili su bezuspešni, pa su prestavnici Srba, kao i prisutni novinari i snimatelji (koje nismo odbili da prisustvuju razgovorima), počeli da se bune i uzbuđeni govore, pomalo i bez reda. Kako se naš prevodilac, student iz Njujorka Mladen Stojanović, jednog momenta zbunio i nije znao koga pre da prevodi, zapitasmo: da li su i Amerikanci doveli svog prevodioca, no kada se pojavio jedan iz Američke ambasade, odmah je bilo jasno da ne vlada srpskim jezikom toliko dovoljno da bi prevodio, pa je naš prevodioc nastavio Tada sam zatražio reč i rekao sledeće: "Gospodo Američki senatori, mi razumemo vaše interesovanje za prava Šiptara, ali je očigledno da vi nemate ni sluha ni volje za prava Srpskog naroda i Srpske Crkve na Kosovu i Metohiji. To se jasno vidi iz vašeg ponašanja ovde i vašeg interesovanja. Na to je Bob Dol reagovao da to nije tačno i da on tu primedbu odbija, a ja sam uzvratio da se nipočemu ne vidi da to nije tako. Zatim sam rekao: "Tačno je da nije humano da bude ubijen bilo ko ovde ili bilo gde u svetu, ali se vi, gospodo, niste istovremeno interesovali za to koliki je broj ranjenih i povređenih Srba na Kosovu, i to ne od milicije (ranije je i toga bilo), nego od razularene rulje šiptarskih agresora. Ako su Šiptari demonstranti imali sukobe sa državnom milicijom, šta je tome kriv Srpski narod i Srpska Crkva na Kosovu da ti isti razjareni Šiptari tokom svojih demonstracija, i vraćajući se sa njih, napadaju na nedužne Srbe, srpske kuće, crkve i manastire? Tako su napadnuti nedavno manastir Sveta Trojica kod Mušutišta, Pećska Patrijaršija, crkva u Vučitrnu, Prištini i tako redom. I još zašto nam Šiptari siluju devojčice, starice i monahinje? Zašto nam maltretiraju decu, ako su takvi "demokrati"? Na te reči je senator Dol rekao: "Za poslednje 2 godine nije bilo nijedno silovanje na Kosovu", kako mu je, navodio, rekao neki ministar u Jugoslaviji. Odgovorio sam: "To nije tačno, jer je za to isto vreme bilo više od 30 silovanja srpskih devojčica, monahinja i žena. Najskorija silovanja srpskih devojčica od Šiptara bila su 14. juna 1990. u selu Belo Polje kod Istoka, kada su Šiptari silovali maloletnicu Srpkinju od 10 godina, i 15. jula 1990. silovali su srpsku devojčicu od 15 godina u selu Opteruši kod Orahovca". Na to g. Bob Dol nije ništa odgovorio.
Dalje sam rekao da kao predstavnik SP Crkve neću ulaziti u čitavo pitanje sukoba Šiptara sa državnom milicijom, nego samo postavljam pitanje: Šta je za sve to kriv nevini Srpski narod i Srpska Crkva po Kosovu i Metohiji da se na njih iskaljuje šiptarski bes i agresija evo već pola veka, kad je taj isti Srpski narod i njegova Hrišćanska crkva sve vreme stradali od te iste milicije, od komunističke vlasti, na čijem čelu je bio Josip Broz i šiptarska većina no Kosovu. Vi Amerikanci ste sve vreme podržavali Tita i Jugoslaviju i tada niste videli stradanje Srba, kao što ga ni sada nećete da vidite".
Na pitanje senatora Dola: Zašto nećete da vodite dijalog sa Albancima, odgovorio sam da ni to nije tačno, jer 22-24. aprila 1988. u Beogradu smo mi srpski književnici razgovarali sa albanskim književnicima sa Kosova, a kada je trebalo taj razgovor da bude nastavljen u Prištini, Šiptari su odbili nastavak razgovora. Isto tako, predstavnici naše Crkve su se susretali i razgovarali sa šiptarskim hodžama, kao nedavno Episkop Raško-prizrenski Pavle sa hodžom iz Suve Reke, ali od toga nije bilo nikakve koristi.
Kako je senator Dol i drugi Amerikanci već ustajao da ide, predao sam mu moju potpisanu kratku izjavu (koju sam u početku nameravao da predam, jer sam video celu stvar njihovih razgovora sa Srbima samo kao puku formalnost, koja je Američkoj delegaciji trebala "forme radi", i to se pokazalo kao tačno). U mojoj izjavi rekao sam doslovno:
"Poštovana gospodo Senatori i Kongresmeni SD Amerike. Došao sam na vaš poziv, pred vas, iz ljudske čestitosti i poštenja kao predstavnik Srpskog hrišćanskog naroda i Srpske Crkve sa Kosova i Metohije. Izjavljujem da ni ja, ni moj narod, ni moja Crkva, nismo ni komunisti ni agresori na ovoj našoj vekovnoj otadžbini, već smo žrtve albanske boljševičke i fašističke agresije i ekspanzije islamskog fundamentalizma, koji decenijama ovde terorišu naš narod i naše svetinje na Kosovu i Metohiji. Vi ih, na žalost, u toj agresiji podržavate i zato, žalim, ali nemam šta sa vama više da razgovaram. Sve je isuviše jasno i ljudski bolno". Potom je otac Milutin Timotijević prišao lično Bob Dolu, koji je već odlazio, i kazivao mu o napadima Šiptara u Prizrenu na njega lično, kada mu je ruka bila u ramenu lomljena, no g. Senator je na to samo ironično rekao: "To je vaša privatna stvar", i odmah sa svojom grupom otišao da referiše Ibrahimu Rugovi i društvu Šiptara (koji su ih čekali u kongresnoj sali) šta je sve razgovarao sa Srbima. Novinari su čuli da je rekao da mu Srbi "nisu odgovorili ni na jedno pitanje"!?
Odleteli su avionom za Zagreb i tamo izdali zvanično saopštenje, u kojem napadaju Srbiju i govore samo o "obespravljenosti Albanaca na Kosovu", a nijednom rečju ne opominju nas Srbe niti naše muke po Kosovskom razbojištu.
U Prištini, 29. avgusta uveče, 1990.
Jeromonah Atanasije Jevtić iz Pećke Patrijaršije
Dimitrije Bogdanović
KNJIGA O KOSOVU
VELIKOALBANSKI NACIONALIZAM U NOVIM USLOVIMA
Širokom potvrdom nacionalnih prava albanske narodnosti u organizaciji i političkoj, ekonomskoj i kulturnoj stvarnosti kosovske autonomije, nisu, na žalost, oslabljeni koreni velikoalbanskog nacionalizma. Naprotiv: od 1945. do danas nacionalistički pokret među jugoslovenskim Albancima, kako na Kosovu tako i van ove pokrajine, nalazi ce u porastu. Od 1968. godine - u izvesnom pogledu i pre toga - mora ce već govoriti o pravoj eskalaciji tog nacionalizma, sa njegovom jasnom tendencijom da ce "problem Kosova" internacionalizuje.
Prvi ozbiljan, masovan i upozoravajući sudar sa albanskim nacionalizmom na Kosovu odigrao ce pred sam kraj rata na širem terenu Metohije. Kosovska operacija za uništenje nemačke grupe E u njenom povlačenju iz Grčke [15. X - 20. XI 1944] samo je delimično uspela. Oslobođena od nemačkog okupatora, oblast je dobrim delom bila i dalje pod kontrolom albanske nacionalističke organizacije "Bali Kombtar": po terenu su operisale naoružane grupe balista, pri kojima su ce nalazili engleski vojni predstavnici, a cela je oblast bila pokrivena mrežom ilegalnih revolucionarnih komiteta, koje je, kao centralno telo, objedinjavao komitet u Prizrenu. Početkom novembra, još u toku druge faze kosovske operacije, došlo je do sastanka Druge prizrenske lige i balističkog vojnog rukovodstva za Kosovo, na kome je donesena odluka da ce na Kosovu i Metohiji formiraju četiri grupe otpora, koji će delovati na područjima Skopske Crne gore, Šare, Drenice i Kopaonika. Komiteti koji ce organizuju posle oslobođenja Kosova i Metohije [Prizren, Orahovac, Suva Reka i dr.] predstavljaju ilegalne organizacije na nacionalno-klasnoj osnovi. U njima su pretežno trgovci, intelektualci, hodže, bogatiji seljaci, a bilo je čak i pojedinih narodnih odbornika koji su bili birani neposredno po oslobođenju iz njihovih redova. Nacionalistička organizacija je, dakle, infiltrirala organizaciju nove vlasti na Kosovu i Metohiji. Komiteti su održavali vezu sa balističkim grupama, slali nove odmetnike u šumu, snabdevali baliste oružjem i drugim materijalom. Oni takođe šire propagandu o nacionalno-političkoj potlačenosti Albanaca u komunističkoj Jugoslaviji, prodiru u redove NOVJ odnosno Jugoslovenske armije i šire dezerterstvo, razvijaju parolu o "Velikoj Albaniji", koju podržavaju i saveznički oficiri pri balističkim grupama. Karakteristično je da su balisti širili propagandu da ce Srbija nalazi pred pobunom, a da će u Albaniji doći do engleskog iskrcavanja.[1]
Oružane akcije balista u Metohiji dobile su mestimično karakter i razmere ustanka. Glavno žarište toga ustanka bilo je u Drenici, a operacije protiv balista, u kojima su učestvovale i dve brigade HOB Albanije, započete su metodičnom ofanzivom početkom decembra 1944. Objavljene su neke važnije zapovesti Operativnog štaba HOB i PO Kosmeta štabovima potčinjenih jedinica za čišćenje balističkih bandi u Drenici. Komandant operacije bio je Fadil Hodža.[2] Ocena političke i vojne situacije, prilikom preduzimanja ove operacije, bila je veoma realistična: "neprijatelj je uspio", kaže ce u zapovesti od 2. decembra 1944, "da na pojedinim delovima te oblasti čvrsto ce poveže sa masama da bi eventualno organizovao sela na otpor protivu nas". Zahteva ce najveća obazrivost i obzir prema običajima i radu šiptarskog naroda i najstrože zabranjuje pljačka, nasilje i samovoljno zlostavljanje stanovništva, jer ove operacije imaju veliki značaj "za dalji razvoj bratstva i jedinstva naroda Kosova i Metohije", ali je postupak pri izvođenju operacija zbog toga ne manje strog i odlučan: "Neprijatelja koji bude davao otpor treba žestoko i odlučno napasti i uništiti. Zarobljene vojnike i oficire ne smijete ubijati nego ih sprovoditi Operativnom štabu Kosmeta. Pošto ce ovlada terenom razoružanje izvršiti samo nad neprijateljski raspoloženim elementima a mobilizaciju poštenih seljaka sprovoditi na principu dobrovoljnosti. One koji .ne žele da priđu HO vojsci takođe razoružati. U toku borbe kuću ili kuće iz kojih ce puca i daje žestok otpor smatrati bunkerom i kao takve uništiti. Paljevinu sela vršiti samo onda, i to po odobrenju Štaba brigade, ako ce selo utvrdi i čitavo selo daje otpor. O ovome strogo voditi računa. Imovinu zlikovaca odbeglih konfiskovati ostavljajući najnužnije za potrebe preostalih članova porodice. Ulazeći na teritoriju naseljenu šiptarskim življem pronaći način za uspostavu kontakta sa selima da bi im ce stavilo do znanja da ono selo koje bude utočište šiptarskim bandama biće strogo kažnjeno".[3]
Vrhovni štab HOB i POJ zaveo je 8. februara 1945. Vojnu oblast i Vojnu upravu na Kosmetu i imenovao štab Kosovske divizije. Naime, tek u toku januara i februara 1945. u teškim, skoro jednomesečnim borbama, umirena su žarišta balističkog ustanka u predelu Drenice. No ilegalni nacionalistički pokret održavao ce neko vreme i posle toga: zahvaljujući delovanju kontrarevolucionarnog komiteta u nekim krajevima Metohije [Orahovac] marta i aprila 1945. mere narodne vlasti su teško sprovođene u život. Vojna uprava ce zato zadržala na Kosovu i Metohiji sve do jula 1945. godine.[4]
Prvi direktni sudar nove Jugoslavije sa albanskim nacionalizmom na Kosovu, decembra 1944. do februara 1945. godine, prema tome, bio je veoma žestok. Ustanak i oružana formacija balista ugušeni su energičnom akcijom trupa, a nekoliko meseci posle toga razbijena je i ilegalna mreža balista na teritoriji Jugoslavije. Tek tada su stvoreni uslovi za punu političku i državnopravnu integraciju Kosova i Metohije u novoj Jugoslaviji, za konstituisanje kosovsko-metohijske autonomije. Odluka o "prisajedinjenju", doneta u Prizrenu 9. jula 1945, dobija u svetlu tek ugušene pobune i kontrarevolucije naročiti prizvuk.
Prisustvo albanskog nacionalizma, međutim, osećalo ce i dalje na Kosovu i Metohiji. Treća prizrenska liga, osnovana u Americi 1946. sa istovetnim programom kao prethodne dve - a to je stvaranje "Velike Albanije", obara ce svim propagandnim sredstvima protiv Jugoslavije, naročito posle 1948. i sukoba sa Albanijom u sklopu opšte konfrontacije sa Kominformom i SSSR-om. Sukob Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom 1948. omogućio je Albaniji da povede protiv Jugoslavije kombinovanu propagandno-diverzantsku borbu, sa nacionalističkim parolama, pod plaštom "marksizma-lenjinizma". Od tada ce u kosovskom zbivanju javlja i taj elemenat, koji velikoalbanskom nacionalizmu i hegemonizmu daje vid "leve" revolucionarnosti i radikalizma, pogotovu posle sukoba Tirane sa Moskvom i vezivanja Albanije za Kinu [1961]. Pored te političke i propagandne aktivnosti sračunate na dugi rok, ubacivane su iz Albanije diverzantsko-terorističke grupe, kao nekada kačačke bande između dva rata, koje su ubijale naše graničare i pripadnike snaga bezbednosti, političke aktiviste, i zavodile teror nad srpskim stanovništvom. Ubacivano je oružje, koje je, uz ono zaostalo od balista, predstavljalo opasnost od novih pobuna. Akcija nasilnog prikupljanja oružja i sistematskog pretresanja terena radi toga, koju je na Kosovu i Metohiji sprovodila Služba državne bezbednosti od kraja 1954. sve do sredine 1957. godine, sa oštrinom koja je prelazila svaku meru i pretvarala ce u teror nad stanovništvom, nije bitno izmenila situaciju u oblasti. Za sve to vreme nije prestajalo plansko dejstvo albanskog nacionalizma, koje ce ogledalo u trajnom, takoreći hroničnom pritisku na Srbe da ce iseljavaju iz oblasti, u podsticanju demografskog potiska i eksplozije albanskog stanovništva, i u njegovom vanrednom i neprirodnom pojačavanju velikim, do sada još neizbrojanim prilivom albanske narodnosti, pod vidom političke emigracije iz Albanije.
Na Četvrtom plenumu CK SKJ na Brionima 1966. diskvalifikovano je dotadašnje ponašanje Službe bezbednosti i njenoga rukovodioca Aleksandra Rankovića, ali je tom prilikom osuđena i tzv. "unitaristička" orijentacija u nacionalnoj politici. Među mnogim gresima ove službe navodio ce posebno teror nad Albancima na Kosovu i Metohiji, a to je ujedno trebalo da bude drastičan primer jedne velikodržavne, unitarističke i opet velikosrpske politike, koju je, prema oceni Brionskog plenuma, sprovodio Aleksandar Ranković. Istorija Brionskog plenuma nije još poznata u svim pojedinostima neophodnim za nepristrastan sud istoričara, ali je nesumnjivo da je bez obzira na obrazloženja, tada sproveden zaokret u nacionalnom pitanju, u položaju i odnosima republika i autonomnih jedinica. Tada su otvoreni putevi ka ustavno pravnoj reviziji jugoslovenske federacije, sa nesumnjivim jačanjem samostalnosti pokrajina u odnosu na republiku Srbiju, kao jednim od glavnih obeležja te revizije. Isto tako, na Kosovu dolazi do prave bujice nacionalističkih raspoloženja, stvara ce klima revanšizma i progona Srba i Crnogoraca. Udarna je parola - iseljavanje: "Šta čekate, što ne idete, hoćete li da vas mi izbacujemo!" Ističu ce zastave, istovetne sa državnom zastavom HP Albanije, i drugi albanski nacionalni simboli. Pojačava ce teror nad srpskim i crnogorskim stanovništvom. Nastavlja ce sa većim intenzitetom i punom slobodom ono što ce krišom ili polulegalno radilo u prethodnom periodu. Primećuje ce široka nacionalistička solidarnost raznih slojeva, a pogotovu sve izraženija infiltracija partijskih redova. Insistira ce na nacionalnom ključu, koji ce primenjuje ne samo rigorozno nego i neosnovano, čak i na štetu ekonomskih interesa pokrajine. Sistematski ce sprovodi nacionalna smena kadrova i preuzimanje odgovornih funkcija u političkim telima, upravi i radnim organizacijama. Albanska omladina izložena je pravoj plimi nacionalističke indoktrinacije, a izvesni jubileji - kao pet vekova Skenderbega - dovode izvesne sredine do stupnja histerije. U propagandi protiv "velikosrpskog hegemonizma" prelazi ce na otvoreno antisrpski kurs. Započinje kampanja protiv službe zaštite spomenika srpske kulture, uporedo sa pokušajima podmetanja požara ili oštećivanja tih spomenika. Školovanju srpske dece stvaraju ce nepremostive prepreke, stručnjaci srpske narodnosti fizički ce napadaju, i u toj pogromaškoj atmosferi iseljavanje Srba i Crnogoraca počinje da dobija karakter masovnog bekstva. Uporedo s tim, u diskusijama o reorganizaciji jugoslovenske federacije prvi put ce tada izlazi sa zahtevom da Kosovo dobije status republike, s pozivom na nacionalno načelo. tj, na načelo samoopredeljenja naroda, i sa argumentom brojnosti; isto tako, prvi put ce zahtev za republikom Kosovo pretvara i u zahtev da ce u toj novoj republici ujedine svi Albanci Jugoslavije, što je otvaralo veoma složen problem položaja u federaciji i integriteta ne samo Srbije nego i Makedonije i Crne Gore.
Apsolutno ce ne može reći da ove "pojave" na Kosovu i van kosovske pokrajine nisu bile poznate. Upozorenja su dolazila sa raznih strana, ali su sve primedbe i sva strahovanja od pretvaranja toga talasa u masovni kontrarevolucionarni, antisrpski i antijugoslovenski pokret frontalno odbačeni i osuđeni kao izraz "velikosrpskog nacionalizma" i "unitarizma". Veoma je karakteristično da je tada, a videćemo i kasnije, glavna formula kojom je velikoalbanski nacionalizam uspešno paralisao sve pokušaje svoga efikasnijeg suzbijanja upravo stara kominternovska formula o "velikosrpskom hegemonizmu". Posle 1966. godine obilato je korišćena i etiketa "prebrionskih snaga", "rankovićevštine" i slično, a jedan od metoda za obezbeđivanje prostora i stvaranja sigurnog "zaštitnog pojasa" oko Kosova bilo je ućutkivanje sredstava informisanja, kojim je sprečen normalni i neophodni protok informacija u javnost, pa čak i u državna i partijska tela.
Drastičan izraz dobila je odbranaška taktika albanskog nacionalizma u redovima SKJ povodom XIV plenuma CK SK Srbije, posvećenog temi "Savez komunista u borbi za nacionalnu ravnopravnost", 29. i 30. maja 1968. godine. Upozorenje članova CK Dobrice Ćosića i Jovana Marjanovića da ce na Kosovu radi o opasnoj eskalaciji albanskog nacionalizma, antisrpstva i antijugoslovenstva - odbačeno je u oštrom protivnapadu i potpunoj političkoj diskvalifikaciji Ćosića i Marjanovića kao "nacionalista", sa njihovim isključenjem iz Centralnog komiteta. [5] Nije ce moralo dugo čekati na dalju eskalaciju albanskog nacionalizma, pa i na obistinjavanje nekih zlih slutnji osuđenih članova CK SK Srbije: uoči albanskog nacionalnog praznika, 27. novembra 1968. dolazi do organizovanih masovnih demonstracija na Kosovu, sa težištem u Prištini; udarnu snagu činila je omladina - albanski studenti Prištinskog univerziteta, pre svega sa Filozofskog fakulteta.[6] Bitno je za ocenu tih zbivanja na Kosovu da su ona bila nacionalistički i šovinistički usmerena [parola "Smrt srpskim ugnjetačima!"], i da su demonstracije pretile da prerastu u pobunu protiv zakonitog poretka i jugoslovenske države. U Prištini ce pred kraj toga dana okupilo vrlo mnogo Albanaca iz drugih gradova i oblasti Kosova [Uroševac, Peć, Prizren, Drenica], ali je u zoru 28. novembra došlo do intervencije jedinica JNA, pred kojim ce okupljena masa rasturila, tako da nije došlo do upotrebe oružja. No, demonstracije su izbile istog dana i u Tetovu, sa zahtevom da ce "albanski" delovi SR Makedonije priključe Kosovu. Demonstrante je oštrim nastupom suzbila i rasturila makedonska milicija.
Nacionalistički neredi na Kosovu ispoljili su nekoliko važnih stvari: prisustvo i dejstvo antijugoslovenske Treće, prizrenske lige; sposobnost ilegalne organizacije da pokrene mase i da zapreti pobunom koja prelazi granice jedne republike; neobičnu solidarnost nacionalista i izvesnog broja zvaničnih funkcionera i albanskih komunista na Kosovu. Sem toga, ispoljila ce odmah i taktika nacionalističkog pokreta: da frontalnim odbijanjem istinitih optužbi, umanjivanjem značaja događaja, sistematskim zataškavanjem činjenica i njihovog pravog značenja ne samo u sredstvima informacija nego i u najvišim partijskim i državnim forumima, i najzad veoma agresivnim protivnapadom na tzv. "velikosrpski nacionalizam i revanšizam" - spreči preduzimanje efikasnijih političkih i bezbednosnih mera, kojima bi bila ugrožena matica i kadrovska baza pokreta. Štaviše, zahvaljujući tendencioznom i očito neistinitom tumačenju, po kome ce poricalo nacionalističko značenje očigledno nacionalističkih i šovinističkih pojava i dejstava, postizala ce izvesna vrsta legalizacije samog pokreta u svim njegovim slojevima, od onih u masama albanske narodnosti do onih u najvišim partijskim forumima Pokrajine, Republike i Federacije. Tako ce može reći ne samo da nije izvučena nikakva pouka iz kosovskih događaja 1968. godine nego je, u stvari, tada bio osvojen nov prostor i formulisana platforma za dalju eskalaciju velikoalbanskog nacionalizma.
Razdoblje posle 1968. godine odlikuje ce krajnje brutalnom i drskom politikom pripreme za sledeći korak, koji će uslediti u pogodnom trenutku - 1981. Štite ce i konsoliduju kadrovi, čak i oni koji su eksponirani u demonstracijama; diskvalifikuju ce i politički likvidiraju srpski, pa i albanski kadrovi koji ce usude da ce suprotstave nacionalističkom kursu. Iseljavanje Srba dobija u ubrzanju i sve više liči na proterivanje; u radnim i partijskim organizacijama sprovodi ce čistka srpskih, crnogorskih i drugih nepoćudnih kadrova. Na udaru su srpski spomenici i groblja, čak i spomenici iz NOB-a. Pretnjama, ucenama, premlaćivanjima, paljevinama, silovanjem i ubistvima stvara ce kod Srba psihoza potpune pravne, lične i imovinske nesigurnosti, tako da su u ovom periodu, posle 1968, konačno raseljena mnoga srpska sela ili zaostale srpske kuće u albanizovanim naseljima širom Kosova i Metohije. Albanci na srpskim imanjima žanju žito, otimaju stoku, kose livade, odnose krstine požnjevenog žita, a žrtvu, pogotovu ako ce opire, pretuku. Vesti o tome, koje su ce isprva probijale u prištinsko "Jedinstvo", od 1972. godine nalaze ce pod zabranom [embargom], sa obrazloženjem da ce njihovim iznošenjem u javnost raspiruje nacionalna mržnja i otežava borba albanskih kadrova protiv albanskog nacionalizma, tvrdilo ce da je to uopšte "preuveličavanje" i nepotrebno dramatizovanje, iza kojeg stoje čak i namere prikrivenog neprijatelja da produbljuje jaz između naroda i narodnosti govoreći o onome što razjedinjuje umesto o onome što spaja. Tako ce i za iseljavanje Srba i Crnogoraca tvrdilo da je to prirodan, ekonomski motivisan proces, iza kojeg ne stoji nikakva prinuda. Za mnoge teške incidente, zlostavljanja i štete odgovornost ce prebacivala na dečji nestašluk ["Deca"]. No, sukobi su sve ozbiljniji: albanska studentska omladina sukobljava ce sa svojim srpskim i crnogorskim kolegama, koji su primorani da protestuju zbog očigledne diskriminacije u stipendiranju, dodeljivanju domova i tako dalje; brutalno ce napadaju čak i učenici srednjih škola [napad na srpsku decu u Klini, 15. maja 1972]; na udaru su i pripadnici turske narodnosti i Romi koji odbijaju da ce deklarišu kao Albanci. Prilikom popisa stanovništva 1971. godine izvršene su ne male zloupotrebe u pribrajanju Turaka, Roma i Muslimana [Gorana] albanskoj narodnosti. Naročito je karakteristično u ovom periodu otvoreno povezivanje kosovskih albanskih nacionalista sa HP Albanijom. širom su otvorena vrata propagandi indoktrinaciji omladine i uopšte albanskih masa na Kosovu velikoalbanskim pa čak i enverovskim idejama. Uz rigorozno odvajanje albanske narodnosti od drugih naroda i narodnosti Jugoslavije, a posebno Srbije, Makedonije i Crne Gore, uz zatvaranje u krug nacionalne i posebno jezičke i kulturne isključivosti, Albanci su u Jugoslaviji preplavljeni knjigama, štampom i naročito udžbenicima iz Albanije, često sa otvoreno antijugoslovenskim tezama i koncepcijama. Kosovo ce kao autonomna pokrajina sve više ponaša secesionistički u prisvajanju prava da direktno opšti i uspostavlja raznovrsne odnose sa HP Albanijom, da ce javlja kao isključivi i obavezni posrednik u kontaktu svih drugih faktora i ustanova u republici i federaciji sa ovom susednom državom. Dogodiće ce čak i neshvatljive povrede ugleda i dostojanstva jugoslovenske države i njenog šefa, a da na to niko ne reaguje. Obrnuto, svaki ce ispad pokriva autoritetom pokrajinskog rukovodstva, ma čijem je čelu tada Mahmud Bakali. Na neki način je ova nacionalistička eskalacija došla do svog vrhunca glorifikacijom Prizrenske lige u proslavi, prihvaćenoj i na republičkom i na jugoslovenskom nivou, 5-11. juna 1978. Ta proslava, sa međunarodnim naučnim skupom, trebalo je da afirmiše ciljeve Prizrenske lige upravo u onome što je osnova svih njenih potonjih reinkarnacija [1943, 1946]: u velikoalbanskom i rasističkom konceptu "etničke Albanije", Albanije u kojoj ne bi više moglo da bude mesta ni za koju drugu narodnost.
Nova upozorenja na pravu prirodu i domet ovoga nacionalističkog kursa završavala su ce redovno loše po one koji su ta pitanja pokretali. Jovo Šotra, prvoborac i član Pokrajinskog komiteta, uz to i poslanik u Veću naroda Skupštine Jugoslavije, u čijim upozorenjima i kritikama 1971, 1973. i 1976. nije bilo ne samo neistina ili poluistina nego ni prizvuka neke opštije političke kritike, eliminisan je bez milosti iz političkog života: na sednici PK 20. juna 1973. isključen je iz PK kao jedan od "kontinuiranih nosilaca kontralinije koja je deo mračnih neprijateljskih snaga", i umro nerehabilitovan i onda kada su već svi mogli da shvate da je bio u pravu [novembra 1981].
Do nove i daleko opasnije eksplozije albanskog nacionalizma došlo je 1981. godine, nepunih godinu dana posle smrti predsednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Studentske demonstracije su izbile najpre 11. marta, a 16. marta je došlo do paljevine konaka Pećke patrijaršije; 25. marta bilo je nereda u Prizrenu, 26. u Prištini, 30. u Obiliću; i pored toga, izbijanje novih masovnih demonstracija 1. aprila u Prištini i nizu drugih kosovskih gradova i naselja [Podujevo, Vučitrn, Lipljan, Glogovac, Gnjilane, Đakovica, Uroševac, Kosovska Mitrovica, Vitina] delovalo je kao iznenađenje; demonstracije su trajale tri dana, i po mnogo čemu su podsećale na one iz 1968, ali su ih obimom, žestinom, pripremljenošću i upornošću daleko prevazišle. Centralna parola "Kosovo-republika!"[7] izrazila je prvu etapu u programu velikoalbanskih nacionalista, iza koje je stajao iredentistički cilj izdvajanja iz Jugoslavije i pripajanja Albaniji svih teritorija koje su nastanjene Albancima. Za smirivanje demonstracija, čiji ce odjek već osećao i u nizu makedonskih gradova počev od Skoplja, morali su biti upotrebljeni armija, milicija i specijalne snage bezbednosti. Tako je uz velike napore i izvestan broj ljudskih žrtava na obe strane sprečeno prerastanje ovih nereda u oružani ustanak. Na Kosovu je moralo da bude zavedeno i vanredno stanje sa zabranom o ograničenom kretanju [2-8. aprila 1981].
Politička zbivanja u vezi sa demonstracijama od 1981. godine spadaju već u naše vreme, o kojem istoričar ne može još ništa da kaže. Štampa, televizija i druga sredstva informisanja omogućavaju - ne bez teškoća - da ce javnost upozna sa onim što ce na Kosovu događalo i što ce događa. Javnost je pogotovu upoznata sa nizom političkih akcija i dokumenata koji su od tada doneti u najvišim državnim i partijskim telima, tako da to ovde nije neophodno izlagati. Međutim, neke ce stvari ipak moraju istaći. Pre svega, 1981. je pokazala da albanski nacionalizam, sada već i kao otvoreni iredentizam, dobija zabrinjavajući rast. Drugo, da ce u metodima njegovog dejstvovanja primenjuju i mnogi davno poznati, takoreći klasični metodi: kako u političkom manevrisanju, pokrivanju i "čuvanju" kadrova te izbegavanju prave i dosledne diferencijacije tako i u merama političkog pritiska i nasilja u sprovođenju glavnih, dalekosežnih ciljeva. A glavni je cilj da ce stvori platforma za internacionalizaciju "kosovskog problema" u jednoj konačno izmenjenoj demografskoj i etničkoj situaciji Kosova, a potom i drugih oblasti u Jugoslaviji gde žive Albanci. Rasistička parola "etnički čistog Kosova" je jedna od glavnih operativnih parola, koja ce, na žalost, uprkos svim ocenama, analizama i proklamovanim merama efikasno sprovodi u život. Iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova, pa čak i iz onih opština "uže" Srbije gde Albanci imaju većinu [Preševo, Bujanovac, Medveđa], nastavlja ce nesmanjenim intenzitetom. Toj ključnoj pojavi celoga ovog istorijsko-političkog kompleksa moramo, zato, i ovde posvetiti posebnu pažnju.
Prema nekim delovima iz Izveštaja o iseljavanju Srba i Crnogoraca sa Kosova, koji je 1982. godine za Republičku i Saveznu skupštinu izradila zajednička komisija Republičkog i Saveznog izvršnog veća, koji su objavljeni u dnevnoj štampi, može ce dobiti sasvim jasna slika o obimu, karakteru i uzrocima iseljavanja Srba i Crnogoraca. S obzirom na značaj ovog pitanja, koristićemo ovde makar sumarno izvesne informacije iz tog izvora.[8]
Pre svega, u analizi ove demografske, ali i nacionalne situacije mora ce poći od statističkih podataka o nacionalnoj strukturi stanovništva SAP Kosova prema popisima od 1948, 1953, 1961, 1971. i 1981. Zabeležen je znatan porast ukupnog broja stanovnika Kosova, uz apsolutno smanjenje broja Srba i Crnogoraca u toj pokrajini.
Uz apsolutno smanjenje dolazi i proporcionalno umanjenje broja odn. relativnog učešća srpskog i crnogorskog stanovništva u ukupnom broju stanovnika Kosova. Najveće relativno učešće Srba zabeleženo je 1948: 23,62%, da bi već 1953. bilo smanjeno na 23,49%, godine 1961. skromno povećano na 23,55%, da bi 1971. opalo na 18,35%, a u 1981, čak na 13,2%. Te godine, 1981, zabeležen je i pad apsolutnog broja u odnosu na 1971: 209.792 prema 228.264, što znači apsolutni manjak za 18. 472. Ca Crnogorcima je slična situacija: njihovo relativno učešće je beležilo izvestan porast u periodu do 1961: 3,85% pa 3,88% i 3,90% [pri čemu treba imati u vidu i uslovnu vrednost statističkog opredeljivanja u ovoj nacionalnoj kategoriji popisa], ali od 1961. drastično opada: sa 3,90% na 2,54% u 1971. i 1,7% u 1981. Tome odgovara apsolutno smanjenje broja deklarisanih Crnogoraca na Kosovu: 1948. ih je bilo 28.050, 1961. godine 37.588, da bi ih 1971. godine bilo 31.555, a 1981. svega 26.875, znači 4680 manje za deset godina, odn. 1175 manje nego u prvom posleratnom popisu. Ako ce uzme u obzir prirodni priraštaj [kod Srba na Kosovu oko 1,5%, a kod Crnogoraca oko 1,2% godišnje], onda je obim stvarnog iseljavanja zapravo mnogo veći. Prema grubom proračunu Republičkog zavoda za statistiku Srbije iz SAP Kosova ce u periodu od 1961. do 1982. godine više iselilo nego doselilo Srba za 85.061, a Crnogoraca za 16.783 [zajedno -101.844]. Nije bez značaja ni podatak da je procenat iseljenih u odnosu na ukupan broj stanovnika Pokrajine, prema popisu iz 1971, kod Srba bio 9 ****, a kod Crnogoraca 13 **** veći nego kod Albanaca, čime ce rečito svodi na pravu meru argumenat o "podjednakom iseljavanju Albanaca sa Kosova". To pogotovu postaje jasno kada ce ima u vidu rast stanovništva albanske nacionalnosti u Pokrajini: od 498.242, koliko ih je bilo 1948 [68,45% relativnog učešća], preko 524.559 [64,91%] 1953, 646.605 [67,07%] 1961, od 916.168 [73,66%] u 1971. i 1,227.424 [77,5%] u 1981. godini Za sve to vreme i ukupni broj Albanaca u Jugoslaviji beleži ubrzani porast, posle izvesnog perioda stagnacije [između 1948. i 1953], ali sa neobično velikim brojem u prvom popisu - 1948: 750.431; 1953: 754.245; 1961: 914.733; 1971: 1,309.523; 1981: 1,730.878. Isto tako, u razdoblju od 1961. do 1981. u 19 od ukupno 22 opštine u Pokrajini došlo je do apsolutnog smanjenja broja stanovnika srpske i crnogorske nacionalnosti, naročito drastično u opštinama Kačanik, Glogovac, Vučitrn, Podujevo, Srbica i Dečani, pa i u Kosovskoj Kamenici i Kosovskoj [Titovoj] Mitrovici. Prema podacima do kojih su došle opštinske komisije na teritoriji SR Srbije bez teritorija pokrajina - u periodu od 1961. do 1981. doselilo ce sa Kosova najmanje 66.000 stanovnika. Veoma su indikativni i podaci o smanjenju broja srpskih i crnogorskih domaćinstava u pojedinim opštinama Kosova. Prema evidenciji iz 1975. godine [a od tada ce stanje veoma pogoršalo] u opštini Podujevo u selu Donje Ljupče od 35 srpskih porodica ostala je bila samo jedna, Srbovac - od 60 samo jedna, Revuće - od 40 broj srpskih porodica spao je na 8, Livadica - od 47 na 21, Velika Reka - od 40 na 4, Gornja Repa - od 20 na 1, Gornja i Donja Lepašica - od 200 na 20, Belo Polje - od 60 na 2, Dobri Do - od 40 na 2, Donja Dubica - od 450 na 10; ili u opštini Vitina, u selu Buzovik - od 50 srpskih kuća nije bilo više nijedne, Drobeš - od 80 ostalo je samo 10 itd. Većina iseljenih je, prema konstataciji u Izveštaju, prodala svoju imovinu [kuće, zemlju, šumu, voćnjake] prilikom iseljenja, ali relativno veliki broj lica [oko 20%] svoju imovinu nije stigao ni da proda.
U raspravi o uzrocima iseljavanja bilo je vrlo mnogo pokušaja da ce pažnja javnosti i političkih foruma skrene na tzv. "nepolitičke uzroke", da ce cela pojava shvati kao prirodan migracioni proces socijalno-ekonomskog karaktera; ka tome ce išlo naročito u izvesnim delovima analize koju je pripremila komisija same Pokrajine. Međutim, iz izveštaja zajedničke komisije Republičkog i Saveznog izvršnog veća veoma ce jasno vidi da je u pitanju dugoročna, smišljena, dobro organizovana i stalna neprijateljska aktivnost velikoalbanskog nacionalizma i iredentizma, te da ce uzroci iseljavanja svode na političke okolnosti u kojima srpskom narodu na Kosovu već decenijama nije više bilo opstanka.
Pritisci za iseljavanje, direktni ili indirektni, prema izveštaju zajedničke komisije, ispoljavali su ce naročito kao:
- zauzeće zemlje; pričinjavanje materijalne štete ili uništavanje useva; seča šume, zasada voća i vinograda; ubijanje stoke; paljenje imovine; trovanje i zagađivanje bunara; sprečavanje korišćenja vode za navodnjavanje; eksproprijacije zemljišta itd.;
- pretnje, maltretiranja, vređanja, napadi [posebno na žene i decu], silovanja, smišljeno izazivanje svađa, tuče, ubistva, krvna osveta i sl.;
- skrnavljenje groblja i spomenika i ometanje svečanosti i verskih obreda;
- stvaranje atmosfere izolovanosti i nesigurnosti, razni oblici psiholoških pritisaka, stvaranje psihoze iseljavanja, bojkot na razne načine itd.;
- pričinjavanje teškoća u ostvarivanju svakodnevnih životnih potreba [korišćenje prodavnica, pijaca, prevoza i slično];
- teškoće u ostvarivanju prava građana pred nadležnim organima [dugo čekanje, otezanje postupka, neizvršavanje presuda i rešenja, itd.];
- nedostatak zaštite od strane nadležnih organa [pravosudni organi, organi unutrašnjih poslova i drugi organi uprave, inspekcije itd.];
- odsustvo blagovremene i odgovarajuće društveno-političke i društvene aktivnosti na suzbijanju pojave pritisaka, delovanje neprijatelja i rešavanju sporova i sukoba;
- diskriminacija u ostvarivanju prava [izdavanje dozvola za izgradnju kuća; nepoštovanje ravnopravnosti jezika; nepoštovanje prava iz radnog odnosa i sl.];
- pritisci za prodaju imovine i nenormalni uslovi prodaje [prodaja imovine unapred određenom licu albanske narodnosti; prodaja po nepovoljnoj ceni; delimično plaćanje prodate imovine; odugovlačenje sa izvršavanjem prenosa imovine], eksproprijacija imovine bez adekvatne naknade itd.
Naglašeno je u ovoj analizi da su ovakvi pritisci počeli da ce ispoljavaju još u vreme okupacije i drugog svetskog rata,[9] a da je to nastavljeno i u posleratnom periodu sa različitim intenzitetom [svakako i u predbrionskom periodu, do 1966], da bi ce naročito pojačalo u 1968. i 1981. godini, uprkos svih preduzetih mera neposredno posle rata za vraćanje lica iseljenih za vreme fašističke okupacije.[10]
Izveštaj navodi masu raznovrsnih primera koji ilustruju ove pritiske. Mučni su primeri razdvajanja i izolacije pa i maltretiranja srpske dece, a pogotovu huškanja albanske dece da napadaju srpsku i crnogorsku decu ili da čine štete susedima ili javnim dobrima. Pale ce i uništavaju usevi, pušta ce stoka u zasade i obrađene njive, uzurpira ce zemljište, zagrađuju izvori, pali letina, demoliraju kuće, napadaju deca dok čuvaju stoku; žene i ženska omladina iz straha od različitih maltretiranja ne smeju da odlaze na njive radi obrade zemlje niti da izlaze iz svojih dvorišta. U primere najgrublje rasne segregacije spadaju slučajevi kad Srbi i Crnogorci moraju da čekaju da u prodavnicama poslednji budu usluženi, a dešavalo ce da ne dobiju robu dok je ne zatraže na albanskom jeziku. Isto ce događalo i u drugim prilikama, npr. kod državnih i drugih organa [vađenje dokumenata kod organa uprave, kupovine putnih karata itd.].
Najteži su pritisci, razume ce, ubistva, raširenija u selima nego u gradovima. Na teritoriji opštine Vučitrn ubijen je Srbin zato što nije hteo da izvrši naređenje suseda Albanca da uništi svoje svinje; na teritoriji opštine Titova Mitrovica ubijen je Srbin koji je isterao sa svoje njive namerno puštena goveda jednog Albanca koja su uništavala njegove useve; na teritoriji opštine Podujevo ubijen je Srbin na pragu svoje kuće zato što nije hteo svoje imanje da proda u bescenje; na teritoriji opštine Priština ubijen je Srbin gvozdenom šipkom, naočigled žene i dece, zato što sa svoje strane **** nije sklonio zapregu po zahtevu Albanca, i drugi slučajevi. Tom spisku treba dodati i surovo ubistvo dvadeset dvogodišnjeg Danila Milinčića u naručju njegove majke Danice, koje je juna 1982. godine izvršio Albanac Musa Ferati, na Daničinoj njivi kod crkve Samodreže. Ubistvo, u kome su učestvovala i dvojica maloletnika, Ferati je propratio rečima: "Ovo ne može da bude srpska zemlja".[11] Samodreža ima samo osam srpskih kuća, od kojih je šest bez naslednika.
Zbog nanošenja štete na imanju, raznovrsnog maltretiranja i ubistva muža 1968. godine usred dvorišta, žena je morala da proda imovinu i da ce sa petoro maloletne dece iseli sa Kosova; jednom doseljeniku koji živi na teritoriji opštine Zvezdara u Beogradu, dok je obrađivao zemlju maloletnici su kamenovali zeta, zatim ga ranili iz pištolja, da bi ga, u bekstvu, na kućnom pragu i na očigled trogodišnjeg deteta, ubio prosvetni radnik albanske narodnosti; žena ubijenog morala je da napusti kuću i imanje, koje posle toga obrađuju i koriste susedi albanske nacionalnosti, dok ona i dalje plaća porez na prihod od poljoprivrede. Žena iz Kline, čijeg je muža 1944. godine ubio komšija Albanac zbog imanja, morala je posle njegove smrti da proda zemlju tom istom licu, ubici svog muža, i da ce zatim sa porodicom iseli u Srbiju. Imovina je prodavana u bescenje, a cenu su određivali Albanci iz sela kolektivno, kao u slučaju jednog iseljenika iz opštine Đakovica.
Sve su to slučajevi koji pripadaju već davno poznatom repertoaru zločina u genocidu nad srpskim narodom, koji ce na ovom području izvodi već više stotina godina. Potpuno istovetni slučajevi naći će ce u bilo kom spisku zuluma, Rakićevom iz 1910, ili u zvaničnom spisku srpske vlade iz 1899, ili u spisku ruskih konzula iz 1875, austrijskih poverenika iz 1900, ili pećkih Srba iz 1864. itd.
Posebno mesto u stvaranju šovinističke klime i psihoze, ali i u direktnom nasrtaju na temelje srpskog nacionalnog opstanka na Kosovu imaju napadi na srpsku pravoslavnu crkvu i sveštenstvo, o čemu dokumentovano govori opširan izveštaj Svetog arhijerejskog sabora SPC, objavljen u "Glasniku" 7/82, u kome ce govori o napadima na srpske svetinje i pravoslavne vernike na Kosovu, koji kako tamo stoji, traju već decenijama. Veliki je spisak zločina, šteta, uvreda i zlostavljanja, a u celini ce objavljuje i tekst pisma koje je povodom toga Sabor uputio 19. maja 1969. predsedniku SFRJ, Josipu Brozu Titu, tražeći od njega zaštitu. U tome pismu Sabor konstatuje da ce povodom konkretnih slučajeva više **** obraćao nadležnim organima SR Srbije, kao i Saveznom izvršnom veću, ali ce stanje ne popravlja. "Donekle ovo nasilje popusti, da bi ce javilo na drugom kraju u još ozbiljnijem vidu. Za poslednju godinu dana ono uzima sve teže oblike. Ne samo da je u pitanju uništavanje useva u poljima, uništavanje šuma [man. Devič, Dečani, Gorioč kod Peći], rušenje nadgrobnih spomenika [Kos. Vitina i dr.], nego i fizički napadi, čak i na žene i monahinje [prošle godine u man. Binču kod Kos. Vitine, u Mušutištu kod Prizrena, tako i ovog proleća u man. Deviču, gde je naneta teška telesna povreda igumaniji istog manastira, sekirom ranjen jedan iskušenik man. Dečana, kamenom udaren u glavu jeromonah man. Gorioča, kamenjem napadani sveštenici u okolini Kosovske Mitrovice itd.], što je dovelo do iseljavanja naših vernika iz tih krajeva". U svom odgovoru od 23. maja 1969. godine Tito izražava žaljenje zbog postupaka koji su navedeni u pismu SPC, "a koji predstavljaju povredu Ustava SFRJ". Kao Predsednik SFRJ, on će učiniti sve "da ce spreče izgredi i nezakoniti postupci, te da ce obezbijedi slobodan život i integritet svih građana, kao i sigurnost njihove imovine". Radi toga je on dostavio pismo SPC, sa svojim gledištem "o potrebi preduzimanja odlučnih mera za zaštitu zakonitosti", Izvršnom veću SR Srbije. Izveštaj Sabora SPC iz 1982, međutim, sadrži podatke i o nasiljima i napadima na crkvu i sveštenstvo sve do marta 1982, koji govore o neometanoj, pa čak i zaštićenoj eskalaciji velikoalbanskog šovinizma na Kosovu i Metohiji, odnosno na teritoriji raško-prizrenske eparhije.
Fusnote:
1 S. Nešović - B. Petranović, AVNOJ, 736, nap. 7; upor. V. Dedijer, Jugosl.-alb. odnosi, 127-128. B. Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1978, Beograd 1980, 435.
2 Zbornik l/19, 746, nap. (br. 211).
3 Zbornik 1/19, 741, 744-745 4 (br. 211). U sledećim zapovestima, kako su ce borbe razvijale, ton postaje sve oštriji: br. 212, 213, 216.
4 S. Nešović - B. Petranović AVNOJ, 736. nap 7; upor Zbornik 1/19 759 nap 2 (br. 215).
5 Savez komunista u borbi za nacionalnu ravnopravnost 14 sednica CK SK Srbije. Maj 1968, Beograd 1968, 100-116 i 297-300 (Dobrica Ćosić), 89-100 (Jovan Marjanović).
6 Podroban opis demonstracija pojavio ce u štampi tek nedavno NIN br. 123 od 8. januara 1984, str. 54-56.
7 Neke parole koje su ce pojavile na demonstracijama "Hoćemo republiku", "Živela Republika Kosovo", "Dole buržoazija", "Trepča radi, Srbija koristi", "Živeo Adem Demaći" (u zatvoru), "Dole revizionizam", "Mi smo Albanci, a ne Jugosloveni", "Mi smo deca Skenderbega, vojska Enver Hodže", "Republiku milom ili silom" itd.
8 "Politika" 30. septembra do 4. oktobra 1982.
9 Mi bismo podsetili i na čitav stogodišnji period pre 1912, kada su Srbi trpeli upravo takve pritiske, što govori za primenu oprobanih i vekovnih iskustava u potiskivanju i proterivanju Srba sa njihovog ognjišta.
10 Razume ce, ne bi trebalo zaboraviti da je upravo na Kosovu bio zabranjen povratak iseljenih lica zbog predstojeće revizije agrarne reforme i kolonizacije, i da dve mešovite komisije za reviziju na Kosovu i Metohiji "nisu uspešno završile svoj posao zbog velikih poteškoća na koje su nailazile praktično u svome radu"; nadležnost je preneta na Oblasni NOO, tako da ce čitav posao naprosto izgubio u administraciji, delom i zbog sabotiranja sprovođenja revizije, a podaci s kojima ce raspolaže apsolutno su nepouzdani: S. Milošević, Izbeglice i preseljenici, 368-372.
11 Posle ovoga gnusnog zločina prema kući Feratija Albanci sela Samodreže proglasili su bojkot, po običajnom pravu najtežu društvenu kaznu. Vid. o tome: NIN br. 1641 od 13. VI 1982, 12-13.
GENOCID NAD SRBIMA NA KOSMETU 1945-1990 - Page 3 - Stormfront
- [ Translate this page ]
www.stormfront.org › ... › Stormfront Srbija › Општа дискусија - CachedSimilar
10 posts - 2 authors - Last post: 24 Nov 2007
Poznato je da mnogi Šiptari na Kosmetu, naročito u Podujevu, ali i u drugim mestima, ..... o gruzijskom pokajanju je napravio film, jer je Staljin bio Gruzijac. ..... sadašnji predsednik Albanskog lobija, čovek očigledno plaćen od ...
“Titova zadnja ispovijed” navodi Titove riječi Josipu Kopiniću da je Jovanku Broz jako volio, ali joj nije mogao oprostiti što je radila za NKVD, odnosno što je spavao s obavještajkom?
? Kardelj je rekao sljedeće: “Jovanka je bolesna žena i postaje direktno opasna za Tita. Uspostavljen je sistem Titove izolacije od njegove političke okolice. Ja mu ne mogu više prići. Moramo je izolirati od njega, a on bi se već rastao, ali se boji skandala. Jovanka se više ne predstavlja kao supruga predsjednika, nego kao Jovanka Broz jer je to njena politička uloga”.
Članovi komisije, zajedno s Kardeljem, Bakarićem, Ribičičem, Bjedićem i generalom Ljubičićem, odlučili su kako će predložiti Titu izolaciju Jovanke Broz zbog sigurnosnih problema koje izaziva unutar maršalata. Predsjednik komisije Rato Dugonjić je rekao kako ona nije željela razgovarati s ostalim članovima komisije, već samo s njim.
Neka brine samo o onim stvarima o kojima je dužna brinuti kao supruga druga Tita. Slijedilo je razdoblje koje opisuje novi generalni sekretar Marko Vrhunec u knjizi ”Šest godina s Titom”. Kad je u svibnju 1977. Jovanka Broz dala tiskati bogato ilustriranu knjigu s naslovom “Naši dani, mnogi su političari u tome prepoznali njezinu kandidaturu za Titovu nasljednicu.
Nakon promjene ustava 1974. i kasnije, nakon uvođenja kolektivnog predsjedništva SFRJ, kada je u Jugoslaviji došlo do ozbiljne krize, pojavila se i opasnost da bi Jovanka Broz mogla iskoristiti svoj utjecaj na Tita i uvjeriti ga da promijeni svoju odluku o prijenosu ovlasti na kolektivno predsjedništvo. Umjesto toga, otvoreno je okrivljavala predsjedništvo SFRJ za nesposobnost pri rješavanju krize u državi.
Filip Radulović, piše da su u razdoblju vladanja Mikulića i Dolanca njih dvojica skovali urotu čiji se scenarij trebao odvijati na sljedeći način: gospodarsku situaciju popraviti s većim kreditom od međunarodne monetarne banke, urediti političku situaciju u državi i sazvati partijski kongres, uvesti red u državi pomoću policije i vojske (Kosovo), hitno izolirati Jovanku Broz i spriječiti njezin utjecaj na Tita, a Titu bi trebali ostati bliski samo Mikulić i Dolanc
Tito je pred smrt, iako samo usmeno, naložio Stevanu Doronjskom i Stanetu Dolancu da nakon njegove smrti mora uživati sve privilegije supruge predsjednika. Njegove molbe nisu poštivali. Iselili su je iz Bijelog dvora, oduzeli joj sva zakonska i bračna prava, ograničili slobodu. Različite komisiju su pregledavale njezine i Titove dokumente, očigledno tražeći dokaze o vezama i ortačenjima protiv vlastite države?
Zbog nekih spletki – Jovankinih, ili njenih neprijatelja, odnosi Josipa
Broza i njegove treće supruge već početkom sedamdesetih postali su tema
oštrih političkih rasprava. Sve je vrvelo od špijuna: Jovanka je tvrdila
da pokušava da zaštiti već ostarelog Tita od kojekakvih agenata (deset
od 11 njegovih sekretara za nju su bili "agenti"). Njeni protivnici su
tvrdili suprotno – da mu upravo supruga radi o glavi. Od 1974. do 1988,
prema izveštaju pisanom te godine za Predsedništvo SFRJ, o Jovanki i
supružnicima Broz raspravljano je na pedeset devet sednica najviših
državnih i političkih foruma. Proces je formalno započet Titovom odlukom
od 21. januara 1974. da se osnuje partijska komisija koja će proučavati
"slučaj drugarice Jovanke". Komisiji je predsedavao Rato Dugonjić, a
članovi su bili Stevan Doronjski, Todo Kurtović i Fadilj Hodža. Uz njih
su bili i generali Miloš Šumonja, Džemil Šarac i Ivan Kukoč.
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
Raif Dizdarević: Velika prevara
- [ Translate this page ]
www.slobodnaevropa.org/content/article/1045339.html - CachedSimilar
27 феб 2008 – To se, prije svega, ispoljavalo iz Srbije, ali ne samo iz Srbije. ...... kao predsjednici Pokrajinskog komiteta, i da su to Sinan Hasani i Ali Šukrija. ...
Raif Dizdarević: Velika prevara
Raif Dizdarević
Raif Dizdarević
27.02.2008
Nenad Pejić
Raif Dizdarević, penzioner, bivši ministar spoljnih poslova i bivši član i predsjednik Predsjedništva bivše Jugoslavije: "Istorija će dati ocjenu u kojoj mjeri je raspad Jugoslavije počeo upravo događajima na Kosovu, i oko Kosova, zbog toga što su se tamo odigrali prvi veliki unutarnji potresi u zemlji i što su se mnoge različite i sukobljene političke tendencije i kontraverznog odnosa spram Jugoslavije u tim godinama splele oko Kosova. Stanje u toj pokrajini je korišćeno da se raspaljuje velikosrpski nacionalizam i njegove pretenzije, a stanjem na Kosovu su se koristili, i to obilato, i svi drugi nacionalizmi u Jugoslaviji"
video I dio [ 32:24 min ] II dio [ 32:25 min ]
RSE: Kosovska kriza, gospodine Dizdareviću, sasvim sigurno, ne traje od ove godine, niti je kratkog vijeka.
Dizdarević: Kosovska kriza je dugo trajala, niti je prema tome počinjala, niti se završavala u toj godini u kojoj sam predsjedavao u Predsjedništvu Jugoslavije. Tinjale su, takođe dugo, posljedice nekih događaja na Kosovu, kao i grešaka počinjenih u prošlosti prema Kosovu i na Kosovu. Događaji koji su potresli ovu pokrajinu, a samim tim i zemlju, i koji su ostavili trajne posljedice bile su demonstracije u novembru 1960., a neuporedivo više i teže posljedice su imali oni događaji u martu 1981. godine. To su bile velike demonstracije sa ljudskim žrtvama i ti događaji su ostavili duboke i trajne negativne posljedice na političko stanje, posebno na nacionalne odnose na Kosovu. Politika i praksa kasnijih godina prema Kosovu i na Kosovu nije prevazilazila te posljedice. Prije bi se moglo reći obratno - ona ih je produbljavala. Duboko sam uvjeren da će istorija dati ocjenu u kojoj mjeri je raspad Jugoslavije počeo upravo događajima na Kosovu, i oko Kosova, zbog toga što su se tamo odigrali prvi veliki unutarnji potresi u zemlji i što su se mnoge različite i sukobljene političke tendencije i kontraverznog odnosa spram Jugoslavije u tim godinama splele oko Kosova. Stanje u toj pokrajini je korišćeno da se raspaljuje velikosrpski nacionalizam i njegove pretenzije, a stanjem na Kosovu su se koristili, i to obilato, i svi drugi nacionalizmi u Jugoslaviji.
RSE: Pogotovo velikosrpski.
Dizdarević: Pogotovo, rekao sam, velikosrpski.
RSE: Gospodine Dizdareviću, poslije Drugog svjetskog rata Albanci su stekli ravnopravnost, ali je još dugo vremena trebalo da proteče da ona bude i stvarna.
Dizdarević: Nesumnjivo je da je oslobođenje Jugoslavije, i ubrzo poslije oslobođenja uspostavljanje autonomije na Kosovu, pa samim time i ravnopravnosti Albanaca u Jugoslaviji, bilo veliko istorijsko dostignuće. Međutim, više godina poslije rata Albanac nije mogao biti na čelu Saveza komunista Pokrajine, što je tada bila najvažnija funkcija. Da se i ne govori o istaknutim funkcijama u Srbiji i Federaciji. Sporo su obrazovani i afirmisani albanski kadrovi, favorizovani su kadrovi srpske i crnogorske nacionalnosti, njihov broj je bio nesrazmjerno veći od učešća Srba i Crnogoraca u ukupnom broju stanovnika na Kosovu. Dugo se interno povlačila izvjesna rezervisanost i nepovjerenje prema albanskim kadrovima. To se, prije svega, ispoljavalo iz Srbije, ali ne samo iz Srbije.
RSE: Kada su se stvari počele mijenjati?
Dizdarević: Napredak je posebno zabilježen 1963. godine kada je napravljen krupan korak u ustavnom uređenju zemlje i to donošenjem novog ustava, jer su tada pokrajine u Jugoslaviji, to znači Vojvodina i Kosovo, dobile daleko veća ustavna prava i ustavne garancije svoje autonomnosti. Do snažnog i punog zaokreta, međutim, došlo je poslije takozvanog Brionskog četvrtog plenuma Saveza komunista Jugoslavije, 1966. godine. Tada je izvršen obračun sa centralističkim i antireformskim snagama i deformacijama u organima bezbjednosti. Jedan od trojice najistaknutijih rukovodilaca Jugoslavije, Aleksandar Ranković, za koga se smatralo da personifikuje konzervativne i antireformske tendencije i oko čijeg su se imena, nezavisno od njegove volje, kasnije okupljale konzervativne i nacionalističke struje, je tom prilikom smijenjen. Tada su osuđene i pojave nepovjerenja i nezakoniti postupci prema pripadnicima albanske nacionalnosti. Posebno, osuđeno je sve ono što su prema Albancima činili organi kosovske bezbjednosti, u kojima su, da ponovim, dominirali kadrovi srpske i crnogorske nacionalnosti. U tim organima su, sa promjenama koje su uslijedile poslije Brionskog plenuma, došle i promjene u nacionalnom sastavu organa bezbjednosti. Od tada su albanskim kadrovima bila širom otvorena vrata na Kosovu. Dominirali su u svim organima Pokrajine, imajući u vidu činjenicu da je tada albansko stanovništvo na Kosovu predstavljalo skoro 80 posto ukupne tamošnje populacije. Bili su, neuporedivo više nego do tada, zastupljeni u organima Federacije, ali mnogo skromnije i sa mnogo manje faktičkog uticaja u organima Srbije. Moram da kažem da su od tada, sve najvažnije funkcije Jugoslavije bile dostupne albanskim kadrovima.
RSE: Vi u svojoj knjizi, koja nosi naziv "Od smrti Tita do smrti Jugoslavije" i koja će uskoro izaći iz štampe, u izdanju izdavačkih preduzeća "Longo Editore Ravena" iz Bolonje i "OKO" iz Sarajeva, koje je odgovorno za područje bivše Jugoslavije, taj period položaja Albanaca na Kosovu zovete "renesansom". Ali, ipak, to nije bilo tako lako prihvaćeno u srpskom rukovodstvu.
Dizdarević: Promjene o kojima govorim, koje su se odigrale 1966. godine i otvorile jedan proces mijenjanja odnosa, nisu bile prihvaćene od jednog dijela kadrova srpske i crnogorske nacionalnosti na Kosovu. Počeo je čak i odlazak tih kadrova u Srbiju. Promjene su teško prihvatane i šire, među kosovskim Srbima i Crnogorcima. Javljalo se strahovanje da Srbi i Crnogorci na Kosovu bivaju potiskivani. Takva shvatanja su kod mnogih oživljavala klice nacionalizma. Neprekidno je podgrijavano takvo raspoloženje od strane nacionalističkih krugova u Srbiji, a konzervativno-birokratske i nacionalističke snage u Srbiji nikada se nisu pomirile sa politikom pune ravnopravnosti Albanaca i sa jačanjem uloge pokrajina u Federaciji.
RSE: Vjerovatno možemo naći greške i kod kosovskog rukovodstva albanske nacionalnosti. Koje su bile njihove greške?
Dizdarević: Oni su, nažalost, počeli da čine greške koje su veoma slične greškama činjenim prema njima. Počeli su, recimo, da ignorišu granice između nacionalne afirmacije i razvijanja nacionalne samosvijesti, s jedne, i onoga što bi moglo da se deformiše u nacionalistička osjećanja, sa druge strane. U praksi, počela je da se iskazuje neosjetljivost prema položaju Srba, Crnogoraca, Turaka, Muslimana i drugog nealbanskog stanovništva na Kosovu. čak je u jednom periodu postojala i pojava albanizacije pripadnika nekih nealbanskih nacionalnosti. Naprimjer, bila je izrazita tendencija albanizacije Turaka kojih nije bilo malo na Kosovu, jer postojala je jedna brojna turska nacionalna manjina. Sve ovo, naravno, uz veoma kompleksna osjećanja u nacionalnoj svijesti i s teškom prošlošću Albanaca. A ostaci toga kako su Albanci tretirani, koliko su bili obespravljeni u prošlosti, i svijest o tome su bili veoma jaki i žilavi. Sve je to bila zahvalna hrana i jednom i drugom nacionalizmu, pa dakle i albanskom nacionalizmu.
RSE: Kada se sad stvari malo pogledaju unazad, iz odgovara koje ste vi dali na mojih prvih nekoliko pitanja, ispada da su sudari dva rukovodstva, dakle rukovodstva Republike Srbije i albanskog rukovodstva na Kosovu bili vrlo, vrlo česti.
Dizdarević: Da, oni su u dugom nizu godina bili odnosi, rekao bih, sukobljenih interesa i sudaranja različitih gledišta. Bili su to odnosi uzajamnog nepovjerenja, pa i podozrenja. Više su se trošile, sa obje strane naravno, energije na te i takve sudare, više se svako bavio sumnjama u namjere onog drugog, nego onim što je zajedničko i što bi se zajedničkim naporima moglo učiniti i onda uzroci tih nepovjerenja, uzroci tih sudara i uzroci sukobljavanja tih interesa, otklanjati. U dijelovima rukovodstva Srbije bila je stalno prisutna i izražena tendencija unitarističkog i centralističkog regulisanja odnosa unutar Srbije. Time je, ustvari, autonomija pokrajina, u tom dijelu srpskog rukovodstva i krugova u Srbiji, shvatana više formalno nego faktički. Takvim shvatanjem pokrajine su se pokušale svoditi na neke administrativne okruge. Bila su takođe prisutna i protivljenja da se autonomije izraze konceptom u odnosima u Federaciji, da su autonomije konstitutivni faktor Federacije, što znači da autonomije učestvuju u radu i odlučivanju svih organa Federacije. U pokrajinama je, sa druge strane, stalno bilo prisutno jedno ekstremno shvatanje autonomije, jedna težnja da se ta autonomija izražava direktno i samo u Federaciji, a što je moguće manje u republici.
RSE: Ispada da je faktički u tih posljednjih pedeset godina postojao samo jedan period razumijevanja između rukovodstva Albanaca na Kosovu i rukovodstva Srbije - to je period poslije četvrtog plenuma, odnosno par godina nakon što je smijenjen Ranković.
Titova istorijska greška
Dizdarević: To je tačno. Kada se gleda čitav period, različito su se ispoljavale te razlike i različito su se ispoljavali ti sudari. Nekad intenzivnije, a nekad manje intenzivno, ali je trajno postojalo ono što sam maločas rekao. Može se sa punom sigurnošću reći da je rukovodstvo Srbije neposredno poslije četvrtog plenuma, na čijem je čelu u početku bio Dobrivoje Radosavljević, a u periodu 1968. i 1972. Marko Nikezić kao predsjednik Centralnog komiteta i Latinka Perović kao sekretar Centralnog komiteta, sa jednim potpuno novim i, rekao bih, izrazito progresivno orijentiranim sekreterijatom i većinskim sastavom Centralnog komiteta, bilo istinski demokratski orijentisano. željelo se povesti Srbiju putem viših civilizacijskih dometa, izvesti je iz zarobljenosti nacionalističke tradicije "opanka", da tako kažem, izvesti je iz zarobljenosti nekakvog palanačkog shvatanja odnosa i razvoja u zemlji i izvesti je iz tradicionalnog, radikalističkog, pašićevskog politikanstva. To je bilo jedino rukovodstvo koje je bilo jedinstveno u principijelnoj borbi protiv velikosrpskog nacionalizma. Imalo je principijelan i ničim opterećen stav prema međunacionalnim odnosima u Srbiji i u Jugoslaviji, bilo je angažovano da se odnosi sa pokrajinama regulišu uz puno postovanje njihove autonomije. Upravo na tom pitanju došlo je do sukoba sa suprotstavljenim birokratsko-centralističkim i velikosrpskim tendencijama, dakle do sukoba unutar tog, ili da kažem, unutar šireg političkog establišmenta u Srbiji. Prilikom rasprave o amandmanima na Ustav Jugoslavije 1971. godine, ponovo su na površinu izašle te razlike oko položaja pokrajina. To se, uostalom, redovno dešavalo kad god je dolazilo do promjene ustava i do rasprave o odnosima republika i o položaju pokrajina. Marko Nikezić, Latinka Perović, Predrag Ajtić i kompletan sekreterijat Centralnog komiteta SK Srbije, zalagali su se za regulisanje položaja pokrajina kao konstitutivnih faktora i direktno zastupljenih u organima Federacije i uz puno poštovanje njihove autonomije u Srbiji. Nasuprot tome, djelovala je jedna snažna struja, koju je predvodio tadašnji predsjednik republičkog parlamenta, Dragoslav Draža Marković. Ona je nastojala da ograniči konstitutivni status pokrajina u Federaciji, i nudila rješenje kojim bi odnosi unutar Srbije, unutar republike, bili što je moguće više centralistički. Sukob je bio gotovo javan. Nadvladao je, kada je riječ o amandmanima na Ustav Jugoslavije, stav rukovodstva Saveza komunista Srbije. Konzervativne i velikosrpske snage, međutim, nisu to nikada oprostile Marku Nikeziću, Latinki Perović i čitavom rukovodstvu koje je vodilo politiku kakvu sam maločas pomenuo. Tim prije, što je ustvari to bio i dio jednog šireg sukoba između, na jednoj strani, odlučne orijentacije za demokratizaciju odnosa u zemlji, a sa druge strane, konzervativne i tradicionalističke tendencije koja je zakivala stanje na onome na čemu je ono bilo i pokušavala da ga vraća nazad. Tada je krenula akcija za obaranje tog rukovodstva. U tome su se udružile i birokratske i nacionalističke snage u Srbiji i svi oni koju su smatrali svoj položaj ugroženim takvom politikom kakvu je vodilo rukovodstvo Marka Nikezića. U igri su bila svakakva sredstva, od intriga i podmetanja laži Marku Nikeziću i Latinki Perović, do stalnog prezentiranja predsjedniku Titu lažnih informacija protiv njih. Ta politika je, nažalost, likvidirana, likvidirano je to rukovodstvo 1972. godine, i to je imalo dalekosežne i negativne posljedice po razvoj i odnose u Jugoslaviji. Po mom uvjerenju, bila je to istorijska greška onih koji su to mogli da spriječe - nažalost, i predsjednika Tita i Edvarda Kardelja i drugih tadašnjih vodećih ličnosti iz kruga Titovih najbližih saradnika.
RSE: Vi u svojoj knjizi, u jednoj fusnoti, čak spominjete primjer da je Tito predlagao Nikeziću da smijeni Markovića, što je ovaj odbio.
Dizdarević: Kada je došlo do sudara oko amandmana na ustav 1971. godine, sudara koji je već postao javan, nosilac konzervativne tendencije i akcije u Srbiji i kasnije akcije za obaranje Marka Nikezića i Latinke Perović je bio Draža Marković. Samo godinu i po dana prije, zbog njegovog angažovanja protiv ustavnih promjena, odnosno za jednu tendenciju koja zagovara centralizam u Srbiji, a umanjuje autonomnost i konstituivnost autonomija unutar Federacije, Tito je u ragovoru sa Markom Nikezićem tražio da se Draža smijeni. Marko Nikezić to nije prihvatio. On je smatrao da razlike treba da ostanu na terenu političke konfrontacije i političke bitke za ono što je najispravnije. Draža je vratio sasvim drugačije.
RSE: Zanimljivo je, takođe, da protiv politike Marka Nikezića i Latinke Perović nisu samo bili Draža Marković i drugi srpski kadrovi koji su bili na ovoj drugoj strani, nego i rukovodstvo sa Kosova, Albanci sa Kosova.
Dizdarević: Nažalost, i to se dogodilo. Moram da kažem da je rukovodstvo, na čelu sa Markom Nikezićem, istrajavalo na politici i praksi poštivanja autonomije. Sa druge strane, iz kosovskog rukovodstva, iz albanskog dijela kosovskog rukovodstva, bila je stalna tendencija da se, ili stalno zagovaranje prakse neke totalne autonomije, da se bude što manje sa Srbijom i što dalje od Srbije.
RSE: Koji su oni interes našli da budu protiv Marka Nikezića i Latinke Perović?
Dizdarević: Kada je došlo do obračuna sa Markom Nikezićem i Latinkom Perović, odnosno sa tom politikom u Srbiji, moram da kažem da su se albanski rukovodioci tada pridružili onima koji su bili za obaranje tog rukovodstva. Na jednom sastanku koji je vodio i kojem je predsjedavao Tito, bili su najistaknutiji albanski kadrovi, Fadilj Hodža i Veli Deva. Oni su uzeli učešća u likvidaciji jedne politike koja se dosljedno, usuđujem se reći, ponekad bolje i sa mnogo više širine od njih samih, od samih albanskih kadrova, koja se angažovala za autonomiju Kosova i za punu ravnopravnost albanskog naroda. Pitali ste zašto je tako bilo. Mislim, da je suština u različitim shvatanjima sistema u Jugoslaviji. Oni su više bili, po nekim shvatanjima, bliže nekoj konzervativnoj struji, nego ovoj demokratskoj koju su predvodili i personificirali Nikezić i Perović.
Evolucija rađa Miloševića
RSE: Tako se faktički događa da je, na neki način, smjena Latinke Perović i Marka Nikezića, omogućila dolazak na vlast Slobodana Miloševića?
Dizdarević: U godinama što su dolazile poslije obaranja tog rukovodstva Srbije nastavilo se sa povremenim oscilacijama i, rekao bih, negativno evoluiralo stanje u kojem su malo po malo osvajale društvenu scenu, unitarističke i velikosrpski nastrojene, ili potpuno velikosrpski orijentisane snage u Srbiji. Naravno, to je bio jedan proces koji je dugo trajao i u kojem su potiskivani svi oni koji su težili punoj demokratizaciji i ostvarivanju pune političke ravnopravnosti unutar Srbije i unutar Jugoslavije. Ta negativna evolucija je, ustvari, završena dolaskom Slobodana Miloševića na čelo, prvo Saveza komunista Srbije, na famoznoj Osmoj sjednici Centralnog komiteta Srbije u septembru 1987. godine, a onda pretvaranjem te funkcije u jednu vladarsku funkciju u Srbiji. Faktički je prihvaćen nacionalistički memorandum Srpske Akademije nauka i umjetnosti kao politika Srbije. Političkom likvidacijom svih u širem rukovodstvu Srbije koji nisu prihvatali tu politiku, nametnutu na Osmoj sjednici definitivno i za dugo vrijeme u Srbiji je zavladala nedemokratska praksa i velikosrpska politika i jačalo je sve ono što je najzaostalije i najprimitivnije, sa katastrofalnim posljedicama razbijanja Jugoslavije, agresijom i zločinima. Moram da kažem, to je bila otvorena antialbanska politika, raspaljivala je mržnju i izazivala neprekidne napetosti na Kosovu i stalno palila fitilje kasnijih požara koji su se odigrali na Kosovu. Dogodilo se upravo ono na šta je, kao opasnost, ukazivala ne jednom, ali to treba pomenuti, Latinka Perović na plenumu Centralnog komiteta srpskih komunista, još daleke 1972. godine, dva - tri mjeseca prije nego što će biti smijenjena. Ona je tada rekla: "Srbija koja bi bila konzervativna i nacionalistički orijentisana iznutra, brzo bi postavila pitanje svoje posebne uloge u tome i prava u Jugoslaviji." To se doista i obistinilo.
RSE: Hipotetički, da je politika rukovodstva Marka Nikezića i Latinke Perović ostala na vlasti u Srbiji, da je nastavljen proces demokratizacije, da nisu bili smijenjeni od strane Tita, da li bismo mogli reći da sa jednim takvim razvojem događaja, razvojem demokracije, Milošević se faktički ne bi mogao niti pojaviti niti opstati?
Dizdarević: Ja sam uvjeren, da je ostala ta politika koju su personificirali Marko Nikezić i Latinka Perović i krug, ne mali, istomišljenika i najbližih saradnika, da bi čitav razvoj išao drugačijim, jednim pozitivnim putem u Srbiji, a onda i sa velikim uticajem Srbije na klimu i razvoj u čitavoj zemlji. Međutim, kao što sam rekao, poslije tog obračuna stvari su krenule u suprotnom smjeru.
RSE: Nikezić i Perović su, ustvari, sačekali na funkcijama demonstracije 1968. godine, prve ozbiljne demonstracije Albanaca na Kosovu.
Dizdarević: Da, upravo je to bio period, neposredno poslije dolaska na čelo Saveza komunista Srbije Marka Nikezića i Latinke Perović. 27. novembra 1968. godine, dan uoči dana državnosti, praznika susjedne Albanije, vi znate da su 1968. bile studentske demonstracije u čitavoj zemlji, i sami ste u njima učestvovali, koliko se sjećam……
RSE: Jesam, dobro se sjećate.
Dizdarević: Ali, za razliku od onih demonstracija koje su se odigrale u Beogradu, Sarajevu i drugim gradovima, i koje su bile politički i socijalni protest u mnogo čemu shvatljiv, prištinske demonstracije studenata su bile jednonacionalne i nacionalističke. Nisu bile samo studentske, ušešće je bilo i malo šire. Bile su izrazito agresivne i rušilačke. Studenti koji su demonstrirali u Prištini razbijali su izloge, prevrtali automobile, pjevali nacionalističke pjesme, izvikivale su se parole da NOB nije donijela slobodu Albancima, uzvikivalo se: "Kosovo Republika", tražilo samoopredjeljenje Albanaca i klicalo: "Živio Enver Hodža", "Živjela Albanija." Došlo je do sukoba sa policijom, a istog dana su se dogodile demonstracije ne samo u Prištini nego i u nekim drugim gradovima na Kosovu. Kosovsko rukovodstvo je tada ocijenilo, na njegovom čelu je bio Veli Deva, koji je i izrekao ocjenu da nema sumnje da demonstracije imaju neprijateljski karakter i da će pokrajinski komitet djelovati u skladu sa tom ocjenom, da je riječ o demonstracijama organizovanim od strane neprijatelja. U ocjeni demonstracija i nastojanju da one ne posluže kao povod raspaljivanju velikosrpskog odnosa prema Albancima i izazivanju revanšizma, i otvaranju prostora revanšizmu, ključnu ulogu je odigralo tadašnje rukovodstvo Saveza komunista Srbije, na čelu sa Nikezićem. Ono to nije dozvolilo i ono je dalo jednu vrlo trezvenu, sa jednom istorijskom genezom, ocjenu kako je bilo moguće da do takvih demonstracija dođe. Osnovni stav srpskog rukovodstva je bio da se ne smije dozvoliti nikakav revanšizam i nikakvo stvaranje nepovjerenja prema albanskoj narodnosti u cijelini, i prema albanskim kadrovima takođe.
RSE: Nakon 1968. imamo demonstracije 1981. godine, koje su po ocjenama koje iznosite rušilačke.
Dizdarević: Da. U martu i početkom aprila, događaju se jednonacionalne demonstracije Albanaca na Kosovu. Bunt je počeo u Prištini i imao je rušilački karakter. Demonstranti su upotrijebili čak i oružje. Uslijedile su potom demonstracije i na drugim mjestima na Kosovu, u Prizrenu, Uroševcu i tako dalje, da bi dostigle kulminaciju ponovo u Prištini, 2. i 3. aprila. U Prištini su demonstracije bile najagresivnije i najrazornije i tu je došlo do oružanog sukoba između demonstranata i policije. Živote je izgubilo osam demonstranata, jedan policajac, bilo je pedeset pet ranjenih demonstranata i nekoliko policajaca, na obje strane je bilo mnogo povrijeđenih. Učešće na demonstracijama je zaista bilo masovno, učestvovali su i studenti i đaci, solidarnost je bila masovno iskazivana u preduzećima, sa demonstrantima su se solidarisali čitavi kolektivi, a takođe i jedan dio inteligencije. Koliki je bio stepen agresivnosti tih demonstracija, uz ovo što sam rekao, uz pogibiju, uz veliku tragediju jer su pale ljudske žrtve, pokazuje i činjenica da se u tadašnjem rukovodstvu Službe državne bezbjednosti u Federaciji, strahovalo da taj bunt može da se pretvori u ustanak. Demonstracije su imale izrazito nacionalistički karakter, osnovna parola je bila "Kosovo republika" i pri tome se pozivalo na ujedinjenje svih albanskih krajeva, što je težnja stvaranja velike Albanije, nošene su slike Envera Hodže, njemu se klicalo i veličao se u parolama najstaljinističkiji režim za koga se zna, Enverov režim u Albaniji. Bilo je očito da su demonstracije bile organizovane od strane ilegalnih nacionalističkih organizacija, a kasnije su neke od tih organizacija i neke kolovođe tih demonstracija otkriveni. Međutim, one nisu zaustavljane političkim sredstvima nego silom, upotrebom policije i demonstracijom vojske. Državni vrh je tada u Prištini i Kosovskoj Mitrovici proglasio vanredno stanje, koje je doduše trajalo kratko, samo nedjelju dana, ali je u čitavoj pokrajini proglašena krizna situacija, što je neka blaža varijanta nekog vanrednog stanja, koja je, zapravo, trajala skoro dvadeset mjeseci. Po političkim ciljevima, po masovnosti i po upotrijebljenim sredstvima, nemiri su bili do tada najagresivniji atak na stabilnost i Kosova i Jugoslavije. Do tada se tako nešto u Jugoslaviji nije događalo, ni dogodilo. Bio je to politički zemljotres, ustvari, koji je uzdrmao stabilnost i odnose u zemlji, a posljedice su imale trajno dejstvo. Bio je to, zapravo, početak pretvaranja Kosova, u godinama koje su uslijedile, u žarište krize u Jugoslaviji. Tu je počinjala kriza jugoslovenskog opstanka.
RSE: Vi ste negdje u ta doba, 1981. godine, bili na dužnosti, na funkciji u Skupštini Jugoslavije. Kosovo je tada i formalno, ako smijem reći, postalo jugoslovenski problem.
Dizdarević: Ustvari, ti su događaji, koji su se odigrali, Kosovo stavili na dnevni red ali sad kao jugoslavenski problem, kao problem odnosa između Srbije i njenih pokrajina. To je tražilo da se stalno vraćamo poukama koje su se morale izvući iz tih događanja na Kosovu. Bilo je, pored ostaloga, očigledno da je jedan od uzroka tog stanja na Kosovu birokratizacija organa vlasti. Bila je izrazita njihova zatvorenost u sebe i odvojenost od naroda. To nije bila samo pojava na Kosovu. Kosovo je samo upozorilo do čega ta pojava može da dovede u zemlji u cjelini. Ocjenjivali smo tada da su u reakcijama na kosovske događaje ohrabrene centralističke tendencije, i to posebno u Srbiji.
RSE: Vi ste 1982. i 1983. bili prvi čovjek jugoslavenskog parlamenta, predsjednik Skupštine Jugoslavije. Ko je pokretao raspravu o Kosovu i na koji način?
Dizdarević: Pitanja o stanju na Kosovu u Skupštini Jugoslavije su najčešće postavljali pojedini delegati i poslanici iz Srbije i sa Kosova. I to uglavnom Srbi i Crnogorci, i to većinom na jedan nacionalistički obojen način. Prednjačio je u tome, u tom trenutku kada sam ja predsjedavao Skupštinom, najekstremniji velikosrbin u Skupštini, Crnogorac Batrić Jovanović. Bila su to, od strane tih poslanika, više pitanja koja su bila optužbe nego pokretanje rasprave da bi se doprinosilo stabilizovanju prilika u tom dijelu zemlje, stabilizovanju prilika poslije tog velikog potresa. Tim povodom su u Skupštini bile brojne polemike između tih poslanika i poslanika Albanaca. Mi smo tada u Skupštini vodili i raspravu o iseljavanju Srba i Crnogoraca sa Kosova i ja sam predložio da Skupština ne usvaja nikakve zaključke dok jedna delegacija Skupštine ne ode na Kosovo i neposredno se upozna sa stanjem koje je u tom trenutku bilo na Kosovu, u cjelini naravno, a posebno u ovom segmentu iseljavanja Srba i Crnogoraca. Ja sam vodio tu delegaciju na Kosovo, vidjeli smo da je problem iseljavanja Srba i Crnogoraca pod pritiskom stvorene političke klime, događajima 1981. godine, jedan od najtežih. Naišli smo, međutim, na mnostvo primjera da se doista na Kosovu vodila jedna vrlo široka politička akcija sa nastojanjem da se prevazilaze i uzroci i posljedice pomenutih dramatičnih događaja iz 1981. godine. Stanje je tada na Kosovu, po našem uvidu, bilo bolje od predstava koje su dominirale u zemlji. U zemlji se malo znalo o tim pozitivnim naporima koji su tamo činjeni. Očigledno je bilo da su ti napori tražili veću podršku i veću pomoć iz čitave zemlje. Meni su se tada kosovski rukovodioci žalili, naročito albanski rukovodioci na Kosovu, da nema, da ne osjećaju podršku ni iz organa Federacije. Mi smo se na Kosovu sreli tada i sa posljedicama jednog pogubnog dejstva isključivo negativnog pisanja o Kosovu. I to beogradske štampe prije svega, koja je sijala sumnje u albansku nacionalnost, narodnost u cijelini, a u albanske kadrove posebno. Meni je ostao u sjećanju jedan razgovor sa jednim prvoborcem narodnooslobodilačkog rata, u Gnjilanima, koji je već bio u poodmaklim godinama, narušenog zdravlja, koji je danonoćno bio angažovan u borbi za stabilizovanje stanja, a protiv iredente, protiv albanskog nacionalizma, koji mi je prosto plakao kada je rekao slijedeće: "Nama se ne vjeruje, mi izgaramo u borbi da stabilizujemo prilike, mi izgaramo u borbi protivu albanskog nacionalizma i iredente, nas bi ta iredenta, ako bi nadvladala, prve likvidirala, mi bismo bili prvi obješeni, a nama se ne vjeruje!" Dakle, iz Srbije se tada raspaljivao, u Srbiji se tada počeo raspaljivati jedan krajnje negativan, velikonacionalni odnos prema Albancima i nepovjerenje prema Albancima u cjelini.
RSE: Valjda je to i bio razlog što ste o tome javno govorili?
Dizdarević: Ja sam tada smatrao da treba sve ovo javno da kažem i ja sam to rekao na Kosovu. Poslije toga sam bio dugo "čerečen".
RSE: Ja sam vas to namjerno pitao, jer ispada faktički da je lavina kritika koja je nastupila ipak možda manje bila vezana za to što ste to rekli, a više zbog toga što ste išli na Kosovo kao federalni funkcioner. Mislim da je faktički to bio na neki način pokušaj da se spriječi direktni kontakt Federacije i Pokrajine.
Dizdarević: Direktno je prigovarano i ja sam direktno javno optuživan u beogradskoj štampi i u srpskoj skupštini da sam išao na Kosovo bez predsjednika Skupštine Srbije. Tadašnji predsjednik Skupštine je bio Branko Pešić, sa kojim sam ja inače imao veoma dobre lične odnose i veoma korektnu saradnju. Branko je učestvovao u dogovoru nas u Skupštini Jugoslavije da idemo na Kosovo. Ja sam njemu predlagao da ide sa mnom u delegaciji, a on mi je rekao: "Pa dobro, ja sam prije deset dana bio na Kosovu i zaista nema potrebe da ponovo idem". Koristio se, ustvari, svaki razlog da se ograniči direktna komunikacija Federacija - Pokrajina, i da sve mora da ide preko ili kroz rukovodstvo Srbije. Čak je tada prigovarano i Milki Planinc, koja je bila predsjednik savezne vlade, što je išla u Vojvodinu bez predsjednika vlade Srbije. To je, naravno, bio širi dio tendencija o kojoj smo govorili.
Manipulanti i glumci
RSE: Uporedo sa svim tim, nastavlja se iseljavanje Srba i Crnogoraca sa Kosova.
Dizdarević: Postojala su, neosporno, dva razloga iseljavanja, politički i ekonomski. U prvom slučaju evidentno je da je postojao politički pritisak zbog kojeg su se Srbi i Crnogorci iseljavali sa Kosova. U najvećoj mjeri tome je doprinosilo pogoršanje međunacionalnih odnosa, jer se time stvaralo osjećanje nesigurnosti među Srbima i Crnogorcima. Atmosferu takve nesigurnosti veoma su uvećavale jednonacionalne demonstracije koje su se odigrale 1968. i 1981. godine, a politički pritisak je proisticao i iz postojanja i djelovanja ilegalnih, nacionalističkih albanskih grupa koje su podsticale albanski nacionalizam i međunacionalnu mržnju. Jednako je bilo i dejstvo velikosrpskog nacionalizma, koji je sijao mržnju prema Albancima i time kod Srba i Crnogoraca stvarao uvjerenje da je njihov život na Kosovu nesiguran. Na samu klimu iseljavanja, u tom pogledu, uticali su i ovi faktori: prije svega, duboki trag su ostavile promjene poslije Brionskog četvrtog plenuma 1966. godine i nezadovoljstvo Srba i Crnogoraca izgubljenim ranijim, povoljnijim položajem, što je dobivalo nekako karakter nacionalnog nezadovoljstva, pa ga u takvim uslovima nije bilo teško pretvoriti u nacionalistička raspoloženja; na Kosovu se, osim toga, brzo smanjivao procenat nealbanskog stanovništva i od nešto preko 30 % nealbanskog stanovništva, taj procenat je 1988. godine pao na 15 %. To je bila posljedica enormno velikog nataliteta albanskog stanovništva, radilo se o daleko najvećoj stopi nataliteta, ne samo u Evropi. Time se stvaralo osjećanje da Srbi, Crnogorci i drugi dio nealbanskog stanovništva postaju sve manja manjina na Kosovu. Najzad, u jednom vremenu prije 1981. godine, kosovsko rukovodstvo nije poklanjalo potrebnu pažnju iseljavanju, nije analiziralo uzroke tog fenomena, nije postojala organizovana briga i političko angažovanje da se iseljavanje, kada su u pitanju politički razlozi i pritisci, zaustavlja. Sve to je svakako doprinosilo da proces iseljavanja dugo traje.
RSE: To su sve, manje-više, politički razlozi. A oni ekonomski?
Dizdarević: Postojali su i ekonomski razlozi o kojima se, nažalost, u Srbiji uopšte nije govorilo. Kad bi neko nešto progovorio o tome bio bi pod udarom. Naime, u Srbiji je bilo mnogo lakše naći zaposlenje, postojale su mnogo veće mogućnosti usavršavanja i napredovanja u poslu, značajno su bile veće zarade, lakše je bilo doći do stana. U cjelini, to je bilo privlačno za Srbe, a i Crnogorce na Kosovu, osobito za mlađi svijet. Krupan ekonomski motiv je bio i u tome što su na Kosovu zemljišni posjedi, stambene i gospodarske zgrade, bili daleko, čak neuporedivo, skuplji nego ma gdje u Srbiji. Tako da je, izuzimajući samo zapadnu Makedoniju, cijena obradivog zemljista na Kosovu stalno rasla. Za prodato imanje na Kosovu moglo se u drugim dijelovima Srbije kupiti veće i bolje imanje, sagraditi kuća i još uštedjeti dio gotovine. Bilo je, dakle, vrlo isplatno prodati kuću na Kosovu i otići i kupiti je u Srbiji. Veliki broj iseljavanja je bio i zbog toga. Bilo je jednostavno isplativo.
RSE: Koliko se, ustvari, Srba i Crnogoraca iselilo sa Kosova? Oko toga se manipuliralo.
Dizdarević: Manipuliralo se brojkama. Velikosrpska propaganda je tvrdila da se iselilo 200.000 ljudi, što je neistina. Po svim procjenama, u onom vremenu kada sam bio u Predsjedništvu Jugoslavije, moglo se raditi do 50.000 iseljenih Srba i Crnogoraca sa Kosova.
RSE: Iseljavanje Srba i Crnogoraca se od strane rukovodstva Srbije često koristilo kao prijetnja.
Dizdarević: I time se manipulisalo. Kod mene je, recimo, tokom predsjedavanja Predsjedništvom Jugoslavije, često dolazio sa tom tvrdnjom Petar Gračanin, govoreći da predstoji masovni egzodus Srba i Crnogoraca sa Kosova. Činjenica je da je kod jednog dijela Srba i Crnogoraca na Kosovu postojalo raspoloženje za masovno iseljavanje. Od nekih prijatelja iz kosovskog rukovodstva, i to Albanaca, saznao sam kako su u mnogim kućama Srba i Crnogoraca na Kosovu, vidjeli spakovane stvari za slučaj da se moraju pokrenuti sa Kosova. To je, međutim, jedna, kako da kažem, realna strana te tvrdnje da predstoji masovni egzodus. Druga strana je da kad god je politici Miloševića trebalo da se dramatizuje stanje na Kosovu, iz nekog razloga i zbog nekog cilja, da bi se iznudio određeni stav i angažman organa Federacije, onda se nama dolazilo sa prijetnjom ili, kako da kažem, glumom panike da predstoji masovno pokretanje Srba i Crnogoraca sa Kosova. Ustvari, kad god je trebalo politici Miloševića, to se lansiralo i kad god je trebalo politici Miloševića, o tome se šutilo.
RSE: Sve ovo što ste do sada govorili, gospodine Dizdareviću, svjedoči da jedna politika koja je bila vođena u Jugoslaviji prema Kosovu nije donijela rezultat, odnosno tačnije donijela je loš rezultat. I Vi ste bili dio te politike.
Dizdarević: To je tačno. Bio sam dio politike u onoj mjeri u kojoj sam bio na funkcijama na kojima se ta politika gradila i sa kojih se ta politika realizovala. Iz političkog vrha zemlje, a to je bio i moj utisak i kada sam bio u Skupštini, dijelom možda kada sam bio savezni sekretar za spoljne poslove, a pogotovo kada sam bio u Predsjedništvu Jugoslavije, nije bilo potrebnog političkog angažovanja na Kosovu. Meni su se obraćali pojedinci iz kosovskog rukovodstva sa molbom da na Kosovo dolaze ljudi iz Federacije da pomognu i da podrže zajedničko djelovanje. Za tako nešto nije bilo dovoljno sluha i spremnosti. Kada smo u kritičnim situacijama, tokom političkih napetosti i eksplozija na Kosovu, iz Predsjedništva države insistirali da na Kosovo idu grupe iz partijskog Centralnog komiteta, redovno je bio problem ko će ići i gotovo uvijek su to bili kratki boravci sa malim učinkom. Moram da kažem da je to bila manifestacija jednog stanja u kome smo svi bili isuviše ogrezli u radu i praksi koji su nas odvajali od naroda. Skoro bih mogao reći, nije nam trebao kontakt i razgovor sa narodom, nije nam trebalo osluškivati šta je njegovo raspoloženje, jer smo imali vlast.
RSE: Znači, prihvatate i svoj dio odgovornosti?
Dizdarević: Naravno.
Vrući mandat
RSE: Na dužnosti predsjedavajućeg Predsjedništva Jugoslavije vas je ponovo sačekao "vrući krompir" stanja na Kosovu.
Dizdarević: Kosovo je bilo, moram da kažem, kada sam došao u Predsjedništvo, najveći politički problem Jugoslavije. U toku predsjedavanja Predsjedništvom dogodile su se tri eksplozije na Kosovu. Novembar demonstracije, februar rudari, rudarski štrajk, mart demonstracije, upotreba oružja, pogibije ljudi. Kada sam odlazio iz Predsjedništva, Kosovo je bilo žarište krize u Jugoslaviji.
RSE: Tada je bilo dosta primjera huškanja situacije oko Kosova. Vi u knjizi pominjete primjere ponašanja Radija i Televizije Beograd, zatim lista "Politika" i tako dalje.
Dizdarević: Kada je riječ o ovome, da nije bilo dovoljnog angažmana, političkog, prema Kosovu, navešću jednu ilustraciju. Sa Kosova su kod mene dugo insistirali da tamo dođu Stipe Šuvar i Slobodan Milošević. Šuvar nije htio da ide dok ne ode Milošević, a Milošević koji je bio predsjednik Centralnog komiteta SK Srbije nije bio godinu i po dana na Kosovu, sve do februarskog događaja, do onog štrajka rudara pod zemljom. Rudari Trepče su mi rekli, kad sam bio na Kosovu tokom štrajka rudara sljedeće: "Da toliko pozivamo američkog predsjednika Buša koliko zovemo Miloševića i Šuvara, do sada bi došao." Što se tiče ovog pitanja o medijima, to je u izdanjima "Politikine" kuće, i u djelovanju Radija i Televizije Beograd poprimalo elemente antialbanske šovinističke histerije. Može se misliti kakve je posljedice to proizvodilo. Birokratizirano je bilo i samo kosovsko rukovodstvo, ta birokratiziranost je zaista bila potpuna. Mislim da je sve kulminiralo kad je Azem Vlasi bio predsjednik partije na Kosovu. Bilo je tu, naravno, i grešaka prema Srbima, Crnogorcima i ostalom nealbanskom stanovništvu, a bilo je dosta i manipulacija sa Srbima i Crnogorcima iz Beograda - sve je to, ustvari, stvaralo jedno raspoloženje na Kosovu, raspoloženje koje je značilo da se iz lošeg ide u gore.
RSE: Počinje period mitinga koji imaju izrazito antialbanski karakter.
Dizdarević: Mitinzi, odnosno ta takozvana antibirokratska revolucija, a u sustini velikonacionalna birokratska kontrarevolucija, koja se odvijala putem tih mitinga organizovanih u Srbiji i Crnoj Gori, i propagiranjem tih mitinga, veličanjem u beogradskoj štampi i zloupotrebljavanjem tih mitinga za radikalizaciju političkih raspoloženja, sve je to imalo i izrazito antialbanski karakter i izazivali su i stvarali neraspoloženje prema Albancima u cjelini. čak su nošene i izvikivane parole: "Idemo na Kosovo!", praćene čak zahtjevom na kraju: "Hoćemo oružje!". Bilo je normalno očekivati da će takva antialbanska usmjerenost izazvati reagovanje albanskog stanovništva na Kosovu u kome su se kupila osjećanja ugroženosti i strahovanja da će izgubiti stečena prava i autonomiju. Na iskru koja će zapaliti već stvorene strasti, nije se moralo dugo čekati. Šutnja albanskog stanovništva, tokom "događanja naroda", nije dugo trajala. Na Kosovu je došlo do masovnih jednonacionalnih demonstracija Albanaca, 17., 18., i 19. novembra 1988. godine. Dakle, prvi put nakon 1981. godine, došlo je do demonstracija velikih razmjera i dugog trajanja.
RSE: Te su demonstracije faktički imale dva povoda. Jedan je povod smjena pokrajinskog rukovodstva, odnosno rukovodstva Pokrajinskog komiteta i drugi je povod rasprava vezana za amandmane na Ustav Srbije.
Dizdarević: Da, 17. novembra je smijenjena Kaćuša Jašari sa funkcije predsjednika Pokrajinskog komiteta Saveza komunista Kosova i odmah će početi demonstracije. Iz kosovskog partijskog rukovodstva odstranjeni su Azem Vlasi, koji je ranije bio predsjednik, i još neki članovi. Smjenjivanje je organizovao direktno Slobodan Milošević, bez prethodnih rasprava i bez ikakvih, i za kosovsku i za širu javnost u Jugoslaviji, uvjerljivih razloga. Pravi i jedini razlog je bilo nezadovoljstvo Miloševića što Kaćuša Jašari i drugi, nisu bespogovorno prihvatali i sprovodili njegovu politiku.
RSE: A drugi razlog je bio?
Dizdarević: A drugi razlog je bio, predstojalo je davanje saglasnosti Skupštine Kosova na amandmane na Ustav Jugoslavije. Naime, na Kosovu se stvorila jedna negativna atmosfera prema tim amandmanima, dominirale su tvrdnje kako se promjenama Ustava Jugoslavije krnji autonomija Kosova. To je bila propaganda albanskih nacionalista i propaganda iz Albanije i ona je imala efekta. Ustvari, amandmani na Ustav Jugoslavije nisu ničim dirali autonomiju Kosova, ili direktnu zastupljenost u Federaciji kosovskih predstavnika. Dakle, demonstracije su, kada je riječ o ovom povodu, više bile izraz odlučnosti da se ne prihvate nikakve promjene u Ustavu Srbije, koje bi krnjile autonomiju Kosova.
RSE: 17.novembar 1988, Trepča. Rudari ulaze u jame.
Dizdarević: Ne, rudari su iz Trepče krenuli u Prištinu i oni su počeli demonstracije, a onda se znate, dogodilo da su najedanput kolone ljudi, iz svih dijelova Kosova, krenule prema Prištini. U Prištini se neprekidno povećavao broj demonstranata, ali i strahovanje hoće li te demonstracije proteći mirno ili će doći do nekih ozbiljnih incidenata. Sve se zapravo odvijalo po modelu tada organizovanih mitinga u Srbiji i Crnoj Gori. Nošene su Titove slike, zastave Jugoslavije, parole o bratstvu i jedinstvu. U tom, dakle, standardizovanom koloritu bile su parole "Kaćuša", "Azem"; "Nećemo smjenjivanje pod pritiskom"; "Branićemo naše ljude"; "Razići ćemo se ako nam kažete da su njihove ostavke povučene"; "Ne damo ustav iz 1974. godine"; "Zaklinjemo se da ćemo braniti taj ustav"; "Hoćemo ravnopravnost Kosova". U cjelini, parole su bile i sadržajem, a i ponašanjem demonstranata, po svemu dakle, mnogo manje zapaljive i bez vrijeđanja kakvim su obilježeni mitinzi u Srbiji i Crnoj Gori. Dakle, bilo je mnogo više uzdržanosti, mnogo više korektnosti, mnogo manje zapaljivosti. Nije bilo ni jednog ozbiljnog incidenta.
RSE: Tu se sad vidi, gospodine Dizdareviću, ono o čemu smo maloprije razgovarali, da je u situaciji kada su bili Marko Nikezić i Latinka Perović na funkcijama, dakle na vlasti, njihova politika je išla ka smirivanju, razgovoru, ka traženju uzroka i prevazilaženju problema, dok se Milošević ponaša sasvim suprotno. Na demonstracije on odgovara novim mitingom.
Dizdarević: Naime, u čitavom tom periodu su bile u sudaru dvije tendencije, kada je riječ o Kosovu. Jedna je tendencija, za koju je bilo angažovano državno Predsjedništvo, kontinuirano i dosljedno, to je politika smirivanja, nastojanja da se političkim djelovanjem prevazilaze problemi na Kosovu, da se rješavaju faktički problemi iz kojih izvire sve to što čini Kosovo žarištem krize u Jugoslaviji. Sa druge strane, to je politika neprekidnog izazivanja tenzija i napetosti, politika koja je značila što gore to bolje. Jer ta je napetost bila potrebna Slobodanu Miloševiću i velikosrpskoj politici, za uspostavljanje onoga čemu su težili, ne samo na Kosovu i ne samo u Srbiji, nego u Jugoslaviji. Iako smo mi imali jednu intervenciju, kao Predsjedništvo države, u oktobru 1988. godine, i kategorički zahtijevali zaustavljanje mitinga, čak naredili neke mjere pripravnosti na čitavoj teritoriji Jugoslavije i iz rukovodstva Srbije dobili obećanje, kao reakciju, da se mitinzi zaustavljaju, iako su nam tvrdili da ih oni ne organizuju. Rukovodstvo Srbije je i pored toga, i pored ja ne znam koliko upozorenja, organizovalo za 19. novembar veliki miting u Beogradu, na Ušću. To je trebala da bude kruna svih mitinga i čitavog mitingašenja. Dovedeno je ogromno mnogo ljudi, mi smo intervenisali da taj miting bude smirivanje. Miting je, ustvari, bio dalje raspaljivanje strasti, dalje radikalizovanje ukupnog raspoloženja u zemlji, on je bio antialbanski i antislovenački istovremeno. Dakle, umjesto onoga čemu smo težili, činilo se i događalo sasvim suprotno. Zanimljiv je detalj, i hoću njega da kažem, u čitavoj toj godini dana, kad god smo mi intervenisali u srpskom rukovodstvu, a intervenisali smo u jednom periodu skoro svakodnevno, nama se govorilo jedno, a radilo se drugo. Ustvari, mi smo bili suočeni sa jednom politikom laži i prevare.
RSE: U svojoj knjizi, koja se zove "Od smrti Tita do smrti Jugoslavije", pominjete jedan razgovor koji ste imali sa Borisavom Jovićem i sa Petrom Gračaniniom.
Dizdarević: Jeste, oni su tražili razgovor sa nama u jeku demonstracija koje su se odvijale na Kosovu. Tada je Bora Jović iznio ocjenu, ili tvrdnju ako hoćete, da su događaji na Kosovu izazvani od strane kosovskog rukovodstva. On je pomenuo da je iz tog rukovodstva bio upućen nekakav teleks svim opštinama i da su na taj teleks pozitivno odgovorile, ne znam, 18 od 20 i nekoliko opština, a da nam nije rečeno šta je sadržaj tog teleksa. Jović je očigledno zaboravio da kosovsko rukovodstvo nije bilo samo albansko, nego da su u kosovskom rukovodstvu bili i Srbi i Crnogorci. Ocjene iz Srbije su bile uvijek ekstremne kada je riječ o stanju na Kosovu. I nama je Gračanin, na sjednici Predsjedništva države 20. novembra, prenio kako su oni imali sastanak državnog vođstva Srbije prethodne večeri. On nam je to saopštio, naime, 20. novembra i rekao kako je njihova ocjena demonstracija na Kosovu sljedeća: na Kosovu kontrarevolucija i dalje traje. Na sjednici saveznog partijskog predsjedništva, na kome smo raspravljali o demonstracijama na Kosovu, Jović je, koji je bio prisutan u ime srpskog rukovodstva, ponovio njihovu ocjenu da čitavu situaciju cijene kao kontrarevoluciju koja u kontinuitetu traje na Kosovu od 1981. godine. Naravno, po ocjenama srpskog rukovodstva, narod je izmanipulisan protiv Saveza komunista, on je čak iznio tvrdnju u formi pitanja: da li je na Kosovu postojala vlast, ili je vlast organizovala sve to što se događa na Kosovu, opet zaboravljajući da je ta vlast višenacionalna, a ne jednonacionalna? Dakle, ocjene iz Srbije su bile uvijek ekstremne i uvijek su radikalizovale raspoloženja i dalje podgrijavale nacionalizam. Svakako, jedan nacionalizam je hranio drugi.
Razgovor gluhih
RSE: Jedno, pomalo naivno, pitanje. Ja znam da je bilo, i vi govorite da je bilo dosta razgovora sa predstavnicima rukovodstva Srbije, ali da li je bilo pokušaja, da li je bilo razgovora da im se kaže kuda sve to vodi? Da im se pokaže druga strana priče, da im se kaže da stvari nisu baš takve kakvim ih oni predstavljaju? Da li je pitanje naivno?
Dizdarević: Ne, pitanje nije naivno. Mi smo u tim razgovorima, koje smo imali sa njima, a tokom dvije nedelje nakon demonstracija na Kosovu, mi smo u državnom vrhu, u Predsjedništvu, imali dva razgovora sa rukovodiocima Srbije, oba na njihov zahtjev. Oni su požurivali ocjenu demonstracija kakva je njima trebala, ali da ih da rukovodstvo Federacije. Mi smo, naravno, to odbijali. U tim razgovorima mi smo redovno upozoravali. Naime, od prvog mitinga, koga je organizovalo srpsko rukovodstvo, koristeći Srbe i Crnogorce sa Kosova, u Novom Sadu u julu 1988. godine, tada je i počeo taj mitingaški pohod i od tada je mitingašenje postalo predmet sudara u političkom i državnom vrhu zemlje, mi smo od tada, naime, znali i neprekidno ukazivali kuda to vodi. Ja sam u razgovorima sa Gračaninom, i u razgovorima sa Ljubičićem, direktno upozoravao da to znači razbijanje Titove Jugoslavije i da to znači rušenje sistema. To je, na kraju-krajeva, i bila ocjena Predsjedništva države. Kad je putem mitingašenja oboreno rukovodstvo u Vojvodini, mi smo tada ocijenili da su mitinzi sredstvo rušenja sistema i razbijanja jedinstva Jugoslavije. Međutim, to je bio razgovor gluhih. Obično, reakcije na ta naša upozorenja su bile ili šutnja, ili tvrdnja kako oni u Srbiji vode računa o Jugoslaviji i o interesima Jugoslavije, jer smo mi govorili uvijek da se zaboravljaju interesi cjeline. A, ustvari, uvijek poslije toga se nastavljalo onako kako je to ta orijentacija srpskog rukovodstva i Miloševića trebala. Sve je to trajalo do onih trenutaka kad smo mi morali i da, kako da kažem, zaprijetimo silom. Mi smo na jedan blag način učinili to u oktobru 1988. godine, a na direktan način u januaru 1989., kada su probali da ruše rukovodstvo Saveza komunista Jugoslavije, hajkom protiv Šuvara.
RSE: Drugim riječima, to je bila politika, ili će biti onako kako mi kažemo, ili ništa drugo? Dakle, ucjena.
Dizdarević: Da, ucjena. Naravno, postupcima, ucjena činjenjem.
RSE: Zanimljivo je pri tom uporediti da se svojevremeno, čini mi se da smo razgovarali o 1981. godini, od vas tražilo da ne idete na Kosovo, kad se spriječavao kontakt Autonomne pokrajine i Federacije, a sad tokom ove krize 1988. godine od vas se traži da referišete Skupštini Srbije. To je, koliko se sjećam, bio zaključak Skupštine Srbije.
Dizdarević: Da, u toku ovih novembarskih demonstracija na Kosovu, u Skupštini Srbije je zatraženo da dođe predsjednik Predsjedništva Jugoslavije i referiše šta je u tadašnjoj situaciji učinio državni vrh. To je bilo rečeno u tonu tipičnom za hegemono ponašanje koje se, kao takvo, počelo drastično ispoljavati upravo tih mjeseci. Odmah iza toga, na sjednici državnog Predsjedništva, negdje 20. novembra 1988., kako sam zabilježio, u prisustvu Petra Gračanina rekao sam da čekam priliku da ih upitam šta znači kada se u parlamentu Srbije, bez reagovanja ikog od odgovornih ljudi iz Srbije, prihvati da treba predsjednik Predsjedništva Jugoslavije da dođe u Srbiju i referiše o bilo čemu. Rekao sam mu da nije Predsjedništvo Jugoslavije ničija ispostava. Dakle, to je ilustracija jednog odnosa kakav se pokušavao neprekidno nametati iz Srbije.
RSE: Zatim, razgovori sa Miloševićem, sa Jovićem, sa Mitrovićem.
Dizdarević: Da, ponovo je bio jedan razgovor 6. decembra 1988., gdje su bili Milošević, Gračanin, Mitrović, koji je tada bio potpredsjednik Predsjedništva Srbije, a sa naše strane smo bili Dolanc, Ljubičić, Hasani ja i generalni sekretar Ljubiša Korać. Povod da oni traže taj razgovor sa nama bila je tobožnja najava masovnog egzodusa Srba i Crnogoraca sa Kosova, i smatrali su kako nas je informisao Gračanin, da su masovna okupljanja na Kosovu, dakle novembarske demonstracije, uticale na najavu masovnog iseljavanja. I postavilo se pitanje ko može da djeluje na Kosovu, da se podjele zaustave, postavilo se pitanje da li u tom cilju treba organizovati neku instituciju, ili neki tim, ili neki organ na nivou Federacije. Ustvari, zahtjev da se formira jedno tijelo na nivou Federacije, kome bi se prebacila ta odgovornost, u potpunosti je bio pravi cilj tog zahtjeva za tim razgovorom, čime se, ustvari, htio prebaciti vruć krompir u ruke organa Federacije i neprekidno onda optuživati Federaciju za sve što proizvodi politika Srbije. Mi smo to, naravno, kategorički odbili i insistirali smo da svako vrši svoje ustavne i političke odgovornosti. Interesantno je da je na tom sastanku Milošević rekao da ih najviše zabrinjava tobože ta psihoza selidbe, jer, kako kaže, ako bi do toga došlo bio bi to fijasko politike. Naravno, njihove. Oni su insistirali tada, na ocjeni novembarskih demonstracija kakva im treba, a onda je Milošević, moram da kažem, iznio tvrdnje da je u tim demonstracijama bilo ono čega nije bilo. Rekao je da je dominirala parola "Kosovo Republika", što nije tačno, jer je te parole bilo samo tu i tamo. Insistirao je da se ostane na ocjeni da sve što se događa na Kosovu je kontrarevolucionarnog karaktera. Prema tome, i sve mjere koje se preduzimaju moraju biti radikalne. Mi to, naravno, nismo prihvatili. Interesantno je, Sinan Hasani, koji je bio tokom čitavih tih demonstracija na Kosovu, rekao je da je to, koliko on pamti, najteža situcija u toj pokrajini, da međunacionalni razdori kulminiraju. Iznio je utisak sa Kosova da političko rukovodstvo zemlje ne postoji, gledano iz kosovske situacije, a da su rezerve prema Srbiji na Kosovu, sve veće i sve jače. Izrazio je mišljenje da stavovi Predsjedništava Srbije, koje ocjenjuje demonstracije na Kosovu na način kako ne stoji, da to samo proizvodi dalje tenzije i nanosi nove štete. I taj sastanak, kao i svi drugi sa ovim rukovodstvom Srbije, bio je bez ikakvog konkretnog efekta.
RSE: Pomenuli ste Sinana Hasanija. Zanimljiva je jedna mala intriga da je ustvari, Milošević zahtijevao, insistirao da Sinan Hasani bude taj koji će preuzeti vođstvo Pokrajinskim komitetom Kosova.
Dizdarević: Milošević je od nas tražio da pomognemo da se riješi problem predsjednika Partije na Kosovu, iako je on u novembru, smijenio Kaćušu Jašari. Na tom sastanku o kome smo sada govorili, 6. decembra, on je od nas tražio tu pomoć, rekavši da samo dva čovjeka na Kosovu mogu držati stvari u rukama kao predsjednici Pokrajinskog komiteta, i da su to Sinan Hasani i Ali Šukrija. Sinan je poslije toga, poslije tog sastanka, došao kod mene i rekao mi da se na njega vrši pritisak da to prihvati i da on to ni po koju cijenu neće učiniti. Ja sam mu rekao da i sam mislim da to ne treba ni u kom slučaju prihvatiti, tim više što bi se onda otvorilo pitanje člana Predsjedništva države sa Kosova, a ja sam mislio, i na tome istrajavao, da on kao Albanac treba da ostane u Predsjedništvu SFRJ dok traje mandat tog Predsjedništva. Onda se, tek u februaru, pojavio Rahman Morina kao kandidat. Dakle, do februara je Pokrajinskim komitetom predsjedavao predsjednik Predsjedništva Kosova, Remzi Koljgeci. Svi su bili iznenađeni kada je Milošević kandidovao i insistirao da to bude Rahman Morina. Meni je tom prilikom ispričao Lazar Mojsov, povodom kandidature Morine, sljedeće: kada je on bio predsjedavajući Predsjedništva prije mene, Morina je tada bio ministar unutrašnjih poslova Kosova. Jednom je kod njega u kancelariju, sav zajapuren, uletio Milošević i sasuo jedan rafal protiv Rahmana Morine koji je završio riječima: ili on ili ja. Od tada do februara se nešto dogodilo, i Milošević, koji je bio protiv Rahmana Morine i za Morinino smjenjivanje, najedanput je došao sa kandidaturom Morine. Nešto se u međuvremenu dogodilo, zbog čega je Milošević mislio da će Rahman biti poslušan, onako kao što je i bio poslušan.
RSE: Rudari Starog trga, njih hiljadu tri stotine i pedeset traže smjenu, ostavku od strane Rahmana Morine i Ali Šukrije, odlaze na smjenu i ostaju u jami.
Dizdarević: Dakle, taman kad je Pokrajinski komitet birao Rahmana Morinu za predsjednika Pokrajinskog komiteta, 19. februara 1989. godine, čitava smjena rudara Starog trga, njih hiljadu tri stotine i pedeset, koja je tog dana ušla u rudnička okna, je proglasila štrajk. Odbila je da napusti jamu sve dok se ne ispune njihovi zahtjevi. I to, prvi zahtjev, ostavka tek izabranog Morine i Ali Šukrije kao člana Centralnog komiteta SK Jugoslavije i Husamedina Azemija, koji je bio predsjednik partijskog komiteta u Prištini. To je bio jedan zahtjev, a drugi je bio garancija da ustavne promjene u Srbiji neće dirati stečenu autonomiju Kosova i stečena prava albanskog naroda. Bilo je više zahtjeva, ali ta dva zahtjeva su se ponavljala od početka do kraja.
RSE: Dva ključna.
Dizdarević: Dva ključna i na kraju, ustvari, sve se usredsredilo na Morinu.
RSE: Rudari su već četiri dana u jami, vi, naravno, odlazite na Kosovo.
Dizdarević: Predsjedništvo je tako odlučilo. Naime, svi pokušaji koje smo do tada činili da rudari izađu iz jame nisu uspjeli. Predsjedništvo je odlučilo da treba da idem na Kosovo i da pokušam učiniti sve što se može učiniti da rudari izađu iz jame. Ja sam sam razmišljao tih dana da odem na Kosovo i da pokušamo iskoristiti i moj boravak tamo da se nešto uradi. Kad sam dosao na Kosovo, na sastanku sa čitavim rukovodstvom proširenog Predsjedništva Pokrajine, ustvari čitavim rukovodstvom pokrajine, ja sam čuo dvije stvari koje su me, da ne kažem samo iznenadile, nego i šokirale. Prvo, pokrajinski sekretar za unutrašnje poslove koji je zamijenio Morinu na tom mjestu, Karakusi, još uvijek je bio na funkciji šefa bezbjednosti, je rekao kako se akcija ostanka rudara u jami i štrajka rudara pod zemljom dugo pripremala i da su postojale informacije koje su na to ukazivale. Ja sam to čuo prvi put, jer do tada se nama podastirala tvrdnja da je sve to bilo iznenada.
RSE: Što znači, faktički, da su se od Predsjedništva države skrivale informacije.
Dizdarević: Ja sam ostao pred pitanjem: kako je moguće da se tako ozbiljno upozorenje ignoriše i kako je moguće da nam takve informacije ne dostave? Ja sam, zbog toga ustvari, na sjednici Predsjedništva SFRJ, pokrenuo pitanje da li se nama dostavljaju sve informacije iz službi bezbjednosti, i vojne i državne, i iz obavještajne službe, civilne i vojne, koje bi Predsjedništvo moralo da zna, jer sam se na tom primjeru, a i na nekim drugim slučajevima, i ranije i kasnije, uvjerio da ja nešto saznajem nekim sporednim putem, što bismo mi morali u Predsjedništvu da znamo kroz službene informacije bezbjednosti. To je jedna tvrdnja. I druga, Karakusi je tada rekao da u jami postoji dvije hiljade eksploziva, upravo tamo gdje rudari štrajkuju pod zemljom. Možete misliti šta bi značilo da neko ko izgubi kontrolu nad sobom kresne i izazove eksploziju tim eksplozivom. To bi značilo grobnicu hiljadu tristo pedeset ljudi pod zemljom. Ja sam bio užasnut tim saznanjem i onim šta iz toga može da proizađe, šta se iz toga može desiti.
RSE: Vi ste, faktički, bili spriječeni da se sretnete sa rudarima?
Dizdarević: Kad smo u Predsjedništvu odlučili da idem na Kosovo, jedan od mojih zahtjeva je bio upućen odmah kosovskom rukovodstvu, da želim odmah sastanak sa rudarima koji štrajkuju. Ako oni ne mogu doći u Prištinu, ja idem u Kosovsku Mitrovicu, odnosno u Stari trg. Meni je rečeno, kada sam došao na Kosovo, da će delegacija rudara doći, kad su rudarima saopštili da ja dolazim i moj zahtjev da se sretnem sa njima, da su oni, rudari koji štrajkuju, prosto to pozdravili aplauzom. Najedanput, u toku sjednice, i to u drugom dijelu sjednice, član Pokrajinskog Predsjedništva Kosova, Bajram Seljani, iznenada je saopštio da rudari odbijaju da njihova delegacija dođe da se sretne sa mnom. Rekao je kako rudari kažu da ne mogu, da nisu u stanju. Očigledno je da je neko spriječio spremnost rudara da pošalju delegaciju. Ja sam poslije ostao pod uvjerenjem da je neko od onih koji su tu sjedili sa mnom na sastanku, za stolom, i vodili razgovore sa mnom, spriječio. Neki štrajkači su poslije dali izjavu Televiziji Zagreb da im je žao što nisu imali razgovor sa mnom. A ja sam kasnije, kad je sve prošlo, kad sam bio u penziji, slučajno sreo jednog inžinjera iz rudnika Stari trg koji mi je rekao, on je u to vrijeme štrajka radio u Starom trgu, da su rudari izmanipulisani i da je susret sa mnom spriječen od strane rukovodstva rudnika i njegovog direktora Burhana Kavaje.
RSE: Gospodine Dizdareviću, ako je tačno, a vi svjedočite da je tačno, da vam se nisu dostavljale kompletne informacije, ako je tačno a vi kažete da je tačno, da su vam informacije stizale bočnim putem, da li je prestroga ocjena da se kaže da je, ustvari, neko manipulirao sa Predsjedništvom Jugoslavije?
Dizdarević: Ja ne mogu prihvatiti ocjenu da je neko manipulirao sa Predsjedništvom Jugoslavije, jer to podrazumijeva nešto više od ovoga što ste vi rekli. Ali, da je postojalo sa određenih strana nekakvo dozirano informisanje Predsjedništva, a ne istinito i do kraja, to je tačno. I to nije slučaj samo sa ovim o čemu govorimo, to nije slučaj samo sa Kosovom. To je slučaj sa, recimo, državnim bezbjednostima nekih republika, to je slučaj sa KOS-om, sa vojnom bezbjednošću, to je slučaj sa vojno-obavještajnom službom. To je, dakle, jedna strana medalje, a druga strana su politički postupci i političko predstavljanje situacije Predsjedništvu nerealnom i neobjektivnom. Da kažem, ne jednom i ne rijetko, tendenciozno.
"Ako neće da izađu neka krepaju"
RSE: Vratimo se na Stari trg. Milošević traži od Vlasija da on siđe u jamu i da se nađe sa rudarima. Kasnije se to opovrgava.
Dizdarević: Naime, odjeknula je nekako kao bomba informacija da je Vlasi na svoju ruku bio u jami i razgovarao sa rudarima. Meni je to javio Petar Gračanin, a poslije me zvao Milošević da mi kaže da je dobio tu informaciju, da je zvao telefonom Vlasija kući, u Prištinu, da ga je pitao li je bio u jami, da je Vlasi oklijevao da mu kaže je li ili nije, ali da mu je, ipak, rekao da je bio i da ga je Milošević onda ubjeđivao da ponovo ide u jamu, ali u timu ljudi koji organizuje Pokrajinski komitet, da idu u jamu da ubjeđuju rudare da izađu. Tu su, oko tog angažovanja Vlasija, postojale očigledne razlike u samom rukovodstvu Kosova i sa rukovodstvom Srbije, i to je odražavalo stanje u kosovskom rukovodstvu. Morina je vodio razgovor sa Vlasijem da ide ponovo u jamu. A onda je mene nazvao Koljgeci, predsjednik Predsjedništva Kosova, da mi da informaciju kakva je situacija sa rudarima, a na kraju sam vidio da me zove da mi kaže sljedeće: ako se u javnosti kaže da je Vlasi izvukao rudare, mi ćemo svi otići sa dužnosti. Rekao mi je to neposredno poslije sastanka koji je imao sa Morinom, pa je bilo očigledno da je to Morinin stav. Hoću da kažem da je između Morine i Vlasija, u ranijem periodu kada je Morina bio ministar unutrašnjih poslova, a Vlasi predsjednik Partije, postojala surevnjivost, da ne kažem, blaga je to riječ, loši međuljudski odnosi. Dogodilo se sljedeće, Vlasi nije otišao ponovo u jamu, nije želio ni Morina, a ja ne znam je li želio Vlasi.
RSE: Mi smo govorili maloprije o doziranom informiranju članova Predsjedništva, ali bismo mogli govoriti i o jednoj manipulaciji od strane rukovodstva Srbije sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu. Mi sada razgovaramo tek o štrajku rudara Starog trga i lako je danas tvrditi, deset godina kasnije, da su Srbi i Crnogorci izmanipulisani od strane rukovodstva Srbije, ali i tada se to vidjelo.
Dizdarević: Ja moram da kažem da je Kosovom Milošević zapalio nacionalizam u Srbiji, jer se Kosovom on najlakše i pali, zbog tog mita, i da je bila neprekidna manipulacija sa kosovskim Srbima i Crnogorcima. Jedan primjer: mene je kasno noću 24. februara 1989. godine, dakle u jeku te strašne krize sa rudarima koji su u jami već peti dan, nazvao telefonom Petar Gračanin i rekao da je u Beograd došla delegacija Srba i Crnogoraca sa Kosova, u ozbiljnom i reprezentativnom sastavu, i da traže razgovor sa mnom i u Generalštabu. Ja sam odgovorio da ih oni prime u Srbiji i vide šta oni traže, pa da mi daju informaciju i da ću tek nakon te informacije odlučiti i dati odgovor da li ću ih primiti. Nakon izvjesnog vremena ponovo me zvao Gračanin i molio da delegaciju primim, rekao je da je situacija na Kosovu dramatična, da delegacija moli razgovor sa mnom, da me to moli i rukovodstvo Srbije. I ja sam delegaciju, nakon toga, primio. Sve se to događalo u kasne sate i razgovarao sam sa njima preko dva sata, predvodio ih je neki Balević, partijski funkcioner sa Kosova, koji je u tom trenutku važio kao neka umjerena linija u poređenju sa drugim liderima, da tako kažem. Ja sam ga pitao: "Zašto nema u delegaciji Albanaca?" Odgovorio mi je: "U ovo vrijeme teško je biti zajedno." Nakon tog dugog razgovora sa tom delegacijom ostao sam pod dosta teškim, dvostrukim dojmom. Najprije sam kroz taj razgovor vidio da bih mogao da osjetim koliko su međunacionalni odnosi na Kosovu zagazili u mržnju i u opasnost od fizičkih međunacionalnih sukoba na Kosovu. Neki članovi delegacije, koji su djelovali trezveno, bili su, to se vidjelo, iskreno uplašeni da je građanski rat na Kosovu na pomolu i pitali su me da li će Predsjedništvo države, i da li će država, spriječiti pokolj na Kosovu? A u izlaganjima drugih, rekao bih ekstremista, osjećala se mržnja prema Albancima do te mjere da se normalno nametao zaključak da su spremni da se late oružja. Kad sam ja govorio da je naš primarni zadadak u tom trenutku da izvučemo rudare iz jame, jedan od tih ekstremista u delegaciji mi je rekao: "Ako neće da izađu neka krepaju." Ja sam se zgrozio da neko može uopšte da tako razmišlja ali sam iz toga izvukao zaključak da je mržnja otišla predaleko i da se na Kosovu može dogodili sve. I drugi dojam je bio, moram da kažem, da je ta delegacija bila brifovana iz srpskog rukovodstva. Jer, svi njihovi zahtjevi su bili tačno ono što je tražilo i tvrdilo srpsko rukovodstvo.
RSE: Dolazimo sada do 26. februara 1989. godine. Vi predsjedavate sjednicom Predsjedništva Jugoslavije, nisam vas to nikada pitao, pretpostavljam jednom od najtežih trenutaka u vašem životu, kad kulminira kriza na Kosovu, uoči proglašavanja vanrednog stanja. Možemo li ponovo reći ko je bio na sjednici?
Dizdarević: Mi smo tada ulazili u sedmi dan štrajka rudara pod zemljom. Sve informacije koje smo primali o psihičkom zdravstvenom stanju i raspoloženju rudara su bile katastrofalne. Mi smo na Kosovo, u timu savezne vlade, uputili i ministra zdravlja, doktora Janka Obolockog, da imamo i direktne informacije. Iz Srbije su, naime, stalno proturane vijesti da nije tako dramatično, kao što se to javno poredstavlja i da nisu rudari u takvoj situaciji, kao što se tvrdi. On je odlazio u jamu, on nam je javljao sa Kosova, da je situacija sa rudarima takva da skoro više ne liče na ljude. Na Kosovu je došlo do potpune paralize čitavog života. Sve se vezalo za sudbinu štrajka i za ishod štrajka rudara. Bio je generalni štrajk koji je išao dotle da, recimo, pekare nisu radile. Dakle, čitav život na Kosovu je bio paraliziran. Mi smo se našli pred pitanjem: šta nam još stoji kao mogućnost? Sazvali smo proširenu sjednicu Predsjedništva države za 26. februar. Uz članove Predsjedništva, sjednici su prisustvovali svi predsjednici predsjedništava republika, izuzev Crne Gore, koja tada nije još imala predsjednika ni predsjedništvo. Koljgecija smo sa Kosova pozvali kasnije. Prisustvovao je sjednici predsjednik Vlade, njegov potpredsjednik Zemljarić, umjesto bolesnog predsjednika Skupštine prisustvovao je njegov potpredsjednik, prisustvovali su savezni sekretari za narodnu odbranu, za unutrašnje poslove i za spoljne poslove, prisustvovao je predsjednik Socijalističkog saveza Jugoslavije, dakle bio je to sastav svih najodgovornijih ljudi u zemlji u tom trenutku, u organima Federacije i iz republika i pokrajina. U početku sjednice je bila jedna atmosfera vjerovanja da bi možda rudari mogli izaći iz jame, jer smo takve informacije primali sa Kosova, pošto smo prethodnog dana insistirali da se ponovo uputi najjači mogući tim ljudi, u njemu je bio i predsjednik Predsjedništva Kosova Koljgeci, u jamu i da ubjeđuju rudare da o svim zahtjevima rudara raspravljaju i da na sve zahtjeve, pošto su to rudari tražili, daju i odgovor. Osnovno pitanje je bila ostavka ove trojice, koji su bili partijski funkcioneri i mi nismo mogli, kao Predsjedništvo države, da donosimo odluke o njima, ali smo insistirali da partijsko predsjedništvo da jasan stav o tome. Ja sam čak na toj sjednici o kojoj govorimo rekao, ukoliko partijsko predstavništvo ne donese, ne zauzme stav o tim ostavkama, da se mi se moramo izjasniti o tom zahtjevu rudara. Sve je bilo u tom raspoloženju, dakle, da će rudari izaći i da nećemo morati posegnuti za posljednjom mjerom, a to je proglašenje vanrednog stanja. Ja sam tih zadnjih par dana bio sve više ubijeđen da nam to ostaje kao jedina mjera i da moramo tu mjeru poduzeti prije nego što dođe do nekog krvoprolića na Kosovu i prije nego što bi moglo da dođe do tragedije sa rudarima pod zemljom. Negdje predvečer je došao šok. Koljigeci se javio telefonom, izašao je iz jame i rekao da rudari neće da izađu, da insistiraju na ostavkama i rekao mi je doslovno: "Dok se ne vide prizori u jami, i ti ljudi, teško je vjerovati kako to izgleda. To je histerija i fanatizam, nisu u stanju da vode dijalog." Koljgeci je apelovao, da procijenim na kojoj je strani veće zlo. Ili da se podnesu ostavke, ili da se nastavi ta opasna situacija sa tragedijom do koje svakog trenutka može doći? Tada mi je rekao, u tom razgovoru, da se čitavo Kosovo diglo na noge i svi čekaju ishod štrajka. Zabilježio sam riječi njegove. "Možda sam", rekao mi je Koljigeci, "previše emotivan, možda vam sve previše emotivno iznosim. Ja sam iznuren, bio sam u jami od šest sati ujutru, ali jedno su moje emocije, a drugo je ovo što se dešava." Ja sam ga pozvao da odmah doleti na sjednicu, i on nam je na sjednici predstavio tu situaciju, moram da kažem krajnje tragičnu. Svi smo bili prosto u šoku. Sedam dana hiljadu trista pedeset ljudi pod zemljom, i čitav život na Kosovu je stao. Nijedan organ Kosova nije funkcionisao, ni djelovao.
RSE: A Morina ne podnosi ostavku, još uvijek. Meni je to naravno, kao ljudskom biću, neshvatljivo da neko neće da podnese ostavku i ugrozi život hiljada ljudi. Ali on je, ipak, vama, u jednom telefonskom razgovoru na neki način nudio ostavku, rekao da će je podnijeti.
Dizdarević: Da to je tačno, ali je Morina oko ostavke neprekidno lagao. Kad sam bio na Kosovu i kad sam završio navečer razgovor sa rudarima Trepče, mene je nazvao Morina. Tražio je sa mnom telefonski razgovor i pitao me je šta mislim da on treba da učini. Ja, moram da kažem, nisam imao povjerenja u Morinu. Ja sam mu odgovorio da prijeti velika tragedija i da on sam mora da odluči o svojoj ostavci, a da vjerujem da on nikada ne bi sebi mogao oprostiti i jedan život rudara pod zemljom. Sutradan ujutru je on telefonski obavijestio Stipu Šuvara da će, pod utiskom razgovora sa mnom, podnijeti ostavku. I nije to učinio, jer je tog istog dana Šuvar bio na Kosovu i on mu je rekao da ako treba da se podnese ostavka, onda će podnijeti svi, a ne samo on. A 26. uvečer, kada smo raspravljali na sjednici Predsjedništva, istovremeno je bila rasprava u partijskom predsjedništvu, on me je nazvao i rekao da je on odlučio da podnese ostavku i da to saopštim rudarima.
RSE: Postoji samo jedna politika, gospodine Dizdareviću, kojoj je odgovaralo da Morina ne podnese ostavku. To je politika Miloševića, odnosno rukovodstva Srbije.
Dizdarević: To je politika Srbije. Oni su kasnije, kada smo tražili mišljenje rukovodstva Srbije o zavođenju vanrednog stanja, nama saopštili stav da misle da bi ostavke bile kapitulacija Saveza komunista. A sve je u jednom grču, u jednoj drami i niko ne zna hoće li se ili neće dogoditi velika tragedija.
Vanredno stanje ili demonstracija sile
RSE: Da se vratimo na sjednicu Predsjedništva Jugoslavije, gdje se govori o vanrednom stanju. Vi tada prvi puta pominjete jednu ideju, jedan stav koji je ostao nepoznat u javnosti. A to je, pominjete mogućnost zavođenja vanrednog stanja u čitavoj Srbiji, dakle ne samo na Kosovu.
Dizdarević: Kad Predsjedništvo donosi odluku o zavođenju vanrednog stanja na ma kojoj teritoriji, ono je dužno da traži mišljenje Predsjedništva te republike, odnosno pokrajine, ali nije dužno da usvaja to mišljenje, nego da vodi računa o njemu, a da odlučuje po svojoj ocjeni. Ja sam na toj sjednici, kada je već došlo do rasprave o zavođenju vanrednog stanja, upozorio na okolnost da će ukoliko trojica kosovskih partijskih rukovodilaca ne podnesu ostavku već sutra ujutru doći do pakla na Kosovu, a može se dogoditi najgora moguća tragedija. Janez Stanovnik, kada sam to rekao, je dobacio: "I u Jugoslaviji." Za taj slučaj, rekao sam, moramo proglasiti vanredno stanje na Kosovu, ali vanredne su prilike i u čitavoj zemlji. Ako se podnesu ostavke, onda se može očekivati talas uznemirenja u Srbiji i, rekao sam, u tom slučaju potrebno je biti pripravan i za tu eventualnost i za zavođenje vanrednog stanja u Srbiji. To je prvi put da je nešto tako bilo pomenuto i izneseno kao mišljenje. Podsjetio sam da prije donošenja odluke treba da imamo mišljenje Srbije i Kosova. Prvi je reagovao Ljubičić i rekao da u oba slučaja, ostavka ili ne, nema drugog izlaza, osim ako bi rudari izašli dobrovoljno, nego vanredno stanje samo na Kosovu, nikako šire.
RSE: Zatim vas Petar Gračanin faktički upozorava na masovni dolazak Srba i Crnogoraca sa Kosova.
Dizdarević: Mene je Petar Gračanin, dva ili tri dana prije te sjednice, upozorio kako se u Srbiji sprema 50.000 doseljenih Srba sa Kosova, da krene na Kosovo. A u toku obaranja crnogorskog rukovodstva u januaru, bili su povici: " Idemo na Kosovo, dajte nam oružje!" A mi smo imali informacije da se grupe ekstremista iz Crne Gore, takođe, spremaju da idu na Kosovo. Ja sam informaciju Gračanina primio vrlo ozbiljno. Nisam vjerovao da se radi o 50.000, znam da je to bilo pretjerivanje, da se tom informacijom manipuliše, ali da se sprema veća grupa da ide na Kosovo u to sam bio siguran, jer smo te informacije imali od vojske. Možete zamisliti šta bi u jednoj situaciji kakva je bila na Kosovu značilo kada bi neko sada dolazio na Kosovo iz Srbije i Crne Gore. Krvoproliće bi bilo neizbježno. To je, naravno, bio razlog što sam ja Gračanina pitao - pošto su, moram da kažem, na moje mišljenje da moramo razmišljati o zavođenju vanrednog stanja u Srbiji, svi šutili, samo Nikola Ljubičić je rekao: "Nikako šire nego samo na Kosovu" - da li su oni spremni da drže situaciju pod kontrolom. S obzirom na informaciju koju mi je dao o pokretanju doseljenih Srba prema Kosovu, tražio sam da nam da mišljenje Predsjedništva Srbije, da da odgovor i na to pitanje. Naravno, mi smo sjednicu prekinuli čekajući odgovor rukovodstva Srbije.
RSE: Tokom sjednice, ustvari bila je jedna pauza, odgovor rukovodstva Srbije je stigao.
Dizdarević: Bila je jedna pauza, mi smo bili u kontaktu sa Predsjedništvom Partije. Ja sam saopštio Šuvaru, koji je predsjedavao Predsjedništvom Partije, da smo došli do tačke kada moramo donijeti odluku o zavođenju vanrednog stanja i da molim da oni to imaju u vidu, jer nama treba mišljenje i Predsjedništva partije. Nakon te pauze vratio se Gračanin, a mi smo tražili naravno i od Kosova mišljenje, od Koljgecija, o vanrednom stanju. Vratio se Gračanin i saopštio stav rukovodstva Srbije, da ono smatra da treba uvesti vanredno stanje odmah, neovisno da li su rudari izašli iz jame ili ne, a onda je rekao da je u njihovom Predsjedništvu prigovoreno što, kada sam ja bio na Kosovu nisam učinio sve što se moglo učiniti da rukovodstvo Trepče spasava rudare. Bilo je prosto čudno da neko može u takvoj situaciji, i u tako tragično dramatičnim trenucima, nešto tako prigovara. Međutim, šokirajuće na sve nas je djelovao stav Predsjedništva Srbije - kako nam ga je Gračanin saopštio, koji je usvojen jednoglasno, u proširenom sastavu Predsjedništva, od sedamnaest čelnih ljudi te republike - da bi ostavke Morine, Šukrije i Azemija značile kapitulaciju politike Saveza komunista Jugoslavije. Bio je to, ustvari, udar na sve pokušaje da se izađe iz te tragično teške situacije. To me je, moram da kažem, do kraja uvjerilo da je jedini izlaz vanredno stanje na Kosovu koje nam daje mogućnost da poduzimamo mjere neovisno od Srbije.
RSE: Samo, prije nego što pređemo na vanredno stanje, da li je bilo razilaženja unutar Predsjedništva Jugoslavije? Kakvi su bili stavovi?
Dizdarević: Da kažem da je stav Kosova bio da na Kosovu vanredno stanje već postoji i da je pitanje samo da li ćemo ga proglasiti ili ne. Koljigeci je saopštio stav da su oni obaviješteni i da, naravno, prihvataju tu odluku jer je realnost na Kosovu već takva. U tom sastavu su bile ralike između nas, između većine i predstavnika Srbije. Jer znate, ja sam pitao Gračanina: "Vi kažete kapitulacija, a ako nema ostavki šta će biti sa ljudima u jami? Ja prihvatam da se sa njima manipuliše i očigledno je da postoji neka organizacija koja koristi nedaće i nesreću tih ljudi, ali tamo je hiljadu trista pedeset ljudi. Ako se kaže da su ostavke kapitulacija i kad se eliminišu ostavke kao rješenje i izlaz, koja su druga rješenja?" Oni ne nude nikakva druga rješenja i ja sam rekao: "Ono sa čime se nikada ne mogu složiti je to da se žrtvuje ma i jedan čovjek." Dakle, razilaženja su postojala sa njima i inače. Na kraju sjednice, u proširenom sastavu, postojala je saglasnost svih da se zavede vanredno stanje na Kosovu. U tom pogledu nije bilo različitih mišljenja. Bilo je samo jedno mišljenje Janeza Stanovnika, koji je rekao: "Vanredno stanje da, ali sa ostavkama i izlaskom rudara iz jame. Jer, inače, ako nema ostavki i ne izađu rudari iz jame, nema ništa ni od vanrednog stanja". On je doslovno rekao: "Onda je to kraj Jugoslavije", što je tačno.
RSE: Šta piše u odluci o vanrednom stanju?
Dizdarević: U odluci o vanrednom stanju smo utvrdili mjere koje će se poduzimati na Kosovu. To su mjere zabrane kretanja, okupljanja, zavođenje policijskog časa i tako dalje. Zatim su tu mjere bezbjedonosne, koje znače da policija, pojačana iz svih republika i pokrajina, mora da pokrije čitavo Kosovo. Što se vojske tiče, prvo, vojska je stavljena u stanje pripravnosti, dovedene su nove jedinice na Kosovo i zadatak koji je bio dat vojsci je bio sljedeći: vojska treba da demonstrira, putem vježbovnih aktivnosti, da presijeca komunikacije i da nigdje ne treba da dolazi u sukob sa demonstrantima. Drugi zadatak je bio da vojska blokira Kosovo i da onemogući svaki ulazak na Kosovo, dakle, ono što se pripremalo od ekstremista u Srbiji i Crnoj Gori, jer ukoliko bi do toga došlo, zna se kakva bi situacija na Kosovu nastala. To su bila dva zadatka vojske. Treći stav je bio, ukoliko bi se vojska našla u situaciji da mora poduzeti još neku mjeru, ona to može poduzeti samo odlukom vrhovne komande, to jest Predsjedništva Jugoslavije, posebnom odlukom. Dakle, vojska je trebala da vrši jedno psihološko-političko dejstvo svojim kretanjem i svojim prisustvom da upozorava ljude da se ne ide preko jedne granice, koja bi mogla da izazove dalje sukobe.
RSE: Odmah nakon proglašenja vanrednog stanja, uočljivo je da je izvršena, kao što ste rekli u ovom primjeru oko vojske, demonstracija sile, ali sila nije upotrijebljena. Stanje se na Kosovu smirilo.
Dizdarević: Da, mi smo proglasili vanredno stanje negdje iza ponoći te sjednice, to je praktički bilo u prvim satima 27. Utvrdili smo da se od šest sati ujutro, preduzimaju mjere koje smo naredili. Već 27., u toku dana, rudari su počeli da napuštaju jame. I počelo je popuštanje napetosti na Kosovu. Naime, tog dana je prestalo okupljanje studenata, sljedećeg dana su prestali štrajkovi, ostavke su saopštene. Mene je zvao i Šukrija i ja sam mu rekao da mislim da mu je dobra odluka da podnese ostavku i da je saopšti rudarima. Ustvari, počelo je opuštanje, popuštanje tenzija i počele su se normalizovati prilike, bar u jednom dijelu na Kosovu. Moram da kažem jednu stvar: sve mjere koje smo mi naredili, osim vojnih, su izvršavali organi Kosova i nijednom mjerom koju smo u okviru proglašenja vanrednog stanja donijeli nije dirnuta autonomija Kosova. Obratno, pošto su sve mjere provodili organi Kosova, uz pomoć timova sastavljenih iz organa Federacije i organa Republike Srbije, odnosno organa Pokrajine, praktički ja bih mogao da kažem, kad se pogleda kako su se dalje stvari razvijale, tim odlukama ne samo da nije krnjena autonomija, ne samo da nije suspendovana nijedna funkcija autonomije, nije prenesena nijedna funkcija na Srbiju, faktički je autonomija branjena. Drugo, u toku novembra i februara, nigdje nije bila upotrijebljena sila ni represija. I treće, u oba ta slučaja, i kasnije u martovskim događajima, o kojima će biti riječi, vojska nigdje nije došla u sukob sa demonstrantima, i vojska nigdje nije učinila ništa osim demonstriranja, kako da kažem, sile, demonstriranja svog prisustva, putem koga se vršio uticaj na atmosferu i ponašanje ljudi na Kosovu. Ja to hoću da potcrtam zbog toga što su kasnije kružile priče kako smo mi, odnosno ja naredio da ide vojska na Kosovo i da tenkovi gaze žene, djecu albansku na Kosovu i tako dalje.
Velika prevara
RSE: Sad dolazi jedan period o kome nema potrebe možda da detaljnije govorimo. Jedan period nastavljenih sukoba sa rukovodstvom Srbije. Kad su date ostavke Morine i Šukrije, održavaju se mitinzi po Srbiji, zatim, Morina povlači ostavku, rudari se osjećaju prevarenim i tako dalje. Vi ste iznijeli nekoliko primjera u vašoj knjizi koji govore o prepisci sa Predsjedništvom Srbije, odnosno sa rukovodstvom Srbije. Vi pitate jedno, stiže potpuno drugačiji odgovor - jezikom koji je, ustvari, ultimativni, grub.
Dizdarević: Prvo su rudari prevareni. Saopštene su bile ostavke, ostao je pri ostavci Šukrija, podnio je prije njih Azemi, Morina nije podnio ostavku. On je podnio formalno, a faktički ostao na tom mjestu i rudari su u tom pogledu prevareni, i u pogledu obećanja, da će se kada izađu iz jame o svakom njihovom zahtjevu sa njima raspraviti i dati odgovor i poduzeti mjere koje se realno mogu poduzeti. To nije učinjeno. čak se dogodilo sljedeće: nakon nekoliko dana jedna grupa rudara se zabarikadirala u menzi rudnika Stari trg i protestvovala zbog toga što su prevareni. Nas su sa Kosova zvali i tražili saglasnost da rastjeraju rudare, a nisu se čestito ni upoznali sa razlozima zbog kojih su se rudari zabarikadirali. Dakle, krenulo se sasvim jednim drugim pravcem od onoga koji je bio potreban i koji je jedini bio mogući put izlaska iz tog stanja. Mi, naravno, ne samo da nismo dali saglasnost za takvu akciju nego smo energično odbili i svaku mogućnost takve intervencije i tražili da oni sjednu sa rudarima i da razgovaraju. Ustvari, u toj fazi su stalno bila prisutna dva prilaza i djelovanja - u državnom i u partijskom političkom vrhu smo djelovali u pravcu daljeg smirivanja situacije na Kosovu, a iz Srbije, sa druge strane, je bilo potpuno suprotno ponašanje. Počela je organizacija mitinga u Srbiji protiv ostavki ove trojice, i traženo je na tim mitinzima hapšenje Azema Vlasija, koji je kasnije i uhapšen. I to je bio jedan od slučajeva u kome je došlo do oštrog sukoba između nas i rukovodstva Srbije. Jer, mi smo mislili da je to jedan, kako da kažem, bezuman postupak rukovodstva Srbije. U novembru, kad je došlo prvi put do masovnih demonstracija na Kosovu, iz srpskog rukovodstva su od nas tražili da se javno prozovu i gone oni koji su na Kosovu organizovali demonstracije. To je značilo, ustvari, da polijevamo vatru benzinom. Isto se to ponovilo i u februaru. Kasnije će doći i do drugih sukoba sa rukovodstvom Srbije oko odnosa sa Slovenijom i oko nekih izjava i boravka Janeza Stanovnika u Americi.
RSE: Je li vam žao danas što nije proglašeno vanredno stanje u čitavoj Srbiji?
Dizdarević: Jeste, žao mi je. Moram da kažem, da smo to učinili vjerovatno bi razvoj išao drugim putem. Međutim, tada nije postojala spremnost oko toga i nije to bilo moguće učiniti zbog konstalacije kakva je bila u Jugoslaviji jer bi to značilo konfrontiranje sa jednim rukovodstvom, sa jednom politikom. Za to tada nije bilo spremnosti. Ja sam jedini tada, koristeći tu situaciju, to lansirao. Ostao sam, naravno, usamljen. čak ne znam šta bi se dogodilo da je još neko imao istu ideju.
RSE: U čitavoj toj priči običnom čovjeku se postavlja pitanje faktičke nemoći Predsjedništva SFR Jugoslavije naspram ponašanja rukovodstva jedne republike.
Dizdarević: Da.
RSE: Šta je vaša pozicija? Vi upozoravate, vi tražite, vi zahtijevate…
Dizdarević: Mi upozoravamo, mi tražimo.
RSE: A Milošević djeluje.
Dizdarević: Mi upozoravamo, kao što ste rekli, a ustvari on radi ono što je radio. To je, kako da kažem, proizvod jednog stanja koje je nastalo u Jugoslaviji, jer mi smo već jedan duži period vremena bili u krizi. Kriza nije bila samo ekonomska, kriza je bila opšta, jer je bila kriza jedinstva u Jugoslaviji. To je bila kriza ne samo političkog jedinstva, nego je to postajala kriza državnog jedinstva. Mi, naravno, nismo bili spremni u Predsjedništvu da posegnemo za krajnjom mjerom, jer je Predsjedništvo jedino imalo ustavno pravo da proglašava vanredno stanje i upotrebljava vojsku. Mi na to nismo bili spremni, jer to bi bilo, po našim shvatanjima povratak nazad. Mi smo i inače za vanredno stanje konstatovali da činimo nešto što ne želimo, a moramo, da su, ustvari, posljedice proglašenja vanrednog stanja veliki korak nazad, a nikakav korak naprijed. To je mjera koja se poduzima iz nužde i koja suspenduje ili anulira mnogo toga što je inače bio napredak. Mi smo tri ili četiri puta u toku februarske krize upozoravali da možemo doći u situaciju da moramo proglasiti vanredno stanje, da je Predsjedništvo države spemno da to učini ako je to jedini put da zaustavimo tragediju, ali da moramo znati da je to nešto što je smjerokaz nazad a ne naprijed i da moramo činiti svi sve da do toga ne dođe. Nažalost, nije se činilo.
Milionski miting i Miloševićevo psihičko stanje
RSE: Jedno pitanje vezano za mitng in Beogradu. Prva reakcija je bila povodom mitinga u Ljubljani koji je održan u Cankarjevom domu. Tada dolazi do jedne izuzetno dobro organizirane kampanje u Beogradu, i u čitavoj Srbiji, kampanje reakcija na taj miting. Televizija to iznenada prenosi, iznenada narod tu počinje da izlazi na ulice, javno se organizira, organizira se gledanje skupa u Cankarjevom domu u Ljubljani i te TV emisije negdje oko jedanaest uveče, čini mi se. To svjedoči, takođe, o jednoj dosta dobroj organizaciji dizanja tempertature.
Dizdarević: Ja sam vam rekao da su se sukobila dva prilaza i dva načina djelovanja poslije proglašenja vanrednog stanja i da su u Srbiji počeli mitinzi protiv ostavki. Pomenuli ste taj miting u Cankarjevom domu i organizovano gledanje tog mitinga u Studentskom gradu i u noćnim smjenama nekih fabrika i, kao reakcija toga, miting u Studentskom gradu, dolazak radnika iz fabrika na taj miting i seljenje tog mitinga pred Skupštinu Jugoslavije, a onda ujutru dovođenje radnika iz svih beogradskih fabrika na taj miting, koji je negdje do podne narastao na milionsku masu.
RSE: Vi u svojoj knjizi pominjete podatak da su čak po fabrikama postojali tajni komiteti za mitinge, ne znam kako su se oni tačno zvali.
Dizdarević: Mi smo uvijek u sukobima sa rukovodstvom Srbije imali taj problem prijetnje da će izvoditi radnike i građane na demonstracije, da bi demonstracijama vršili pritisak na odluke partijskih i državnih organa. Mene je savezni sekretar za narodnu odbranu, Veljko Kadijević, još ranije obavijestio da oni imaju informacije da u svim značajnim beogradskim preduzećima postoje komiteti za organizovanje i izvođenje zaposlenih na ulične proteste kad to zatreba. I to je bila neka, kako da kažem, ilegalna organizacija. Na čelu beogradskog komiteta, koji je organizovao te komitete po preduzećima i koji im je davao signale kad treba da krenu radnici na demonstracije u Beogradu, je bio tadašnji sekretar Gradske konferencije Socijalističkog saveza, Zoran Todorović Kundak.
RSE: On je kasnije likvidiran.
Dizdarević: Kasnije je likvidiran. Inače je bio veliki miljenik porodice Milošević, Slobodana i Mirjane Marković - Milošević. Tako je bilo i u ovom slučaju, izvedeni su radnici. Ja sam u toku noći primao informacije o velikom mitingu u Studentskom gradu, o tome da se masa seli pred Skupštinu. Zvao sam Petra Gračanina, a on me varao govoreći da oni ne idu pred Skupštinu nego da idu na Ušće, van Beograda, što nije tačno. Mi smo u osam i trideset ujutro već imali jednu užarenu situaciju na tom mitingu, stalno se masa uvećavala. Imali smo sjednicu Predsjedništva, na kojoj smo bili od rukovodstva Srbije, po ko zna koji put, dovedeni pred svršen čin. Tražili da na miting ide Slobodan Milošević i da oni gase vatru koju su zapalili, te da na mitingu on govori, jer ga traži masa i da smiruje atmosferu. Kod mene su tražili prijem upravo tog jutra, poslije te sjednice Predsjedništva, Borisav Jović i Petar Gračanin i ja sam im prenio taj stav Predsjedništva SFRJ. Doslovno su mi odgovorili da Slobodan Milošević nije psihički u stanju da izađe pred tu masu. Nikolu Ljubičića smo zadužili da prenese naše stavove rukovodstvu Srbije i kad smo se našli u podne da razmotrimo zahtjev da ja idem na miting, Ljubičić nam je rekao da su i njemu iz rukovodstva Srbije saopštili da Milošević nije psihički u stanju da izađe pred tu masu.
RSE: Vi ste morali izaći pred milion ljudi, i ako mene sjećanje ne vara, vi ste govor pisali u automobilu, negdje od zgrade Predsjedništva SFRJ do zgrade Skupštine Jugoslavije.
Dizdarević: Ustvari, u toku noći u Studentskom gradu su tražili da dođu da govore Dizdarević, Šuvar i Milošević, a onda se to svelo na Miloševića i mi smo reagovali ovako kao što sam rekao. Kad su bili Jović i Gračanin kod mene, to je bilo negdje između deset i jedanaest, oni uopšte nisu pomenuli da postoji zahtjev da ja idem govoriti na mitingu. Ja sam primao američkog ambasadora negdje u podne u oproštajnu posjetu. I dok je trajala ta posjeta došla je delegacija mitinga da upozna Predsjedništvo sa zahtjevima mitinga, a ne da traži da ja idem na miting. I ta delegacija se dosta korektno ponašala. Kada im je saopšteno da ja ne mogu da ih primim jer imam stranu posjetu, u delegaciji je bio taj Kundak, koji je rekao da se oni, ako ja ne prekinem tu posjetu i ne primim delegaciju, vraćaju na miting i da će kazati mitingu da nisam htio da ih primim. Svi ostali članovi delegacije su bili razumniji i primio ih je Dolanc. I kad sam ja završio posjetu, Dolanc mi je telefonirao da je delegacija tu, da bi željeli da me bar vide da bi mogli da kažu da su bili i kod mene. Tad sam se sreo sa delegacijom kod Dolanca i tada su počeli telefoni iz Skupštine, iz organizacionog odbora mitinga. Mene su zvali i tražili, rekli mi da masa izvikuje da dođem na miting, da govorim. Ja nisam htio da dam odmah odgovor, nego sam sazvao prisutne članove Predsjedništva. Međutim, mi smo tada bili u jednoj krajnje teškoj dilemi. Naime, mene je obavijestio ministar unutrašnjih poslova Dobrosav Ćulafić, neposredno prije nego što ću primiti američkog ambasadora, da je užarenost maksimalna, da se gubi kontrola nad mitingom i ono što me najviše uznemirilo, rekao je slijedeće: "Mi ne raspolažemo snagama bezbjednosti koje mogu očuvati mir u Beogradu ako dođe do proloma stihije. Znate, neka neko baci jednu petardu u tu masu, doći će do proloma stihije; neka krene petsto ljudi sa mitinga Beogradom, to će začas narasti na deset hiljada, i ko zna koliko. Lupaće se, rušiće se po Beogradu. Nama ostaje da upotrijebimo silu." Ja sam tada, na konsultaciji, članovima Predsjedništva rekao: "Milionski miting traži da ja dođem, mi to moramo respektovati. Drugo, u izboru da li upotrijebiti silu ako dođe do proloma stihije ili ići na miting, pokušati smiriti situaciju, ja nikada neću biti za upotrebu sile, jer jedino mi onda moramo donijeti odluku, na nas će se prevaliti ta odgovornost. Ja na to nisam spreman, a ja idem na miting i govoriću samo o Jugoslaviji, jer je miting, ustvari, rušenje Jugoslavije". Tako je to i bilo. Ja sam sjeo u kola, policija me vodila nekim okolnim putevima da me ubaci u Skupštinu i ja sam u kolima pravio sebi neke bilješke šta da kažem.
RSE: Jeste li bili svjesni da se ispred vas, pored milion ljudi, nalazi ustvari jedna jako dobro organizirana grupa mitingaša, koji su išli od mitinga do mitinga i koji su bili dirigovani?
Dizdarević: To je bilo očigledno. Znate, ja moram da vam kažem, kad sam izašao na onaj plato ispred Skupštine, bilo je jako impresivno. Milion ljudi, jedno užareno vulkansko grotlo u kome više niko nikoga ne čuje. Vi ne možete govoriti, ja sam prosto rekao Gračaninu i ovima koji su bili tu iz Srbije: "Ili vi utišajte miting, ili ja ne mogu govoriti." Nekako su utišali taj miting. Moram da vam kažem da je to bilo više nadvikivanje nego nekakav govor. Jedna organizovana grupa je neprekidno izvikivala parole. Ja sam tačno to prepoznao - sve ono što su nama rekli Jović i Gračanin da su zahtjevi mitinga jedna je grupa profesionalnih mitingaša, koja se smjestila negdje blizu ulaza u Skupštinu, neprekidno ponavljala. I ona je izbacivala parole koje su palile tu masu.
RSE: Milošević se nije pojavio, onda je u međuvremenu održana jedna sjednica partijskog predsjedništva, na kojoj ste i vi prisustvovali, gdje je takođe bio i Milošević i on se tu izborio za jedan stav ….
Dizdarević: Poslijepodne je bila sjednica partijskog predsjedništva. Ja sam tada na toj sjednici i rekao Miloševiću pred svima da smo u Predsjedništvu u više navrata tog dana rekli, čak i uoči mog odlaska na miting, da Slobodan Milošević treba da ide na miting jer ga traže. I njemu sam tu se obratio, na sjednici, i rekao: " Tebe, Slobodane, traže na mitingu i ti treba da ideš. Mene su tražili, i kad su me tražili ja sam otišao." On je, naravno, to izbjegao odgovorom: "Molim vas, da se razumemo, u ime rukovodstva Srbije otišao je drug Trifunović i obavestio miting i to je sasvim u redu." Miting je Trifunovića izviždao. Ja sam bio zadovoljan, uz sve to sa čime sam bio suočen i šta sam morao učiniti. Meni su mnogi prigovarali što sam išao na taj miting, bilo je kasnije priča da smo bili zajedno na mitingu ja i Milošević. Milošević nije htio i nije smio da izađe na miting. Međutim, ono što je za mene bila satisfakcija je da se miting počeo osipati. I, negdje do predveče, ta je masa od miliona spala na desetinu možda. A na toj sjednici Predsjedništva Milošević je neprekidno insistirao da jedan od zaključaka bude da će biti gonjeni svi oni koji su učestvovali u organizovanju novembarskih i februarskih događaja na Kosovu. Predsjedništvo Partije je učinilo ustupak i prihvatilo taj zaključak. Milošević je, čim je to Predsjedništvo Partije prihvatilo, ustao i otišao na miting i obećao hapšenje.
RSE: Gospodine Dizdareviću, vezano za hapšenje Vlasija, bio je jedan lažan telegram, ako se ne varam, koji je poslat iz Ministarstva unutrašnjih poslova, iz organa unutrašnjih poslova Kosova. Navodno da je Predsjedništvo Jugoslavije dalo saglasnost za hapšenje.
Dizdarević: Mene su iz Bosne i Hercegovine uvečer obavijestili o hapšenju, obavijestio me je sekretar za unutrašnje poslove da je Azem Vlasi uhapšen u Bijeljini, gdje je boravio sa porodicom, da je od policije u BiH tražena asistencija i da su ga uhapsili organi bezbjednosti Srbije i Kosova i odveli na Kosovo. Mi smo ujutru imali sjednicu Predsjedništva SFRJ, ali nas je obavijestio sekretar za unutrašnje poslove, Ćulafić, da je dobio jedan čudan telegram sa Kosova. Naime, u telegramu je stajalo da su organi bezbjednosti Srbije i Kosova obavijestili Koljgecija i Morinu o hapšenju i da su im tvrdili da postoji saglasnost rukovodstva Srbije i rukovodstva SFRJ da se to učini. U istom telegramu traže preko ministra unutrašnjih poslova mišljenje da li postoji saglasnost državnog vrha Jugoslavije!? Dakle, jedna laž, podvala. I mi smo, naravno, na Predsjedništvu odlučno reagovali i uputili smo teleks predsjedništvima svih republika i pokrajina gdje smo definirali šta je učinjeno na Kosovu, a sa čime se mi ne slažemo. Rekli smo šta tvrde sa Kosova i da mi nismo prethodno ni obaviješteni ni konsultovani i da nismo dali nikakvo mišljenje, da je to učinjeno bez nas. Oko toga je nastao jedan veliki spor, između nas i rukovodstva Srbije. Mi smo primili od njih, kao reakciju na taj naš faks predsjedništvima, jedno pismo koje je pisano u arogantnom stilu, na jedan način koji je ultimativan, čak bih rekao - nepristojan. Mi smo, naravno, to odbili, okvalifikovali ovako kao što govorim. Bio je to jedan niz sukoba sa tim rukovodstvom i jedan u nizu postupaka tog rukovodstva, koje je svim sredstvima pokušavalo da svakoga koga može stavi pred svršen čin i pod svoju kontrolu.
Zloslutni metak
RSE: Mart, martovski događaji.
Dizdarević: Mi smo imali informacije, kad sam ja bio na Kosovu, da je bezbjednost našla na nekoliko mjesta na Kosovu nekakve pamflete u kojima se zagovara nasilje povodom godišnjice onih događaja iz 1981. godine i oko usvajanja amandmana na Ustav Srbije. Da se, dakle, pripremaju i oružane akcije. Ja nisam tada vjerovao u to, ali su nam kasnije dolazile informacije koje su neprekidno ponavljale da se na Kosovu ponovo osjeća neka velika uznemirenost i da prijeti nova eksplozija.
RSE: Mi govorimo, ustvari, sada o martovskim događajima, 27.marta, 1987. godine.
Dizdarević: Da. Moram da kažem da tim informacijama nije poklonjena puna pažnja niotkuda, iako je bilo upozorenja i na Predsjedništvu države da se u martu mogu dogoditi tragične stvari, da se mogu ponoviti tragični događaji na Kosovu. Ustvari, to se i dogodilo. Par dana prije toga Skupština Kosova je usvojila amandmane na Ustav Srbije. Prije je to usvojila, odnosno dala svoje mišljenje skupština najveće opštine u Prištini, a onda kosovska skupština - bilo je, ako se ne varam, sto devedest, ili koliko, glasova " za" i jedan broj uzdržanih. Tog dana je došlo do okupljanja i nasilja u Uroševcu. Jedna grupa se brzo okupila, krenula prema domu armije i tada je ispaljen prvi hitac na Kosovu poslije 1981. godine. Demonstranti su pucali na vojnike i metak je prošao jednom vojniku pored šljema i to je bio zloslutni metak. Onda je, nakon par dana mira, došlo do velikih demonstracija. Pravi požar je buknuo, kao što ste rekli, 27.marta i mi smo već ujutru počeli da primamo jako zabrinjavajuće informacije. Tog dana nekoliko puta su me obavještavali vojska i bezbjednost i predsjednik Predsjedništva Kosova da je situacija dramatična. Možda je najbolje da kažem sljedećim ilustracijama: nazvao me je popodne 27. marta Koljgeci..
RSE: U funkciji predsjednika?
Dizdarević: U funkciji predsjednika, i rekao mi: "U Podujevu, i Gnjilanima, u Suvoj reci, u Mitrovici se vodi pravi rat. Puca se na sve strane. U Prištini su tihe demonstracije prerasle u nasilje. čuju se rafali i pucnji na periferiji glavnog kosovskog grada, svaka intervencija kasni, procjene su bile pogrešne, Služba bezbjednosti Kosova pokazala se nulom", dramatično je rekao Koljgeci, "od Predsjedništva države saznajemo šta se događa ovdje u pokrajini." Koljgeci je dalje nastavio: "Ovo je pobuna, nasilje, rušenje i upotreba oružja, graniči sa ustankom. Sve akcije, sve intervencije kasne. Treba da nas sve smijenite, mi ne uživamo ničije povjerenje, niko nas ne prima, a kad izađemo napolje pljuju nas kao izdajnike". Dakle, situacija je bila dramatična. U Podujevu je tog dana poginuo komandir milicije, Albanac, ubijen od demonstranata, u Mitrovici je takođe ubijen jedan milicioner Srbin, opet od demonstranata, u Podujevu je u masi demonstranata jedan demonstrant takođe ubijen. Oružje se upotrebljavalo svugdje. Ilustracije radi, u Mitrovici su snajperisti sa krovova toliko gađali miliciju, a tamo je bila jedna vojvođanska jedinica milicije, da se ona bukvalno morala zabarikadirati u jednu kasarnu. Dakle, situacija je bila više nego ozbiljna i bilo je zaista veliko pitanje da li smo suočeni sa oružanom pobunom i kako tu pobunu zaustaviti? Mi smo sazvali jedan sastanak, noću, na koji su došli rukovodioci sa Kosova. Od tog sastanaka, odnosno od njihovog prisustva smo imali vrlo malu korist. Tu je Morina rekao da će se to što se čini u gradovima u kojima su se dosad odvijali ti sukobi učiniti i u svim ostalim gradovima na Kosovu i da se to ničim ne može spriječiti. Ja moram da kažem da sam bio iznenađen, s jedne strane tom ocjenom, a sa druge strane, jednom neistinitom tvrdnjom da u tom sukobu ne učestvuju omladina i radnici, a u februaru su, ustvari, radnici štrajkovali i demonstrirali, a demonstrirali su i đaci i studenti.
RSE: Ukratko, kako su se demonstracije završile?
Dizdarević: Demonstracije su se završile nakon nekoliko dana. Najdramatičnije je bilo 27. i 28.
RSE: Osam ili devet poginulih?
Dizdarević: Bilo je devet poginulih, bio je veliki broj ranjenih. Mi smo zahtijevali da se tačno utvrdi od čijeg oružja su poginuli i demonstranti i milicioneri. Nama je, ustvari, pomoglo da zaustavimo taj sukob to što je bilo proglašeno vanredno stanje i to što smo mogli poduzimati mjere kojima smo mogli da zavodimo policijski sat, da insistiramo na zabrani kretanja, da vojska može da demonstrira i da presijecanjem komunikacija spriječava ujedinjavanje onih koji učestvuju u demonstracijama i u fizičkim obračunima. Bili su to tragični događaji na kraju našeg mandata.
RSE: Vi ste i sada sa nekoliko primjera svjedočili o albanskom nacionalizmu, o tome koliko je on bio jak, ukorijenjen i tako dalje. Može li se, ipak, reći da je albanski nacionalizam na Kosovu više bio posljedica jednog ponašanja prema Kosovu, prema oduzimanju autonomije, prema ugrožavanju nacionalnih prava, zatvaranju univerziteta i tako dalje, nego što je sam po sebi hranjen ili pothranjivan iz Albanije?
Dizdarević: Znate, albanskog nacionalizma je bilo na Kosovu i do Miloševića. Međutim, nikakvog masovnog. čak vam moram reći da je bilo jedno šire, veoma pozitivno raspoloženje na Kosovu. Nažalost, kosovsko rukovodstvo nije politički djelovalo, posebno ne među albanskim stanovništvom Kosova, nije cijenilo to što su dostignuća Kosova i što je čitava zemlja činila prema Kosovu. Ja ću vam ispričati jedan detalj. Naime, nama su stalno, na svim skupovima koje smo imali, kosovski rukovodioci neprekidno zahtijevali povećavanje materijalne pomoći Kosovu. Ta materijalna pomoć je inače bila ogromna i ona je dolazila iz čitave zemlje. Kad smo imali zadnji sastanak sa Kardeljem mi iz Bosne i Hercegovine - to je bilo 1978. godine negdje u novembru, tri mjeseca prije Kardeljeve smrti - on nam je u tom razgovoru dao i nekoliko, rekao bih, testamentarnih poruka, a između ostalog, govoreći o Kosovu i o problemu Kosova, ispričao je sljedeće: kad je bio na jednom odmoru na Šari, na kosovskom dijelu Šare, na Brezovici, u susjednom selu su Albanci čuli da je tu Kardelj i da je on najbliži saradnik Tita i pozvali su ga na sijelo, na muhabet. Kardelj se odazvao. Oni su ga sačekali sljedećim riječima (sad reprodukujem ono što nam je Kardelj rekao): "Mi znamo da ste vi najbliži saradnik druga Tita. Mi hoćemo da vam kažemo i molimo vas da to kažete drugu Titu da mi ne tražimo ništa nego da se sačuva ovo što imamo. Mi dobro živimo, mi govorimo na svom jeziku, naša se djeca školuju na svom jeziku, mi slušamo radio i gledamo televiziju na svom jeziku, nismo nikada ni sanjali da ćemo u selu imati i struju, da ćemo imati vodu, da će nam djeca učiti i raditi. A, bogami, kad se nešto događa, pitaju nas šta mislimo. Mi ne damo nikome da dira u ovo što smo postigli, a živimo sa svima u slozi. Mi vas molimo da to kažete drugu Titu. Ne tražimo nista, ali tražimo da se sačuva ovo." I onda je Kardelj upozorio da, za razliku od ovog mišljenja, mi stalno iz kosovskog rukovodstva imamo nezadovoljstvo sa pomoći koja dole stiže, koja se neracionalno upotrebljava, ne unosi se u svijest stanovništva šta sve čini zemlja za razvoj Kosova, i to može da ima, i imalo je, tragične posljedice. Međutim, masovniji nacionalizam, ili plodno tle za masovnije javljanje albanskog nacionalizma je izazvala politika Slobodana Miloševića, koja je bila antialbanska, koja je u albanskoj narodnosti na Kosovu stvarala osjećanje potisnutosti, ugroženosti i, naravno, ona je gurala od sebe albansku narodnost, albansku nacionalnost. Ona je izazvala jednu nevjerovatnu nacionalnu solidarnost Albanaca, a mislim da je prodor nacionalizma među albanske kadrove na Kosovu bio ozbiljan i on se javljao i narastao kako se velikosrpskom politikom stvarala negativna atmosfera prema Albancima i prema albanskim kadrovima posebno. Oni su gurani u jedan nacionalni tor, u jedno stanje u kome je i njima, tim kadrovima, ovladavao nacionalizam.
RSE: Maj 1989. godine, jedan od ljepših dana, pretpostavljam, u vašem životu. Odlazite sa funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ.
Dizdarević: Vi ste mene tada intervjuisali koliko se sjećam i sjećate se šta sam vam odgovorio? Kada je riječ o Kosovu, moram da kažem da sam otišao sa dužnosti nesretan. Kad sam stupio na dužnost, kao što sam rekao, Kosovo je bilo najveći politički problem Jugoslavije. Kad sam napuštao dužnost u Predsjedništvu ostalo je još veće žarište krize odnosa u Jugoslaviji. A kao što znate, poslije toga su već ubrzo, već za par mjeseci nakon našeg odlaska, bile nove eksplozije na Kosovu. Iduće godine, 1990. već je Srbija ukinula autonomiju Kosova. Bukvalno, zavedena je policijska uprava na Kosovu - i stvari su išle iz lošeg u gore, iz goreg u sve gore.
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
Ali Šukrija
Z Wikipedii, wolnej encyklopedii
Skocz do: nawigacji, szukaj
Ali Šukrija
Data i miejsce urodzenia 12 września 1919
Kosowska Mitrowica
Data śmierci 6 stycznia 2005
Przewodniczący Rady Wykonawczej Kosowa
Okres urzędowania od 1963
do 1967
Ali Šukrija alb. Ali Shukriu (ur. 12 września 1919 w Kosovskiej Mitrovicy - zm. 6 stycznia 2005), polityk jugosłowiański z Kosowa, Albańczyk z pochodzenia.
Studiował medycynę i nauki polityczne na Uniwersytecie Belgradzkim. W 1937 związał się z ruchem komunistycznym. Pełnił wiele ważnych stanowisk w kierownictwie Socjalistycznej Federacyjnej Republiki Jugosławii i okręgu autonomicznego Kosowo. W latach 1963-1967 był przewodniczącym Rady Wykonawczej (rządu) Kosowa, a 1981-1982 przewodniczącym Prezydencji okręgu autonomicznego. Od czerwca 1984 sprawował przez rok rotacyjne przewodnictwo Prezydium Komitetu Centralnego Związku Komunistów Jugosławii.
[edytuj] Linki zewnętrzne
• Biogram w wersji niemieckiej
Źródło „http://pl.wikipedia.org/wiki/Ali_%C5%A0ukrija”
Leaders of the Socialist Federative
Republic of Yugoslavia (1945-1992)
[To the list of countries]
[To the ZPC Homepage]
________________________________________
Styled Federative People's Republic of Yugoslavia from 2 Dec 1945 and Socialist Federative Republic of Yugoslavia from 7 Apr 1963. The "rump Yugoslavia", comprised only by Serbia and Montenegro, and officially called Federal Republic of Yugoslavia, was proclaimed on 27 Apr 1992. See also the former constituent republics of Bosnia and Herzegovina, Croatia, Macedonia, Montenegro, Serbia and Slovenia. The site Rulers provides the leadership of the Socialist Republics and Autonomous Provinces.
Look for biographies of the leaders (in Spanish) at CIDOB website.
________________________________________
Heads of State
King
Petar II 4 Dec 1943 - 29 Nov 1945 (+1970)
Chairman of the Presidium of the People's Assembly
Ivan Ribar 4 Dec 1943 - 14 Jan 1953 (+1968) (provisional to 2 Dec 1945)
President of the Republic
Josip Broz Tito 14 Jan 1953 - 4 May 1980 (+1980)
Chairmen of the (collective) Presidency
Lazar Kolisevski 4 May 1980 - 15 May 1980 (+2000)
Cvijetin Mijatovic 15 May 1980 - 15 May 1981 (+1993)
Sergej Kraigher 15 May 1981 - 15 May 1982 (+2001)
Petar Stambolic 15 May 1982 - 15 May 1983 (+2007)
Mika Spiljak 15 May 1983 - 15 May 1984 (+2007)
Veselin Djuranovic 15 May 1984 - 15 May 1985 (+1997)
Radovan Vlajkovic 15 May 1985 - 15 May 1986 (+2001)
Sinan Hasani 15 May 1986 - 15 May 1987 (+2010)
Lazar Mojsov 15 May 1987 - 15 May 1988 (+2011)
Raif Dizdarevic 15 May 1988 - 15 May 1989
Janez Drnovsek 15 May 1989 - 15 May 1990 (+2008)
Borisav Jovic 15 May 1990 - 15 May 1991
-- vacant -- 15 May 1991 - 30 Jun 1991 (*)
Stipe Mesic 30 Jun 1991 - 3 Oct 1991
Branko Kostic 3 Oct 1991 - 27 Apr 1992 (acting)
(*) The members of the Presidency during this period were Borisav Jovic, Stipe Mesic, Momir Bulatovic (replaced 16 May 1991 by Branko Kostic), Jugoslav Kostic, Vukasin Jokanovic (replaced 16 May 1991 by Sejdo Bajramovic), Vasil Tupurkovski, Bogic Bogicevic and Janez Drnovsek.
________________________________________
Heads of Government
Prime Minister
Josip Broz Tito 7 Mar 1945 - 14 Jan 1953 (+1980)
Presidents of the Federal Executive Council
Josip Broz Tito 14 Jan 1953 - 29 Jun 1963 (+1980)
Petar Stambolic 29 Jun 1963 - 16 May 1967 (+2007)
Mika Spiljak 16 May 1967 - 18 May 1969 (+2007)
Mitja Ribicic 18 May 1969 - 30 Jul 1971
Dzemal Bijedic 30 Jul 1971 - 15 Mar 1977 (+)k
Veselin Djuranovic 15 Mar 1977 - 16 May 1982 (+1997)
Milka Planinc 16 May 1982 - 15 May 1986 (+2010)
Branko Mikulic 15 May 1986 - 16 Mar 1989 (+1995)
Ante Markovic 16 Mar 1989 - 20 Dec 1991
Aleksandar Mitrovic 20 Dec 1991 - 14 Jul 1992 (acting)
________________________________________
Leaders of the Communist Party
General Secretary of the Yugoslav Communist Party
Josip Broz Tito 23 Oct 1940 - Apr 1963 (+1980)
Chairmen of the Presidium of the Central Committee of the League of Yugoslav Communists (SKJ)
Josip Broz Tito Apr 1963 - 4 May 1980 (+)
Stevan Doronjski 23 Oct 1979 - 20 Oct 1980 (+1981)
Lazar Mojsov 20 Oct 1980 - 20 Oct 1981 (+2011)
Dusan Dragosavac 20 Oct 1981 - 29 Jun 1982
Mitja Ribicic 29 Jun 1982 - 30 Jun 1983
Dragoslav Markovic 30 Jun 1983 - 26 Jun 1984 (+2005)
Ali Sukrija 26 Jun 1984 - 25 Jun 1985
Vidoje Zarkovic 25 Jun 1985 - 28 Jun 1986 (+2000)
Milanko Renovica 28 Jun 1986 - 30 Jun 1987
Bosko Krunic 30 Jun 1987 - 30 Jun 1988
Stipe Suvar 30 Jun 1988 - 17 May 1989 (+2004)
Milan Pancevski 17 May 1989 - 17 May 1990
________________________________________
Ministers of Foreign Affairs
Ivan Subasic 1 jun 1944 - 17 Oct 1945 (+1955)
Josip Broz Tito 17 Oct 1945 - 1 Feb 1946 (+1980)
Stanoje Simic 1 Feb 1946 - 31 Aug 1948 (+1970)
Edvard Kardelj 31 Aug 1948 - 14 Jan 1953 (+1979)
Koca Popovic 14 Jan 1953 - 23 Apr 1965 (+1993)
Marko Nikezic 23 Apr 1965 - 25 Dec 1968 (+1991)
Miso Pavicevic 25 Dec 1968 - 25 Apr 1969 (+1955) (acting)
Mirko Tepavac 25 Apr 1969 - 1 Nov 1972
Jaksa Petric 1 Nov 1972 - 16 Dec 1972 (+1993) (acting)
Milos Minic 16 Dec 1972 - 17 May 1978 (+2003)
Josip Vrhovec 17 May 1978 - 17 May 1982 (+2006)
Lazar Mojsov 17 May 1982 - 15 May 1984 (+2011)
Raif Dizdarevic 15 May 1984 - 30 Dec 1987
Budimir Loncar 30 Dec 1987 - 12 Dec 1991
Milivoje Maksic 12 Dec 1991 - 15 Jul 1992 (+2003) (acting)
(List courtesy of Dragan Markovic)
________________________________________
Ministers of Defence
Josip Broz Tito 1945-1953 (+1980)
Ivan Gosnjak 1953-1967 (+1984)
Nikola Ljubicic 1967-1982 (+2005)
Branko Mamula 1982-1988
Veljko Kadijevic 1988-1992
Blagoje Adzic 1992 (acting)
Zivota Panic 1992 (+2003) (acting)
(List courtesy of Dragan Markovic)
________________________________________
Presidents of Federal Assembly
Ivan Ribar 1943-1945 (+1968)
Lazar Sokolov 1945
Vladimir Simic 1945-1953 (+1974)
Milovan Djilas 1953-1954 (+1993)
Mosa Pijade 1954-1957 (+1957)
Petar Stambolic 1957-1963 (+2007)
Edvard Kardelj 1963-1967 (+1979)
Milentije Popovic 1967-1971 (+1971)
Mijalko Todorovic 1971-1974 (+1999)
Kiro Gligorov 1974-1978
Dragoslav-Draza Markovic 1978-1982
Raif Dizdarevic 1982-1984
Dusan Alimpic 1984-1986
Marjan Rozic 1986-1988
Slobodan-Ajda Gligorijevic 1988-1992
(List courtesy of Dragan Markovic)
[To the list of countries]
________________________________________
© Copyright ZPC, Roberto Ortiz de Zárate, 1996-2011
http://www.terra.es/personal2/monolith/yugoslav.htm | mothman@teleline.es
Last Updated: 08/27/2011 15:47:35
marti ahtisari - Filoloski fakultet Univerziteta u Beogradu - Page 31
- [ Translate this page ]
forum.fil.bg.ac.rs/index.php?/topic/4339-marti-ahtisari/page... - Cached
15 феб 2007 – Staljin je verovao Hitleru i platio je sa 2o miliona svojih Građana. ... Ubio si Slobodana i Zorana! Da li ćes i Borisa, Tomislava i Vojislava? .... Koliki je uticaj u rešavanju statusa Kosova imao albanski lobi? ...
,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,
• Lune kaže:
29/08/2011 u 11:49
SRBIJA JE
SAMU SEBE IZDALA
Graditeljsko i spisateljsko djelo Bogdana Bogdanovica poznato je, ne samo na prostoru bivse Jugoslavije nego i sire, u Evropi i svijetu. Protomajstor i filozof grada i gradnje, nakon vijeka provedenog u Beogradu, gdje je bio profesor na Arhitektonskom fakultetu, 1994. godine napusta rodni grad i preseljava u Bec, gdje danas zivi kao emigrant. S nasim urednikom razgovarao je o Beogradu koga vise nema, slobodi covjeka koji ostane bez zavicaja, maloumnom plemstvu, Haagu, kojem ce vjerovati tek kada osudi Cosica, Beckovica i Milosevica, zlocinu u Srebrenici pocinjenom u ime srpstva, o seljackim i ruskim pricama…
Razgovarao: Mile STOJIC
BOGDAN BOGDANOVIC (76) JE BEOGRAD
napustio pod prijetnjom smrti. U Becu je nastavio svoju bogatu spisateljsku djelatnost, gdje je na njemackom jeziku objavio teorijsko-esejisticke knjige Grad i smrt (Die Stadt und der Tod), 1993; Arhitektura uspomena (Architektur der Erinnerung), 1994; Grad i buducnost (Die Stadt und die Zukunft), te prvi dio svojih trotomnih memoara pod naslovom Ukleti graditelj (Der Verdammte Baumeister), 1998. Potpisnik ovih redova vise puta je bio njegov gost kao izbjeglica za vrijeme strasne sarajevske kataklizme, te je ovaj intervju, povremeno, iskakao iz sheme novinarskog zadatka i prelazio u malo slobodniji ton, opusteniji diskurs. S Bogdanovicem smo razgovarali u njegovu beckom stanu, polovicom prosinca, u prisustvu njegove supruge Ksenije, koja ga vjerno prati na svim njegovim putevima i bespucima. Podsjetili smo ga, na pocetku, na kraj osamdesetih, kad je napisao svoje cuveno otvoreno pismo Milosevicu, nakon kojega su pocele njegove nevolje.
DANI: Gospodine Bogdanovicu, u vremenima kraja osamdesetih bili ste jedan od prvih, ako ne i prvi, koji su upozoravali da ce se Jugoslavija raspasti u krvi. Nastupili ste kao borac protiv Milosevica, da biste nakon godinu-dvije otisli u Bec. Znaci li to da ste Vi zapravo porazeni, da ste covjek koji je izgubio bitku?
BOGDANOVIC: Da. Bio sam stvarno prvi koji je kukuriknuo. Ali, imajte na umu da sam ja kukuriknuo jos prije nego sto sam postao gradonacelnik Beograda, da sam kukuriknuo kad sam izisao iz Srpske akademije nauka. To je bilo ’81, a duga je i komplikovana prica kako su me poslije toga napravili gradonacelnikom. Ja se danas osjecam kao porazen covjek. Imao sam jedan razgovor, ovdje, u Salzburgu, koji se zvao Die Kultur der Niederlage, kultura poraza. Ja mislim da kulturan poraz vise vrijedi nego varvarska pobjeda. Porazena je pamet na jugo-prostoru. Svako onaj koji ima imalo razuma dolje mora se osjecati kao gubitnik i porazeni. Cesto telefonski razgovaram sa mojim rijetkim prijateljima ostalim dolje, u Beogradu, kakvi su Filip David ili Rade Konstantinovic, i pitam ih: trebam li ja da se vratim, da budem s vama, a oni mi uvijek posteno kazu: bjezi, burazeru, nemas se gdje vracati.
Beograda vise nema
DANI: Iako ste zivjeli u Beogradu, Vas rad i djelovanje zracili su na cijelom podrucju bivse drzave. Mnoga Vasa graditeljska djela, ponajvise spomenici antifasizmu, kao sto znate, sruseni su i devastirani… Palo je u vodu sve ono sto ste radili, naucavali?
BOGDANOVIC: Smijesno mi je da se i sjecam svojih srusenih spomenika kad znam da su nestali gradovi, da su ubijeni toliki ljudi, da su zatrveni veleljepni tragovi kultura. To je smijesno i nemam nikakvu potrebu o tome da pricam. Ko zna, dok sam gradio te spomenike, mozda sam i nosio neki osjecaj da je to osudjeno na raspad i nestajanje. Vjerovatno sam nosio neko osjecanje da je Jugoslavija neka vrsta nedovrsene utopije. Znao sam sve mane Jugoslavije. Otac mi je bio republikanac, bio je progonjen pod Karadjordjevicima, trazili su mu glavu, isto kao sto je meni Seselj isao na glavu. O Jugoslaviji bih mogao da kazem i stosta mnogo gore od ovih koji su je rusili, ali ja nista osim te Jugoslavije ne znam. To je bila moja zemlja. Ova danasnja Srbija, medjutim, nije moja zemlja, to je neki otpadak od svijeta. Mozda se Hrvati, koji su ostvarili svoj vjekovni san sad osjecaju dobro, djavo ce ga znati, ali ko zna kako ce se sve to i kod njih razvijati dalje i da li su i oni nesto dobili.
DANI: Osjecate li se sad kao apatrid, covjek bez domovine?
BOGDANOVIC: Covjek bez zavicaja je slobodan covjek.
DANI: Jeste li, ipak, slobodan covjek? Zar Vas cijeli zivot nije vezan, ako ne za Srbiju, a ono barem za Beograd, za Beograd u kome ste rodjeni?
BOGDANOVIC: Dragi gospodine Stojicu, Beograda vise nema. Nema Beograda.
DANI: Patite li ponekad od nostalgije? Prividjaju li Vam se slike grada u kojemu ste prozivjeli cijeli vijek, intelektualno mu i graditeljski, stvaralacki doprinosili?
BOGDANOVIC: Malo sam ja Beogradu doprinio. Tamo, uostalom, nista nisam ni sagradio, osim jednog malog spomenika, spomenika Jevrejima zrtvama fasizma. Nista ja u Beogradu sagradio nisam, tamo sam pisao knjige, ali, ipak, dvije moje knjige – prva i posljednja, izisle su u Sarajevu. To je knjiga Mali urbanizam, objavljena krajem pedesetih, i Knjiga kapitela, moja najljepsa knjiga, koja je objavljena uoci rata. Ja sam, ne samo sa tim svojim spomenicima, pripadao cijelom jugoslavenskom prostoru. Ja sam, uglavnom, putovao sa svojim majstorima, koji su, isto tako, bili iz raznih dijelova Jugoslavije, od klesara iz Makedonije, do Bosanaca, klesara islamskih nisana. Ja sam Jugoslaviju poznavao bolje od zvanicnih geografa i politicara, jer sam je cijelu prospartao sa svojim gradilistima, a i sam.
Plemstvo maloumnika
DANI: Pa, ipak, Vi ste pripadali maloj skupini ljudi gradjanskoga, civilnog Beograda. Na koji nacin se danas taj civilni Beograd artikulira?
BOGDANOVIC: Pomoci cu vam da cijelu tu stvar odmah na pocetku stavimo ad acta. Taj moj civilni Beograd u potpunosti je napustio Srbiju. Ljudi kojima su moje rijeci odzvanjale i eventualno nesto znacile potpuno su se razisli po svijetu. Veliki broj mojih studenata, sve ono sto je proslo kroz moju radionicu u Popovicu, sve sto je vrijedilo sad mi se javlja u kasnim nocnim satima iz Kanade, iz Amerike, iz Australije, kad je tamo dan ili jutro. Obavjestavaju me ko se ozenio, udao, ko dobio klinca, ko postao profesor arhitekture u Sydneyu, ko u Ottawi. Mnogi drugi mi javljaju da nisu uspjeli u struci i da rade druge, najcesce teske poslove. Ali i to je bolje nego ponizenje da zivite u svojoj zemlji, koja vise nije vasa. Ima jos jedna stvar koja je zastrasujuca i o kojoj uglavnom niko i ne pise: to je sudbina ljudi iz bivse Jugoslavije koji nisu bili nacionalno opredijeljeni, ljudi koji su bili kosmopoliti, ili koji poticu iz mjesovitih brakova, ili su ih sami formirali. Oni su osudjeni na propast i zaborav. Jezivo. A takvih je u Beogradu, bas medju mojim prijateljima, bilo mnogo. Ja mislim da takvih ima na stotine hiljada, mozda milion, ljudi iz svih bivsih jugoslavenskih republika, koji kruze danas po svijetu bez prava da kazu ko su i sta su. Ti su ljudi apsolutno diskriminisani. Sto je nezamislivo danas u okvirima ijedne evropske demokratske drzave.
DANI: Javljaju li Vam se ponekad u snovima slike vidjene u mladosti, pejzazi rodnoga grada?
BOGDANOVIC: Kad me vec pitate o tome, moram reci da sam, ne samo ja nego svi moji, moje cukun-babe, bili tu jos od turskoga vremena. Namjerno kazem babe, a ne djedovi, jer se socioloska shema na tlu Srbije svodila na to da je gradsko stanovnistvo upravo po zenskoj liniji odrzavalo kontinuitet, jer su momci dolazili u grad, postajali segrti i kalfe i imali san da ozene gazdinske kceri. Kad me vec pitate za slike kojih se sjecam, jedna od najjacih je spustanje zavjesa i stavljanje cebadi na prozore, stanovali smo tad u Vojvode Milenka ulici, kad je objavljena „Obznana“ i kraljevska diktatura. Na moga oca je tad pokusavan atentat. A poslije je na mene jurisao Seselj. Ako na covjeka jurisa jedan maloumni kralj i jedan maloumni Seselj, to znaci da Srbija ima neku vrstu plemstva – plemstvo maloumnika.
DANI: Sve ovo vrijeme, od kada ste napustili Srbiju, tamosnji listovi pisu o Vama kao o izdajniku srpskoga naroda. Osjecate li se kao izdajnik svoga naroda?
BOGDANOVIC: Da. Apsolutno. Ja jesam izdajnik srpskoga naroda. Ovakvog, kakav je danas. Doduse, ti napisi su me u pocetku boljeli, a onda mi je to postalo smijesno, jer u Srbiji su svi izdajnici. Svi jedni druge lupaju po glavi da su izdajnici i cijela Srbija je izdajnicka. I to je tacno. Srbija je samu sebe izdala. Srbija koja se javila pocetkom devetnaestoga vijeka bila je jedna mala simpaticna seljacka zemlja, izisla iz revolucije i prihvacena u Evropi sa romantizmom i odusevljenjem. Srbiju su tad voljeli Nijemci, narocito njemacki romanticari. Rankeova knjiga Die serbische Revolution najljepsa je himna srpskim ustancima, pa Herder, pa Göthe i njegovo navodno ucenje srpskoga. Pazite, jedna mala evropska nacija koja je primljena u Evropu sa toliko paznje i ljubavi da zavrsi ovako kako je danas zavrsila, da cio civilizovani svijet okrece od nje glavu kao od cudovista i monstruma. Srbija je samu sebe izdala.
• Lune kaže:
29/08/2011 u 12:51
Naslednik krune Karađorđevića zahteva od Crne Gore povraćaj imovine predaka, vredne milione evra, konfiskovane 1947. – dvorac u Miločeru, stotine parcela u oblasti Budva – Miločer – Sveti Stefan, zgradu i plac srpskog poslanstva na Cetinju, dvorac u Rijeci Crnojevića. Taj zahtev za princa Nikolu Petrovića je „šokantan”.
„Donedavno je u svetu postojalo robovlasništvo, a ipak nikome danas ne bi palo na pamet da povrati svoja stara prava i zatraži natrag robove“, rekao je na to Petrović, predlažući da se Karađorđevićima, koji se pozivaju na crnogorski Zakon o pravednoj restituciji, da „neka kuća u kojoj bi mogli da borave tokom posete Crnoj Gori”.
• Lune kaže:
29/08/2011 u 14:28
http://www.youtube.com/watch?v=DSZIRRdUfkw&feature=related
Oko vatre na kojoj se okretalo ravnogorsko jagnje Miloš Stanimirović, poznatiji kao Miša Ćira iz Tovarnika i četnik Srpskog četničkog odreda Leva Sudoperica, Zoran Pokrajac iz Futoga, Ranko Karadžić iz Nikšića iz šire porodice Radovana Karadžića i njegov, po četničkoj uniformi brat Berislav Kuzmanović objašnjavali da je ovogodišnje okupljanje prava bruka i da su za to krive stranke koje se mešaju oko Ravne gore.
- Ravna gora nije ni Vukova, ni Šešeljova, ni bilo koga drugog jer četnici dolaze ovde ne zbog politike, već da odaju poštu Draži Mihailoviću i njegovoj ideji. Ravna gora mora biti svačija jer su sa Ravne gore bliža nebesa – pričali su ravnogorci, napominjući da neće nikome da dozvole da svojataju ovu istorijsku srpsku planinu.
Jedan od onih koji poštuje dogovor da se prve nedelje posle Đurđevdana odaje pošta ravnogorcima je i Vojislav Mihajlović, Dražin unuk, kojem je, pošto je sa ostalim članovima delegacije pored spomenika zapalio sveću za pokoj duše svog dede i položio venac, Miroslav Majstorović Kalaba, kapetan Kosmajsko avalske četničke jurišne brigade predao raport verovatno po svim vojničkim pravilima koji su na Ravnoj gori vladali u vreme dok je čiča boravio na ovoj planini.
- Kako se i istorija ne slaže sa tačnim datumom dolaska mog dede na Ravnu goru, već godinama dolazim na današnji dan da se poklonim senima svog pretka i to ću raditi i ubuduće bez obzira na to kada i ko zvanično zakazuje okupljanje ravnogoraca – istakao je Vojislav Mihajlović.
http://www.glas-javnosti.rs//files/image_for_teaser/Thumb_16ataman3.jpg
BARJAK VOJVODE ĐUJIĆA
Vojvoda Rade Čubrilo, sada i ataman, sačuvao je barjak koji mu je vojvoda Momčilo Đujić predao u julu 1993. godine u selu Lazarica kod Knina i pod kojim su se borili četnici pod komandom Rada Čubrila.
NE POŠTUJU PLANINU
- Evo, na svega sto metara od Čičinog spomenika i upola manje od crkve psi razvlače ostatke napola pečenog vola, na hiljade je bačenih flaša, plastičnih čaša, kesa… Ma, takvima, bre, nije mesto na ovoj planini jer kada se tako ponašaju, ne poštuju ni one zbog kojih se dolazi na Ravnu goru – pričali su mnogi poštovaoci Ravne gore i zgražavali se nad prizorom.
• POSLOVI…*masna provizija*,
Đukanovićeva sestra Ana Kolarević zastupa Karađorđeviće u sudskom sporu protiv Crne Gore
Autor/izvor: SEEbiz / Dan
Datum objave: 01.09.2011. – 09:25:49
PODGORICA – Podgorički advokat Ana Kolarević, sestra lidera Demokartske partije socijalista DPS i bivšeg premijera Mila Đukanovića, zastupa dinastiju Karađorđević u sudskom sporu sa crnogorskom vlašću vezanom za restituciju oduzete imovine na teritoriji Crne Gore.
To nezvanično saznanje Dana potvrđeno je juče u telefonskom razgovoru sa advokatskom kancelarijom Ane Kolarević.
Danu je saopšteno da je među klijentima ove advokatske kancelarije i dinastija Karađorđević, i to u postupku povraćaja imovine u Crnoj Gori za koju nasljednici srpske kraljevske porodice tvrde da im je nekada pripadala.
Ne navodeći druge detalje, iz te kancelarije juče je novinaru Dana kratko saopšteno da je informacija tačna, ali da je advokat Ana Kolarević još na odmoru, tako da detalje zastupničkih odnosa sa Karađorđevićima nijesu saopštavali.
„Prestolonasljednik Aleksandar II Karađorđević i ostali članovi porodice imaju puno povjerenje u svog zastupnika, advokatsku kancelariju Kolarević, posebno jer je Kolarevićeva, u izboru prestižnog svjetskog magazina Vorld fajnens, proglašena za najboljeg advokata u Crnoj Gori za 2010. Godinu“, saopštili su Danu sagovornici koji su insistirali na anonimnosti, a koji su bliski nasljednicima srpskih monarha.
Isti izvori navode da je Kolarevićeva dio advokatskog tima koji predvodi jedna čuvena američka kuća.
„Sestra Mila Đukanovića angažovana je prije dvije godine, još dok je on bio u premijerskoj fotelji“, naveo je izvor lista Dan.
Krunski savjet Aleksandra II Karađorđevića nije želio ni da potvrdi ni da dematuje vijest da u procesu rastitucije nasljedinijke srpske kraljevsks porodice zastupa sestra Mila Đukanovića.
„Odakle ste to saznali? Takve informacije ne možemo da vam damo“, rečeno listu je u Krunskom savjetu.
• Lune kaže:
01/09/2011 u 15:37
Titu je svakako dobro bio poznat “Karađorđevićev model“ rešavanja državnih situacija i sve šta je on proizveo. Bez obzira na rojalističku propagandu, narod je istinu znao i osećao, a ona je nepobitna i surova: u dva stravična svetska rata Karađorđevići su svoju zemlju doveli na ivicu biološkog ostanka i ugrozili njenu državnost u svakom smislu te reči. U Prvom sv. ratu poginula je svaka druga muška srpska glava, a teritorija države u potpunosti je napuštena ! Malo je primera u istoriji za tako nešto. U Drugom svetskom ratu kalvadija je trajala mnogo kraće. Opet je kralj sa svitom, ovaj put mnogo sramotnije i bizarnije (za razliku od Petra koji se sa svojom vojskom povlačio preko Albanije) napustio zemlju i njenu državnost i ustavotvornost doveo u pitanje.
Taj fact compli je posebno došao do izražaja razvojem ratnih zbivanja kada je Tito počeo da ostvaruje državotvornu politiku zacrtanu na Drugom zasedanju AVNOJA. U junu 1944. godine potpisan je malo poznati, ali presudni VIŠKI SPORAZUM . Potpisali su ga Tito i Šubašić. Taj dogovor je potvrđen Beogradskim sporazumom od 1.XI 1944. godine koji je dopunjen već u decembru. U martu iduće, 1945. godine usvojena je Deklaracija o budućem uređenju DFJ u kojoj se Tito obavezao da se sprovede referendum kojim bi se iskazala narodna volja u vezi sa državnim uređenjem, povratkom kralja, itd. Šubašićevi ministri su ušli u vladu. Tito je dobro znao kakvo je raspoloženje u narodu, a potrudio se da organizuje i “dešavanje naroda“, odnosno masovne demonstracije pod sloganom “Nećemo Kralja – hoćemo Tita! Narod se pita!“. Naravno, kao pobedničkoj sili to mu nije bilo teško da sprovede u praksi. Onda su Šubašićevi ministri jedan po jedan napuštali vladu i Tito više nije imao nikakvu potrebu da sprovodi bilo kakve referendume. Zagorski šloser preveo je žedne preko vode višedecenijske iskusne diplomate od rase, kova i zanata. Ko mu je to šapnuo, savetovao, preporučio, “provukao kroz uši“, istorija zna. Tito nije bio okružen samo bombašima i jurišnicima. Kraj njega su sedeli i sorbonski intelektualci, predratni univerzitetski umovi.
Dakle, sve govori o tome da se za on sva moguća scenarija spremao i spremio daleko pre nego što su ona bila
• РАВНОГОРАЦ kaže:
02/09/2011 u 23:28
Читајући интервију ЊКВ Принца Владимира Карађорђевића поново су се у мени пробудиле емоције за које сам сматрао да су нестале у неповрат Коначно је неко подробније и јавно објаснио предности Монархизма као и то само јавно признање великом Србском војсковођи Ђенералу Дражи.Надам се драга браћо и сестре Срби ДА У ОВИМ РЕДОВИМА МОЖЕТЕ ПРЕПОЗНАТИ ИСТИНУ КОЈА ЈЕ ОД НАС САКРИВЕНА И ИЗБРИСАНА ИЗ СВИХ УЏБЕНИКА КОЈЕ НАМ И ДАНА ДАНИ СЕРВИРАЈУ -ЖУТИ КОМУНИСТИ.Желео бих да искористим прилику да јавно поздравим Принца од Србије од Равногораца Региона Аустрије
ако бог да да служимо Краљевској породици Карађорђевића у Краљевини Србију у скоро време Живела Краљевска породица Карађорђевића Живела Србија
СВЕРОМ У БОГА ЗА КРАЉА И ОТАЏБИНУ
РАВНА ГОРА ПОБЕДИТИ МОРА
надам се да ће коментар бити објављен унапред хвала
• Lune kaže:
06/09/2011 u 13:19
Ravnogorac,
danasnja istina je da je Srbija unakazena,izdana, proneverena, i da zahvaljujuci, ravnogorcu Vuku Draskovicu, viri iz dupeta Merkelove i NATO, i da Srbiji obloge od komovice,*65.godina negovane ravnogorske mrznje i zla*, takozvane *istine*, nisu potrebne.Srbiji je potrebna, zelezara Smederevo, Magnohrom Kraljevo,IMT,ZMAJ,14 oktobar Krusevac,21 Maj Rakovica,Bor,Trepca,Majdanpek,Kolubara, i niz drugih proizvodnji a ne kojekakve *ravnogorske budalastine*
• Lune kaže:
07/09/2011 u 10:36
*i tata bi sine*..,
KRAGUJEVAC – Ako narod želi ja sam poput svojih slavnih predaka spreman da služim Srbiji kao njen kralj, poručio je u intervjuu kragujevačkoj Svetlosti princ Aleksandar Karađorđević.
Karađorđević je naglasio da je spreman da učini sve što je u njegovoj moći da Srbija dobije mesto koje zaslužuje, „i to ne samo zbog sadašnjih generacija, već i zbog prošlih generacija Srba koji su svoju državu uz puno žrtava i odricanja gradili prema ugledu na najmodernije evropske države“.
Upitan kada će Srbija postati kraljevina, Karađorđević je naglasio da je oduvek verovao da je dobro da na vrhu države bude neko ko je neutralan i ko nije član nijedne političke stranke.
Karađorđević je objasnio da koncept ustavne parlamentarne monarhije omogućava da predsednik ima izvršnu vlast, dok je kralj šef države koji predstavlja jedinstvo naroda.
„Ustavna parlamentarna monarhija može da donese pozitivan imidž Srbiji. Neko poput mene, ko nije član nijedne partije, ko je nepristrasan i poštuje sve građane bez obzira na njihovu versku pripadnost, oličavao bi jedinstvo naroda i garantovao kontinuitet Srbije, koja nije od juče“, naglasio je Karađorđević.
Нема коментара:
Постави коментар